Zapadni političari i mediji pod njihovom kontrolom prešućuju ili ne govore istinu o uzrocima rata te krivcima za šokove po životni standard, mir i sigurnost građana cijelog svijeta.
Za razliku od kakofoničnih pametovanja tzv. političkih analitičara s vlasti, pri vlasti ili kontra aktualnim CRO ancilama ratoborno-izazivačke SAD/NATO-ove politike u odnosu na ruskog „cara“ Vladimira Vladimiroviča Putina i nacionalne interese državne sigurnosti Ruske Federacije, umirovljeni sveučilišni profesor i višestruki doktor znanosti Slavko Kulić, svjetski priznati stručnjak, član i sudionik većeg broja međunarodnih tijela za strateška pitanja, dugogodišnji komentator ključnih svjetskih zbivanja te autor više od 70 knjiga i 400 znanstvenih/stručnih radova, intervjuom se novinaru riječkoga Novog lista Branku Podgorniku usudio izreći globalno prešućivanu/strogo pov. istinu o vrlo ozbiljnoj aktualnoj prijetnji čovječanstvu sudnjim danom. „Sukob u Ukrajini je nametnula oligarhija iz Washingtona, a EU i Hrvatska su na pogrešnoj strani povijesti“, ustvrdio je Kulić i poentirao time da „vođe velikih naroda planetarno nisu zreli kad se sukobljavaju oružjem preko leđa trećih. Tu ukrajinski narod strada ni kriv, ni dužan. Narodi Europe imat će u ovom ratu goleme štete, osobito kada se klasična struktura europskog gospodarstva uruši zbog manjka energenata, sirovina i metala koji u velikoj mjeri dolaze iz Rusije. Građanima u Europi, kao i u Hrvatskoj, život će znatno poskupjeti“.
Samo je stvar pameti i savjesti aktualnih državnih vođa koji će i kada gurnuti svoje nedužne narode na – pravu stranu grijeha
Zapadni političari i mediji pod njihovom kontrolom prešućuju ili ne govore istinu (npr. potpredsjednica SAD-a Kamala Harris u Poljskoj, sic transit) o uzrocima rata (agresivnom širenju NATO-a na Istok, balističkom ugrožavanju teritorijalnog integriteta i nacionalne sigurnosti Rusije, najveće i najbogatije resursima zemlje na svijetu) te krivcima (SAD, EU, NATO) za šokove po životni standard, mir i sigurnost građana cijelog svijeta. Zato što, je li, megakorporativni kapitalistički Zapad već pusta desetljeća drži širom razjapljena usta i izbečene oči nad tzv. najvrjednijom nekretninom na svijetu: Ruskom Federacijom. I sada je procijenio mogućim – po cijenu zločeste manipulacije politički neiskusnim Volodimirom Zelenskijem, bivšim tv-komedijašem na čelu Ukrajine, sustavnih razaranja druge po veličini europske zemlje i, na zgražanje cijelog svijeta, eutanazije milijuna tzv. običnih/malih Ukrajinaca u ruskoj invaziji – maknuti Putina i njegov režim eda bi se u Kremlju ustoličilo Zapadu poslušnog poslovođu à la oporbeni „mučenik“ s križa prozapadne „demokracije“ Aleksej Anatoljevič Navaljni. Ako zbog nečega ne njega osobno. Slavko Kulić nije jedini među analitičarima koji tvrde kako Zapad i njegove neodgovorne politike posezanja silom za tuđim teritorijima i resursima snose najveći dio krivnje i za rat u Ukrajini.
