Općepoznato je da je plan američkih neokonzervativaca i cionističkih krugova, poznat pod imenom “Veliki Bliski istok “, kasnije i kao “balkanizacija” šireg Bliskog istoga, podrazumijevao vojne kampanje i svrgavanje suverenih vlada u sedam zemalja u pet godina. Kao što je u poznatom intervjuu priznao general Wesley Clark. Prema planu je trebalo napasti i uništiti Irak, Siriju, Somaliju, Libiju, Sudan, Iran i Jemen.
VIDEO – General Wesley Clark u intervjuu koji je prvi put objavljen 2007. priznaje plan za “Veliki Bliski istok”
Odluka je pala u vrijeme vladavine Georga Bush i nakon invazije na Afganistan. Generalu Clarku je plan iznio tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld i sve je išlo kako je bilo osmišljeno dok se američka ratna mašinerija i njezini vazali nisu “nasukali” u Siriji i nikako ne uspijevaju slomiti Iran. U međuvremenu i Irak od propale države, koji je Obamin potpredsjednik Joe Biden u drugom mandatu već bio podijelio na Šiistan, Sunistan i Kurdistan, postaje stabilna država sa središnjom vlasti koja nije marionetska, dok zemlja vraća izgubljeni suverenitet i ulogu u arapskom i islamskom svijetu i međunarodnoj zajednici. Istina je da ove nade nisu nestale i kreatori strategije kontroliranog kaosa i dalje podrivaju i destabiliziraju ciljane zemlje, što se vidi u Siriji i odnedavno u Libiji, gdje general Haftar pokušava obnoviti teritorijalni integritet zemlje i iznova ujediniti libijska plemena i narode. Da se sve zamišljeno ostvarilo , sljedeći korak bi bio prekrajanje granica, stvaranje malih i nestabilnih islamskih zemalja, uključujući formalne američke saveznike, Tursku, Saudijsku Arabiju i druge, čime bi SAD zacementirale svoj utjecaj u ovom dijelu svijeta i istovremeno Izraelu osigurale stratešku nadmoć u regiji.
Nečem sličnom trenutno svjedočimo u cijeloj Latinskoj Americi. Stalna strategija uzastopnih vlada u Washingtonu jer definitivno razbiti latinskoamerički teritorij, što uključuje napore, čak vrlo uspješne, za okončanje procesa suverene integracije regije kao što su MercoSur, CELAC i UNASUR. Dezintegraciju skupine UNASUR smo već detaljno analizirali i možete se podsjetiti u jučerašnjoj analizi.
Balkanizacija, koja je postala simbol za razbijanje i fragmentaciju država i regija, karakteristična je značajka sadašnje geopolitike u Latinskoj Americi, a sve više se očituje u gotovo svim procesima integracije. Novi kurs govori i da Washington namjerava promijeniti logiku intervencije, koja u Latinskoj Americi ne poseže za sirovom vojnom silom, već izaziva geopolitičku reorganizaciju kontinenta, što je prekretnica koja će biti odlučujuća za nekoliko godina, jer se regija transformira ne samo unutar, nego i u odnosima sa stranim zemljama.
Sjedinjene Države koriste sve oružje hibridnog i višedimenzionalnog rata, takozvanog “rata pete generacije”, koji se sastoji od prijetnji oružane intervencije, do trajnog psihološkog rata kroz multinacionalne masovne medije i takozvane digitalne slike, do ucjenjivanja uvjetovanjem kredita multilateralnih organizacija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka ili Interamerička razvojna banka, koji strogo slijede političke želje Washingtona.
Tako je ministar vanjskih poslova Ekvadora Ricardo Patino osudio predanost odanost Lenina Morena američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu, uz kojeg je stao na čelo napada na Venezuelu, zatim istupio iz procesa južnoameričke integracije, i konačno isporučio osnivača Wikileaksa Juliana Assangea u zamjenu za jadni kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. Morenov ministar Ricardo Patino priznaje da se boji da će sljedeći korak biti reaktivacija bivše američke vojne baze u Ekvadoru, u Manti.
Svrha kampanje psihološkog ratovanja u slučaju Venezuele bila je stvoriti ne samo suprotne političke identitete, nego ih učiniti nespojivima s političkog i društvenog stajališta. Ista praksa vrijedi i za različite zemlje u regiji.
