U sklopu temata o nesigurnom radu donosimo tekst o nejednakostima među radnicima u filmskoj industriji. Karla Crnčević kroz razgovor s filmskim radnicama opisuje posebno loše uvjete rada u takozvanim “ženskim” sektorima poput maske, kostimografije i pomoćnog odjela režije.
Iako je većina filmskih radnika često u nezavidnoj poziciji, ostavljena na milost i nemilost privatnim produkcijama koje im određuju cijenu i uvjete rada, neki su više a neki manje privilegirani, ovisno o filmskom odjelu u kojem rade. Tako su primjerice “muški” sektori, koji se interno tako nazivaju zbog toga što su u njima zaposleni gotovo uvijek pretežito muškarci, zbog važnosti unutar kolektivnog procesa proizvodnje vrednovani više nego neki drugi sektori, primjerice odjel maske, kostimografije ili pomoćni dio odjela režije. Ti su sektori pretežito sastavljeni od žena i u svom radu su fokusirani direktno na glumce. Glumci su važne karike lanca proizvodnje audiovizualnog djela, presudan faktor režije i slike, i mnogo elemenata ovisi upravo o njima. Ukoliko glumac nije zadovoljan i želi odustati ili tražiti veći honorar, mnogo novca ili vremena već provedenog u snimanju može otići u vjetar, a znamo da je u ovakvim poslovima vrijeme novac.
Hijerarhija među radnicima
Kada nešto ne valja, često se upravo radnice iz gore spomenutih “ženskih” sektora proziva da svoj posao ne odrađuju kako treba. Pri tome njihov posao nije samo staviti kostim na glumca dovoljno brzo, popraviti šminku ili donijeti ručak, već treba biti taktičan, veseo, ugodan, uvijek dostupan i spreman na sve moguće zadatke. Iako se i glumci potpisivanjem ugovora također obavezuju da će stići na set, a ne da će ih netko morati buditi u hotelskoj sobi, to se radnicama u spomenutim sektorima nerijetko događa sa stranim glumcima – zvijezdama. Jedna od mojih sugovornica na tu temu kaže: “Na stranom projektu radila sam kao pomoćnica drugog asistenta režije. Svako jutro sam bila na nogama prije dolaska prvog glumca (što je znalo biti i do 4 sata prije nego što moji kolege stižu na set, na doručak). Morala sam se pobrinuti da svi glumci po dispoziciji budu u kostimima, maski, da pojedu doručak i da na vrijeme budu na setu. Susretala sam se s mamurnim i pijanim glumcima koji bi po dolasku u bazu zaspali u luksuznoj prikolici čiji dnevni najam košta više od mog tjednog honorara. Mene su prozivali za nesposobnost jer nisam mogla natjerati nekoga da se probudi ili bude spreman za probu s redateljem. Htjeli su posebne doručke koji nisu bili dostupni jer smo bili na zabitim lokacijama snimanja. Komentar mog nadređenog je bio da sam ja žena pa ću sigurno biti dobra u tome da biram “salame i sireve” koje oni vole. Dečki se ipak bave ozbiljnijim poslom. Bila sam pod velikim stresom jer mi se činilo da previše radim a da u isto vrijeme moj posao nitko ne doživljava ozbiljno. Osim toga, niti jedan prekovremeni mi nije bio plaćen, a honorar je bio iznimno nizak.”
Rad u audiovizualnoj industriji, pogotovo u “ženskim” sektorima, zahtijeva emotivnu kapacitiranost i prilagodljivost, te vještinu u radu njege i brige, kako bi “važnije karike” ostale zadovoljne, s krajnjim ciljem osiguravanja profita. Sve bi to bilo u redu kad bi se radilo o dogovorenim i potpisanim pravilima koja bi vrijedila za sve, ali često nije tako. Neki sektori su prepuni zamjenjivog osoblja jer postoji ideja da su neki poslovi vrjedniji od drugih. Jedna od mojih sugovornica, filmska radnica u sektoru kostima, kaže kako nerijetko čuje primjedbu da je gumb lako zašiti ali upravljati kamerom ili svjetlom nikako nije. Druga kaže da se njena prava često krše na način da joj se prekovremeni sati ne plaćaju, dok se tehničkim sektorima već nakon petnaest minuta počinju brojati prekovremeni sati. Ni servis produkcije ni javne kulturne politike ne rade na tome da to poprave, štoviše iskorištavaju činjenicu kako za dobro pripremljeni dan unaprijed, u želji da se ne ostane bez sljedećeg angažmana, neki sektori moraju raditi dulje. Privatnici izbjegavaju preuzeti odgovornost i to platiti, već na tom parazitiraju. Još gora situacija je na domaćem filmskom tržištu, gdje se filmovi proizvode s manjkavim budžetima.