Ta se pak krivnja, što su posljedice rata strašnije i duže traju, svjesno prikriva pojačanom medijskom pozornošću prema stradanjima civila, nepreglednim izbjegličkim kolonama, ljudskim humanitarnim tragedijama… ne bi li se globalno anatemiziralo „ruskog agresora kojemu ništa ljudsko nije sveto“. Prednjače američki, britanski, eurounijski i hrvatski im podložni političari: „Rusija je ničim izazvana izvela agresiju na suverenu državu Ukrajinu“, a ukrajinski predsjednik Zelenskij prisnažuje izmišljotinom za širenje masovnog straha: „Mirno gledate kako razorni ruski projektili ruše ukrajinske domove i ubijaju naše građane, a sutra će biti kasno za zaustaviti ih kad počnu padati i na vaše gradove i ubijati vaše ljude“. Čovjek koji je bez problema mogao izbjeći rat s Rusima da je bio odgovoran prema svojoj zemlji i sugrađanima, pa rješavao problem u Moskvi – kao što sada, kad je rat odnio tolike žrtve i razorio zemlju, pokušava susretom s Putinom u Turskoj – a ne u Washingtonu, Bruxellesu i Londonu. Naivno je bio vjerovao mutavim obećanjima istih zapadnih tzv. mainstream političara koji se sada ne ufaju ni zatvoriti zračni prostor nad Ukrajinom, jer čuvaju vlastite zemlje od izravnog nulearnog sukoba s Rusijom, nego šalju sve više oružja i paravojnih stranih plaćenika, iako je to strogo zabranjenih međunarodnim pravom. Time licemjerno produžuju rat, povećavaju broj ljudskih žrtava, razaranja gradova, multipliciraju humanitarnu tragediju te raspiruju negativu za svjetski sukob u kojemu jamačno neće preživjeti ni bakterije.
I, mogla bi se pokazati potpuno nevažnom ona hladnoratovsko-armagedonska: Who strikes first, dies second („Tko udari prvi, umrijet će drugi“), koja neće biti nikakvom kočnicom već objavljenom uvjerenju ruskog „cara“ – ako mora biti rat, važno je udariti prvi. Udario prvi, drugi ili koji već, ako stigneš, ipak nećeš pobijediti. Međutim, tko god, bilo kada, bilo zašto i bilo gdje udari, udarit će ne računajući na pobjedu, nego na uništenje po svaku cijenu. I takav je okidač, na nesreću, ugrađen u ljudsku prirodu, pa… Znanstvenik Slavko Kulić nije otkrio toplu vodu tvrdnjom kako su SAD/NATO i „partnerske“ zapadne zemlje „dugo pripremali teren za sadašnji sukob šireći NATO i njegova vojna postrojenja na istok Europe, prema granicama Rusije“ i time svjesno „isprovocirali Moskvu na vojnu operaciju u Ukrajini, koja je samo kolateralna žrtva u sukobu Rusije i Zapada“. Kulić je prvi među važnijim analitičarima u nas najavio da će Zapad uspjeti isprovocirati Putina da napadne Ukrajinu. I napao je, a što sada!?
„Ne bih rekao da je to invazija, nego napad Rusije na ciljeve koje je Zapad postavio u Ukrajini bez znanja ukrajinskog naroda, počevši od laboratorija u kojima se proizvode sredstva za biološki rat, pa do ostalih ciljeva usmjerenih protiv Rusije, usmjerenih na degradaciju te zemlje kao velike sile“, tvrdi Kulić. „Postojanje centara za biološka istraživanja u Ukrajini prije nekoliko dana javno je potvrdila i Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog tajnika, odgovarajući u Kongresu na pitanja senatora Marca Rubija. Izrazila je zabrinutost da će ti ‘istraživački materijali’ sada doći u ruke Rusa. Zašto ukrajinski narod o tome nema informacija? Hoću da se to zna. U Ukrajini je napadnuta politička oligarhija koja ratuje protiv Rusije uz potporu SAD-a i EU-a, Pentagona i NATO-a. Taj rat isprovocirao je zapadni imperijalizam. Mislim da je u