U debati od prije dva dana između Donalda Trumpa i Hillary Clinton, kontroverzni republikanski kandidat je na temu Sirije rekao:
"Ona se želi boriti za pobunjenike, ali postoji jedan problem, ona uopće ne zna tko su ti pobunjenici."
U tom je trenutku voditeljica htjela prekinuti Trumpa, ali je on nastavio:
"Meni se Assad nimalo ne sviđa, ali se Assad bori protiv ISIL-a. Rusija se bori protiv ISIL-a. Iran se bori protiv ISIL-a. Oni su sada zbili svoje redove zahvaljujući slabostima naše vanjske politike."
Dok je Donald Trump govorio bivša državna tajnica je vrtjela glavom i očima, zgražavajući se nad onim što je izrekao njezin protukandidat.
S druge strane, Hillary Clinton je optužila Rusiju da želi uništiti sirijski grad Aleppo, te da u ovom trenutku sirijska vojska napada važne strateške točke u gradu.
Hillary Clinton je rekla da sirijski lider Bashar Al-Assad, uz potporu Rusije i Irana, "bombardira različita mjesta, uključujući i Aleppo" (You Tube).
Ona je ponovno pozvala "pobunjenike da izdrže u svojoj borbi protiv službenog Damaska", prenose ruske Federalne novosti.
Što to znači "da izdrže u svojoj borbi protiv službenog Damaska", nije teško zaključiti i odgovor ćemo dobiti njezinim eventualnim ulaskom u Bijelu kuću, a on će biti takav da će, valjda jednom zauvijek, ušutkati one koji u Trumpu vide utjelovljenje seksizma, rasizma, primitivnosti i prostakluka. Sve to jesu neke od njegovih karakteristika, ali se s brojem ubijenih, ranjenih i unesrećenih nikako ne može nadmetati sa sociopatom što jest Hillary Clinton. U tom smislu je bivša državna tajnica dokazani ratni zločinac, a opseg i broj zločina za koje je odgovorna nije uspio nadmašiti Obama u svom drugom mandatu, s Johnom Kerryem kao državnim tajnikom. Postoje nesporni dokazi kako je neke poteze Hillary Clinton vukla bez konzultiranja s Obamom, što nikako ne amnestira odlazećeg predsjednika. No, podsjetimo samo na "Aferu Bengazi", spregu s libijskom Al-Qaedom, slanje tisuće tona libijskog oružja i bojnog otrova sarina islamističkim militantima u Siriji, da ne nabrajamo dalje, spisak je predugačak.
Sjedinjene Američke Države ulaze u završnu fazu predizborne kampanje. Hillary je Rusiju opisala kao neprijatelja Amerike, te da se u otporu tom neprijatelju svi trebaju ujediniti oko nje.
Trump ima drugačiju strategiju i uvjerava Amerikance da im Rusija i nije nekakav arhineprijatelj, nego da se i sama Amerika djelomično mora promijeniti.
Naravno, oba kandidata imaju svoje nedostatke. Važno je, što nije slučajno, primjetna prednost koju Clinton ima u odnosu na Trumpa, jer joj podršku pružaju postojeće političke elite, uključujući i mnoge republikance.
Vojno-industrijski lobi je među prvima, zajedno s generalima i jastrebovima u Pentagonu, te sponzori radikalnih islamističkih skupina. Oni zajedno igraju na kartu Hillary Clinton i svijet guraju u novi Hladni rat, za to im treba moćan neprijatelj - Rusija.
Hillary Clinton se prije pobjede na izborima svrstala na stranu terorističkih skupina, iako danas nitko ne zna tko se s kim i protiv koga bori, posebno u trenutku kada je Ahrar Al-Sham objavio rat Jund Al-Aqsi, a ostali se ne znaju izjasniti na čijoj su strani i bore se zajedno s jednom ili drugom skupinom ovisi o teritoriju. U debati je Hillary Clinton koljačke takfirističke, selafijske ili vehabijske skupine, među kojima su "najumjereniji" pripadnici Muslimanskog bratstva, a poznato je kojim su smjerom krenule zemlje gdje je ova skupina preuzela vlast, nazvala jednim imenom - "sirijski pobunjenici koji se bore protiv režima Bashara Al-Assada".
Ovo je retorika medija i političara na Zapadu, a svi koji koriste ovu terminologiju znaju da lažu i s kojim ciljem to čine. Naime, vrlo je lako na internetu provjeriti ime, ideologiju, za što se zalaže i zločine počinjene svih nekoliko desetaka velikih islamističkih skupina u Siriji i uvjeriti se kako, osim nekoliko skupina koje broje ne više od par desetaka boraca, "naoružane umjerene oporbe" i Siriji nema. Jedino možemo izdvojiti Kurde, ali oni sad nisu tema. Među Arapima, Turkomanima, te uglavnom sunitskim radikalnim skupinama, kao što je rekao Trump, "nitko uopće i ne zna tko su pobunjenici".
