Muke po ministrima

Nakon aktualnog sukoba premijera Andreja Plenkovića s ministricom znanosti i obrazovanja iz HNS-ove kvote Blaženkom Divjak u kojem se otvoreno stavio na stranu svoje izabranice na čelo Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja i znanosti, obiteljašice i rektorice Sveučilišta u Zadru Dijane Vican, građani se u čudu pitaju ima li Plenković više muke s ministrima koje je sam izabrao za svoje prve operativne suradnike ili s novinarima koje pak - osim na ključnim pozicijama u javnoj medijskoj kući - nije mogao birati. Zamalo već godina dana mandata bit će zapamćena po stalnim turbulencijama u vladi - koje su kulminirale smjenom četvorice ministara i potpredsjednika iz kvote Mosta nezavisnih lista pa razvrgnućem koalicije - te permanentnoj premijerovoj svađi s medijima.

Upravo je nevjerojatno koliko uljuđeni Europejac nema sreće s discipliniranjem svojih ministara na "vladinoj liniji" i koliko ne razumije ne samo što je novinarska zadaća, obveza prema javnosti kad ga "provociraju" neugodnim pitanjima. I njegova je obveza, plaćena oko 21 000 kuna neto na mjesec, bez dnevnica i inih povlastica,  strpljivo, iscrpno i vjerodostojno odgovarati i na "najgluplja" pitanja kad se postavljaju u ime javnosti. Nije premijerovo ironizirati, pripetavati protupitanjima, poučavati što (ni)je novinarski posao, pronicati u "skrivene namjere", omalovažavati pitanje/autora  grimasama i mimikom, nastupati von oben na presicama, itsl. Novinarovo je pitati, a premijerovo odgovoriti. Ali ne kako je odgovorio na pitanje koliko dugo MORH može biti s ministrom u neopozivoj ostavci. "Koliko budemo htjeli", kazao je bahato.

Premijerova komunikacija s medijima otpočetka je defektna, jer ne razumije da bi svi trebali biti na zajedničkom poslu - u interesu općeg dobra. I onda kad mediji otkrivaju kritično trokiranje vladinog motora (renacionalizacija Ine, požari u Dalmaciji, kolaps Agrokora, demografija, borbeni zrakoplovi, raspolaganje državnom imovinom, osjetno bildanje braniteljskih prava...) i tada kad kritiziraju ministre (bivši Pavo Barišić, Damir Krstičević, Tomislav Tolušić, Tomo Medved...). Novinari su krivi za premijerove muke po ministrima, pa i za to što - na tragu oporbenih spoznaja - tvrde da se u "vladi ne zna tko što radi", jer jednog dana nešto predlažu i srčano brane, a drugi dan, kad javnost i mediji udare prosvjedovati, posipaju se pepelom, odgađaju ili povlače prijedlog. Npr. u slučaju poreza na nekretnine ili poskupljenja (čak 22 puta, s 90 na 2000 kuna po artiklu) naknada za nadzor hrane pri uvozu iz BiH, Crne Gore, Makedonije, Srbije...

Premijer Plenković, a s njim i svi građani kojima dnevno kroji gaće s najodgovornije dužnosti u zemlji, već plaćaju ozbiljan ceh toga što očito nije svjestan da je prvi među jednakima (sic) koji ne smiju tražiti politički ili koji drugi alibi za nesposobnost u upravljanju zemljom na ekonomskoj, demografskoj, socijalnoj i moralnoj nizbrdici. Njegove muke po ministrima neće prestati bude li i dalje tvrdoglavio na presicama i usputnim izjavama kako su novinari/mediji remetilački faktor njegove inače reformski sjajne vladavine. Nitko normalan neće vjerovati da je upravo sedma sila - koja je prije godinu dana bila uglavnom blagonaklona prema mirnom nasljedniku najnegativnijeg političara u zemlji - kriva za sve kobnije posrtanje dominantno HDZ-ove vlasti. Od dvaju državnih brda do one Ciste u kojoj će, kažu, glasati za HDZ upravo da tovara istakne za kandidata, ZNA SE opcija zapravo nema ozbiljnu oporbu.

E sad, u takvoj sredini možebitno će vjerovati premijeru da je vjerodostojan kad drži da su novinari - zatrovani senzacionalizmom i genetski zlonamjerni - ne on osobno, krivi i za ministarske proljeve "nediscipline", i za smetnje na vezama s Pantovčakom, i za cirkus s neopozivom ostavkom ministra obrane Damira Krstičevića, i za vladinu blamažu u katastrofalnim požarima u Dalmaciji, i za sramotno adaktiranje kurikulne reforme školstva, i za šeprtljanje u sanaciji zdravstvenog sustava na račun građana, i za uvozno-izvozni skandal s hranom u ex-jugoslavenskom okruženju, i za neuspjeh poreza na nekretnine, i za Plenkovićev sklizak položaj na čelu HDZ-a i za svu ostalu neugodno škripu u njegovom nevjerodostojnom vladanju državom i strankom.

