[caption id="attachment_112256" align="alignleft" width="460"] Zagreb, 7.12.2017. - Sjednica Vlade Republike Hrvatske. Na slici ministar Milan Kujundžić.
Foto HINA/ Dario GRZELJ/ dag[/caption]
Ministar zdravstva Milan Kujundžić je, čini se, zaista pokrenuo postupak osnivanja državnog dobrotvornog fonda za financiranje inovativnih lijekova za rijetke bolesti (tzv. orphan drugs ili lijekovi siročad) koji će pozivati građane da uplatama pomognu liječenje određenih skupina bolesti. Kažem „čini se da je pokrenuo“ i „zaista je pokrenuo“ u istoj rečenici, jer unatoč tome što je ta vijest službeno objavljena, zadržavam pravo da ne vjerujem u njezinu istinitost.
Prvo je tu riječ o tome da se država javlja u inovativnoj formi, kao filantropsko dobrovoljno društvo, a drugo, riječ je o kršenju cijelog niza temeljnih zdravstvenih propisa koji kažu da se prava u javnom sektoru zdravstva (dakle, ona koja garantira država) ostvaruju na načelima jednakosti, sveobuhvatnosti i solidarnosti.
KOPRCANJE JEDNOG MINISTRA: Zbog čega treba tražiti Kujundžićevu političku glavu?
Članak 11. Zakon o zdravstvenoj zaštiti kaže: “Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti”. Članak 3., stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju glasi: “Obveznim zdravstvenim osiguranjem osiguravaju se svim osiguranim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurana osoba) prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti, na način i pod uvjetima utvrđenim Uredbom (EZ) br. 883/2004 kako je posljednji put izmijenjena Uredbom EU br. 1224/2012 (u daljnjem tekstu: propisi Europske unije), Direktivom 2011/24/EU, ovim Zakonom, posebnim zakonom te propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.”
Ustav Republike Hrvatske, članak 59 kaže: Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Članak 17., stavak 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kaže da u mjere zdravstvene zaštite koju garantira država u sklopu univerzalnog zdravstvenog osiguranja spada i opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima za zdravstvenu zaštitu. HZZO kao zajednički osiguravateljski fond na osnovu farmakoekonomskih računica odlučuje o stavljanju lijekova na svoju listu. EU načelo supsidijarnosti u odlučivanju o zdravstvenoj politici, kao i međunarodne konvencije koje definiraju što znači i što sve obuhvaća pravo na zdravlje (pogledati Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima) dopuštaju državama potpisnicama i članicama da samostalno odlučuju o tome koju će razinu prava na zdravstvenu zaštitu omogućiti svojim građanima, jer se radi o gradualnom konceptu.
Ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti (FOTO: Hina/dc)
Pravo na zdravlje u međunarodnim se konvencijama definira kao pravo svakog pojedinca na “najviši mogući” standard tjelesnog i duševnog zdravlja i “stvaranje uvjeta” u kojima će svi imati osiguranu liječničku skrb u slučaju bolesti, što znači da je ono zasnovano na načelu progresivne realizacije. Budući da je, dakle, pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu na međunarodnoj razini vrlo neodređeno definirano i povezano s količinom resursa, te da Ustav RH ne sadrži precizniju definiciju (usput, samo rijetke zemlje su to bolje riješile u svojim konstitutivnim aktima), Hrvatska ne krši nijedan propis ako odbije financirati neki lijek koji ne zadovoljava farmakoekonomske analize koje se primjenjuju u svim slučajevima. Međutim, gradualnost je načelo koje vrijedi za sve, a zdravstveni zakoni ne dopuštaju da država neke skupine osiguranika izolira i zbrinjava isključivo na dobrovoljnoj humanitarnoj osnovi, dok prema drugima ima obavezu.
Država čije zdravstvo malo glumi udrugu interesno udruženih pacijenata, a malo ustavno i zakonski uređen sistem, može biti samo parodija od države. Ovo je ideja političkih luđaka u značajnoj progresiji bolesti, koji su zaslužili da ih se sveže u košulju s rukavima na leđima, jer su opasni za sve. Da bude jasno: ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, jer ovaj tren ne postoji suglasnost oko toga radi li se o lijeku koji zadovoljava kriterije medicinske efikasnosti i isplativosti da bi ga bezuvjetno prihvatili i financirali svi zdravstveni sistemi EU.