Ako do 8. studenog, kada će se glasovati za američkog predsjednika, usijane glave u Washingtonu i ne pokrenu rat u Siriji, za sukob će se pobrinuti diplomacija.
Tako je francuski predsjednik Hollande poručio Vladimiru Putinu "kako će se s njim za desetak dana susresti u Parizu, ali nakon što ocjeni ruske postupke u Aleppu".
Dakle, predsjednik Francuska, koja je posljednji put neovisna bila možda u vrijeme De Gaullea, "postavlja uvjete" pod kojim će primiti ruskog predsjednika, iako to nikakve veze nema s onim što je trebala biti ključna tema razgovora, a to je suradnja u "Normandijskom formatu" i Ukrajina.
Ovaj najnoviji potez Hollandea podsjeća na američke aktivnosti protiv Njemačke, čiju je "samovolju" State Department brzo slomio tužbom protiv Deutsche Banke, ranije protiv Volkswagena, čime je teško pogođen njemački i europski financijski sustav, a ranije njemačko gospodarstvo.
Washington objavio ekonomski i financijski rat Njemačkoj i "usput" slomio otpor TTIP-u
Osim toga, protiv Hollandea bi se moglo napraviti nešto slično kao što se dogodilo Dominique Strauss-Kahnu, protiv kojega je organiziran "seks skandal".
Hollande sada aludira da se s Putinom neće sastati zbog situacije u Aleppu, iako su razlozi izjave predsjednika Francuske jasni.
"Očito je da su Amerikanci na njega izvršili ozbiljan pritisak. Sada dolazi trenutak istine samo u smislu diplomacije. U vojnom smislu smo mi zauzeli tvrd i beskompromisan stav. Na sve prijetnje ratom, koje se čuju od strane američkih dužnosnika, mi kratko odgovaramo: "Pokušajte!" Svi pokušaji da se postigne nekakav sporazum su propali, a to mora imati svoje posljedice. Mislim da Hollande sada bira između srama i sudbine Ukrajine, koja ovisi o pregovorima "Normandijskog formata". Problem je u tome što svi ovdje to vide kao posljednje trzaje zapadne elite, koja sada u medijima dramatizira strahote u Aleppu, a potom za njih optužuje Rusiju, koja "uništava civilno stanovništvo". Merkel , Hollande i njihov prijatelj Obama napuštaju političku scenu u njihovom zemljama, a na njihova mjesta vrlo lako mogu doći pristaše radikalnog scenarija – rata. Čak i ako veliki rat nije tako siguran, mi smo danas za njega spremni više od drugih zemalja. Samo pogoršanje situacije im neće donijeti ništa dobroga, jer je pogoršanje odnosa s Rusijom za Zapad jednostavno suicidalan izbor", rekao je ruski stručnjak Igor Rjabov.
Činjenica koji mnogi ne taje je da je bitka za Aleppo prekretnica u povijesti Bliskog istoka, a poruka Hillary Clinton islamističkim skupinama da ustraju i izdrže u bori protiv režima u Damasku, ako ona dođe na vlast, ne ulijeva nadu u mogućnost bilo kakvog dogovora između Washingtona i Moskve, što nije bio slučaj čak ni u vrijeme Sovjetskog Saveza i tadašnjih hibridnih ratova koji su se vodili po svijetu.
Nova generacija američkih i zapadnih političara jednostavno ne razumije da je Rusija Europa, dio Europe, da nije izgubila nijedan rat, te da treba imati takta u odnosima i surađivati s Moskvom. To ni u kom slučaju ne znači poniženje ili pristanak na ultimatume i hirove Kremlja, koji je odavno prestao "izvoziti revolucije" i oblikovati svijet po svojoj mjeri. To bi mogao i trebao bi biti jednostavan i pošten odnos dviju ravnopravnih svjetskih sila, koji će jamčiti mir svijetu. Ali to nije moguće, jer bi to značilo odustajanje od politike globalne hegemonije jednog centra, a svi pokušaju da se to postigne su puka iluzija ruske, kineske, pa čak i iranske diplomacije. Jedni s retorikom "naši zapadni partneri", drugi s putovanjima ili sastancima smiruju strasti, ali jasno traže da se čuje i njihov glas, te da se ne zanemaruju njihovi nacionalni interesi. Nažalost, uzalud.
Posljednja generacija razumnih političara na Zapadu su bili možda i Reagan, François Mitterrand, Jacques Chirac, Helmut Schmidt, Gerhard Schroeder i Helmut Kohl, a nakon njih dolaze, blago rečeno, sociopati i zločinci poput Billa i Hillary Clinton, Bush mlađi, Tony Blair, Sarkozy, Angela Merkel i Hollande.
Amerika je svjesna da ne može napasti Siriju
Američki ministar obrane Ashton Carter je prekjučer bio na posebnom sastanku Odbora o oružanih snaga američkog Senata posvećenog Siriji. Zapad i dalje javno vrši pritisak na Rusiju u sirijskom pitanju, ali se ne usuđuje prijeći "crvenu liniju" i napasti Assadove i ruske snage, Hezbollah ili iranske postrojbe, što u dva članka potvrđuje The Washington Post. Washington nastavlja antirusku histeriju i nje okuplja gotovo sve političke snage, osim "otpadnika" Trumpa.