Tijekom prošlog stoljeća bilo je govora o službeno nepotvrđenom “Planu Andinia”, odvajanju Patagonije od Argentine i Čilea i stvaranju još jedne židovske države. Očito još jedan cionistički planu je uključivao neprekidno uznemiravanje Mapuche naroda s obje strane granice, podjelu Brazila u različite države, kako bi se eliminirala supersila ovog područja, ali i Kolumbija, Venezuela, Ekvadora i Bolivija koji su izgubili svoje teritorije, na njihovom mjestu bi nastale u minidržave.
Neki analitičari ističu da Sjedinjene Države čaki nisu zainteresirane za naftu u Venezueli, koja je samo sredstvo za postizanje istinskog cilja – podijeliti svijet na dva glavna bloka, od koji bi jedan bio sastavljen od “integriranih nacija”, a drugi blok bi bio teritorij bezakonja “neintegriranih nacija”, uz trajne kaose i sukobe.
Zbog toga je nužno uništenje nacionalnih država. Strategija “balkanizacije” je sustavno fragmentiranje nacionalnih država u međusobno neprijateljske minidržave, koncept koji potječe iz ratova na Balkanskom poluotoku, posebno s razaranjem bivše Jugoslavije i ratovima ’90-ih iz kojih su, što god netko mislio o “svom ratu”, kao jedini i istinski pobjednici izašli isključivo NATO i SAD.
Središnja ideja je potaknuti razlike tamo gdje one zaista postoje i stvoriti ih tamo gdje ih nema. Očito je da separatistički poticaj dobiva na snazi miješanjem stranih snaga i sudioništvom lokalnih oligarhija i sila u tim područjima.
Povijest podsjeća da je u desetljeću nakon 1860. godine, nakon protjerivanja engleskog veleposlanika Mariana Melgareja, kraljica Viktorija naložila da “Bolivija ne postoji”, objavljujući karte Južne Amerike na je bolivijski teritorij bio podijeljen među susjedima.
Još jedna prigoda u kojoj se raspravljalo o podijeli Bolivije je bila tijekom prve vlade Hernana Silesa Suazoa, kada je američki časopis Time predložio “polonizaciju” Bolivije među susjedima. Tada se za podjelu zemalja koristio ovaj izraz, uz povijesnu referencu na sudbinu Poljske koja je podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza, dok se u novije doba uglavnom koristi termin “balkanizacija”, čak i ako uništene države prežive u nekim novim granicama.
Izgovor da zemlja po Hernanom Silesom Suazom nestane je bio “da ionako živi u stalnom kaosu, gospodarstvo je propalo zbog agrarne reforme i nacionalizacije rudnika, a stanovništvo je prisiljeno živjeti od međunarodne humanitarne pomoći i neovisnost samo šteti narodu Bolivije”.
Slično mišljenje je imao i čileanski diktator Augusto Pinochet, kada je izjavio “da Bolivija nije profitabilna kao nacija i da bi teritorij bilo najbolje podijeliti između Čilea, Perua, Brazila i Argentine”. To bi zaista bila “polonizacija”, kako ju je nazvao i Pinochet, aludirajući na sporazum kojim je Poljska 1940. podijeljena između Sovjetskog Saveza i Njemačke.
Te su planove su ponovili različiti neoliberalni političari, kao što je bio genocidni Gonzalo Sanchez de Lozada, koji je tvrdio “kako Bolivija nije živa zemlja”. U godinama neoliberalizma i pljačke koje je zemlja pretrpjela, bilo je mnogo političkih znanstvenika koji su zahtijevali istu stvar, a laž se ponavljala toliko puta da su mnogi povjerovali da je istinita i da je Bolivija bila inertna zemlja.
Godine 2008. je plan o “balkanizaciji” doveo je do sukoba između autohtone vlade Eva Moralesa i neoliberalnih i oligarhijskih vladara Media Lune, područja kojeg čine regije Santa Cruz, Tarija, Beni i Pando, te Chuquisaca u Andskoj regiji sa svojim ogromnim mineralnim bogatstvom, uz Potosi, La Paz i Oruro, a na istočnim ravnicama bi vladale lokalne poduzetničke i oligarhijske elite. Uglavnom, cilj je bio pod svaku cijenu odvojiti područje bogato ugljikovodicima i stočarskom proizvodnjom, ali plan secesije nije uspio.
