Nadgrobni život SFRJ

To što nema dokaza da u Hrvatskoj ima života prije smrti, ne znači kako nema onih o životu poslije nje. Ne radi se tu, međutim, o onome o čemu govore različiti derivati opijuma za mase, već o fenomenu kojeg se, u nedostatku boljeg imena, može nazvati nadgrobnim životom. Upravo je takav onaj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, službeno preminule zajednice koja, sudeći po broju upozorenja na opasnost od nje, sva pršti od života nad vlastitom rakom.

„Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, 'ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno. Jer ako kažete bilo šta protiv mene, završit ćete na Golom otoku“, rekla je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, u jeku još jedne ofenzive protiv zemlje koja statistički nije živa što, kako je maloprije rečeno, ne znači i da je zbilja, kao svaki intrigantni leš, svedena na povijesnu činjenicu.

Mesara starog kći u proteklih pet dugih godina nije pokazala da je promašila jednu profesiju, već više njih. Ne znači to kako nije, kada progovori, dakle stalno, inspirativna za neka druga zanimanja.

„U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela 'neprijateljske propagande' iz čl. 133 branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave...“, napisao je u „Vijencu“ prije četiri – pet godina Ivica Miškulin, povjesničar, sociolog i, nije šala, osobni biograf Vladimira Šeksa.

Ima, dakle, u jednom Kolinda Grabar Kitarović: u tjednu Jugoslavije bi osobno ona mogla završiti u zatvoru zbog „verbalnog delikta“, odnosno tvrdnje da „za dom spremni“ nije stari ustaški, već stari hrvatski pozdrav.

Problem je, međutim, što tjedan ima sedam dana u kojima bi se, je li, moralo još štošta dogoditi. Recimo, 894 – slovima: osam stotina devedeset i četiri – građana Hrvatske bi moralo dobiti, ne kupiti ili naslijediti, stan.

Malo jasnije rečeno: u dvadeset godina intenzivne stanogradnje u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, napravljeno je i podijeljeno 300.000 stanova. U isto vrijeme, druga najbogatija federalna jedinica u SFRJ – da, Hrvatska! - je imala drugu najnižu stopu nataliteta, pa je prosječna obitelj brojala tek 3,1 člana. Samo su Slovenci, čisto da se pojasni, živjeli bolje i rjeđe pravili djecu.

Godina, znamo, ima pedeset i dva tjedna, pa tako puta dva desetljeća i... I onda nastupa kalkulator koji kaže kako je tjedni prosjek 288 stanova za – ukoliko uobičajena obitelj i dalje ima isto članova kao nekada – za 894 građana države u kojoj, prema popisu iz 2011., živi 90,42 posto Hrvata.

Prigodna manifestacija koju je predsjednica nazvala „Tjednom bivše Jugoslavije“ nema smisla ako će otimati kruh bankarima i nekretninskim biznismenima, pa se još nečim mora popuniti. Možda velikim infrastrukturnim radovima u dva najveća grada, Zagrebu i Splitu. Posljednji takvi obavljeni su za Univerzijadu održanu 1987., te Mediteranske igre 1979. godine.

Ništa od toga nije, kako se to kaže, mamac za publiku i atraktivan sadržaj za direktne televizijske prijenose, pa bi, da narod ne gleda bager uživo, Nogometni klub Rijeka morao još jednom, točno trideset pet godina od mitskog susreta na Kantridi, ugostiti Real Madrid i opet ga, kao i tada, pobijediti sa tri na prema jedan. Preduvjet za reprizu najvećeg trijumfa kluba za kojeg je počasna pobjednica „Života na vagi“ navijala je da se igrači ne iscrpe u HNL-u i Kupu Hrvatske, igrajući s uvijek neugodnim Interom iz Zaprešića ili nepredvidljivom Marsonijom s Marsa.

Ljubitelji košarke bi se, u isto vrijeme, morali zadovoljiti prvom Ciboninom titulom prvaka Europe ili trećom za redom Jugoplastike.

Za one što više drže do zdravog duha nego do istog takvog tijela, upriličilo bi se polaganje kamena temeljca za novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu ili reizdanje posljednjeg albuma „Parafa“ pod krležijanskim naslovom „Zastave“.

Lazar Džamić, srbijanski marketinški stručnjak s dugogodišnjom londonskom adresom, autor je sjajne studije o fenomenu popularnosti stripa „Alan Ford“ u nekadašnjoj Jugoslaviji. U toj knjizi, nazvanoj „Cvjećarnica u Kući cveća“, Džamić na jednom mjestu kaže kako SFRJ nije bila normalna država, ali jeste bila najbliže onome na šta se misli kada se za neku državu kaže da je – normalna.

Prevedeno, valjda sa srpskog, to znači kako je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, bez obzira na ubrzanu modernizaciju ili socijalnu protočnost, ipak bila zemlja s tisuću mana. Za razliku od Hrvatske po mjeri Kolinde Grabar Kitarović koja nema niti jednu vrlinu.

„Tjedan bivše Jugoslavije“ kojeg je predložila predsjednica najmanje treba njoj i onima što vjeruju u nadgrobni život. Tih sedam dana – ispunjenih različitim sadržajima: od verbalnog delikta, preko krova nad glavom bez duga za vratom, velikih radova bez kineskih kompanija, do sporta, glazbe i početka izgradnje jedne od temeljnih institucija hrvatske kulture - pokazalo bi svu raskoš njihovog neuspjeha koji prikrivaju upornom proizvodnjom straha od povijesne činjenice, od intrigantnog leša poznatog kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ili kao zemlja iz koje je do američkih škola stigla djevojka iz Lubarske pokraj Martinova Sela, a mama joj nije bila predsjednica Republike, niti joj se tata zove Ivo Sanader.

forum.tm