Činjenica je da skoro svaki film, ponajviše debitantski, ima premalo sredstava da bi radnici bili plaćeni po važećem cjeniku strukovnih udruga. Na svaki već ionako mali honorar treba dodati i sve neplaćene prekovremene sate zbog pomanjkanja ljudstva i vremena, što je uvijek slučaj. Riječima jedne sugovornice, o poziciji voditeljice sektora: “Kao vođi sektora i autoru dužnost mi je pobrinuti se da moji najbliži suradnici – asistenti, isto kao i ja sama, budemo plaćeni za prekovremeni rad. Još nikada mi to nije uspjelo u hrvatskoj produkciji. To često završi tako da zbog ljudskosti sama još više radim jer ne mogu tjerati druge da ulaze u treći prekovremeni sat, osjećam se odgovorno. Spomenut ću i da postoje privilegirani sektori kojima je zagarantiran prestanak rada točno prema rasporedu – dispoziciji, a premaši li se za više od 15 minuta nema dvojbe hoće li im biti plaćeno. To treba postati standard za sve sudionike proizvodnje audiovizualnog djela.”
Radnice i radnici u odjelu maske i kostima svoje pauze za ručak često preskaču ili brže završavaju kako bi se pobrinuli da su svi “važniji” elementi proizvodnje zadovoljeni, da su glumci u svojim kostimima i s maskom spremni kada ih asistent režije pozove na set. Isto tako, pomoćnici odjela režije su često zaduženi da cijelom vrhu produkcije, režije, glumcima i direktoru fotografije nose ručak – iako je catering uvijek postavljen direktno na setu upravo kako bi svi do njega mogli došetati – te zbog toga nemaju vremena za svoju prijeko potrebnu pauzu. Ne jedu svi jednako – niže rangirane radnike se posramljuje ako stanu u red za ručak prije nego je stao netko “hijerarhijski” važniji od njih, a ponekad se bolji komadi hrane čuvaju za važnije funkcije.
Seksizam na setu
Velike razlike postoje u tretiranju muških i ženskih sektora, radnica i radnika na setu. Žene su izložene psihičkom maltretiranju češće nego njihovi muški kolege, ukorene su ako su odjevene “vulgarno” bez obzira na to koliko je vani stupnjeva, očekuje se da se ne suprotstavljaju i ukoliko dođe do verbalnog seksualnog zlostavljanja, rijetko su zaštićene. Filmska radnica iz sektora režije svjedoči: “Glumac me pozivao da mu se pridružim u bazenu, pred svima mi govorio da dođem pokupiti njegovo prljavo rublje s poda, namigivao i zviždao, imao neprimjerene komentare. Komentar producenata je bio kako je on ipak glumac, i da se ne osvrćem na to”. Radnica iz odjela kostima piše: “Osjećala sam se kao manje vrijedan član ekipe jer sam dio odjela kostima koji se jednostavno u cjelini tretira kao manje vrijedan. Ne znam da li je to zbog toga što smo velikom većinom žene ili zbog nečeg drugog. Na žalost doživjela sam konkretne slučajeve u kojima sam od strane produkcije bila tretirana kao bezvrijedna, i ja i moj rad. O načinu komunikacije da i ne govorim. Što se tiče jasnog nepovoljnog položaja jer sam žena, to se očitovalo u neukusnim seksualnim “šalama” kolega. Iz produkcije su znali prigovarati na moje kratke hlače na snimanju eksterijera usred ljeta, dok kolega gol do struka trči po setu, ali to je u redu. U tim slučajevima sam se osjećala posramljeno i poniženo.”