U slučaju Kolumbije, namjera je bila stvoriti “Federalnu Antioquiu” i odvojiti jednu od najvažnijih regija u zemlji, stvarajući od Bogote neovisnu državu.
No, “balkanizacija” je započela još u devetnaestom stoljeću, odvajanjem Kolumbije od Venezuele, a zatim 1903. kada su Sjedinjene Države odvojile Panamu od Kolumbije kako bi preuzele nazor nad Panamskim kanalom s njegovom geostrateškom važnošću, jer ovaj kanal povezuje Karipsko more s Tihim oceanom. Sa svoje strane, Ekvador je morao izgubiti veći dio svoje obale, a Guayaquil bi bio suverena nacija.
Igor Collazos ističe različite načine za uništenje nacionalne države. To se postiže stvaranjem enklava, intervencijom, secesijom, poticanjem regionalizma, aneksijom i poticanjem sukoba.
U stvaranju enklava se okupiraju i konsolidiraju strateške točke, relativno male, ali vrlo dobro pozicionirane za kontrolu prije svega komunikacijskih i prometnih mreža. Intervencija se provodi oružanim djelovanjem protiv nacionalnih država, a odcjepljenje odvajanjem dijelova teritorija. Regionalizam je poticanje stvaranja umjetnih identiteta koji naglašavaju razlike s ciljem širenja ideje secesije iz očito kulturnih razloga. Enklave imaju i višu razinu, a to su metastaze ili nekontrolirani rast enklava u nacionalnoj državi, potom pripajanje i oduzimanje dijela teritorija stranom silom.
Washington trenutno radi na “balkanizaciji” Venezuele. Prvo, pokušala se stvoriti “slobodna zona” na južnoj granici, u državi Tachira, na granici s okrugom Norte de Santander u Kolumbiji, gdje se 23. veljače pokušala probiti “humanitarna pomoć” iz Sjedinjenih Država, koju Venezuela nije ni tražila.
U “trojanskom konju” moguće invazije su Kolumbijci igrali ključnu ulogu. Danas su stvoreni objektivni uvjeti da savezna država Zulia postane svojevrsna propala država, teritorij bez zakona, “ničija zemlja” i na taj način bi opravdala multinacionalnu vojnu intervenciju s “humanitarnim karakterom”, a nakon toga bi vojna uprava države Zulia stvorila neku vrstu slobodne Republike Venezuele i ondje formirala vladu. Oni koji vode ovaj hibridni i višedimenzionalni rat protiv Venezuele iz Washingtona vjeruju da je više vojno moguće okupirati i donijeti “humanitarnu pomoć” samo Zuliu, ali ne i cijelu zemlju. Zulia je pretežno naftno područje, ali i džungla koja graniči s Kolumbijom, što je čini ključnim geostrateškim područjem. Danas SAD pokušavaju odvojiti pogranične savezne države Tachira i Zulia od Venezuele kako bi oformile novu republiku, gotovo po identičnom scenariju kako je Panama 1903. odvojena od Kolumbije, kako bi se stvorila nova republika.
Teorija “balkanizacije” je i dalje prisutna u imperijalističkom umu. Trumpove navodne izjave protiv kolumbijskog predsjednika Ivana Duquea su prijetnja povratka Kolumbije eru građanskog rata i unutarnjeg sukoba, kojeg je vrlo lako izazvati s obzirom na to da je vlada u krizi i ne može se nositi s rastućim gospodarskim i socijalnim problemima. U Kolumbiji je primjetan gubitak vjerodostojnosti vlade i bankrot parlamenta koji prkosi vitalnim dijelovima mirovnog sporazuma, posebno u odnosu na tranzicijsku pravdu za gerilce Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC). Trump je kritizirao kolumbijskog kolegu što nije zaustavio dotok droge iz Kolumbije u SAD i optužio latinoameričkog “saveznika” da je jedna od zemalja Latinske Amerike, zajedno s Gvatemalom, El Salvadorom i Hondurasom, koje šalju kriminalne bande u Sjedinjene Države.
“Nažalost, posao s drogom porastao je za 50 posto od kada je Duque predsjednik. Zemlje koje imaju visoku razinu upotrebe droga suočavaju se s ovim fenomenom dok u Kolumbiji vidimo znakove nezakonitih usjeva”, rekao je Trump, a njegov kolumbijski kolega Duque je plaho odgovorio “kako se sve zemlje suočavaju s trgovinom drogom i bore se protiv toga”.