Ne radi se ni o populističkom pitanju kako to država nema za lijekove, a kupuju skupe automobile; jer su te dvije teme alokacije potpuno neusporedive. Riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti u odnosu na pravo na dostupnost zdravstvene zaštite i brutalnom sprdanju s ustavnim načelima. U odnosu na ove načelne nakaznosti Kujundžićevog prijedloga nije od tolike važnosti činjenica da Hrvatska od 2005. godine – dakle, punih 12 godina – ima Fond za skupe lijekove, ali je ipak vrijedi spomenuti da bi imali kompletnu anamnezu. Taj je fond u samo četiri prve godine s 24 milijuna kuna potrošnje skočio na 400 milijuna kuna potrošnje, a od 2015. godine do 2016. godine je skočio s 747.436.776 na 933.513.160 kuna rashoda HZZO-a. U 2016. godini je Zavod na skupe lijekove potrošio trećinu iznosa koju je dao za cijelu primarnu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, a isti je omjer potrošnje i u odnosu na sve lijekove na recept.
Što je za vrijeme bujanja tog problema Milan Kujundžić radio? Spavao na satu? Uživao u komforu potpune irelevantnosti svega što se događa u zdravstvu? Nijedna cost-effectiveness analiza, ni za jedan od inovativnih lijekova na listi HZZO-a nikada nije napravljena, a kamoli javno predočena, jer zdravstvo konstantno servisira potrebe osvojenih financijskih teritorija prema granicama utvrđenim u povijesti. Onaj tko se jednom ugurao u jaslice hrvatskog zdravstva, više nikada iz njih neće izaći, jer su to sad nečija lena. Ako je u ovom jadu od zemlje nekom ministru zdravstva, pritisnutom diktatom oligarhija da sveže kesu za oboljele, toliko puknuo film da ne zna što govori i čini, neka mu Kaptol slobodno oprosti i zadrži pare sebi. Ostali bi trebali znati da ovo ne smije proći.
lupiga
Foto HINA/ Dario GRZELJ/ dag[/caption]
Ministar zdravstva Milan Kujundžić je, čini se, zaista pokrenuo postupak osnivanja državnog dobrotvornog fonda za financiranje inovativnih lijekova za rijetke bolesti (tzv. orphan drugs ili lijekovi siročad) koji će pozivati građane da uplatama pomognu liječenje određenih skupina bolesti. Kažem „čini se da je pokrenuo“ i „zaista je pokrenuo“ u istoj rečenici, jer unatoč tome što je ta vijest službeno objavljena, zadržavam pravo da ne vjerujem u njezinu istinitost.
Prvo je tu riječ o tome da se država javlja u inovativnoj formi, kao filantropsko dobrovoljno društvo, a drugo, riječ je o kršenju cijelog niza temeljnih zdravstvenih propisa koji kažu da se prava u javnom sektoru zdravstva (dakle, ona koja garantira država) ostvaruju na načelima jednakosti, sveobuhvatnosti i solidarnosti.
KOPRCANJE JEDNOG MINISTRA: Zbog čega treba tražiti Kujundžićevu političku glavu?
Članak 11. Zakon o zdravstvenoj zaštiti kaže: “Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti”. Članak 3., stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju glasi: “Obveznim zdravstvenim osiguranjem osiguravaju se svim osiguranim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurana osoba) prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti, na način i pod uvjetima utvrđenim Uredbom (EZ) br. 883/2004 kako je posljednji put izmijenjena Uredbom EU br. 1224/2012 (u daljnjem tekstu: propisi Europske unije), Direktivom 2011/24/EU, ovim Zakonom, posebnim zakonom te propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.”
Ustav Republike Hrvatske, članak 59 kaže: Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Članak 17., stavak 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kaže da u mjere zdravstvene zaštite koju garantira država u sklopu univerzalnog zdravstvenog osiguranja spada i opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima za zdravstvenu zaštitu. HZZO kao zajednički osiguravateljski fond na osnovu farmakoekonomskih računica odlučuje o stavljanju lijekova na svoju listu. EU načelo supsidijarnosti u odlučivanju o zdravstvenoj politici, kao i međunarodne konvencije koje definiraju što znači i što sve obuhvaća pravo na zdravlje (pogledati Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima) dopuštaju državama potpisnicama i članicama da samostalno odlučuju o tome koju će razinu prava na zdravstvenu zaštitu omogućiti svojim građanima, jer se radi o gradualnom konceptu.
Ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti (FOTO: Hina/dc)
Pravo na zdravlje u međunarodnim se konvencijama definira kao pravo svakog pojedinca na “najviši mogući” standard tjelesnog i duševnog zdravlja i “stvaranje uvjeta” u kojima će svi imati osiguranu liječničku skrb u slučaju bolesti, što znači da je ono zasnovano na načelu progresivne realizacije. Budući da je, dakle, pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu na međunarodnoj razini vrlo neodređeno definirano i povezano s količinom resursa, te da Ustav RH ne sadrži precizniju definiciju (usput, samo rijetke zemlje su to bolje riješile u svojim konstitutivnim aktima), Hrvatska ne krši nijedan propis ako odbije financirati neki lijek koji ne zadovoljava farmakoekonomske analize koje se primjenjuju u svim slučajevima. Međutim, gradualnost je načelo koje vrijedi za sve, a zdravstveni zakoni ne dopuštaju da država neke skupine osiguranika izolira i zbrinjava isključivo na dobrovoljnoj humanitarnoj osnovi, dok prema drugima ima obavezu.
Država čije zdravstvo malo glumi udrugu interesno udruženih pacijenata, a malo ustavno i zakonski uređen sistem, može biti samo parodija od države. Ovo je ideja političkih luđaka u značajnoj progresiji bolesti, koji su zaslužili da ih se sveže u košulju s rukavima na leđima, jer su opasni za sve. Da bude jasno: ne radi se “samo” o kršenju prava osoba oboljelih od rijetkih bolesti, a najmanje se radi o kršenju prava na Spinrazu, jer ovaj tren ne postoji suglasnost oko toga radi li se o lijeku koji zadovoljava kriterije medicinske efikasnosti i isplativosti da bi ga bezuvjetno prihvatili i financirali svi zdravstveni sistemi EU.
Ne radi se ni o populističkom pitanju kako to država nema za lijekove, a kupuju skupe automobile; jer su te dvije teme alokacije potpuno neusporedive. Riječ je o kršenju temeljnog načela jednakosti u odnosu na pravo na dostupnost zdravstvene zaštite i brutalnom sprdanju s ustavnim načelima. U odnosu na ove načelne nakaznosti Kujundžićevog prijedloga nije od tolike važnosti činjenica da Hrvatska od 2005. godine – dakle, punih 12 godina – ima Fond za skupe lijekove, ali je ipak vrijedi spomenuti da bi imali kompletnu anamnezu. Taj je fond u samo četiri prve godine s 24 milijuna kuna potrošnje skočio na 400 milijuna kuna potrošnje, a od 2015. godine do 2016. godine je skočio s 747.436.776 na 933.513.160 kuna rashoda HZZO-a. U 2016. godini je Zavod na skupe lijekove potrošio trećinu iznosa koju je dao za cijelu primarnu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, a isti je omjer potrošnje i u odnosu na sve lijekove na recept.
Što je za vrijeme bujanja tog problema Milan Kujundžić radio? Spavao na satu? Uživao u komforu potpune irelevantnosti svega što se događa u zdravstvu? Nijedna cost-effectiveness analiza, ni za jedan od inovativnih lijekova na listi HZZO-a nikada nije napravljena, a kamoli javno predočena, jer zdravstvo konstantno servisira potrebe osvojenih financijskih teritorija prema granicama utvrđenim u povijesti. Onaj tko se jednom ugurao u jaslice hrvatskog zdravstva, više nikada iz njih neće izaći, jer su to sad nečija lena. Ako je u ovom jadu od zemlje nekom ministru zdravstva, pritisnutom diktatom oligarhija da sveže kesu za oboljele, toliko puknuo film da ne zna što govori i čini, neka mu Kaptol slobodno oprosti i zadrži pare sebi. Ostali bi trebali znati da ovo ne smije proći.
lupiga
