Sidi Bouzid mjesto je prvog plamena, mjesto prvog koraka u tuniskoj borbi protiv korupcije, u borbi protiv terora i represije. U njemu se krajem 2010. godine ispred gradskog poglavarstva benzinom polio i zapalio mladić čije ime je ušlo u povijest čim se plamen s malene fosforne glave šibice raširio njegovim tijelom. Njegovo je ime Mohamed Bouazizi, bio je prodavač povrća na lokalnoj gradskoj tržnici.
U unutrašnjosti Tunisa, oko 300 kilometara od glavnog grada, taman negdje između zbogom i nigdje, smješten je gradić u kojemu je sve započelo. Sidi Bouzid mjesto je prvog plamena, mjesto prvog koraka u borbi protiv korupcije, u borbi protiv terora i represije. U njemu se krajem 2010. godine ispred gradskog poglavarstva benzinom polio i zapalio mladić čije ime je ušlo u povijest čim se plamen s malene fosforne glave šibice raširio njegovim tijelom. Njegovo je ime Mohamed Bouazizi, bio je prodavač povrća na lokalnoj gradskoj tržnici. Preminuo je u bolnici nekoliko tjedana kasnije.
Samozapaljenjem započela je revolucija u Tunisu, koja se kasnije proširila i na ostale arapske zemlje. Može se dakle reći da je taj maleni, neugledni gradić do kojeg vode loše ceste sama jezgra velikih pokreta u arapskom svijetu.
Sidi Bouzid, gradić bez perspektive
Na put sam iz glavnog grada krenuo unajmljenim automobilom talijanskog proizvođača koji za loše ceste kakve postoje u unutrašnjosti Tunisa nije baš najbolji izbor. Škripi kad skrećeš ulijevo i auspuh se čuje kao da vozite traktor. Sve u svemu, auto je klimav kao i trenutno stanje u republici Tunis. Moj suputnik Wajdi Mahouechi, 25-godišnji islamist s dobrim znanjem engleskog jezika, cijelim putem uvjerava me u prednosti islama, na što najčešće bez razloga kimam glavom, a pogled zabacujem negdje pored. Cilj nam je Sidi Bouzid.
Bouazizijev poster u Sidi Bouzidu
"Ove ceste jedan su od razloga zašto se narod pobunio. Bogati gradovi na obali povezani su autocestom, a unutrašnjost je nerazvijena, besperspektivna i potpuno siromašna", govori mi Wajdi pri ulazu u Sidi Bouzid. Ispred nas maleni je grad okupan vjetrom, niskih kuća s minimalnim prometom. Podsjeća na gradove iz filmova o Srednjem Zapadu. Na početak revolucije podsjeća nekoliko spaljenih Vladinih zgrada, veliki plakat s likom mučenika Mohameda Bouaziza i skulptura kola za prijevoz povrća na kakvima je radio većinom svog života. Sve u svemu... pustoš.
Dakle, Mohamed Bouazizi bio je prodavač povrća. Na dan nemilog događaja njegova kola parkirana su bila u blizini gradskog poglavarstva, kad mu je prišao policajac i počeo ga maltretirati. Gnjavio ga je u vezi dozvole za prodaju povrća, a u stvari je tražio mito. Takav oblik korupcije bio je raširen na svim razinama i situacija je za mnoge, svakodnevne ljude postajala nepodnošljiva. Tog dana Mohamed Bouazizi nije imao novac da podmiti policajca, pa je otišao u poglavarstvo ne bi li tamo riješio nastalu zavrzlamu. Međutim, naišao je na odbijenicu... ali i na pljusku koju mu je uputila službenica u poglavarstvu. Uz riječi da ovako više ne može živjeti istog je trena otišao po kanistar benzina, polio se i zapalio. Crni tragovi paleži vidljivi su još i danas.
