Nadežda Elezović: Umjetnost i ezoterizam

The Space In Between – Marina Abramović and Brazil novi je projekt Marine Abramović, a sudeći po najavi i traileru ovog dokumentarnog filma, riječ je o javnoj i kamerom dokumentiranoj potrazi Abramović za mističnim praksama Brazila. Uz sudjelovanje umjetnice u raznim ritualnima brazilskih šamana te iscjelitelja, korištenjem duhovnih tehnika za postizanje mističnih iskustava, dokumentarni film otkriva interes Abramović ka ezoterijskim znanjima i iskustvima koje su, iako je dosad načinom rada te u intervjuima to ponegdje dala naslutiti, uvelike utjecale na formiranje i razvoj njezinog cjelokupnog umjetničkog pristupa.

Dokumentarni film, najavljen kao mješavina road-filma i spiritualnog trilera, otvoreno govori i prikazuje mističnu, ezoterijsku pozadinu djelovanja umjetnice te duhovna iskustva transponirana u umjetničko stvaralaštvo. Autor filma je Marco Del Fiol, umjetnik koji je kamerom dokumentirao rad mnogih poznatih umjetnika, među njima i rad Olafura Eliassona te Isaaca Juliena.

Duhovna iskustva inkorporirana su u sadržajnu razinu performansa Abramović, dok su s druge strane tehnike koje prakticira priprema za izvođenje iscrpljujućih višesatnih fizički i psihički zahtjevnih performansa po kojima je umjetnica postala planetarno prepoznata. Neke od tih tehnika i pristupa objedinila je u Abramović metodi koju njeguje i podučava u svom Marina Abramović institutu u New Yorku, institutu posvećenom istraživanjima i projektima neobjektne, odnosno nematerijalne umjetnosti. Abramović metoda sublimira metode te cjelokupno znanje umjetnice, stečeno tijekom četiri desetljeća rada, te označava seriju vježbi namijenjenih podizanju razine svijesti i samodiscipline, poput primjerice brojanja zrna riže ili osviještenog pijenja vode.

Prema mišljenju brojnih svjetskih kritičara, ali i prema ogromnom interesu publike, Marina Abramović danas je jedna od najutjecajnijih umjetnika današnjice. Još s početaka djelovanja, Abramović uspostavlja temeljne odrednice svog cjelokupnog stvaralaštva; dugotrajni, višesatni fizički i mentalno iscrpljujući performansi te iskušavanje i nadvladavanje vlastitih fizičkih i mentalnih limita, suočavanje s najdubljim vlastitim strahovima i njihovo javno prevladavanje pred pogledima publike, te istovremeno suočavanje publike s psihičkim ograničenjima i društvenim konvencijama. Danas Marina Abramović mijenja područje suvremene umjetnosti; bavljenjem nematerijalnim u umjetnosti unosi novi paradigmu u vizualnoj umjetnosti. Dok se još na samim početcima, ranih '70-ih, bavi istraživanjem tijela i tjelesnosti, tijela kao umjetničkog medija, danas kao materijal kojim radi koristi energetski prostor međusobnih kontakata, te transmisiju energije pokrenutu između dvoje ili više ljudi.

Svoje stajalište o nematerijalnoj umjetnosti prezentirala je kroz svoju uspješnicu, retrospektivnu izložbu Marina Abramović: The Artist Is Present u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku 2010. Punih 736 sati i 30 minuta (odnosno svakodnevno, više od dva mjeseca, osam sati dnevno) nepomično je u tišini sjedila u galeriji i kontaktom oči u oči publici emanirala vlastitu prisutnost i osjećaje. U intervjuu, koji je po završetku performansa objavljen na internetskoj stranici Muzeja, pojasnila je sadržajno-procesualnu metodu svog rada. Prema riječima umjetnice, sebe je, poput duhovnog voditelja, postavila u odnos posrednika u osobnom samorazvoju pojedinaca iz publike. Abramović smatra kako svojim performansom pomaže pojedincu koji sjeda nasuprot nje u procesu duhovnog razvoja i ostvarivanja kontakta sa samim sobom.

