Impulzivno i do zavisti priželjkuješ
da se barem jedno popodne
nađeš u koži
commissair Maigreta
iz romana Maigret s'amuse,
napisanog stilom koji ne stari.
On svoj prisilni odmor,
iz zdravstvenih razloga,
koristi radno,
istražujući tajno
nasilnu smrt liječnikove žene,
usput, čitajući novine,
isljeđujući izvana, bez posjeta
uredu u Quai des Orfevresu,
nezadrživim instinktom
anonimnog istražitelja.
Sa sramežljivom madame Maigret
šeta, obilazi pariške ulice i bulevare,
jede u restoranima, prisjeća se
poznatih mjesta iz ranijih dana…
i dovodi istragu do uspješnog završetka.

Zapravo hoćeš pokrenuti
svoju istragu ubojstva
očekivanog smjera vlastitog života,
šetati korzom,
proći gradskom avenijom,
sjediti na keju, biti spokojan
kao Sava, prisjetiti se suučesnika,
smijeha i razgovora.
Ali ne uspijeva ti.
Ti si Antoine Roquentin,
ti nisi policijski isljednik.
U dodiru sa stvarnošću osjećaš
besmislenost i mučninu,
košmarno gađenje, paniku, samoću,
neodlučnost, zidove slobode.
A u daljini čuješ, kao kod Sartrea,
jednu laku jazz melodiju,
poziv na osmišljavanje neuspjeha.