Daleko od toga da je napao Duquea. Trumpove izjave daju alate Washingtonu za vršenje pritiska na javno mnijenje i unutarnja politička i institucionalna tijela, posebno Ustavni sud, da se vrate agresivnim praksama protiv seljaka i ignoriraju mirovne sporazume i da se ljude uvjeri “kako Kolumbija bez američkog financiranja gubi razlog postojanja”.
Cilj ovog plana ima dvije svrhe. Prvo, da se ne odustane od uzgoja koke, a drugo da se nastavi profitirati od rata i, ukratko, nastaviti provoditi “balkanizacija” ili uspostavi puna vladavina američke uprave u zemlji.
Washington ne želi da Kolumbija prestane biti dobavljač kokaina i cracka za visoku, srednju i nižu klasu, jer je kokain koristan alat društvene kontrole nad slojevima stanovništva u samim Sjedinjenim Državama.
Ali postoje dva sukobljena modela u kolumbijskoj eliti. Jedan je oligarhija, koju vodi bivši predsjednik Juan Manuel Santos, sa svojim planom ekonomske stabilnosti i produktivne diverzifikacije, a drugi se kladi na povratak građanskom ratu, od kojeg je imao pogodnosti punih šest desetljeća.
Alvaro Uribe, čiji je Duque nasljednik, nastoji ponovno zapaliti društvene sukobe i rat, a prevladavanje sukoba podrazumijeva političku i društvenu depolarizaciju zemlje, a time i kraj “uribizma” i njegovog “zaleđa” trgovaca drogom, korumpiranih časnika i paravojnih formacija.
Duque se želi vratiti uporabi glifosata protiv usjeva koke i nastaviti s prisilnim mjerama iskorjenjivanja, ignorirajući inicijative dogovorene sa seljacima i autohtonim pokretima. Prema Juanu Manuelu Santosu, “Kolumbija pokušava iskorijeniti koku 40 godina, ali nikada nije uspjela doći do poljoprivrednika i ponuditi im valjane alternative”.
“Danas s mirom možemo, pa se nadam da se ovaj pristup neće promijeniti”, rekao je bivši predsjednik Santos dodajući da uzgajivači koke moraju dobiti valjane zakonske alternative, a ne da ih se truje ili zatvara. Ovakav pristup, kojeg podržava i kolumbijska poduzetnička elita, vjerojatno je Santosu donijela Nobelovu nagradu za mir, ali ga je stajala predsjedničkog ureda. Washingtonu ne treba saveznik koji će smanjiti prinosa koke i koji će prekinuti rat kojeg SAD potiču desetljećima.
Izjave brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara su također vrlo nesretne, kada je izjavio da zajedno sa Sjedinjenim Državama radi na podjeli i stvaranju “pukotina” u venecuelanskoj vojsci, samo kako bi svrgnuo vladu Nicolasa Madura u Venezueli.
“Nema drugog načina. Jer oni koji odlučuju živi li zemlja u demokraciji ili u diktaturi su Oružane snage”, kazao je Bolsonaro i pitao “što Brazil može učiniti”?
“Pretpostavimo da bude vojne američke invazije. Odluka će biti moja, ali ću saslušati Nacionalno vijeće obrane, a zatim brazilski parlament kako bi donijeli odluku”, rekao je Bolsonaro, dok su časnici u njegovom kabinetu pokušavali spriječiti da njihov predsjednik zrakoplovnu bazu Alcantara iz ruku brazilske države preda u ruke Sjedinjenih Država. Dakle, ni Brazil nije suglasan do koje mjere treba slijediti američku strategiju, baš kao ni Kolumbija, iako oba predsjednika apsolutno podržavaju sve najmračnije inicijative američkih neokonzervativaca i elite.