"Ruski medvjed nikada ne umire, samo se uspava, a slaba, neodgovorna politika Hillary Clinton i Baracka Obame je probudila agresivnost u Rusiji", rekao je republikanac Michael Pence, ali je njegov kolega Tim Kane naglasio činjenicu "kako će se u slučaju pobjede Trumpa Washington kapitulirati pred Moskvom". Histerija se vidi i u vojnim krugovima. Nekoliko generala već govori o posljedicama, pa čak i neizbježnosti nuklearnog sukoba, koji može uslijediti nakon moguće američke intervencije u Siriji. Mediji redovito objavljuju dijelove ovakvih rasprava, na kojima američke elite o tome govore vrlo ozbiljno.
U međuvremenu, Zastupnički dom priprema novi zakon o sankcijama protiv "Assadovog režima", kao i optužnicu za "ratne zločine, masovna ubojstva i mučenja i zločine protiv čovječnosti". Točno po uhodanom scenariju Ruande i bivše Jugoslavije, ali dokument predviđa sankcije i protiv Assadovih saveznika - Rusije i Irana.
John Kerry je najavio tužbu protiv Rusije, odnosno ruskih političara i časnika pred sudom u Haagu, iako je svjestan uzaludnosti svog pokušaja. Rusija nije Ruanda, kao što nije jedna od država nastalih na razvalinama SFRJ. Zanimljivo, istovremeno je Međunarodnim sudom za ratne zločine Siriji i Rusiji zaprijetila i Francuska, prenosi RT.
Nove sankcije će pogoditi sirijski režim, vojsku i čelnike obavještajnih službi, kao i brojne sektore sirijske industrije. Međutim, sirijska ih vojska neće osjetiti, nego isključivo sirijski civili, kao što je bio slučaj s Irakom, nakon čega je bivša državna tajnica Madeleine Albright rekla kako se smrt 500 000 iračke djece, umrlih zbog posljedica sankcija, "isplatila" (You Tube).
Rečeno od žene i majke tri kćerke, rođene Židovke, koja je kasnije prešla u američku Episkopalnu crkvu, koja je kao dijete čudom preživjela Holokaust, ove riječi zvuče, najblaže rečeno, odvratno.
Hillary Clinton je njena "učenica" i zagovornik iste politike koju su vodili njen suprug i tadašnja državna tajnica Madeleine Albright. Zar nitko na Zapadu nema hrabrosti reći da nas, bez obzira na sve što predstavlja Donald Trump, bivša državna tajnica Hillary Clinton kao predsjednica gura u rat. Sirija se vrlo lako može suočiti s agresijom. Možda i Iran, a može doći i do nuklearnog sukoba između NATO pakta i Rusije.
Kako se čini, svi su utihnuli. Čak je i poznati američki lingvist i politički aktivist Noam Chomsky Srećku Horvatu, koji je nedavno boravio u Americi samo kako bi Chomskom postavio nekoliko pitanja, američki profesor prvo pričao o "fosilnim gorivima", "prijetnji koju za civilizaciju predstavljaju staklenički plinovi" i "uspon radikalnih desničarskih stranka i pokreta u EU", te niz drugih potpuno sporednih stvari, koje nas mogu ubiti, ali ne sad i ne danas.
U intervjuu, kojeg je 8. listopada objavilo tiskano izdanje Jutarnjeg lista, Noam Chomsky je za Hillary je rekao "kako je njena politika predvidljiva, za razliku od Trumpa, te da će ona nastaviti Obaminim putem, a kao takva je bolji izbor od nepredvidljivog i kontroverznog milijardera, što se vidjelo prilikom agresije na Libiju, kada bivša državna tajnica nije bila toliko ekstremna kao njezini francuski i britanski partneri".
Točno, tako... Nekada ugledni lingvist i politički aktivist u istom intervjuu je veličao pokret Occupy Wall Street i podržao Hillary Clinton, koja je najviše donacija primila od tog istog Wall Streeta i predstavlja američki financijski i vojno-industrijski lobi, a koja otvoreno izjavljuje koja će joj biti vanjska politika ako uđe u Bijelu kuću.
Nakon ovog intervjua se može zaključiti samo jedno. Ako je Chomsky tijekom svoje dugogodišnje karijere, govorio i pisao i inspirirao progresivne aktiviste i pokrete diljem svijeta, te ukazivao na mane i ubojite politike zapadnog kapitalizma, a jest, sada je zaista vrijeme da prekine davati senilne, prije svega lažne izjave o mogućoj mirotvornoj politici Hillary Clinton, iskrivljivati njezinu ulogu u Libiji, te da pokuša uživati u mirovini, dok još može.