Tržnica u Sidi Bouzidu, mjesto Bouazizijeva smoubojstva
"Poznavao sam Mohameda cijelog svog života, išli smo zajedno u školu i igrali nogomet. Nikad ne bhi pomislio da će uraditi nešto tako hrabro", pripovijeda Hamdi Nessredine, njegov dugogodišnji kolega i prijatelj, u blizini samog mjesta samozapaljenja. Prijatelje i rođake nije teško pronaći, pošto je Sidi Bouzid, ili Sidi, kako ga skraćeno zovu, maleni grad gdje se svi međusobno poznaju. "Mohamed se nije zapalio samo zbog teške financijske situacije i zbog velike korupcije, on je bio strašno ponižen jer žena ga je zašamarala, a to je nedopustivo", nastavlja Hamdi i daje kratki uvid u kodeks časti gdje je smrt svakako bolji izbor od poniženja.
Mohamed Bouazizi zapalio se 16. prosinca 2010, a preminuo je u bolnici 04. siječnja 2011. Dugogodišnji predsjednik Ben Ali uslijed demonstracija zemlju je napustio 14. siječnja 2011, čime je prvi cilj revolucije ostvaren, uz 78 poginulih prosvjednika. Ali što se u stvari u Tunisu promijenilo?
Tunis, glavni grad Tunisa. Što se ustvari promijenilo?
Sidi Bouzid i dalje je maleno i neugledno mjesto, bez ikakve velike gospodarske perspektive. Sreća u nesreći je, kako moj suputnik Wajdi kaže, što posljednjih godinu dana sve više novinara posjećuje Sidi Bouzid i time unose u grad jednu dozu živosti. "Ljudi su ovdje vrlo gostoljubivi i drago im je što se stranci zanimaju za početak revolucije", objašnjava Wajdi.
Stanje u zemlji je neizvjesno, sloboda govora još uvijek je upitna, isto kao i borba protiv korupcije, borba protiv tog fantomskog pojma koji vrišti sa svih naslovnih strana (ne samo u Tunisu).
Poslije odlaska predsjednika Ben Alija, u Tunisu su održani parlamentarni izbori. Na izborima je s čak 40 posto glasova pobijedila islamistička stranka Ennahda čiji su članovi tijekom vladavine Ben Alija bili česti gosti zatvorskih ćelija. I naravno, ostvarila se ona stara: zabranjeno je voće najslađe voće! Glasat ćemo za one koji su se borili za nas dok je bilo najteže! I tako su Tunižani glasali... i na kraju su izglasali isti represivni sustav koji ih je tlačio proteklih 30 godina!
Na grobu Mohameda Bouazizija
O čemu se zapravo radi, najbolje opisuje aktivistica Lina Ben Mhenni koju sam susreo u glavnom gradu Tunisu. Po povratku iz Sidi Bouzida sjeo sam s njom na glavnoj aveniji koja nosi ime prvog predsjednika Habiba Bourguibe i neodoljivo podsjeća na Champs Elysee u Parizu. Ipak, Francuzi su Tunisom vladali punih 70 godina!
"Statistike su pokazale da je većina glasača vladajuće islamističke stranke Ennahda nepismeno. Njima je lako manipulirati pomoću religije i pomoću sitnih obećanja. Većinom su to siromašni stanovnici, i ne bi li ih pridobili, potrebno im je dati nešto hrane i malo novca (upravo je to napravila vladajuća stranka) ali ja sam strogo protiv toga! Mislim da s tim ljudima treba razgovarati i da ih treba obrazovati. Ali opet većina koja se prva pobunila protiv Ben Alija bili su upravo ti siromašni ljudi. Stoga mislim da ovo nije bila Facebook revolucija kako je mnogi nazivaju već revolucija siromašnih i potlačenih. Facebook se upleo tek kasnije kad su nemiri stigli do glavnoga grada", kaže Lina.
Lina Ben Mheni mlada je aktivistica koja je svojim blogom atunisiangirl tijekom revolucije 2011. godine stekla veliku reputaciju. Lina je svoj blog započela pisati još u vrijeme sad pokojnog predsjednika Ben Alija, svrgnutog u revoluciji 2011, a tijekom revolucije poslužila je stranim novinarima kao relevantan izvor podataka iz prve ruke. Tako je među prvima izvještavala iz Sidi Bouzida. Lina je 2011. godine nominirana za Nobelovu nagradu za mir što je čini jednom od najmlađih nominiranih u povijesti.
Strašno me je iznenadilo vidjevši da su Lina i moj suputnik, islamist Wajdi s početka priče, poznanici, i da međusobno vode žustre političke rasprave.