Za kraj naglasimo da su planovi i strategije za “balkanizaciju” hibridni i višesmjerni ratni program Washingtona, ovaj put za Latinsku Ameriku. Predstojeći izbori u Urugvaju, Argentini i Boliviji su posebno važni za okončanje američke imperijalne politike ili će Latinska Amerika u finalu, ako želi preživjeti, morati pronaći svoju Siriju i Iran, na kojima će se nasukati svi planovi stvaranja propalih i fragmentiranih država na kontinentu.
logično
VIDEO – General Wesley Clark u intervjuu koji je prvi put objavljen 2007. priznaje plan za “Veliki Bliski istok”
Odluka je pala u vrijeme vladavine Georga Bush i nakon invazije na Afganistan. Generalu Clarku je plan iznio tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld i sve je išlo kako je bilo osmišljeno dok se američka ratna mašinerija i njezini vazali nisu “nasukali” u Siriji i nikako ne uspijevaju slomiti Iran. U međuvremenu i Irak od propale države, koji je Obamin potpredsjednik Joe Biden u drugom mandatu već bio podijelio na Šiistan, Sunistan i Kurdistan, postaje stabilna država sa središnjom vlasti koja nije marionetska, dok zemlja vraća izgubljeni suverenitet i ulogu u arapskom i islamskom svijetu i međunarodnoj zajednici. Istina je da ove nade nisu nestale i kreatori strategije kontroliranog kaosa i dalje podrivaju i destabiliziraju ciljane zemlje, što se vidi u Siriji i odnedavno u Libiji, gdje general Haftar pokušava obnoviti teritorijalni integritet zemlje i iznova ujediniti libijska plemena i narode. Da se sve zamišljeno ostvarilo , sljedeći korak bi bio prekrajanje granica, stvaranje malih i nestabilnih islamskih zemalja, uključujući formalne američke saveznike, Tursku, Saudijsku Arabiju i druge, čime bi SAD zacementirale svoj utjecaj u ovom dijelu svijeta i istovremeno Izraelu osigurale stratešku nadmoć u regiji.
FOTO – Poznati plan “balkanizacije” zemalja Bliskog istoka
Plan Andinia – “Balkanizacija” Latinske Amerike
Nečem sličnom trenutno svjedočimo u cijeloj Latinskoj Americi. Stalna strategija uzastopnih vlada u Washingtonu jer definitivno razbiti latinskoamerički teritorij, što uključuje napore, čak vrlo uspješne, za okončanje procesa suverene integracije regije kao što su MercoSur, CELAC i UNASUR. Dezintegraciju skupine UNASUR smo već detaljno analizirali i možete se podsjetiti u jučerašnjoj analizi.
Balkanizacija, koja je postala simbol za razbijanje i fragmentaciju država i regija, karakteristična je značajka sadašnje geopolitike u Latinskoj Americi, a sve više se očituje u gotovo svim procesima integracije. Novi kurs govori i da Washington namjerava promijeniti logiku intervencije, koja u Latinskoj Americi ne poseže za sirovom vojnom silom, već izaziva geopolitičku reorganizaciju kontinenta, što je prekretnica koja će biti odlučujuća za nekoliko godina, jer se regija transformira ne samo unutar, nego i u odnosima sa stranim zemljama.
Sjedinjene Države koriste sve oružje hibridnog i višedimenzionalnog rata, takozvanog “rata pete generacije”, koji se sastoji od prijetnji oružane intervencije, do trajnog psihološkog rata kroz multinacionalne masovne medije i takozvane digitalne slike, do ucjenjivanja uvjetovanjem kredita multilateralnih organizacija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka ili Interamerička razvojna banka, koji strogo slijede političke želje Washingtona.
Tako je ministar vanjskih poslova Ekvadora Ricardo Patino osudio predanost odanost Lenina Morena američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu, uz kojeg je stao na čelo napada na Venezuelu, zatim istupio iz procesa južnoameričke integracije, i konačno isporučio osnivača Wikileaksa Juliana Assangea u zamjenu za jadni kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. Morenov ministar Ricardo Patino priznaje da se boji da će sljedeći korak biti reaktivacija bivše američke vojne baze u Ekvadoru, u Manti.
Svrha kampanje psihološkog ratovanja u slučaju Venezuele bila je stvoriti ne samo suprotne političke identitete, nego ih učiniti nespojivima s političkog i društvenog stajališta. Ista praksa vrijedi i za različite zemlje u regiji.
Stari planovi “balkanizacije”
Tijekom prošlog stoljeća bilo je govora o službeno nepotvrđenom “Planu Andinia”, odvajanju Patagonije od Argentine i Čilea i stvaranju još jedne židovske države. Očito još jedan cionistički planu je uključivao neprekidno uznemiravanje Mapuche naroda s obje strane granice, podjelu Brazila u različite države, kako bi se eliminirala supersila ovog područja, ali i Kolumbija, Venezuela, Ekvadora i Bolivija koji su izgubili svoje teritorije, na njihovom mjestu bi nastale u minidržave.
