Na današnji dan (11. prosinca), 2008. godine, umro je privrednik i političar dipl. ing. Antun Milović. Legendarni Milović, jedan je od Brođana velikana koji ima izrazite zasluge za razvoj Broda u važno industrijsko središte. Smatra se najistaknutijim poslovnim čovjekom Slavonskog Broda koji je “Đuru Đakovića“ svojim rukovođenjem i sposobnošću doveo do statusa jugoslavenskog metalskog giganta. Bio je privrednik. Gospodarstvenici su se pojavili početkom devedesetih.
Rođen je u Vrpolju 22. prosinca 1934. Pedeset godina radio je u Tvornici „Đuro Đaković“, a od 1974. do izbora na funkciju predsjednika vlade SR Hrvatske (1986.-1990.) bio je generalni direktor. Od 1984. do 1986. bio je predsjednik Privredne komore Hrvatske, a od 1990. do mirovine 1999. bio je predsjednik Holdinga „Đuro Đaković“. Sahranjen je u Brodu.
„Đure“ iz vremena poslovnih gromada Antuna Milovića i njegovog prethodnika Ratka Svilara, Brođani se s nostalgijom sjećaju. „Đuro“ je sve do kraja devedesetih bila firma-sinonim za Slavonski Brod, firma koja je izgradila Brod i hranila njegovo stanovništvo, odškovala djecu radnika, napravila im stanove i ceste. Nakon havarije samoupravnog socijalizma, tranzicijski maheri pretvorili su „Đuru“ u patuljka, a sebi napunili džepove. O divovskim vremenima govore još samo fotografije, poneke shrpljene u monografiju, i hale koje su izgradile radničke ruke. I hale i radničke ruke ostadoše prazne.
Bio sam zaposlen u „Đuri“, Radnoj zajednici „Zajedničke službe“, gdje i Milović i ostali članovi Poslovnog odbora ondašnjeg SOUR-a. Viđao sam ga razmjerno često. S obzirom da sam bio tajnik DPO SOUR-a, ponekad sam priustvovao sjednicama Koordinacijskog odbora direktora OOUR-a. Na svakoj sjednici dolazila bi do izražaja njegova superiornost. Anegdote o tome brojne su. Primjerice, pojedini direktori bi se žalili odnosno opravdavali da ne mogu finiširati i isporučiti ugovorene proizvode, jer da nemaju boje. Milović bi im rekao da imaju, još jednu tonu u skladištu C, a što je dovoljna količina dok ne dođe nova potrebna isporuka. Bolje je od direktora znao stanje skladišta, alata i svega ostalog u OOUR-ima.
Bio je član SK, ali, zbog zauzetosti, vrlo je rijetko dolazio na sastanke svoje Osnovne organizacije. Jednom me je kao tajnika Koordinacijskog odbora SK SOUR-a pred svima izgrdio što sam poslao zapisnik na brojne adrese (kao i inače) u kome se konstatiraju neke negativnosti. Trebao si zapisnik tako urediti da ne šteti „Đuri“, naglasio je. Upitao sam ga traži li on od mene da friziram zapisnike tj. traži li od tajnika da ne uvrsti sve diskutante i njihove diskusije. On je šutio, a ja sam mu rekao da nije ogledalo krivo što je lice prljavo odnosno da nije zapisnik kriv što „Đuro“ ima ružne probleme. Uh, polomih se oko terminologije iz tog perioda. Htio sam samo reći da sam tada mogao s bosom tako razgovarati. Neka danas zaposlenik pokuša s gazdom na isti način, ako smije. On rasprave nije osujećivao i u njih nije s visoka ulazio.
Kada sam se opraštao od „Đure“ otišao sam kod njega na razgovor. Sve je predvidio. Slom i najezdu divljeg kapitalizma. Rekao mi je da će se zalagati za radničke savjete kakvi postoje u Njemačkoj. Pokazivao je vizionarstvo i tada, pred rat i promjene koje će „Đuru“ dokusuriti. Uspio je očuvati „Đuru“ u labavom jednom komadu, ali nije ga uspio sačuvati od ugriza nove države, ujeda koji su industrijskog gorostasa raskrvarili. Krvari od svega „Đuro“ i danas.