Wajdi Mahouechi i Lina ben Mhenni
Wajdi, koji je i sam bio član mladeži vladajuće stranke, odlučio je odustati, jer kako kaže, razočarao se u njihove metode. Ispričao mi je to po povratku iz Sidi Bouzida, u istom kafiću gdje sam sjedio s Linom Ben Mheni.
"Jesam islamist i religiozan sam, ali ovi ljudi religijom se služe samo da bi dobili moć. Ne dopuštaju slobodu govora i služe se represivnim metodama palice i suzavca", objašnjava Wajdi.
Dodaje kako će ih tužiti jer su mu početkom travnja, prilikom prosvjeda protiv vladine odluke da se zabrane masovna okupljanja na glavnoj aveniji, oduzeli kameru kojom je sve snimio.
Tijekom tih istih prosvjeda Lina Ben Mheni zadobila je tucet modrica po rukama i nogama.
"Bilo je to prvi put da me policija izbatinala i da su me doslovno zlostavljali. Neobično je da se to dogodilo sada, poslije revolucije, kad, kao, imamo demokraciju. U takvim situacijama moj se bijes samo povećava, a želja za pravdom i aktivizmom raste iz dana u dan", odlučno kaže Lina s revolucionarnim žarom u očima, i osvrće se na trenutnu vladajuću garnituru i na njihovo korištenje religije u političke svrhe.
Jedan od spomenika Bouaziziju
"Islamisti imaju sva prava živjeti u miru sa svim ostalim stanovnicima Tunisa. Također mislim da nemaju pravo uplitati se u naše osobne slobode i nametati nam stroge islamističke zakone. Svatko je slobodan da radi ono što želi! Većina njih koristi religiju ne bi li stekli veliku političku moć. Ali opet... većina nas smo muslimani, ali između nas i Allaha ne trebamo posrednika. Vjera je jedna sasvim osobna duhovna stvar", kaže Lina koja zbog svojeg aktivizma ima velikih problema u medijima. Nazivaju je raznim pogrdnim imenima samo zato jer razmišlja otvoreno i ne boji se to mišljenje podijeliti s drugima.
Tunis je i dalje politički nestabilna zemlja, ali daleko od toga da na globalnoj sceni bude proglašena opasnom. Narod je tijekom revolucije uvidio da ima moć i pokušat će je koristiti sve češće.
Bouazizijevi prijatelji u Sidi Bouzidu
U glavnom gradu Tunisu svako malo skupina dječaka sukobi se s policijom. Bace kamen, pobjegnu, neke od njih ulove, šamaraju ih na ulici i onda sve ispočetka. Tuniska policija je inače vrlo brutalna i nemilosrdna (koja policija to nije?).
Posjetili smo tako sjedište Socijalističke stranke, malene brojem članova, ali odlučne u svojim nastojanjima. Prilikom prosvjeda početkom travnja naoružane bande potpomognute vladom upale su u stranačke prostorije i započele batinati sve prisutne.
"To je prvi put u povijesti Tunisa da su napadnute službene prostorije neke stranke", govori mi Moutaa Amin Elwaer u tim istim stranačkim prostorijama u centru grada.
"Mi smo prijetnja vladajućoj stranci Endahda jer ne želimo s njima surađivati ni na kojem nivou. Smatramo ih fašističkom strankom", dodaje Mouta i osvrće se na socijalnu situaciju. "Situacija je jako loša. Socijalna mobilizacija uopće nije jaka i svijest ljudi je jako slaba. Imamo samo bazičnu ekonomsku svijest: nahrani me, daj mi posao... ljudi ne razmišljaju o zajednici i o svima koji žive u toj zajednici".
Diljem Tunisa posljednjih se godinu dana vode žestoke političke rasprave na svim razinama. Narod želi sudjelovati! Vidjeli smo to iz ovog kratkog prikaza u razgovorima s mladim i obrazovanim stanovnicima Tunisa. No, jesu li vladajući uistinu spremni vladati voljom naroda ili već dobro ukorijenjenim represivnim aparatom, to ćemo tek vidjeti.
