Premda dozlaboga dosadne, mirovine budućih generacija bitna su tema. Problem toliko kompliciran i premješten u budućnost obično ostavlja dojam da se radi o pitanju koji pored svih prečih može čekati. Nažalost, o budućim mirovinama, odlučuje se sada.
Mirovinska tematika ubitačno je dosadna, baš kao i sve politike u vezi s tim. Medijski tekstovi koji se bave njome, također. Ne čitaju ih ni penzioneri, čak i njima su zamorni. S izuzetkom članaka u kojima živi ljudi sagorijevaju u požaru ilegalnog staračkog doma, jer to svi čitaju. Ali pouzdana tematska dosadnost ujedno čini od te materije idealan okvir za savršeni zločin. Za nešto nalik grabežnom umorstvu koje nikad neće biti riješeno jer za nj nema interesa.
I upravo to je naša mirovinska politika i praksa: poprište najobilnije i najdugotrajnije pojedinačne pljačke za kojom se u biti gotovo nitko ni ne osvrće. Pritom ovo nije nikakva hiperbola, nego doslovna kvalifikacija. Na minimum tehničkih detalja te pljačke, međutim, još ćemo se ovdje vratiti. No sad prvo završimo s uvodnom konstatacijom. Mirovinski doprinosi te štednja, sa svim aspektima u postojećem aranžmanu, nisu samo nesnosan gnjavež od teme. Postoji još razloga zbog kojih zaziremo od nje. Jedan značajan jest nesumnjivo taj što je glavni efekt pljačke smješten tek u pozno životno doba svakog od nas. Osjetit ćemo što nas je strefilo kad počnemo primati penziju, ne ranije. A pored toliko svakodnevnih pritisaka, malo tko ima priliku zaokupljati se još i nekima budućim.
Penzioneri kolektivno nikad nisu bili neka posebna prijetnja naopakoj vlasti. Projiciranje najveće štete od izopačenog mirovinskog sustava u budućnost, startna je dobitna prednost u rukama vinovnika cjelokupnog problema. Nadalje, kao razlog broj dva, naš mirovinski sustav je veoma kompliciran. Nije to slučaj s tzv. prvim stupom, onim koji počiva na tradicionalnom principu međugeneracijske solidarnosti. Tu je sve jasno: sadašnji radnici plaćaju mirovine sadašnjim penzionerima.
Ni s trećim stupom nema nepoznanica. Uplaćujete sami sebi, ako imate viška novca, određenu mjesečnu svotu nekom mirovinskom fondu. On zatim taj novac okreće na tržištu vrijednosnica kao što su dionice i državne ili korporativne obveznice, i valjda povećava ulog. Problem je drugi stup, jer se u njega već 20 godina obavezno izdvaja četvrtina radničkih davanja za prvi stup, a funkcionira samo naoko poput trećeg. Jer svi odnosi u drugom, pa i šire oko njega, baš su dozlaboga kvarni.
Francuska bitka: rad za bodove
Prije negoli podsjetimo na konkretnu srž toga sklopa, ipak ćemo malo proširiti sliku na međunarodnu ravan. Možda će tako biti očitije što se točno krije iza suhoparne matematike i repetitivnih političkih fraza. Posljednjih tjedana vodi se u Francuskoj žestoka politička bitka oko mirovinske reforme Emmanuela Macrona. Zanimljivo, ni tamo većina ne razumije što sve podrazumijeva taj projekt francuskog predsjednika. Mediji nastoje objasniti detalje, no uspijevaju tek djelomično. Ni sam Macron još nije izložio sve karte. Ipak, poznato je da bi novi model baratao stanovitim bodovima za rad svakog radnika ponaosob. Pomoću njih, uz još neke koeficijente, obračunavao bi se iznos mirovine dotične osobe. Više ne bi važile 42 različite obračunske sheme za odvojene radničke kategorije.
To se nekako najradije ističe kao prednost te reforme. Jer, eto, problem je u hiperrazrađenosti dosadašnjeg modela. A vlastima ne predstavlja nikakav problem to što će mirovine po novome u prosjeku biti – nešto manje. Naravno, ako Macron uspije slomiti radnički te sindikalni otpor njegovoj ideji. Jer cilj i jest baš to da budu manje, da se u krajnjoj liniji rasterete državni budžet i poslodavci. Način, pak, on se ne tiče toliko ovog izdvojenog sistema bodovanja. Sistem bodovanja je samo jedna od metoda kroćenja mirovinskih opterećenja nad kapitalom i profitom koje se šire svijetom.