cijeloj ovoj priči tzv. invazija Rusije na Ukrajinu sporedna, jer se ovdje primarno radi o težnji SAD-a da odvoji EU od Rusije i da Europu dobije za sebe. Dolazak predsjednika Joea Bidena na čelo SAD-a označava početak nove dominacije SAD-a i oligarhije koja stoji uz predsjednika. Američki narod tu nije kriv jer o tome ništa ne zna. Ni mi ovdje o tome ništa ne znamo jer se šalju javne poruke da je Rusija izvela invaziju na Ukrajinu ničim izazvana, bez ikakvih razloga. Oni koji to govore, vjerujem, morat će otići s javne scene jer hrvatskom narodu prave lošu uslugu i štete koje će osjetiti u budućnosti.“
Premijer Andrej Plenković – do neukusa, sluganski i protusuverenistički sklon zapadnim megakapitalističkim interesima, ne vlastitoj zemlji i svim njezinim žiteljima, neusporedivog broja s brojem stanara duže ulice u kojemu europskom megapolisu – bahato izvaljuje diplomatsku budalaštinu o tomu da smo u RH „ponosni što su Rusi stavili Hrvatsku na listu svojih državnih neprijatelja, jer to dokazuje da smo na pravoj strani“. Sic transit. Ta se „prava strana“ sankcijski već osjeti i svakim će danom sve drastičnije neizdrživim poskupljenjem života i papirnatim sustavom nacionalne sigurnosti. Prastara 14-metarska, šestotonska sovjetska letjelica čak iz Ukrajine i navodno s eksplozivnim punjenjem neki je dan prošupljila razvikani SAD/NATO-ov tzv. zaštitni kišobran i bubnula u park par metara od prvog paviljona Studentskog doma „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Kilometar-dva zračne linije od strogog središta glavnoga grada zemlje članice NATO-a i EU-a. Pukim slučajem, na „pravoj strani“ nije bilo ljudskih žrtava, a politički/vojni CRO-vrh se temeljito izblamirao neznanjem i nedoraslošću kriznoj situaciji što ju je prouzročio taj incident. Zvučnu pljusku fasovali su politički i vojni vrh NATO-a, Rumunjske i Mađarske koji nisu imali pojma što leti navodno zaštićenim zajedničkim nebom prema Zagrebu. Koji je „na pravoj strani“.
Premijer Andrej Plenković do neukusa sluganski izvaljuje diplomatsku budalaštinu o tomu da smo u RH „ponosni što su Rusi stavili Hrvatsku na listu svojih državnih neprijatelja, jer to dokazuje da smo na pravoj strani“
Jesu li Rusi odgovorili na Plenkovićevu samohvalu zapadnim gazdama i testirali NATO, nikad se neće saznati. Niti bi – potvrdi li se ipak u tzv. izvidima da jest bio ruski test budnosti i operativnosti Zapada, sukladno famoznom čl. 5. sporazuma Saveza, nitko u SAD/NATO-u pri zdravoj pameti neće priznati takvu sramotu. U kojoj nesposobni glavni tajnik Jens Stoltenberg u odgovoru medijima čak ne zna dan kada je „leteći autobus“ Tu-141 Strizh eksplodirao u glavnom gradu zemlje članice NATO-a. Sic transit. Je li RH Zapadu opet zadnja rupa na svirali baš kao svu povijest!? Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić podrugljivo je komentirao incident: „Da je takva letjelica odnekud samo prešla granicu Srbije, oborili bismo ju za manje od pet minuta“. Za rata na Kosovu, kad je SAD/NATO 1999. godine izveo agresiju na suverenu državu Srbiju – ničim izazvan i bez suglasnosti UN-ova Vijeća sigurnosti, po navlas istom obrascu kao ruski napad na Ukrajinu – srbijanska je protuzračna obrana oborila NATO-ov tzv. nevidljivi borbeni zrakoplov, a b-h Srbi još dva NATO-ova za rata u BiH… Koji lete većim brzinama i na znatno većim visinama no što je sada cijeli sat nad državama članicama EU-a i NATO-a letio Tu-141 Strizh.
