Ništa toliko slikovito ne govori o političkoj zapuštenosti Hrvatske kao činjenica da se značajno više javnih rasprava vodilo o dizajnu nove kovanice eura nego o uvođenju eura.
Neobaviještenom promatraču mogla se Hrvatska prošlog ljeta, sva u ostrašćenoj raspri o dizajnu svog izdanja eura, činiti idiličnom sredinom. Zvanični predmet diskusije bio je izgled, dakle selekcija nekolicine motiva koji će zaokružiti vizualnu pojavnost te monete. Lako se tad moglo zaključiti da hrvatski dionici lijepe kontinentalne priče: a) bez ostatka izgaraju za primijenjenu umjetnost i nadasve likovnost, i b) nemaju baš nikakvih specijalno uznemirujućih domaćih ekonomskih problema.
Pritom svaka valuta inače služi za odmjeravanje pripadajuće ekonomije s okolnima, ne samo kao univerzalni posrednik u internotrgovačkoj razmjeni materijalnih i drugih vrijednosti. I valja za ovu priču imati na umu tu prvu, stratešku njezinu monetarno-političku funkciju, jer Hrvatska očito sugerira vlastitu doraslost u ogledu sa zapadnoeuropskim ekonomijama koje stoje iza eura. A kad ne bi bilo tako, glasi logičan zaključak, valjda se ne bi olako izložila mogućnosti da na sebe primi sve eventualne tržišne stresove te valute. Nego bi mirno zadržala vlastitu, onu koja joj osigurava prigodu za fina monetarna podešavanja u odnosu na širi kontekst, onako kako već odgovara njezinoj ekonomiji u datom izazovnom trenu.
No budući da je lišena takvih briga oko ekonomsko-političkog sadržaja, Hrvatska se s oduševljenjem uključila u završno dizajniranje svog eura i eurocenta. Reklo bi se naime da su nam preostali samo problemi sa identitarnim, tj. simboličkim potencijalom na čiju smo upotrebu također pozvani stupanjem u eurozonu početkom iduće godine. Pa smo s iznimnom odgovornošću pristupili odabiru grafičkih elemenata koji će nas dostojno predstavljati u monetarnom sustavu europske zajednice država.
Proceduralni debakl
Ako se kome čini da Hrvatska na EU gleda kao na svojevrsnu galeriju vizuala, neki tip Venecijanskog bijenala na koji će poslati svoju reprezentaciju, to zacijelo nije slučajan dojam. Ipak, tek nakon što smo ostatak kontinenta upoznali s odlukom da nas zastupaju Tesla i šahovnica, kuna i glagoljica, ovih je dana oko eura nastupila istinska dizajnersko-politička drama. Proces usvajanja nove monetarne uniforme ili dresa, kako tko hoće, doslovno je kriminaliziran uslijed plagiranja jednog fotosa kune, naime, istoimene životinje u njezinu prirodnom habitatu. Tu krznašicu iz porodice Mustelidae i roda Martes, po kojoj ime nosi sadašnja hrvatska valuta, prenijet ćemo bar slikovno i na euro, ukrašavajući ga svojim kulturnim pečatom.
U međuvremenu je čitava Europa popratila proceduralni debakl ove naše folklorne renesanse, i nećemo ovdje iznova podsjećati na detalje predstave. Dovoljno je registrirati da je aspekt monetarnog dizajna još izrazitije dospio u plan ispred onog čisto ekonomskog, ali i ustvrditi da je pitanje kriminala navrlo iz sustava tamo gdje ga ima najmanje. Naše monetarno-političke, institucionalne i tržišne strukture kompromitirane su u svakom pogledu teže negoli tek protokolarno-dizajnerski.