Istovremeno dok Washington priprema nove sankcije Siriji, poniženi i poraženi Bundestag razmatra nametanje dodatnih sankcija protiv Rusije. Njemački mediji su izvijestili kako Berlin može pokrenuti još jedan "krug rata sankcijama", jer i Rusija, kao odgovor, priprema dodatne sankcije protiv nekog od europskih sektora. Za sada se ne zna kojega.
Međutim, pažljiviji pogled otkriva da u ovom trenutku iza oštre retorike nema ničega i da SAD nisu spremne za vojnu kampanju protiv Sirije.
The Washington Post, pozivajući se na svoje izvore, tvrdi da je Obamina administracija kastrirana s previše zakona, a da "krezubu verziju dokumenta protiv Sirije" u Kongresu nitko neće podržati. Obama vjerojatno želi probleme tiho prebaciti na novu administraciju i nije spreman na avanture u ovih nekoliko mjeseci, a onda ćemo, vjerojatno s Hillary Clinton u Bijeloj kući, vidjeti kako će izgledati izgleda "demokracija" unutar i izvan Sjedinjenih Država.
Vojnu operaciju u Siriji bi američko društvo smatralo za početak novog Iraka, a to Obama ne može izvesti. Bruxelles traži da se nekako okonča rat sankcija s Rusijom i ne želi da se Krim i Donbas vežu za sirijski problem, na čemu opet inzistira Washington, koji želi spiralu beskrajnog sučeljavanja i rata sankcijama, prijetnje i zveckanje oružjem, sve dok netko, slučajno ili namjerno, ne ispali prvi projektil. Onda bi svemu došao kraj. I priči o stakleničkim plinovima, i fosilnim gorivima, i usponu Marine Le Pen i Alternative za Njemačku... U općem ratu bi sve teme postale nevažne i ljudi bi nagonski težili samo jednom – da prežive.
No, pokušajmo biti optimisti i da će Europa, osim ako se ne dogodi ništa izvanredno, vjerojatno pričekati, kao i uvijek. U međuvremenu sve više europskih zemalja ne želi da se Aleppo i Sirija vežu za sankcije nametnute Rusiji zbog Ukrajine. Europske prijestolnice su svjesne da je Krim svršen čin i voljele bi da se riješi situacija u Donbasu, i tako prekine nadmetanje s Rusijom. Netko želi i da se odnosi s Moskvom dodatno pogoršaju, dok drugi potajno plješću Putinu, jer Rusija u Siriji rješava i europske probleme.
Rusija je svjesna da ima na raspolaganju jedinstvenu situaciju s nekoliko mjeseci prisilne neaktivnosti Bijele kuće, koje mora iskoristiti za postizanje maksimalnog vojnog uspjeha u Siriji.
Kada Hillary Clinton uđe u Bijelu kuću, što je očekivani scenarij, tamo više ne smije biti nikoga koga bi mogla pozvati da "ustraje u otporu režimu iz Damaska", odnosno islamističke militantne skupine do siječnja moraju biti oslabljene toliko da ne zavrjeđuju reanimaciju.
"Čak i ako režim bude slomio oporbu u Aleppu, on je neće moći potpuno poraziti, a takav scenarij bi za novu administraciju bio velika propast", piše The Washington Post.
Dakle, jasno je u kojem smjeru treba ići, što znači da do siječnja Sirija, Rusija, Iran, ali ne treba zaboraviti ni Kinu, koja djeluje iz prikrajka, moraju uložiti sve vojne i diplomatske napore da se unište islamističke terorističke skupine u Siriji. U siječnju i s Hillary Clinton kao američkom predsjednicom će sve biti drugačije i nijedan scenarij nije isključen. Istina, ona je predvidljiva, kao što kaže Noam Chomsky, ali njezina politika nisu mir, kompromis i suradnja.
Zapravo, nakon svega i obzirom na posljednje vojne pobjede se treba nadati najboljem scenariju, a on nikako ne smije biti "povratak u 2011. godinu", što je situacija kojoj se Hillary Clinton nada da barem zateći pri ulasku u Bijelu kuću.
Damask, Moskva i Teheran, te ostali "prikriveni" saveznici Sirije, osim želje da se preuzme kontrola nad jednim od najvećih gradova u zemlji, znaju da ciljevi vojne kampanje moraju biti i
eliminacija najboljih i borbeno najsposobnijih skupina takozvane "naoružane oporbe", te jasna demonstracija vojne sile koja bi, nakon Aleppa, započela sustavno zatvaranje sjeverozapadnog dijela tursko-sirijske granice, preko koje teče opskrba militanata u provinciji Idlib. Tek nakon toga treba tražiti novi sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pregovora o sporazumu će biti, što ne treba sumnjati, jer ostvarenjem vojnih ciljeva u Siriji, što neće značiti potpuno slamanje islamista u svakom kutku zemlje, ali će označiti nepovratnu premoć u ravnoteži snaga, bez obzira tko dođe na vlast, Clinton ili Trump, oni će razumjeti da se Amerika iz sirijskog živog pijeska može izvući jedino kroz kompromis s Rusijom.