Ako je pitati predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, kad ju se slučajno uhvati na radnom mjestu na Pantovčaku, dobit će se isti odgovor. Novinari su krivi što u zemlji primjerne demokracije, ljudskih i manjinskih prava, socijalno osjetljive HDZ-ove vlasti i blagostanja nadohvat ruke haluciniraju o nepravdama, neravnopravnosti, katastrofi divljeg kapitalizma i razvojnoj nizbrdici, bujajućoj fašizaciji/klerikalizaciji/militarizaciji zemlje, rastu protusrpske netrpeljivosti... Novinari su krivi što ne vide u RH sve one blagodati "zapadnih vrijednosti", kojima je predsjednica za svog novog višednevnog državničko-obiteljskog i beskorisnog puta u inozemstvo zadiviti australske domaćine.

Kao da ne znaju o RH ono što im nije željela reći. Zato su joj usput spuštali natuknice o Australiji kao uspješnoj mnogonacionalnoj i useljeničkoj zemlji u kojoj se žitelji - za razliku od RH - ugodno osjećaju. Nije vjerojatno da australski domaćini nisu znali i za aktualnu pljusku američkog State Departmenta HDZ-ovoj državnoj vlasti, čiji je ona istaknuti dio, u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016., gdje se kritizira RH zbog javnog veličanja ustaštva i tzv. NDH, umanjivanja ustaških zločina, restrikcije manjinskih prava, nevraćanja imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi te širenja protusrpskog raspoloženja u javnosti. Hina izvješćuje da se u negativnom kontekstu poimence spominju bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović i redatelj Jakov Sedlar, kojega je gradonačelnik Milan Bandić čak počastio Nagradom grada Zagreba, te bojkot državne komemoracije žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.

Tzv. Crkva u Hrvata, koja politikantskim (ne)činjenjem odobrava pojave što sklapaju lošu sliku RH u civiliziranom svijetu, dodatan je remetilački faktor u tom kontekstu. U raznim nišama Plenkovićeve administracije - od Hrvatskog sabora, ministarstava i nižih struktura vlasti do raznih povjerenstava - uhljebljeni su i pripadnici militantnih konzervativnih skupina, čiji javni rejting ne prelazi jedan posto. Ta rigidna struja, uz političke oponente-spavače unutar samog HDZ-a, znatan je rasadnik muka zbog kojih premijer Plenković ni ubuduće neće mirno spavati niti će građani imati vlast koja vjerodostojno drži u rukama ključne konce napretka.

U ovom je trenutku, primjerice, premijer povijesno odgovoran za posljedice svoje javne pristranosti u srazu tzv. konzervativno-desničarske, obiteljsko-vigilarističke vizije kurikulne reforme školstva (u operativnoj zauzetosti voditeljice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja i znanosti Dijane Vican i voditeljice Ekspertne radne skupine za provedbu kurikulne reforme Jasminke Buljan-Culej) te vizije što ju je proklamiralo petstotinjak stručnjaka bivšeg voditelja Ekspertne skupine Borisa Jokića. Premijer je podržao Vican jer da "odlično radi sjajan posao", a dao po nosu ministrici Blaženki Divjak jer da "mora naći krivca za curenje informacija iz Ministarstva" o navodno problematičnim postupcima Vican te sadržaju analize o navodno brojnim propustima - čak i prekršajima - u natječaju za voditelja i članove Ekspertne radne skupine. Zašto premijer nije dao istražiti te navode?

Reforma školstva majka je svih ostalih reformi, jer o njoj izravno ovisi budućnost RH, a ta je budućnost već desetljećima - na čekanju. Kao što je nemoguće pomiriti ustaše i partizane, jer se ti svjetovi međusobno isključuju, nije moguć kurikulni Frankenstein u školi kojeg bi od međusobno nekompatibilnih dijelova sastavili fanovi obiteljašice Željke Markić (Vican i Buljan-Culej) te stručnjaci ministrice Divjak. Plenković je sada na potezu: mora se odreći ili Vican i Buljan-Culej ili Divjak. Ministrica je već i ranije dala naslutiti da neće moći u reformirati školstvo s obiteljašima, jer ni približno nema simpatija prema njihovoj viziji kurikula koliko, pak, uvažava visok stupanj dovršenosti ozbiljnog tzv. Jokićevog projekta. Koji je masovnim prosvjedima podržala i javnost.

