Provokativni kazališni redatelj vjerojatni je novi direktor drame HNK koji će prodrmati hrvatsku kazališnu scenu
Aleksandra je imala 12 godina kad su vojnici usred noći upali u kuću njenih roditelja, odveli je na Sljeme i tamo ubili. To se dogodilo u središtu Zagreba, glavnoga grada Republike Hrvatske. Danas Hrvatska očekuje skori ulazak u Europsku uniju, pretvaramo se da smo normalna država, pa nam je i dalje normalno da 12-godišnja djevojčica bude ubijena i da za to nitko ne odgovara.
- Je li Domovinski rat, u kojem je ubijena dvanaestogodišnja Aleksandra Zec za čije ubojstvo do danas nitko nije odgovarao, doista obrambeni rat? - zapitao se Oliver Frljić u nedavnom intervjuu Novom listu. Istu tu rečenicu izgovara jedan od glumaca Frljićeve predstave “Pismo iz 1920” Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, koju je zagrebačka publika imala priliku vidjeti na nedavnim Danima satire Fadila Hadžića u kazalištu Kerempuh.
Radikalno? A kako drugačije postaviti pitanje odgovornosti za niz zločina koji su izvršeni u naše ime, a da do dana današnjeg su, uz blagoslov većine, ostali nekažnjeni? Nizom predstava proteklih godina, od Ljubljane i Pule do Subotice i Budve, Oliver Frljić zaslužio je epitete najprovokativnijeg i najkontroverznijeg kazališnog redatelja regije. Trenutno je najveća teatarska zvijezda i svakako najzaposleniji redatelj.
Ali po temama i načinu na koji ih obrađuje, Frljić je više od kazališnog fenomena. Sa svojim predstavama, koje frenetično niže po čitavoj nekadašnjoj državi, on je trenutno najjači politički komentator, koji govori onako kako se skoro nitko ne usuđuje. Ako je pisac onaj koji govori o najvažnijim pitanjima svog vremena, Oliver Frljić je možda i najveći pisac trenutno, s obzirom da većinu predstava radi bez literarnog predloška.
Tko od hrvatskih kolumnista (ili političara!), recimo, traži da se osude ne samo oni koji su ubijali starce nakon Oluje, nego i oni koji su pljačkali i palili srpske kuće? Tko inzistira da pljačkaši tuđih kuća nadoknade štetu svojom imovinom? Da vrate stanove i plate odštetu svi koji su silom ili samo nemoralnim iskorištavanjem propisa upali u tuđe stanove? Od Šeksa nadalje. A kako mislite da ste normalna europska zemlja ako se kod vas može nekažnjeno spaliti nekom kuću ili ubiti 12-godišnjakinju?
Živimo u laži, koju podržava kompletna javna scena, uključujući medije i kulturnu javnost. U takvu močvaru Oliver Frljić stiže kao nekakav anđeo osvete, koji će rasparati taj prljavi zastor laži, suučesništva i licemjerja i pokazati nam stvarnost od koje bježimo. U teatru, pred kojom stotinom gledatelja, daleko od masovnog utjecaja.
Počeo je 2008. u Rijeci s “Turbofolkom”, nastavio u Splitu s “Bakhama”, obračunao se sa Slovencima 2010. predstavom “Proklet bio izdajica svoje domovine”, a sa Srbima i njihovom nečistom savješću najprije 2010. premijerom “Kukavičluka” u Subotici, koja počinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu, a završava izgovaranjem imena žrtava Srebrenice.
U Beogradu je postavio hvaljenog i nagrađivanog “Oca na službenom putu”, da bi nedavno u svibnju dramatično odjeknula premijera predstave “Zoran Đinđić” u Ateljeu 212., zbog koje su glumci digli pobunu, tražeći ostavku upravnika teatra Kokana Mladenovića. “Ne može nitko pljuvati po srpskoj zastavi, niti govoriti ‘svi ste vi krivi’”, prosvjedovao je Nenad Ćirić, jedan od glumaca koji je odbio sudjelovati u predstavi.
“Protiv sam toga da se mom narodu i mojoj zemlji nametne kolektivna odgovornost, ne prihvaćam nikakvu vrstu kolektivne odgovornosti“, napisao je Čirić u svom pismu.
Prije toga, Frljić je u Bosni uzbunio duhove predstavom “Pismo iz 1920”, koja zaobilazi Andrićev tekst, ali se fokusira na njegovu poruku mržnje i mučnog, teškog suživota. Na jesen ga čekamo ponovo u Zagrebu, jer je u Gavelli najavljena predstava o ubojstvu Aleksandre Zec. O odgovornosti svakog od nas za zločine od kojih smo okrenuli glavu, nadajući se da ćemo se bez vlastitog angažmana jednog jutra probuditi u normalnom društvu. Nećemo.