Slučaj mladog mučenika Mohameda Bouziza koji je doslovno bio iskra što je zapalila vatru postat će tema brojnih filmova, knjiga i pjesama, ali hoće li se nešto promijeniti ili će njegov lik biti samo zgodna dekoracija na majicama koje će brojni turisti kupovati prilikom ljetovanja u Tunisu? Kako stvari stoje, izglednije je ovo drugo.
Izvor: www.h-alter.org
U unutrašnjosti Tunisa, oko 300 kilometara od glavnog grada, taman negdje između zbogom i nigdje, smješten je gradić u kojemu je sve započelo. Sidi Bouzid mjesto je prvog plamena, mjesto prvog koraka u borbi protiv korupcije, u borbi protiv terora i represije. U njemu se krajem 2010. godine ispred gradskog poglavarstva benzinom polio i zapalio mladić čije ime je ušlo u povijest čim se plamen s malene fosforne glave šibice raširio njegovim tijelom. Njegovo je ime Mohamed Bouazizi, bio je prodavač povrća na lokalnoj gradskoj tržnici. Preminuo je u bolnici nekoliko tjedana kasnije.
Samozapaljenjem započela je revolucija u Tunisu, koja se kasnije proširila i na ostale arapske zemlje. Može se dakle reći da je taj maleni, neugledni gradić do kojeg vode loše ceste sama jezgra velikih pokreta u arapskom svijetu.
Sidi Bouzid, gradić bez perspektive
Na put sam iz glavnog grada krenuo unajmljenim automobilom talijanskog proizvođača koji za loše ceste kakve postoje u unutrašnjosti Tunisa nije baš najbolji izbor. Škripi kad skrećeš ulijevo i auspuh se čuje kao da vozite traktor. Sve u svemu, auto je klimav kao i trenutno stanje u republici Tunis. Moj suputnik Wajdi Mahouechi, 25-godišnji islamist s dobrim znanjem engleskog jezika, cijelim putem uvjerava me u prednosti islama, na što najčešće bez razloga kimam glavom, a pogled zabacujem negdje pored. Cilj nam je Sidi Bouzid.
Bouazizijev poster u Sidi Bouzidu
"Ove ceste jedan su od razloga zašto se narod pobunio. Bogati gradovi na obali povezani su autocestom, a unutrašnjost je nerazvijena, besperspektivna i potpuno siromašna", govori mi Wajdi pri ulazu u Sidi Bouzid. Ispred nas maleni je grad okupan vjetrom, niskih kuća s minimalnim prometom. Podsjeća na gradove iz filmova o Srednjem Zapadu. Na početak revolucije podsjeća nekoliko spaljenih Vladinih zgrada, veliki plakat s likom mučenika Mohameda Bouaziza i skulptura kola za prijevoz povrća na kakvima je radio većinom svog života. Sve u svemu... pustoš.
Dakle, Mohamed Bouazizi bio je prodavač povrća. Na dan nemilog događaja njegova kola parkirana su bila u blizini gradskog poglavarstva, kad mu je prišao policajac i počeo ga maltretirati. Gnjavio ga je u vezi dozvole za prodaju povrća, a u stvari je tražio mito. Takav oblik korupcije bio je raširen na svim razinama i situacija je za mnoge, svakodnevne ljude postajala nepodnošljiva. Tog dana Mohamed Bouazizi nije imao novac da podmiti policajca, pa je otišao u poglavarstvo ne bi li tamo riješio nastalu zavrzlamu. Međutim, naišao je na odbijenicu... ali i na pljusku koju mu je uputila službenica u poglavarstvu. Uz riječi da ovako više ne može živjeti istog je trena otišao po kanistar benzina, polio se i zapalio. Crni tragovi paleži vidljivi su još i danas.
Tržnica u Sidi Bouzidu, mjesto Bouazizijeva smoubojstva
"Poznavao sam Mohameda cijelog svog života, išli smo zajedno u školu i igrali nogomet. Nikad ne bhi pomislio da će uraditi nešto tako hrabro", pripovijeda Hamdi Nessredine, njegov dugogodišnji kolega i prijatelj, u blizini samog mjesta samozapaljenja. Prijatelje i rođake nije teško pronaći, pošto je Sidi Bouzid, ili Sidi, kako ga skraćeno zovu, maleni grad gdje se svi međusobno poznaju. "Mohamed se nije zapalio samo zbog teške financijske situacije i zbog velike korupcije, on je bio strašno ponižen jer žena ga je zašamarala, a to je nedopustivo", nastavlja Hamdi i daje kratki uvid u kodeks časti gdje je smrt svakako bolji izbor od poniženja.
