Za Tatjanu Gromaču
poneki životi do moga
nisu mi u fokusu. te mutne mrlje
bez kontura i dubine
trepere u ritmu samozadovoljavanja,
oslobađaju priče ljigavije od žabljih jaja,
opisuju svoje penjačke pothvate
i luče sadističke brige, jer možda
iz nekog razloga neće nastaviti
uspon po glavama drugih;
ti ljudi bez jasnih rubova zatvore oči
dok privode kraju svoju onaniju
pred licima poniznih.
da sam na smrt gladan prije bih
kao ulične ptice tražio mrvice
pored kanti za smeće nego sjeo
za njihove stolove. za mrlje sam
proziran a meni su one providne.
nije isto biti nevidljiv i prozren, biti
otok u struji nevremena ili mrlje
izvan njegovog fokusa zanimanja
za skrovišta izbavljenja.