Izvor: www.jutarnji.hr
Aleksandra je imala 12 godina kad su vojnici usred noći upali u kuću njenih roditelja, odveli je na Sljeme i tamo ubili. To se dogodilo u središtu Zagreba, glavnoga grada Republike Hrvatske. Danas Hrvatska očekuje skori ulazak u Europsku uniju, pretvaramo se da smo normalna država, pa nam je i dalje normalno da 12-godišnja djevojčica bude ubijena i da za to nitko ne odgovara.
- Je li Domovinski rat, u kojem je ubijena dvanaestogodišnja Aleksandra Zec za čije ubojstvo do danas nitko nije odgovarao, doista obrambeni rat? - zapitao se Oliver Frljić u nedavnom intervjuu Novom listu. Istu tu rečenicu izgovara jedan od glumaca Frljićeve predstave “Pismo iz 1920” Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, koju je zagrebačka publika imala priliku vidjeti na nedavnim Danima satire Fadila Hadžića u kazalištu Kerempuh.
Teatarska zvijezda
Radikalno? A kako drugačije postaviti pitanje odgovornosti za niz zločina koji su izvršeni u naše ime, a da do dana današnjeg su, uz blagoslov većine, ostali nekažnjeni? Nizom predstava proteklih godina, od Ljubljane i Pule do Subotice i Budve, Oliver Frljić zaslužio je epitete najprovokativnijeg i najkontroverznijeg kazališnog redatelja regije. Trenutno je najveća teatarska zvijezda i svakako najzaposleniji redatelj.
Ali po temama i načinu na koji ih obrađuje, Frljić je više od kazališnog fenomena. Sa svojim predstavama, koje frenetično niže po čitavoj nekadašnjoj državi, on je trenutno najjači politički komentator, koji govori onako kako se skoro nitko ne usuđuje. Ako je pisac onaj koji govori o najvažnijim pitanjima svog vremena, Oliver Frljić je možda i najveći pisac trenutno, s obzirom da većinu predstava radi bez literarnog predloška.
Tko od hrvatskih kolumnista (ili političara!), recimo, traži da se osude ne samo oni koji su ubijali starce nakon Oluje, nego i oni koji su pljačkali i palili srpske kuće? Tko inzistira da pljačkaši tuđih kuća nadoknade štetu svojom imovinom? Da vrate stanove i plate odštetu svi koji su silom ili samo nemoralnim iskorištavanjem propisa upali u tuđe stanove? Od Šeksa nadalje. A kako mislite da ste normalna europska zemlja ako se kod vas može nekažnjeno spaliti nekom kuću ili ubiti 12-godišnjakinju?
Pobuna glumaca
Živimo u laži, koju podržava kompletna javna scena, uključujući medije i kulturnu javnost. U takvu močvaru Oliver Frljić stiže kao nekakav anđeo osvete, koji će rasparati taj prljavi zastor laži, suučesništva i licemjerja i pokazati nam stvarnost od koje bježimo. U teatru, pred kojom stotinom gledatelja, daleko od masovnog utjecaja.
Počeo je 2008. u Rijeci s “Turbofolkom”, nastavio u Splitu s “Bakhama”, obračunao se sa Slovencima 2010. predstavom “Proklet bio izdajica svoje domovine”, a sa Srbima i njihovom nečistom savješću najprije 2010. premijerom “Kukavičluka” u Subotici, koja počinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu, a završava izgovaranjem imena žrtava Srebrenice.
U Beogradu je postavio hvaljenog i nagrađivanog “Oca na službenom putu”, da bi nedavno u svibnju dramatično odjeknula premijera predstave “Zoran Đinđić” u Ateljeu 212., zbog koje su glumci digli pobunu, tražeći ostavku upravnika teatra Kokana Mladenovića. “Ne može nitko pljuvati po srpskoj zastavi, niti govoriti ‘svi ste vi krivi’”, prosvjedovao je Nenad Ćirić, jedan od glumaca koji je odbio sudjelovati u predstavi.
“Protiv sam toga da se mom narodu i mojoj zemlji nametne kolektivna odgovornost, ne prihvaćam nikakvu vrstu kolektivne odgovornosti“, napisao je Čirić u svom pismu.
Odgovornost za zločine
Prije toga, Frljić je u Bosni uzbunio duhove predstavom “Pismo iz 1920”, koja zaobilazi Andrićev tekst, ali se fokusira na njegovu poruku mržnje i mučnog, teškog suživota. Na jesen ga čekamo ponovo u Zagrebu, jer je u Gavelli najavljena predstava o ubojstvu Aleksandre Zec. O odgovornosti svakog od nas za zločine od kojih smo okrenuli glavu, nadajući se da ćemo se bez vlastitog angažmana jednog jutra probuditi u normalnom društvu. Nećemo.
Izvor: www.jutarnji.hr