Obaveza da stalno budeš na usluzi, dobro raspoložen, nasmijan i spreman pomoći u svemu odnosi se upravo na sektore koji su potplaćeni i čija osnovna prava na plaćene prekovremene sate, pauzu i radno vrijeme kakvo imaju i kolege iz drugih sektora nisu ostvarena. Neki će reći da to ovisi o odgovornosti, jer nisu svi sektori niti radnici jednako vrijedni, postoje oni koji preuzimaju veću odgovornost i imaju ozbiljnije zadatke. No nikad se ne radi samo o tome: svi proizvođači audiovizualnog djela imaju odgovornost za onaj posao za koji su angažirani, na honorar pristaju pri dogovoru s producentima, ali nikad ne mogu znati na koji način će u samom procesu proizvodnje oni i njihov rad biti tretirani. Često ne znaju hoće li se zaista ispuniti ono što se obećalo pri usmenom dogovoru jer ugovor većina vidi tek kad je snimanje poprilično odmaknulo ili čak već i završilo.
Riječima sugovornice: “Radimo više od nekih sektora jer nama se radni sati kreću brojati od dolaska prvog glumca a ne od početka za sve ostale. A to zna biti min 40 minuta do 2 sata prije dispozicije. I naravno, uvijek ostajemo minimalno 15 minuta do pola sata dulje dok pospremimo kostime koji su se taj dan koristili, pripremimo za sutra, operemo nešto ako je hitno… Zadovoljna sam kad su prekovremeni plaćeni, ali često nisu. Na zadnjem stranom projektu su nam se prekovremeni obračunavali po britanskom modelu (ako dolaziš prije snimanja je drugačiji koeficijent za prekovremene od onog nakon snimanja) koji je svima bio nerazumljiv, tako da nije bilo ni moguće provjeriti da li su isplaćeni svi prekovremeni.”
Druga sugovornica ima slična iskustva: “Ne mislim da radim više od nekih sektora, znam da radim više od nekih sektora. Kad krene snimanje moj radni dan traje između 12 i 16 sati što je van svake humanosti, no takva je situacija i u pojedinim drugim sektorima. Potrebna je ogromna psihička i fizička izdržljivost. Kada radim na projektu, život mi se svodi na rad i nekoliko sati spavanja. Ja kao osoba tada nestajem. To mora biti adekvatno plaćeno, a u velikoj većini slučajeva nije, ni osnovni honorar, ni prekovremeni. I to je strašno! To je toliko ponižavajuće, nepravedno i uništava čovjeku dostojanstvo, a samim time udara i na psihičko zdravlje.”
Solidarnost filmskih radnika
Iako je većina filmskih radnika izložena teškim radnim uvjetima, postoje velike nejednakosti između postojećih odjela u filmskom sektoru. Radnice su često mnogo izloženije i nezaštićenije nego njihovi muški kolege. Jedan od ilustrativnih primjera sve veće nejednakosti u polju upravo je novi nacrt zakona o autorskim pravima kojim se snimatelji pokušavaju od autora svesti na autore doprinosa, što ih na još jedan način degradira te deprivilegira u odnosu na redatelje, scenariste ili skladatelje. Svjedočili smo opravdanom nezadovoljstvu HUFS i nezavisnih snimatelja kada se u javnosti pojavio nacrt zakona kojim im se pokušava osporiti pravo na autorstvo kakvo su do sada uživali, no ono što zaista izostaje među filmskim radništvom je jača solidarnost u polju, svijest o činjenici da je film kolektivan proces u kojem je svaki sudionik važan za krajnji rezultat, te da se svačija prava moraju poštivati bez obzira na to radi li se o autori(ca)ma ili ne. Sve dok ne budemo inzistirali na jačoj povezanosti i jačim zakonima o radu koji će nediskriminatorno štititi sve i dok ne poradimo na smanjenju segregacije po odjelima, uvijek će postojati poslodavci/producenti o kojima ovisimo i koji se ponašaju prema svojim zaposlenicima kako žele. A to znači da će uvijek postojati i kolege koji pristaju na loše i još lošije uvjete, na taj način si međusobno spuštajući cijenu rada, upravo zato što si ne mogu priuštiti ništa bolje.