AMSI
"Ona se želi boriti za pobunjenike, ali postoji jedan problem, ona uopće ne zna tko su ti pobunjenici."
U tom je trenutku voditeljica htjela prekinuti Trumpa, ali je on nastavio:
"Meni se Assad nimalo ne sviđa, ali se Assad bori protiv ISIL-a. Rusija se bori protiv ISIL-a. Iran se bori protiv ISIL-a. Oni su sada zbili svoje redove zahvaljujući slabostima naše vanjske politike."
Dok je Donald Trump govorio bivša državna tajnica je vrtjela glavom i očima, zgražavajući se nad onim što je izrekao njezin protukandidat.
S druge strane, Hillary Clinton je optužila Rusiju da želi uništiti sirijski grad Aleppo, te da u ovom trenutku sirijska vojska napada važne strateške točke u gradu.
Hillary Clinton je rekla da sirijski lider Bashar Al-Assad, uz potporu Rusije i Irana, "bombardira različita mjesta, uključujući i Aleppo" (You Tube).
Ona je ponovno pozvala "pobunjenike da izdrže u svojoj borbi protiv službenog Damaska", prenose ruske Federalne novosti.
Što to znači "da izdrže u svojoj borbi protiv službenog Damaska", nije teško zaključiti i odgovor ćemo dobiti njezinim eventualnim ulaskom u Bijelu kuću, a on će biti takav da će, valjda jednom zauvijek, ušutkati one koji u Trumpu vide utjelovljenje seksizma, rasizma, primitivnosti i prostakluka. Sve to jesu neke od njegovih karakteristika, ali se s brojem ubijenih, ranjenih i unesrećenih nikako ne može nadmetati sa sociopatom što jest Hillary Clinton. U tom smislu je bivša državna tajnica dokazani ratni zločinac, a opseg i broj zločina za koje je odgovorna nije uspio nadmašiti Obama u svom drugom mandatu, s Johnom Kerryem kao državnim tajnikom. Postoje nesporni dokazi kako je neke poteze Hillary Clinton vukla bez konzultiranja s Obamom, što nikako ne amnestira odlazećeg predsjednika. No, podsjetimo samo na "Aferu Bengazi", spregu s libijskom Al-Qaedom, slanje tisuće tona libijskog oružja i bojnog otrova sarina islamističkim militantima u Siriji, da ne nabrajamo dalje, spisak je predugačak.
Sjedinjene Američke Države ulaze u završnu fazu predizborne kampanje. Hillary je Rusiju opisala kao neprijatelja Amerike, te da se u otporu tom neprijatelju svi trebaju ujediniti oko nje.
Trump ima drugačiju strategiju i uvjerava Amerikance da im Rusija i nije nekakav arhineprijatelj, nego da se i sama Amerika djelomično mora promijeniti.
Naravno, oba kandidata imaju svoje nedostatke. Važno je, što nije slučajno, primjetna prednost koju Clinton ima u odnosu na Trumpa, jer joj podršku pružaju postojeće političke elite, uključujući i mnoge republikance.
Vojno-industrijski lobi je među prvima, zajedno s generalima i jastrebovima u Pentagonu, te sponzori radikalnih islamističkih skupina. Oni zajedno igraju na kartu Hillary Clinton i svijet guraju u novi Hladni rat, za to im treba moćan neprijatelj - Rusija.
Hillary Clinton se prije pobjede na izborima svrstala na stranu terorističkih skupina, iako danas nitko ne zna tko se s kim i protiv koga bori, posebno u trenutku kada je Ahrar Al-Sham objavio rat Jund Al-Aqsi, a ostali se ne znaju izjasniti na čijoj su strani i bore se zajedno s jednom ili drugom skupinom ovisi o teritoriju. U debati je Hillary Clinton koljačke takfirističke, selafijske ili vehabijske skupine, među kojima su "najumjereniji" pripadnici Muslimanskog bratstva, a poznato je kojim su smjerom krenule zemlje gdje je ova skupina preuzela vlast, nazvala jednim imenom - "sirijski pobunjenici koji se bore protiv režima Bashara Al-Assada".
Ovo je retorika medija i političara na Zapadu, a svi koji koriste ovu terminologiju znaju da lažu i s kojim ciljem to čine. Naime, vrlo je lako na internetu provjeriti ime, ideologiju, za što se zalaže i zločine počinjene svih nekoliko desetaka velikih islamističkih skupina u Siriji i uvjeriti se kako, osim nekoliko skupina koje broje ne više od par desetaka boraca, "naoružane umjerene oporbe" i Siriji nema. Jedino možemo izdvojiti Kurde, ali oni sad nisu tema. Među Arapima, Turkomanima, te uglavnom sunitskim radikalnim skupinama, kao što je rekao Trump, "nitko uopće i ne zna tko su pobunjenici".
Ako do 8. studenog, kada će se glasovati za američkog predsjednika, usijane glave u Washingtonu i ne pokrenu rat u Siriji, za sukob će se pobrinuti diplomacija.