„Nakon završetka trećeg svjetskog rata – a u sociologiji međunarodnih odnosa tu se misli na Hladni rat koji je trajao od 1949. do 1989. godine, dovevši do pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza – SAD zajedno s EU-om priprema novi svjetski rat“, kazao je Kulić novinaru Podgorniku. „To traje od 1991. godine, a negdje od 1997. je zapadna Europa krenula u kolonizaciju istočnog dijela kontinenta, osobito zemalja koje su se odvojile od Sovjetskog Saveza ili izašle iz njega. Riječ je o petnaestak država. Učlanjivanje tih zemalja u EU i NATO samo su instrumenti u tom procesu – brza NATO-izacija pa i EU-kolonizacija jugoistočne Europe po kriteriju prava jačeg. Očito, nije točno da su Rusi napali Ukrajinu ničim izazvani, već zato što je NATO pod vodstvom SAD-a došao svojim raketama na rusku granicu. Tu se otvara pitanje tko je ovdje napadač, a tko se brani. Rusija se brani od ugroze života u svom prostoru jer zapadna doktrina već dugo smatra da je Rusija najunosnija nekretnina na svijetu, koju Zapad treba prisvojiti svim sredstvima.“ Kao Afganistan, Irak, Libiju, Siriju u katastrofalno neuspjelom pokušaju… Uistinu ničim izazvanim agresijama! Pa makar u Ukrajini bilo deset puta više mrtvih i ranjenih no u svim žrtvama SAD/NATO-ove i „partnerske“ agresije na suverene, međunarodno priznate i nikomu dužne države zajedno!? I dok starina Biden neodgovorno vodi za ruku, kao, malodobnog Zelenskija i njegova pregovaračka izaslanstva, a slanjem oružja izravno povećava broj ratnih žrtava s obiju strana i sustavno razaranje nesretne zemlje, u Ukrajini neće biti ni mira niti sreće ni za koga. Mir i čovječnost se ne grade guranjem svijeta u armagedon.
U tim činjenicama sadržani su ključni uzroci rata i mira u Ukrajini. Zapad se arogantno oglušio o Putinova učestala upozorenja o tzv. crvenoj crti ugroze nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta Rusije, čije prekoračenje znači rat, pa i možebitnu uporabu oružja sudnjeg dana. Čak i toga, kojim SAD/NATO još ne raspolaže. Ustraje li Zapad na osvajanju tzv. najunosnije nekretnine na svijetu oružanom silom, sankcijama i međunarodnim izopćenjem Rusije radi izazivanja nereda u toj zemlji, nestašice roba široke potrošnje, zabrana Rusima putovanja u inozemstvo, zamrzavanja ruske privatne imovine u inozemstvu te zbacivanja Putinovog režima zbog unutarnjeg i nezadovoljstva oligarha, bit će velikog vraga. Ukrajina je samo smokvin list za neutažive megakapitalističke apetite Zapada kojem nikakve žrtve nisu svete. Ponajprije tuđe, ali ni vlastite kad su posrijedi siromašni afroamerički i ini „obojeni“ mladići i djevojke koje se prve šalje na ratišta u ime tzv. obrane naše slobode, demokracije, našeg načina života i zapadnih vrijednosti. Sic transit. Potrošno su topovsko meso. Radi pak promidžbe, u IPD stožerima režiraju se „zločini i zločinci“. Masovnim ubijanjem civila, neselektivnim raketiranjima domova, bolnica, vrtića, škola, humanitarnih konvoja, crkava, progonima nepoćudnih, etničkim čišćenjima…
Megakorporativni kapitalistički Zapad već pusta desetljeća drži širom razjapljena usta i izbečene oči nad tzv. najvrjednijom nekretninom na svijetu: Ruskom Federacijom
Taj je scenarij jednako sada aktualan u Ukrajini kao što je jučer bio u bivšoj SFR Jugoslaviji, pa Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Egiptu, po Africi i u svim ratovima širom globusa bilo kada, bilo gdje i bilo zašto. Čovjek je u istom habitusu i janje i krvolok koji ubija, batina, pljačka, zatvara, siluje, žilet-žicom i čeličnim vratima sprječava izbjeglice/migrante sa siromašnog i neokolonizacijom unesrećenog Juga, koji samo žele sačuvati živu glavu i na obogaćenom na njihovoj muci Sjeveru živjeti kao ljudi. Sramota za tzv. humanitarno čovječanstvo kojemu ni svi ljudi nisu jednako – ljudi. Neke se čak i ne smatra ljudima, jer „nisu naše rase i vjere“, nisu vrijedni „bijele Europe“. A barem su jednako, ako ne i još tragičnije sudbine no postradali Ukrajinci. Tzv. humanitarna Europa s pravom pokazuje čovječno lice prema unesrećenim Ukrajincima, pokazivala ga je i nesretnicima iz ratova u bivšoj SFR Jugoslaviji, ali ni približno ne tretira ljudski izbjeglice s Bliskog istoka, Afrike, Azije… A morala bi jednako tretirati sve ljude u ozbiljnoj životnoj nevolji, tko god bili i odakle dolazili.