Neki analitičari ističu da Sjedinjene Države čaki nisu zainteresirane za naftu u Venezueli, koja je samo sredstvo za postizanje istinskog cilja – podijeliti svijet na dva glavna bloka, od koji bi jedan bio sastavljen od “integriranih nacija”, a drugi blok bi bio teritorij bezakonja “neintegriranih nacija”, uz trajne kaose i sukobe.
Zbog toga je nužno uništenje nacionalnih država. Strategija “balkanizacije” je sustavno fragmentiranje nacionalnih država u međusobno neprijateljske minidržave, koncept koji potječe iz ratova na Balkanskom poluotoku, posebno s razaranjem bivše Jugoslavije i ratovima ’90-ih iz kojih su, što god netko mislio o “svom ratu”, kao jedini i istinski pobjednici izašli isključivo NATO i SAD.
Središnja ideja je potaknuti razlike tamo gdje one zaista postoje i stvoriti ih tamo gdje ih nema. Očito je da separatistički poticaj dobiva na snazi miješanjem stranih snaga i sudioništvom lokalnih oligarhija i sila u tim područjima.
Povijest podsjeća da je u desetljeću nakon 1860. godine, nakon protjerivanja engleskog veleposlanika Mariana Melgareja, kraljica Viktorija naložila da “Bolivija ne postoji”, objavljujući karte Južne Amerike na je bolivijski teritorij bio podijeljen među susjedima.
Još jedna prigoda u kojoj se raspravljalo o podijeli Bolivije je bila tijekom prve vlade Hernana Silesa Suazoa, kada je američki časopis Time predložio “polonizaciju” Bolivije među susjedima. Tada se za podjelu zemalja koristio ovaj izraz, uz povijesnu referencu na sudbinu Poljske koja je podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza, dok se u novije doba uglavnom koristi termin “balkanizacija”, čak i ako uništene države prežive u nekim novim granicama.
Izgovor da zemlja po Hernanom Silesom Suazom nestane je bio “da ionako živi u stalnom kaosu, gospodarstvo je propalo zbog agrarne reforme i nacionalizacije rudnika, a stanovništvo je prisiljeno živjeti od međunarodne humanitarne pomoći i neovisnost samo šteti narodu Bolivije”.
Slično mišljenje je imao i čileanski diktator Augusto Pinochet, kada je izjavio “da Bolivija nije profitabilna kao nacija i da bi teritorij bilo najbolje podijeliti između Čilea, Perua, Brazila i Argentine”. To bi zaista bila “polonizacija”, kako ju je nazvao i Pinochet, aludirajući na sporazum kojim je Poljska 1940. podijeljena između Sovjetskog Saveza i Njemačke.
Te su planove su ponovili različiti neoliberalni političari, kao što je bio genocidni Gonzalo Sanchez de Lozada, koji je tvrdio “kako Bolivija nije živa zemlja”. U godinama neoliberalizma i pljačke koje je zemlja pretrpjela, bilo je mnogo političkih znanstvenika koji su zahtijevali istu stvar, a laž se ponavljala toliko puta da su mnogi povjerovali da je istinita i da je Bolivija bila inertna zemlja.
Godine 2008. je plan o “balkanizaciji” doveo je do sukoba između autohtone vlade Eva Moralesa i neoliberalnih i oligarhijskih vladara Media Lune, područja kojeg čine regije Santa Cruz, Tarija, Beni i Pando, te Chuquisaca u Andskoj regiji sa svojim ogromnim mineralnim bogatstvom, uz Potosi, La Paz i Oruro, a na istočnim ravnicama bi vladale lokalne poduzetničke i oligarhijske elite. Uglavnom, cilj je bio pod svaku cijenu odvojiti područje bogato ugljikovodicima i stočarskom proizvodnjom, ali plan secesije nije uspio.
U slučaju Kolumbije, namjera je bila stvoriti “Federalnu Antioquiu” i odvojiti jednu od najvažnijih regija u zemlji, stvarajući od Bogote neovisnu državu.