Tako je francuski predsjednik Hollande poručio Vladimiru Putinu "kako će se s njim za desetak dana susresti u Parizu, ali nakon što ocjeni ruske postupke u Aleppu".
Dakle, predsjednik Francuska, koja je posljednji put neovisna bila možda u vrijeme De Gaullea, "postavlja uvjete" pod kojim će primiti ruskog predsjednika, iako to nikakve veze nema s onim što je trebala biti ključna tema razgovora, a to je suradnja u "Normandijskom formatu" i Ukrajina.
Ovaj najnoviji potez Hollandea podsjeća na američke aktivnosti protiv Njemačke, čiju je "samovolju" State Department brzo slomio tužbom protiv Deutsche Banke, ranije protiv Volkswagena, čime je teško pogođen njemački i europski financijski sustav, a ranije njemačko gospodarstvo.
Washington objavio ekonomski i financijski rat Njemačkoj i "usput" slomio otpor TTIP-u
Osim toga, protiv Hollandea bi se moglo napraviti nešto slično kao što se dogodilo Dominique Strauss-Kahnu, protiv kojega je organiziran "seks skandal".
Hollande sada aludira da se s Putinom neće sastati zbog situacije u Aleppu, iako su razlozi izjave predsjednika Francuske jasni.
"Očito je da su Amerikanci na njega izvršili ozbiljan pritisak. Sada dolazi trenutak istine samo u smislu diplomacije. U vojnom smislu smo mi zauzeli tvrd i beskompromisan stav. Na sve prijetnje ratom, koje se čuju od strane američkih dužnosnika, mi kratko odgovaramo: "Pokušajte!" Svi pokušaji da se postigne nekakav sporazum su propali, a to mora imati svoje posljedice. Mislim da Hollande sada bira između srama i sudbine Ukrajine, koja ovisi o pregovorima "Normandijskog formata". Problem je u tome što svi ovdje to vide kao posljednje trzaje zapadne elite, koja sada u medijima dramatizira strahote u Aleppu, a potom za njih optužuje Rusiju, koja "uništava civilno stanovništvo". Merkel , Hollande i njihov prijatelj Obama napuštaju političku scenu u njihovom zemljama, a na njihova mjesta vrlo lako mogu doći pristaše radikalnog scenarija – rata. Čak i ako veliki rat nije tako siguran, mi smo danas za njega spremni više od drugih zemalja. Samo pogoršanje situacije im neće donijeti ništa dobroga, jer je pogoršanje odnosa s Rusijom za Zapad jednostavno suicidalan izbor", rekao je ruski stručnjak Igor Rjabov.
Činjenica koji mnogi ne taje je da je bitka za Aleppo prekretnica u povijesti Bliskog istoka, a poruka Hillary Clinton islamističkim skupinama da ustraju i izdrže u bori protiv režima u Damasku, ako ona dođe na vlast, ne ulijeva nadu u mogućnost bilo kakvog dogovora između Washingtona i Moskve, što nije bio slučaj čak ni u vrijeme Sovjetskog Saveza i tadašnjih hibridnih ratova koji su se vodili po svijetu.
Nova generacija američkih i zapadnih političara jednostavno ne razumije da je Rusija Europa, dio Europe, da nije izgubila nijedan rat, te da treba imati takta u odnosima i surađivati s Moskvom. To ni u kom slučaju ne znači poniženje ili pristanak na ultimatume i hirove Kremlja, koji je odavno prestao "izvoziti revolucije" i oblikovati svijet po svojoj mjeri. To bi mogao i trebao bi biti jednostavan i pošten odnos dviju ravnopravnih svjetskih sila, koji će jamčiti mir svijetu. Ali to nije moguće, jer bi to značilo odustajanje od politike globalne hegemonije jednog centra, a svi pokušaju da se to postigne su puka iluzija ruske, kineske, pa čak i iranske diplomacije. Jedni s retorikom "naši zapadni partneri", drugi s putovanjima ili sastancima smiruju strasti, ali jasno traže da se čuje i njihov glas, te da se ne zanemaruju njihovi nacionalni interesi. Nažalost, uzalud.
Posljednja generacija razumnih političara na Zapadu su bili možda i Reagan, François Mitterrand, Jacques Chirac, Helmut Schmidt, Gerhard Schroeder i Helmut Kohl, a nakon njih dolaze, blago rečeno, sociopati i zločinci poput Billa i Hillary Clinton, Bush mlađi, Tony Blair, Sarkozy, Angela Merkel i Hollande.
Amerika je svjesna da ne može napasti Siriju
Američki ministar obrane Ashton Carter je prekjučer bio na posebnom sastanku Odbora o oružanih snaga američkog Senata posvećenog Siriji. Zapad i dalje javno vrši pritisak na Rusiju u sirijskom pitanju, ali se ne usuđuje prijeći "crvenu liniju" i napasti Assadove i ruske snage, Hezbollah ili iranske postrojbe, što u dva članka potvrđuje The Washington Post. Washington nastavlja antirusku histeriju i nje okuplja gotovo sve političke snage, osim "otpadnika" Trumpa.