Analitičar Kulić drži da Kina, protivno uvjerenjima zapadnih stratega prisvajanja tzv. najunosnije nekretnine na svijetu „neće prekinuti suradnju s Rusijom, jer je itekako treba (zaludu je Biden ucjenjuje ‘posljedicama’ ne usprotivi li se odmah ruskoj invaziji, op. a.). Osim toga, Kinu čeka sličan posao kao i Rusiju. Ona se želi riješiti američkog patronata nad Tajvanom, zbog kojega se kineski narod na tom otoku udaljava od matice zemlje. Bojim se da će doći do rata za povratak Tajvana Kini, rata koji bi mogao biti znatno teži od ovog u Ukrajini, s puno više žrtava. Međutim, Kina sada ima prednost u svijetu u raketnom naoružanju i svemirskoj tehnologiji, ima prednost na oceanu i najveću proizvodnju, kakvu SAD nema. Kina zapravo sve manje treba Ameriku. Rusija će imati velike ekonomske gubitke zbog prekida odnosa sa Zapadom, ali u trokutu s Kinom i Indijom ona će te gubitke ublažiti, kompenzirati. Zapad se vara, ako misli da će Rusiju baciti na koljena“. Radi se o kvadraturi kruga? Autori zapadne doktrine žele odvojiti Europu od euroazijskog kontinenta, a notorna je činjenica da gotovo neiscrpni prirodni resursi – bez kojih je nezamisliv današnji civilizacijski ustroj, ne samo u Europi – leže upravo na azijskom području Ruske Federacije.
„Prema tome“, tvrdi Kulić, „ratuje se za prostor i za prisvajanje izvora i dobara koji se tu nalaze. U tome je bit stvari. Oni koji danas ratuju s Rusijom pripremili su stvari tako da budu unaprijed oslobođeni bilo kakve krivnje za moguće teške posljedice u slučaju da iz nekog laboratorija biološkog rata u Ukrajini izađe kakva biološka bomba. Bit je stvari infrastruktura koju je Zapad postavio na ukrajinskom teritoriju protiv Rusije. Vidjet ćemo hoće li do kraja ovog mjeseca završiti ta priča s uništenjem zapadnih enklava u Ukrajini koje ratuju protiv Rusije. Članice EU-a, pa i Hrvatska, šalju tim enklavama pomoć i oružje. Mislim da će oni koji to čine snositi povijesne posljedice. I hrvatski narod kao subjekt kulture snosit će posljedice odluka naših političara koji su se priklonili zapadnom imperijalizmu, koji dugo priprema to što se ovih dana događa. Mislim da se nismo našli na pravoj strani povijesti, nego na krivoj. Zanima me tko će polagati račune za ovu nesreću i neistine izgovorene za obmanjivanje javnosti. Vjerujem da će se ubrzo znati tko je u svijetu u pravu. Amerika je proteklih godina počela gubiti dominaciju u svijetu, pa želi Europu zadržati za sebe da bi joj prodavala svoju naftu i plin po deset puta višoj cijeni od one kakva je bila.