Svim tim načinima i metodama, zajednička je individualizacija odgovornosti i tereta oko mirovinskih potreba. Svatko je od nas isturen na tržište, te zasad makar dijelom povučen iz sustava kolektivne zbrinutosti za primanja u starosti. Zapad izmišlja svoja bodovanja, korporacijske porezne kompenzacije za uplatu doprinosa, razne vidove dobrovoljnih – no ipak u realnosti neizbježnih – štednji ili osiguranja, itd.
Problematični stup
Postsocijalističkom istoku Europe i dijelu Azije namijenjen je prvenstveno rečeni drugi stup. Velika većina europskih zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta svejedno ga je izbjegla ili naknadno ukinula ili bar minimizirala. Hrvatska nije, naprotiv, čak se razmjerno često govori o tome da bismo iz prvog stupa mogli prebaciti još više. Često, jer šansu za govor o drugom stupu u većim medijima imaju samo bankarski trbuhozborci. Najnoviji primjer odnosi se na izvjesnog kritički nastrojenog ekonomista koji je svoju analizu morao objaviti u inozemstvu, mada godinama piše jednu kolumnu u Hrvatskoj. Prerijetki su ovdje takvi glasovi, dok jedva itko dobronamjeran razumije već i onaj dodatak na mirovine od 27 posto o kojem se u novije doba naširoko polemiziralo.
Drugi stup je loš izbor osiguravanja mirnije starosti zato što jedan burzovni krah može anulirati svu vrijednost u njemu. Budući da je posrijedi igra na dugi rok od više desetljeća, ishodi su posve nepredvidivi. Ustvari, ne: predvidivo je samo to da će krahova u tolikom razdoblju sigurno biti. Osim te hazarderske osobine, mana tog modela je činjenica da država mora odnekud nadoknaditi šest do sedam milijardi kuna godišnje koje oduzme prvom stupu.
Treba pritom znati i da je Hrvatska već prije uvođenja drugog stupa bila dvaput toliko u deficitu. No odonda se dodatno zadužuje kod istih banaka čijim je mirovinskim fondovima povjerila naš novac, ali po apsurdno lošim uvjetima. Produbljivanje budžetskog deficita izaziva u nastavku priče brojne nedaće po korisnike javnih potpora i poslova, sve do poante u kojoj drugi stup preuzima reprodukciju istog onog problema zbog kojeg je navodno instaliran. Ima tu i daljnjih nedostataka, no zaustavit ćemo se na ovome. Uz opasku da je to hrvatski model drugog stupa, dok u Europi postoje još i razne njegove modifikacije. A kao što smo već naveli, pored te istočne varijante odgovora na pitanje mirovina – nametnute od Svjetske banke – postoje i zapadnjački kućni mehanizmi.
Bilo to na istoku ili zapadu, sve se bitno svodi na fiskalno prebacivanje što veće i sve veće brige za mirovine na rad. Kapital realizira odsudnu prevlast. Nacionalni modeli donekle unose zabunu, odvlačeći pažnju javnosti s takve suštine čitave priče. Alibi se u pravilu sastoji u nalazima o padu relativne pokrivenosti umirovljeničke populacije onom zaposlenom. Rezervno opravdanje tiče se globalnog rasta prosječnog životnog vijeka. Prešućuje se lako provjerljiv podatak da to za Hrvatsku već godinama – ne vrijedi. Ali umjesto da se zbog toga uspostavi politika koja stremi punoj zaposlenosti radno aktivnog ljudstva, tržištu se pušta da diktira sve prioritete. I sva borba oko tog diktata još i donekle podnošljivo izgleda dok pratimo reakcije u Francuskoj. Francuzi su ionako odavno prepoznati kao dežurni puntari, a nas ovdje nema u tom smislu niti na mapi. Pa ako i ne pocrkamo u međuvremenu od dosade nad ovom temom, dokusurit će ona nas pouzdano kad većina sadašnjih obveznika drugog stupa jednom ode u mirovinu. Kako će se tad kretati statistike životnog vijeka, možemo samo zamisliti.
bilten