Navest ćemo svega par ključnih momenata koji tvore stvarnost daleko mračniju od podzemlja u kojem je nastao plagijat s bareljefnom siluetom one životinjice na grani nekog drveta. Ionako ih nikad nije suvišno ponavljati – kuna je vezana uz njemačku marku, potom euro, još otprije četvrt stoljeća, a na to je uskoro prislonjena rasprodaja državnih banaka, prethodno skupo saniranih javnim novcem. Prostor za suverene tečajno-političke i bankovno-političke intervencije, kao ekstenzije monetarne politike, sveden je na izvjesni jedva elementaran tehnički kapacitet. Hrvatski monetarni sustav podvrgnut je zahtjevima vanjskih, superiornih privrednih i financijskih centara moći, s pogubnim efektom na domaću industriju i izvoz.
Uobičajeni najjednostavniji opis ishoda te relacije kazuje da je upravo zbog precijenjene kune, označiteljice našeg odnosa prema okolnim ekonomijama, stradala hrvatska proizvodnja. Plus, da su zauzvrat prosperirali svi koji su izvana s jačih pozicija stupili u poslovanje na tržištima Hrvatske, primarno uvoznici roba i novca. Daljnje političke, socijalne i druge posljedice bile su ništa doli kataklizmički razorne, o čemu svjedoči niz razvojnih ili naprosto obnovnih momenata danas.
Znakovita šutnja
Lokalni politički i ekonomski suverenitet ove malene članice EU-a ni na čemu nije počivao, barem teorijski, koliko na posjedovanju nacionalne valute. Praktično i faktično, međutim, Hrvatska se njega odrekla davno prije uvođenja eura, pa joj sad preostaje jedino završna kozmetika na svečanosti valutne tranzicije. Ono što je pak još ozbiljnije, jest činjenica da nikad, sve dok bude u eurozoni, neće više imati ni šansu da upravlja sama vlastitom ekonomskom politikom, povrh dosadašnje impresije da to ne bi ni poželjela. Stoga će se ostati vrtjeti klaustrofobično u suženom zabranu svoga krhkog fiskalnog sustava, ostavljenog svakoj članici na brigu ponaosob, tvoreći nova dramatična unutarkontinentalna proturječja i napetosti.
O svemu tome ipak uporno šute naši monetarni kunsthistoričari te interpretatori likovnjačkog intelektualnog vlasništva i tržišnog prava nad njim. Šute o esenciji ovdje suprostavljenih interesa, udaraju ritam simptomatičnom izbjegavanju krucijalne teme, zadržavaju javnost u području debate o manje značajnom. Distrakcije se javljaju tek u pojedinim epizodama poput one s nedavnom aferom oko burzovno-mešetarski raspoloženog kadra hrvatske centralne banke, uz povlaštene informacije s tržišta.
Taj skandal još nije urodio kriminalističkim epilogom; crna je kronika ovdje namijenjena samo dizajnerima-amaterima, premda njihova uloga izgleda kao da je naručena za odvlačenje pažnje javnosti. Potonja se u tome zabrinjava ponajviše oko rasta cijena zbog tranzicije i već dobrano nastupajuće inflacije, a svu ostalu energiju očekivano troši na grafičke, identitetske prijepore. No prvenstveni simbolički aspekt zdušno potenciraju i liberalni komentatori zbivanja, odbijajući sudjelovati u ekonomsko-političkom dizajnu ove zemlje, šutke pristajući na postavku da to svakako moramo prepustiti tehnomenadžerima. Oni se danas lože na povratak kune u povijest, na svršetak mandata valute s, historijski gledano, ustaško-tradicijskim bremenom.
I nitko da uoči kako je bolje imati kunu na grani i tečajnoj listi, nego euro za vratom, jer se domaćoj valuti još i može promijeniti ime, dok na kontinentalnu nećemo utjecati nikako. Sva je prilika da ćemo na teži način shvatiti što se krije iza onih kovanih i farbanih sličica, i da to nije samo povijesni te kulturološki eho. Bit će kasno za popravak, ali znajmo da će se uvijek za utjehu naći kakav dizajnerski povod, a dotad ćemo usvojiti i najtananije propozicije toga uzbudljivog faha.