Mohamed Bouazizi zapalio se 16. prosinca 2010, a preminuo je u bolnici 04. siječnja 2011. Dugogodišnji predsjednik Ben Ali uslijed demonstracija zemlju je napustio 14. siječnja 2011, čime je prvi cilj revolucije ostvaren, uz 78 poginulih prosvjednika. Ali što se u stvari u Tunisu promijenilo?
Tunis, glavni grad Tunisa. Što se ustvari promijenilo?
Sidi Bouzid i dalje je maleno i neugledno mjesto, bez ikakve velike gospodarske perspektive. Sreća u nesreći je, kako moj suputnik Wajdi kaže, što posljednjih godinu dana sve više novinara posjećuje Sidi Bouzid i time unose u grad jednu dozu živosti. "Ljudi su ovdje vrlo gostoljubivi i drago im je što se stranci zanimaju za početak revolucije", objašnjava Wajdi.
Stanje u zemlji je neizvjesno, sloboda govora još uvijek je upitna, isto kao i borba protiv korupcije, borba protiv tog fantomskog pojma koji vrišti sa svih naslovnih strana (ne samo u Tunisu).
Poslije odlaska predsjednika Ben Alija, u Tunisu su održani parlamentarni izbori. Na izborima je s čak 40 posto glasova pobijedila islamistička stranka Ennahda čiji su članovi tijekom vladavine Ben Alija bili česti gosti zatvorskih ćelija. I naravno, ostvarila se ona stara: zabranjeno je voće najslađe voće! Glasat ćemo za one koji su se borili za nas dok je bilo najteže! I tako su Tunižani glasali... i na kraju su izglasali isti represivni sustav koji ih je tlačio proteklih 30 godina!
Na grobu Mohameda Bouazizija
O čemu se zapravo radi, najbolje opisuje aktivistica Lina Ben Mhenni koju sam susreo u glavnom gradu Tunisu. Po povratku iz Sidi Bouzida sjeo sam s njom na glavnoj aveniji koja nosi ime prvog predsjednika Habiba Bourguibe i neodoljivo podsjeća na Champs Elysee u Parizu. Ipak, Francuzi su Tunisom vladali punih 70 godina!
"Statistike su pokazale da je većina glasača vladajuće islamističke stranke Ennahda nepismeno. Njima je lako manipulirati pomoću religije i pomoću sitnih obećanja. Većinom su to siromašni stanovnici, i ne bi li ih pridobili, potrebno im je dati nešto hrane i malo novca (upravo je to napravila vladajuća stranka) ali ja sam strogo protiv toga! Mislim da s tim ljudima treba razgovarati i da ih treba obrazovati. Ali opet većina koja se prva pobunila protiv Ben Alija bili su upravo ti siromašni ljudi. Stoga mislim da ovo nije bila Facebook revolucija kako je mnogi nazivaju već revolucija siromašnih i potlačenih. Facebook se upleo tek kasnije kad su nemiri stigli do glavnoga grada", kaže Lina.
Lina Ben Mheni mlada je aktivistica koja je svojim blogom atunisiangirl tijekom revolucije 2011. godine stekla veliku reputaciju. Lina je svoj blog započela pisati još u vrijeme sad pokojnog predsjednika Ben Alija, svrgnutog u revoluciji 2011, a tijekom revolucije poslužila je stranim novinarima kao relevantan izvor podataka iz prve ruke. Tako je među prvima izvještavala iz Sidi Bouzida. Lina je 2011. godine nominirana za Nobelovu nagradu za mir što je čini jednom od najmlađih nominiranih u povijesti.
Strašno me je iznenadilo vidjevši da su Lina i moj suputnik, islamist Wajdi s početka priče, poznanici, i da međusobno vode žustre političke rasprave.
Wajdi Mahouechi i Lina ben Mhenni
Wajdi, koji je i sam bio član mladeži vladajuće stranke, odlučio je odustati, jer kako kaže, razočarao se u njihove metode. Ispričao mi je to po povratku iz Sidi Bouzida, u istom kafiću gdje sam sjedio s Linom Ben Mheni.