"Ruski medvjed nikada ne umire, samo se uspava, a slaba, neodgovorna politika Hillary Clinton i Baracka Obame je probudila agresivnost u Rusiji", rekao je republikanac Michael Pence, ali je njegov kolega Tim Kane naglasio činjenicu "kako će se u slučaju pobjede Trumpa Washington kapitulirati pred Moskvom". Histerija se vidi i u vojnim krugovima. Nekoliko generala već govori o posljedicama, pa čak i neizbježnosti nuklearnog sukoba, koji može uslijediti nakon moguće američke intervencije u Siriji. Mediji redovito objavljuju dijelove ovakvih rasprava, na kojima američke elite o tome govore vrlo ozbiljno.
U međuvremenu, Zastupnički dom priprema novi zakon o sankcijama protiv "Assadovog režima", kao i optužnicu za "ratne zločine, masovna ubojstva i mučenja i zločine protiv čovječnosti". Točno po uhodanom scenariju Ruande i bivše Jugoslavije, ali dokument predviđa sankcije i protiv Assadovih saveznika - Rusije i Irana.
John Kerry je najavio tužbu protiv Rusije, odnosno ruskih političara i časnika pred sudom u Haagu, iako je svjestan uzaludnosti svog pokušaja. Rusija nije Ruanda, kao što nije jedna od država nastalih na razvalinama SFRJ. Zanimljivo, istovremeno je Međunarodnim sudom za ratne zločine Siriji i Rusiji zaprijetila i Francuska, prenosi RT.
Nove sankcije će pogoditi sirijski režim, vojsku i čelnike obavještajnih službi, kao i brojne sektore sirijske industrije. Međutim, sirijska ih vojska neće osjetiti, nego isključivo sirijski civili, kao što je bio slučaj s Irakom, nakon čega je bivša državna tajnica Madeleine Albright rekla kako se smrt 500 000 iračke djece, umrlih zbog posljedica sankcija, "isplatila" (You Tube).
Rečeno od žene i majke tri kćerke, rođene Židovke, koja je kasnije prešla u američku Episkopalnu crkvu, koja je kao dijete čudom preživjela Holokaust, ove riječi zvuče, najblaže rečeno, odvratno.
Hillary Clinton je njena "učenica" i zagovornik iste politike koju su vodili njen suprug i tadašnja državna tajnica Madeleine Albright. Zar nitko na Zapadu nema hrabrosti reći da nas, bez obzira na sve što predstavlja Donald Trump, bivša državna tajnica Hillary Clinton kao predsjednica gura u rat. Sirija se vrlo lako može suočiti s agresijom. Možda i Iran, a može doći i do nuklearnog sukoba između NATO pakta i Rusije.
Kako se čini, svi su utihnuli. Čak je i poznati američki lingvist i politički aktivist Noam Chomsky Srećku Horvatu, koji je nedavno boravio u Americi samo kako bi Chomskom postavio nekoliko pitanja, američki profesor prvo pričao o "fosilnim gorivima", "prijetnji koju za civilizaciju predstavljaju staklenički plinovi" i "uspon radikalnih desničarskih stranka i pokreta u EU", te niz drugih potpuno sporednih stvari, koje nas mogu ubiti, ali ne sad i ne danas.
U intervjuu, kojeg je 8. listopada objavilo tiskano izdanje Jutarnjeg lista, Noam Chomsky je za Hillary je rekao "kako je njena politika predvidljiva, za razliku od Trumpa, te da će ona nastaviti Obaminim putem, a kao takva je bolji izbor od nepredvidljivog i kontroverznog milijardera, što se vidjelo prilikom agresije na Libiju, kada bivša državna tajnica nije bila toliko ekstremna kao njezini francuski i britanski partneri".
Točno, tako... Nekada ugledni lingvist i politički aktivist u istom intervjuu je veličao pokret Occupy Wall Street i podržao Hillary Clinton, koja je najviše donacija primila od tog istog Wall Streeta i predstavlja američki financijski i vojno-industrijski lobi, a koja otvoreno izjavljuje koja će joj biti vanjska politika ako uđe u Bijelu kuću.
Nakon ovog intervjua se može zaključiti samo jedno. Ako je Chomsky tijekom svoje dugogodišnje karijere, govorio i pisao i inspirirao progresivne aktiviste i pokrete diljem svijeta, te ukazivao na mane i ubojite politike zapadnog kapitalizma, a jest, sada je zaista vrijeme da prekine davati senilne, prije svega lažne izjave o mogućoj mirotvornoj politici Hillary Clinton, iskrivljivati njezinu ulogu u Libiji, te da pokuša uživati u mirovini, dok još može.