U ovom sukobu će Europa jako stradati. Europski lideri nisu razumjeli bit tog sukoba. Ovdje se želi uništenje Rusije i njezino pretvaranje u drugorazrednu ili trećerazrednu silu, kako bi se lakše izveo obračun s Kinom kao prvorazrednom silom. Ako SAD i Europa neće od Rusije kupovati naftu i plin, to za nju neće biti prevelik udar. Rusija se već naplatila od 460 milijardi dolara koje je posudila od Zapada. Već sada je obustavila vraćanje tih dugova Americi i Europi. Izlaz za okončanje rata u Ukrajini je u povlačenju NATO-a, odnosno SAD-a, s granica Rusije (to Putin ne krije, ali SAD/NATO kukavički šute i puštaju Ukrajinu krvariti za tuđe babe zdravlje, op. a.). Vjerujem da će Rusija nakon toga kompenzirati Ukrajinu za ono što je tamo srušeno. Postoje načini za zaustavljanje rata u Ukrajini i sukoba Zapada s Rusijom, samo ako Zapad bude razumio taj uvjet. Povlačenje snaga NATO-a s granica Rusije je prvi uvjet. To znači da problem i rješenje nije samo u Rusima, nego je problem u Zapadu. Pravo na nasilje spram svijeta ne može imati nitko, pa ni Rusi niti Amerikanci.“
Međutim, hipotetička i praktična rješenja – osobito u ratnoj zbílji, gdje svaka od sukobljenih strana agresivno promiče svoju „istinu“ i ne priznaje protivničku dok oružje ne donese stanovitu prevagu – najčešće se jako razlikuju. Zapadna, je li, imperijalna halapljivost na tzv. najunosniju nekretninu na svijetu, silna prirodna bogatstva na i ispod tla najprostranije zemlje na svijetu – bez kakvih se zapadni postindustrijski način života grubo vraća, takorekuć, na razdoblje nakon izuma parnog stroja – ni kad bi željela, a ne želi, neće ili ne može pristati na temeljni ruski uvjet za prestanak rata u Ukrajini. Neodgovornost i ludost su već skiznuli predaleko u zlo i tragediju kao uvijek izdašne izvore ekstraprofita zavojevača ratova i ne samo vojnih industrija, pa bi tzv. mirovno rješenje moglo izgledati kao ratni poraz ili barem vrlo neugodna Pirova pobjeda. I u Washingtonu/Bruxellesu i u Moskvi, a za Kijev manje-više. Kijev Volodimira Zelenskija je davno profućkao državnu odgovornost za pravodoban dogovor s Moskvom, kojim bi državnički zrelo spriječio rat te sačuvao tisuće života i zemlju od uništenja.
Rusi, ne bude li jačih razloga s bojišnica, također neće i ne mogu pristati na mir i povlačenje vojske bez da im SAD/NATO čvrsto zajamči nacionalnu sigurnost i prestane raketno-nuklearno disati za vratom na samom njihovu kućnom pragu. Tim više, jer je Putin već ostvario neke od ciljeva invazije: samoproglašene „države“ Donjeck i Ligansk te poluotok Krim jamačno su definitivno izgubljene za Ukrajinu kakvom Zelenskij uvjetuje Moskvi tzv. mirovno rješenje, NATO na neodređeno vrijeme više nema šanse prijetiti Rusima s ukrajinskog tla, itsl. Pa što Ruse stajalo, stajalo. Napokon, ukrajinski i turski ministar vanjskih poslova dogovaraju izravan susret Putina i Zelenskija u Turskoj radi o okončanja rata, pa i sâm Zelenskij sada otvoreno zaziva taj susret kao „jedinu mogućnost za mir“. Više ne vjeruje da Biden, Stoltenberg i kuštravi Johnson s „partnerima“ mogu uplašiti ruskog „cara“ i prisiliti ga na povlačenje. Morao je toliko znati da NATO neće interventno reagirati u Ukrajini, riskirati time nuklearni sukob s Ruskom Federacijom koji bi značio propast čovječanstva.
Rješenje je – ne samo za Ukrajinu no i za cijeli svijet u ovoj krizi, ali i trajnije – zapretano u količini svijesti, savjesti i razuma dvojice ljudi s prstom na gumbu sudnjeg dana, Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. u Bijeloj kući i Vladimira Vladimiroviča Putina u Kremlju. Sve drugo su priče za malu djecu, a svi silni posrednici od Emmanuela Macrona do Recepa Tayyipa Erdoğana i takvih su tek statisti, čije tzv. mirotvorstvo nema osobitu uporabnu vrijednost. Kao što se vidi, nema ni Liga naroda, pardon Ujedinjeni narodi (UN), čiji je tajnik António Guterres – ni pet posto protukrizno angažiran kao npr. svojedobno prethodnik mu s Manhattana Dag Hammarskjöld, koji je 18. rujna 1961. u mirovnoj misiji životom platio zauzetost svjetske organizacije za mir i zakonitost u DR Kongu – nevidljiviji/neučujniji/neutjecajniji i od samog pape Franje. To što je Guterresu u opisu posla prva dužnost, a Papi tek moralna obaveza, UN-ova je sramota. Taj sukob Zapada s Rusima zbog „vlasništva“ nad tzv. najunosnijom nekretninom na svijetu, uz povremene predahe prošlih i možebitno sljedećih desetljeća, trajat će, štono 1902. godine reče mostarsko-beogradski političar velikosrpsih gena Nikola M. Stojanović, „do istrage naše ili vaše“. To je povijest, ali i budućnost. Samo je stvar pameti i savjesti aktualnih državnih vođa koji će i kada gurnuti svoje nedužne narode na – pravu stranu grijeha.