"Kad uđete u taj osvjetljen prostor i sjednete na stolicu, postajete pojedinac, i kao pojedinac ste na neki način izolirani. I u vrlo ste zanimljivoj situaciji jer ste promatrani. Promatra vas grupa (osobe koje čekaju sjesti), ja vas promatram, ali i vi promatrate mene – što je trostruko promatranje. Ali onda, vrlo brzo, dok još promatrate mene, odjednom započinje inverzija i vi počinjete gledati sebe. Ja sam samo okidač, tek ogledalo, zapravo publika tada postaje svjesna svog vlastitog života, vlastite ranjivosti, boli, svega, a to uzrokuje plač. Pojedinci zaista plaču, zbog sebe samih i to je izuzetno emotivan trenutak."

 

Kako bi ovladala svojim tijelom, svjesnim i nesvjesnim reakcijama, fizičkim potrebama, i kako bi uopće mogla izvoditi višednevne performanse (osam sati dnevno, tijekom više od dva mjeseca nepomičnog sjedenja u tišini i neverbalnoj komunikaciji s 1564 osobe, a sve bez pauze, toaleta, vode), Marina Abramović prošla je mnoge fizičke i mentalne pripreme. Kao što danas pokazuje spomenuti dokumentarni film, godinama je surađivala s mnogim znanstvenicima, ali i spiritualistima, učeći razne tehnike primjerice od brazilskih šamana, tibetanskih svećenika, mistika, australskih Aboridžina.

"Na duhovnu obnovu u Indiju otišla sam jer sam smatrala kako za izvođenje performansa moram ovladati načinima kako kontrolirati svoje tijelo (Cleaning the Mirror, 1990). Nitko se ne može promijeniti ukoliko čini samo ono što voli. Ja uvijek radim ono što ne volim. Onoga što ne volimo se bojimo, to nam je nepoznato. U trenutku ulaska u prostor performansa – ostavljaš niže sebstvo i transformiraš se u više sebstvo. U to ulažeš cjelokupnu energiju. I kada se to stvarno dogodi, sve okolnosti koje se dogode treba samo prihvatiti i pustiti." (James Franco, razgovor s Marinom Abramović, 2009).

Tijekom '80-ih Abramović boravi u australskoj pustinji. Pustinju smatra najtežim mjestom na koje se može otići, mjesto najveće konfrontacije sa samim sobom, a kao paralelu navodi Isusa i Mojsija "koji su otišli u pustinju preobrazivši se". Na simpoziju tematski naslovljenom Art meets Science and Spirituality in a changing Economy (Stedelijk Museum Amsterdam, 1990), gdje su uz Abramović sudjelovali i umjetnici poput Roberta Rauschenberga, Johna Cagea, Lawrencea Weinera, ali i znanstvenici poput Davida Bohma, te ekonomski stručnjaci i duhovni učitelji poput Dalaj Lame, Abramović je govorila o tibetanskim tehnikama koje pomažu oslobađanju energija iz stanica tijela u stanjima traume, šoka, velikih napora pri samoodržanju.

Također, iznijela je svoju viziju umjetnosti budućnosti, umjetnosti 21. stoljeća, "koja neće koristiti objekte, već će umjetnik biti na nivou svijesti potrebne za transmisiju energije publici." (Abramović, 1990) Opisani performans izvela je dvije dekade kasnije (MoMA) i ostvarila kako globalni uspjeh, tako i izniman utjecaj na poimanje multimedijalne i umjetnosti performansa uopće.

Performans u radu Abramović prestaje biti umjetnički medij, to mjesto ustupa umjetnici samoj, koja svojom osobnošću postaje umjetnički medij sam za sebe. Za razliku od dosadašnjih, rekli bismo tradicionalnih, umjetničkih medija, ovdje je riječ o živom tkivu, životu, svijesti, živoj komunikaciji i međudjelovanju bića kao umjetničkom materijalu. Nematerijalnoj umjetnosti koja bez fizičkih dokaza vidljivo utječe i mijenja emotivni i duhovni krajobraz svijeta.