"Jesam islamist i religiozan sam, ali ovi ljudi religijom se služe samo da bi dobili moć. Ne dopuštaju slobodu govora i služe se represivnim metodama palice i suzavca", objašnjava Wajdi.
Dodaje kako će ih tužiti jer su mu početkom travnja, prilikom prosvjeda protiv vladine odluke da se zabrane masovna okupljanja na glavnoj aveniji, oduzeli kameru kojom je sve snimio.
Tijekom tih istih prosvjeda Lina Ben Mheni zadobila je tucet modrica po rukama i nogama.
"Bilo je to prvi put da me policija izbatinala i da su me doslovno zlostavljali. Neobično je da se to dogodilo sada, poslije revolucije, kad, kao, imamo demokraciju. U takvim situacijama moj se bijes samo povećava, a želja za pravdom i aktivizmom raste iz dana u dan", odlučno kaže Lina s revolucionarnim žarom u očima, i osvrće se na trenutnu vladajuću garnituru i na njihovo korištenje religije u političke svrhe.
Jedan od spomenika Bouaziziju
"Islamisti imaju sva prava živjeti u miru sa svim ostalim stanovnicima Tunisa. Također mislim da nemaju pravo uplitati se u naše osobne slobode i nametati nam stroge islamističke zakone. Svatko je slobodan da radi ono što želi! Većina njih koristi religiju ne bi li stekli veliku političku moć. Ali opet... većina nas smo muslimani, ali između nas i Allaha ne trebamo posrednika. Vjera je jedna sasvim osobna duhovna stvar", kaže Lina koja zbog svojeg aktivizma ima velikih problema u medijima. Nazivaju je raznim pogrdnim imenima samo zato jer razmišlja otvoreno i ne boji se to mišljenje podijeliti s drugima.
Tunis je i dalje politički nestabilna zemlja, ali daleko od toga da na globalnoj sceni bude proglašena opasnom. Narod je tijekom revolucije uvidio da ima moć i pokušat će je koristiti sve češće.
Bouazizijevi prijatelji u Sidi Bouzidu
U glavnom gradu Tunisu svako malo skupina dječaka sukobi se s policijom. Bace kamen, pobjegnu, neke od njih ulove, šamaraju ih na ulici i onda sve ispočetka. Tuniska policija je inače vrlo brutalna i nemilosrdna (koja policija to nije?).
Posjetili smo tako sjedište Socijalističke stranke, malene brojem članova, ali odlučne u svojim nastojanjima. Prilikom prosvjeda početkom travnja naoružane bande potpomognute vladom upale su u stranačke prostorije i započele batinati sve prisutne.
"To je prvi put u povijesti Tunisa da su napadnute službene prostorije neke stranke", govori mi Moutaa Amin Elwaer u tim istim stranačkim prostorijama u centru grada.
"Mi smo prijetnja vladajućoj stranci Endahda jer ne želimo s njima surađivati ni na kojem nivou. Smatramo ih fašističkom strankom", dodaje Mouta i osvrće se na socijalnu situaciju. "Situacija je jako loša. Socijalna mobilizacija uopće nije jaka i svijest ljudi je jako slaba. Imamo samo bazičnu ekonomsku svijest: nahrani me, daj mi posao... ljudi ne razmišljaju o zajednici i o svima koji žive u toj zajednici".
Diljem Tunisa posljednjih se godinu dana vode žestoke političke rasprave na svim razinama. Narod želi sudjelovati! Vidjeli smo to iz ovog kratkog prikaza u razgovorima s mladim i obrazovanim stanovnicima Tunisa. No, jesu li vladajući uistinu spremni vladati voljom naroda ili već dobro ukorijenjenim represivnim aparatom, to ćemo tek vidjeti.
Slučaj mladog mučenika Mohameda Bouziza koji je doslovno bio iskra što je zapalila vatru postat će tema brojnih filmova, knjiga i pjesama, ali hoće li se nešto promijeniti ili će njegov lik biti samo zgodna dekoracija na majicama koje će brojni turisti kupovati prilikom ljetovanja u Tunisu? Kako stvari stoje, izglednije je ovo drugo.
Izvor: www.h-alter.org