Istovremeno dok Washington priprema nove sankcije Siriji, poniženi i poraženi Bundestag razmatra nametanje dodatnih sankcija protiv Rusije. Njemački mediji su izvijestili kako Berlin može pokrenuti još jedan "krug rata sankcijama", jer i Rusija, kao odgovor, priprema dodatne sankcije protiv nekog od europskih sektora. Za sada se ne zna kojega.
Međutim, pažljiviji pogled otkriva da u ovom trenutku iza oštre retorike nema ničega i da SAD nisu spremne za vojnu kampanju protiv Sirije.
The Washington Post, pozivajući se na svoje izvore, tvrdi da je Obamina administracija kastrirana s previše zakona, a da "krezubu verziju dokumenta protiv Sirije" u Kongresu nitko neće podržati. Obama vjerojatno želi probleme tiho prebaciti na novu administraciju i nije spreman na avanture u ovih nekoliko mjeseci, a onda ćemo, vjerojatno s Hillary Clinton u Bijeloj kući, vidjeti kako će izgledati izgleda "demokracija" unutar i izvan Sjedinjenih Država.
Vojnu operaciju u Siriji bi američko društvo smatralo za početak novog Iraka, a to Obama ne može izvesti. Bruxelles traži da se nekako okonča rat sankcija s Rusijom i ne želi da se Krim i Donbas vežu za sirijski problem, na čemu opet inzistira Washington, koji želi spiralu beskrajnog sučeljavanja i rata sankcijama, prijetnje i zveckanje oružjem, sve dok netko, slučajno ili namjerno, ne ispali prvi projektil. Onda bi svemu došao kraj. I priči o stakleničkim plinovima, i fosilnim gorivima, i usponu Marine Le Pen i Alternative za Njemačku... U općem ratu bi sve teme postale nevažne i ljudi bi nagonski težili samo jednom – da prežive.
No, pokušajmo biti optimisti i da će Europa, osim ako se ne dogodi ništa izvanredno, vjerojatno pričekati, kao i uvijek. U međuvremenu sve više europskih zemalja ne želi da se Aleppo i Sirija vežu za sankcije nametnute Rusiji zbog Ukrajine. Europske prijestolnice su svjesne da je Krim svršen čin i voljele bi da se riješi situacija u Donbasu, i tako prekine nadmetanje s Rusijom. Netko želi i da se odnosi s Moskvom dodatno pogoršaju, dok drugi potajno plješću Putinu, jer Rusija u Siriji rješava i europske probleme.
Rusija je svjesna da ima na raspolaganju jedinstvenu situaciju s nekoliko mjeseci prisilne neaktivnosti Bijele kuće, koje mora iskoristiti za postizanje maksimalnog vojnog uspjeha u Siriji.
Kada Hillary Clinton uđe u Bijelu kuću, što je očekivani scenarij, tamo više ne smije biti nikoga koga bi mogla pozvati da "ustraje u otporu režimu iz Damaska", odnosno islamističke militantne skupine do siječnja moraju biti oslabljene toliko da ne zavrjeđuju reanimaciju.
"Čak i ako režim bude slomio oporbu u Aleppu, on je neće moći potpuno poraziti, a takav scenarij bi za novu administraciju bio velika propast", piše The Washington Post.
Dakle, jasno je u kojem smjeru treba ići, što znači da do siječnja Sirija, Rusija, Iran, ali ne treba zaboraviti ni Kinu, koja djeluje iz prikrajka, moraju uložiti sve vojne i diplomatske napore da se unište islamističke terorističke skupine u Siriji. U siječnju i s Hillary Clinton kao američkom predsjednicom će sve biti drugačije i nijedan scenarij nije isključen. Istina, ona je predvidljiva, kao što kaže Noam Chomsky, ali njezina politika nisu mir, kompromis i suradnja.
Zapravo, nakon svega i obzirom na posljednje vojne pobjede se treba nadati najboljem scenariju, a on nikako ne smije biti "povratak u 2011. godinu", što je situacija kojoj se Hillary Clinton nada da barem zateći pri ulasku u Bijelu kuću.
Damask, Moskva i Teheran, te ostali "prikriveni" saveznici Sirije, osim želje da se preuzme kontrola nad jednim od najvećih gradova u zemlji, znaju da ciljevi vojne kampanje moraju biti i
eliminacija najboljih i borbeno najsposobnijih skupina takozvane "naoružane oporbe", te jasna demonstracija vojne sile koja bi, nakon Aleppa, započela sustavno zatvaranje sjeverozapadnog dijela tursko-sirijske granice, preko koje teče opskrba militanata u provinciji Idlib. Tek nakon toga treba tražiti novi sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pregovora o sporazumu će biti, što ne treba sumnjati, jer ostvarenjem vojnih ciljeva u Siriji, što neće značiti potpuno slamanje islamista u svakom kutku zemlje, ali će označiti nepovratnu premoć u ravnoteži snaga, bez obzira tko dođe na vlast, Clinton ili Trump, oni će razumjeti da se Amerika iz sirijskog živog pijeska može izvući jedino kroz kompromis s Rusijom.
AMSI