Da je ta strana, zapravo, voda duboka, prepuna (ne)vidljivih virova i hastrmana što vrebaju povući u mračne dubine i zaista vrsne plivače, upravo potvrđuje frka s 14-metarskom, šestotonskom bespilotnom letjelicom Tu-141 Strizh iz gotovo već zaboravljene sovjetske ere blokovski nakostriješenog svijeta što je bubnula u Zagrebu. Naknadna „CRO-pamet“ političara koji uopće nisu služili vojni rok uveseljava javnost kontradikcijama: dron je nosio aviobombu tešku 40, pa 120 kilograma; dron nije bio naoružan; Tu-141 Strizh je doletio iz Ukrajine, ali se ne zna tko ga je i zašto lansirao; premijer jedno, ministar obrane drugo, predsjednik RH treće; strašna eksplozija, a nijedan studentski prozor par metara dalje nije ni napuknuo te krater učinka petarde naziva topovski udar tako da su građani u blizini pomislili na sudar dvaju automobila. Jamačno nitko od odgovornih na tzv. pravoj strani grijeha ništa ne zna, a neutemeljenim izjavama javno peru prljavo SAD/NATO-ovo rublje. U završnom se činu komedije, koja slučajno nije postala tragedijom, pojavljuju francuski Rafalei i američki F-16 koji će iz Rumunjske i sa zagrebačkog Plesa, je li, stražariti na CRO- noćnom nebu od iznenađenja bilo koje leteće vrsti budući da hrvatskoj vojsci „ne treba“ protuzračna obrana.
Prvi pak brišući let Rafalea – nedajbože piarovski namjerno – dogodio se danju i to baš u trenutku kada je premijer Plenković – koji zbog navodne anemije nije služio vojni rok – na presici objašnjavao javnosti vojne pojedinosti o padu drona i mahao pred tv-okom fotografijom navodnih gelera aviobombe… Istodobno, je li, ruski veleposlanik u BiH Igor Karabuhov u emisiji Senada Hadžifejzovića na Face TV-u upozorava što slijedi BiH uđe li u NATO i dopusti na svom teritoriju postavljanje raketa usmjerenih prema Ruskoj Federaciji: „Imamo planove protiv NATO-a. Procjenjujemo geostratešku situaciju, gledamo odakle dolaze prijetnje i reagiramo. Odakle vi znate da nemamo planove protiv Hrvatske, Mađarske, Poljske, Bugarske… kao članica NATO-a!?“ Iz hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova poručuju da nema zime, pa državni tajnik Frano Matušić (HDZ) – inače diplomirani profesor gitare – pojašnjava u stilu RH na pravoj strani zašto građani mogu biti sigurni od ruskih prijetnjii: „Doista imamo odličnu suradnju i imamo ovaj okvir NATO saveza (famozni čl. 5., napad na jednu članicu smatra se napadom na cijeli NATO, op. a.), koji nam jamči slobodu i suverenitet, a i sama država se znala obraniti od slične agresije ’91. godine. Ulaskom u NATO, Hrvatska je obuhvaćena tzv. kolektivnom obranom i dospjela je pod njegov balistički kišobran“. Sic transit. Koliko je taj kišobran nepouzdan, jer sramotno prokišnjava upravo u kritičnom trenutku, dokazuje upravo rečeni dron Tu-141 Strizh, aviobomba ili što je već eksplodiralo pod studentskim prozorima u Zagrebu. A što da je bio supersoničan projektil kakav Zapad još nema, a Rusi ga upravo u Ukrajini prvi put testiraju in vivo!? Bolje je i ne pomišljati. Ni Plenković niti Matušić o tomu pojma nemaju. Važno je da je Bijedna Naša – na pravoj strani grijeha…