No, “balkanizacija” je započela još u devetnaestom stoljeću, odvajanjem Kolumbije od Venezuele, a zatim 1903. kada su Sjedinjene Države odvojile Panamu od Kolumbije kako bi preuzele nazor nad Panamskim kanalom s njegovom geostrateškom važnošću, jer ovaj kanal povezuje Karipsko more s Tihim oceanom. Sa svoje strane, Ekvador je morao izgubiti veći dio svoje obale, a Guayaquil bi bio suverena nacija.
Načini za uništavanje nacionalnih država
Igor Collazos ističe različite načine za uništenje nacionalne države. To se postiže stvaranjem enklava, intervencijom, secesijom, poticanjem regionalizma, aneksijom i poticanjem sukoba.
U stvaranju enklava se okupiraju i konsolidiraju strateške točke, relativno male, ali vrlo dobro pozicionirane za kontrolu prije svega komunikacijskih i prometnih mreža. Intervencija se provodi oružanim djelovanjem protiv nacionalnih država, a odcjepljenje odvajanjem dijelova teritorija. Regionalizam je poticanje stvaranja umjetnih identiteta koji naglašavaju razlike s ciljem širenja ideje secesije iz očito kulturnih razloga. Enklave imaju i višu razinu, a to su metastaze ili nekontrolirani rast enklava u nacionalnoj državi, potom pripajanje i oduzimanje dijela teritorija stranom silom.
Počinje se s Venezuelom i nastavlja s Kolumbijom i Brazilom?
Washington trenutno radi na “balkanizaciji” Venezuele. Prvo, pokušala se stvoriti “slobodna zona” na južnoj granici, u državi Tachira, na granici s okrugom Norte de Santander u Kolumbiji, gdje se 23. veljače pokušala probiti “humanitarna pomoć” iz Sjedinjenih Država, koju Venezuela nije ni tražila.
U “trojanskom konju” moguće invazije su Kolumbijci igrali ključnu ulogu. Danas su stvoreni objektivni uvjeti da savezna država Zulia postane svojevrsna propala država, teritorij bez zakona, “ničija zemlja” i na taj način bi opravdala multinacionalnu vojnu intervenciju s “humanitarnim karakterom”, a nakon toga bi vojna uprava države Zulia stvorila neku vrstu slobodne Republike Venezuele i ondje formirala vladu. Oni koji vode ovaj hibridni i višedimenzionalni rat protiv Venezuele iz Washingtona vjeruju da je više vojno moguće okupirati i donijeti “humanitarnu pomoć” samo Zuliu, ali ne i cijelu zemlju. Zulia je pretežno naftno područje, ali i džungla koja graniči s Kolumbijom, što je čini ključnim geostrateškim područjem. Danas SAD pokušavaju odvojiti pogranične savezne države Tachira i Zulia od Venezuele kako bi oformile novu republiku, gotovo po identičnom scenariju kako je Panama 1903. odvojena od Kolumbije, kako bi se stvorila nova republika.
Teorija “balkanizacije” je i dalje prisutna u imperijalističkom umu. Trumpove navodne izjave protiv kolumbijskog predsjednika Ivana Duquea su prijetnja povratka Kolumbije eru građanskog rata i unutarnjeg sukoba, kojeg je vrlo lako izazvati s obzirom na to da je vlada u krizi i ne može se nositi s rastućim gospodarskim i socijalnim problemima. U Kolumbiji je primjetan gubitak vjerodostojnosti vlade i bankrot parlamenta koji prkosi vitalnim dijelovima mirovnog sporazuma, posebno u odnosu na tranzicijsku pravdu za gerilce Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC). Trump je kritizirao kolumbijskog kolegu što nije zaustavio dotok droge iz Kolumbije u SAD i optužio latinoameričkog “saveznika” da je jedna od zemalja Latinske Amerike, zajedno s Gvatemalom, El Salvadorom i Hondurasom, koje šalju kriminalne bande u Sjedinjene Države.
“Nažalost, posao s drogom porastao je za 50 posto od kada je Duque predsjednik. Zemlje koje imaju visoku razinu upotrebe droga suočavaju se s ovim fenomenom dok u Kolumbiji vidimo znakove nezakonitih usjeva”, rekao je Trump, a njegov kolumbijski kolega Duque je plaho odgovorio “kako se sve zemlje suočavaju s trgovinom drogom i bore se protiv toga”.