Za razliku od tih posljednjih performansa kojima Abramović kroz introspekciju i samorazvoj pojedinaca nastoji mijenjati svijet oko sebe, raniji performansi drugačije su naravi. Dapače, inverzija se nametnula nakon iskustava straha tijekom izvođenja radikalnih tjelesnih performansa s početaka karijere u kojima je Abramović propitivala granice osobne tjelesne izdržljivosti, te u nekima doslovno bila na rubu smrti (Rhytm 0, Rhytm 5).

Među ranijim, često je citiran performans Rhythm 0 (1974), gdje je umjetnica golu sebe, kao objekt, pasivno izložila pred publikom, nudeći publici uporabne predmete i slobodu izbora činiti s njezinim tijelom što joj je volja. Šesterosatni performans kulminirao je nabijenim pištoljem uperenim u glavu Abramović i iskustvom koji je označio prekretnicu u stvaralaštvu. Od tada Abramović u svom radu odbija biti u poziciji pasivnog objekta, a u propitivanje vlastitih limita i aspekata ličnosti obavezno aktivno uključuje publike. Odustaje od prepuštanja situacije slučaju, uzima uzde u svoje ruke i svjesno uspijeva na sceni proživjeti unaprijed odabrano iskustvo te izazvati upravo ono emotivno stanje publike koje je Abramović i zamislila.

Valja napomenuti kako je na spomenuti performans Rhythm 0 vjerojatno utjecao performans Cut Piece, umjetnice Yoko Ono, izveden 1964. godine, u kojem Yoko Ono kleči na podu pred škarama, pred publikom pozvanom da isječe dijelove njezine odjeće. Kao i u performansu Abramović, publika je s početaka pristojno prilazila dok na koncu nije u potpunosti ušla u egzistencijalni prostor umjetnica te s dominacijom moći i kulminacijom strasti krenula u masakr, kako odjeće Yoko Ono, tako i pištoljem na Abramović.

Kada je riječ o elementima ezoterizma u stvaralaštvu Abramović, nemoguće je ne spomenuti seriju ranih performansa naslovljenih Dragon head, izvođenih na različitim lokacijama i s minimalnim varijacijama u periodu od 1990. do 1994. Performansi serije Dragon head označavaju suočavanje Abramović s vlastitim strahovima. Tako je Abramović satima pred publikom nepokretno stajala sa živom zmijom omotanom oko svog tijela. Zmija, kao najstarija mitološka životinja te višeznačni simbol, ovdje je prema riječima umjetnice "odabrana kao životinja koja u kršćanstvu ima snažnu negativnu konotaciju".

Polazeći od premisa da zmija može pratiti energetske linije planeta, Abramović - kao energetski kozmos u malom - pušta zmiju da prati toplinu njezinog tijela, kližući joj po tijelu i glavi. Između Abramović i publike postavljen je led koji zmija ne prelazi. Abramović ovdje svoje tijelo tretira kao obličje energetskog mikrokozmosa unutar kojeg se dešavaju promjene, mikrokozmosa koje emanira svoje unutarnja stanja i koje utječe na svjetove oko sebe. Riječ je o postulatima hermetizma, a i sama zmija omotana u formi krune na glavi Abramović te repom uokvirujući oko, vizualno priziva estetiku i simboliku egipatske umjetnosti.

"…..zmije uvijek prate geodetske linije planeta, te ako sam ja taj planet u malom, one će pratiti linije mog tijela. Na mom tijelu one su se kretale, pokretale cijelo moje tijelo i ja sam postala poput skulpture. Zanimljiv je moment jednog performansa prije ulaska publike. Zmija je bila ogromna i skoro me udavila, prije dolaska publike omotala se oko mog vrata. Trener mi je sugerirao kako se moram potpuno umiriti. Puls mi je snažno udarao i što je bio jači, to me zmija više stezala oko vrata, stoga sam se trebala potpuno umiriti i opustiti u panici, kako bih postala poput stabla gdje se zmija može osloboditi. Bio je to zanimljiv trening." (Citat preuzet sa snimke predavanja Marine Abramović 2011. godine u Smithsonian's Hirshhorn Museum and Sculpture Garden.)