To je razdjelnica na kojoj premijer mora donijeti političku odluku, a ta će - kakva god bila - utjecati na pozicioniranje zemlje i konkurentnost novih naraštaja u svjetskom društvu znanja, gdje su temeljni kriteriji znanost, kreativna sumnja, inicijativnost i kritičko promišljanje, a ne indoktrinacija vjerskim dogmama i kvazinacionalnim vječnim istinama. Moguća je premijerova opcija i odreći se ministrice Divjak (kao što se već odrekao četvorice "neposlušnih" mostovaca), jer ju sada ne brane ni njezini predlagači iz HNS-a budući da bi u tom slučaju političkom gubitniku, potpredsjedniku vlade Predragu Štromaru (HNS) jamačno istog časa bio otvoren put na - burzu rada.

Ministrica Divjak je stoički podnijela Plenkovićevu neumjesnu packu o obnarodovanju analize o navodno problematičnim postupcima te brojnim propustima i prekršajima u postjokićevskom nastavku kurikulnog procesa te mu hrabro kontrirala izvrsnim činom "na svoju ruku": uvodi informatiku kao obavezan nastavni predmet od petog razreda osmoljetke. Digitalno doba zahtijeva već od prvog razreda, ali i ovako je bolje nego dosad. Pa neka se sad obiteljaši, premijer i Crkva - a kakvim argumentima? - isprse protiv kurikulnog poteza, koji je naišao na aklamativnu potporu napredne javnosti.

Bude li ministrica i tu udarila u HDZ-ov zid oktroiranog/ultimativnog jednoumlja za ponašanje u vlasti, a uhljebnički dio HNS-a odšutio potporu svojoj izabranici, Divjak će se jamačno zahvaliti - to je pitanje njezinog ljudskog dostojanstva i stručnog digniteta - na ministarskom fotelju. Inauguracijski je tako obećala učiniti bude li joj se politički ograničavala sloboda djelovanja u resoru za koji je preuzela odgovornost. U premijerovom je interesu i opisu posla bilo pokrenuti istragu o tvrdnjama iz analize o navodnim propustima i prekršajima u nastavku kurikulne reforme i kazniti krivce. Nije to učinio, nego je debelo zgriješio i prema ministrici Divjak i prema javnosti.

Javnost ima pravo znati što piše u analizi, a premijer ni po suhom slovu zakona nema pravo uskratiti niti jednu informacije od javnog interesa niti progoniti one - bez obzira tko su - koji su poradili na obnarodovanju takvog sadržaja. Nije kurikulna reforma ni Plenkovićeva niti privatna prćija Dijane Vican, Jasminke Buljan-Culej, Blaženke Divjak, Borisa Jokića, Crkve ili koga desetog iz političke ili pedagoške kaste, nego krucijalno pitanje općeg/javnog značenja. To je i pitanje zrelosti/odgovornosti društva u odnosu na mlade naraštaje koji moraju biti suvremeno obrazovani na znanstvenim temeljima i znanjem biti sposobni za civilizacijski iskorak u budućnost.

Umalo već godina dana premijerovih muka po ministrima i pripetavanja s novinarima koji mu s razlogom ne trebaju gledati kroz prste loš je predznak za ostatak mandata u kojem će se jamačno nastaviti vladino prtljanje na razini pokušaja i pogrešaka. Vrući gospodarski, socijalni i moralni problemi društva ostat će u čekaonici. Osim kurikulnog "slučaja Divjak", premijeru su zadali muke i ministri poljoprivrede Tomislav Tolušić i državne imovine Goran Marić. Prvi je soliranjem pri uvoza hrane izazvao sukob RH sa susjednim zemljama izvan EU-a i njihove protumjere, što je premijer zataškao kao i još neke Tolušićeve gafove (npr. o pokušaju prisilnog učlanjivanja OPG-ova u Poljoprivrednu komoru, od koje ovi nemaju nikakve koristi), a drugi se povezuje s blamažom povlačenja predloženog poreza na nekretnine. Što slijedi najesen?

Budući da je propuštena prva godina mandata - najpogodnija za tzv. bolne rezove - premijer će Plenković jamačno u nastavku vladanja, kao i prethodnici mu, posezati za predizbornim populističko-vatrogasnim mjerama, podalje od pravih reformi. Taj vrući kesten ostat će na vatri nekom premijeru s više "sreće" s ministrima i novinarima. Ako taj, ma kada to bilo, uopće bude imao što vaditi iz vatre.

h-alter