Daleko od toga da je napao Duquea. Trumpove izjave daju alate Washingtonu za vršenje pritiska na javno mnijenje i unutarnja politička i institucionalna tijela, posebno Ustavni sud, da se vrate agresivnim praksama protiv seljaka i ignoriraju mirovne sporazume i da se ljude uvjeri “kako Kolumbija bez američkog financiranja gubi razlog postojanja”.
Cilj ovog plana ima dvije svrhe. Prvo, da se ne odustane od uzgoja koke, a drugo da se nastavi profitirati od rata i, ukratko, nastaviti provoditi “balkanizacija” ili uspostavi puna vladavina američke uprave u zemlji.
Washington ne želi da Kolumbija prestane biti dobavljač kokaina i cracka za visoku, srednju i nižu klasu, jer je kokain koristan alat društvene kontrole nad slojevima stanovništva u samim Sjedinjenim Državama.
Ali postoje dva sukobljena modela u kolumbijskoj eliti. Jedan je oligarhija, koju vodi bivši predsjednik Juan Manuel Santos, sa svojim planom ekonomske stabilnosti i produktivne diverzifikacije, a drugi se kladi na povratak građanskom ratu, od kojeg je imao pogodnosti punih šest desetljeća.
FOTO – Stari “Plan Andinia” je bio rezervni plan za stvaranje židovske države od Patagonije
Alvaro Uribe, čiji je Duque nasljednik, nastoji ponovno zapaliti društvene sukobe i rat, a prevladavanje sukoba podrazumijeva političku i društvenu depolarizaciju zemlje, a time i kraj “uribizma” i njegovog “zaleđa” trgovaca drogom, korumpiranih časnika i paravojnih formacija.
Duque se želi vratiti uporabi glifosata protiv usjeva koke i nastaviti s prisilnim mjerama iskorjenjivanja, ignorirajući inicijative dogovorene sa seljacima i autohtonim pokretima. Prema Juanu Manuelu Santosu, “Kolumbija pokušava iskorijeniti koku 40 godina, ali nikada nije uspjela doći do poljoprivrednika i ponuditi im valjane alternative”.
“Danas s mirom možemo, pa se nadam da se ovaj pristup neće promijeniti”, rekao je bivši predsjednik Santos dodajući da uzgajivači koke moraju dobiti valjane zakonske alternative, a ne da ih se truje ili zatvara. Ovakav pristup, kojeg podržava i kolumbijska poduzetnička elita, vjerojatno je Santosu donijela Nobelovu nagradu za mir, ali ga je stajala predsjedničkog ureda. Washingtonu ne treba saveznik koji će smanjiti prinosa koke i koji će prekinuti rat kojeg SAD potiču desetljećima.
Izjave brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara su također vrlo nesretne, kada je izjavio da zajedno sa Sjedinjenim Državama radi na podjeli i stvaranju “pukotina” u venecuelanskoj vojsci, samo kako bi svrgnuo vladu Nicolasa Madura u Venezueli.
“Nema drugog načina. Jer oni koji odlučuju živi li zemlja u demokraciji ili u diktaturi su Oružane snage”, kazao je Bolsonaro i pitao “što Brazil može učiniti”?
“Pretpostavimo da bude vojne američke invazije. Odluka će biti moja, ali ću saslušati Nacionalno vijeće obrane, a zatim brazilski parlament kako bi donijeli odluku”, rekao je Bolsonaro, dok su časnici u njegovom kabinetu pokušavali spriječiti da njihov predsjednik zrakoplovnu bazu Alcantara iz ruku brazilske države preda u ruke Sjedinjenih Država. Dakle, ni Brazil nije suglasan do koje mjere treba slijediti američku strategiju, baš kao ni Kolumbija, iako oba predsjednika apsolutno podržavaju sve najmračnije inicijative američkih neokonzervativaca i elite.
Za kraj naglasimo da su planovi i strategije za “balkanizaciju” hibridni i višesmjerni ratni program Washingtona, ovaj put za Latinsku Ameriku. Predstojeći izbori u Urugvaju, Argentini i Boliviji su posebno važni za okončanje američke imperijalne politike ili će Latinska Amerika u finalu, ako želi preživjeti, morati pronaći svoju Siriju i Iran, na kojima će se nasukati svi planovi stvaranja propalih i fragmentiranih država na kontinentu.
logično
