Prosvjed protiv Istanbulske konvencije na splitskoj RiviIzvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotić
Prije glasanja o Istanbulskoj konvenciji zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da ona može proći uz interpretativnu izjavu. Nekoliko dana kasnije Hrvatska biskupska konferencija, čiji je predsjednik, dala je izjavu da je Konvencija 'u suprotnosti s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture'. Poslije glasanja don Jozo Mužić iz Splita na Facebooku je objavio, i argumentirao, da oni koji su glasali za Konvenciju više ne mogu primiti pričest, sve dok se ne pokaju za svoj 'sramotan čin'. Njegov biskup je rekao da je to svećenikov privatni stav i da to neće komentirati, ali komentirati je htio dubrovački biskup Mate Uzinić: 'Sa spomenutim mišljenjem se ne slažem. Ono nije u duhu evanđelja. Poslanje nam nije tjerati ljude iz Crkve, nego im pomagati da se u nju vrate.'
Crkva je inače vrlo eksplicitna u svojim dogmama i propisima te se preferira unisonost umjesto neslaganja. Odakle onda ovo kolebanje? Crkva je od nastanka, a tome je dvije tisuće godina, ambivalentna prema svijetu, tj. prema društvu. S jedne se strane svijet smatra dobrim, jer ga je Bog takvim stvorio, i ohrabruje se kršćane da u njemu sudjeluju i unapređuju ga; s druge strane, vidi se i da je svijet pod utjecajem Zloga pa se dobar vjernik mora od njega ograditi. U ekstremnim slučajevima pobožni se posve odjeljuju od društva, poput katara ili patarena nekad, a amiša danas; u drugom ekstremu vjernici se odriču crkvenih struktura i dogmi kako bi se što više približili ateistima.
Naći srednje rješenje bio je upravo zadatak II. vatikanskog sabora prije pola stoljeća, a njegov je ključni pojam bio aggiornamento – podanašnjenje: umjesto da se Crkva duri na grešni svijet, trebala bi ući s njim u dijalog. Na misi više nema latinskog, svećenik više nije okrenut leđima narodu nego licem – koliko ga se već može vidjeti kroz cvjetne aranžmane; klerici su odbacili uniforme, umjesto orgulja trešte električne gitare, djevojčice ministriraju, a laici čitaju biblijske ulomke. Na župnoj oglasnoj ploči toliko je obavijesti da ne znate izabrati: utorkom karizmati padaju u zanos, srijedom se proučava Sveto pismo, petkom tezeovci pjevaju svoje hipnotičke mantre, a neokatekumeni subotom plešu na svojem slavlju. Ali europske su crkve sve praznije – kako je neki dan upozorio nigerijski biskup kardinal John Onaiyekan i pozvao katolike da se zamisle nad tim.
Rasprava o rodnim ulogama samo je otkrila podijeljenost u Crkvi, ali i među vjernicima, koji nisu pošteđeni podjele na moderniste i tradicionaliste. Do Istanbulske konvencije lagano su pretezali modernisti, a sada je teško reći. I baš u taj nezgodan čas, dok ni sami katolici ne znaju što bi i kako bi, u SDP-ovu muzeju voštanih figura jedna se skulptura pomakla: Davor Bernardić borio bi se za raskidanje Vatikanskih ugovora, pa se oglasio i GLAS...
Prije glasanja o Istanbulskoj konvenciji zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da ona može proći uz interpretativnu izjavu. Nekoliko dana kasnije Hrvatska biskupska konferencija, čiji je predsjednik, dala je izjavu da je Konvencija 'u suprotnosti s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture'. Poslije glasanja don Jozo Mužić iz Splita na Facebooku je objavio, i argumentirao, da oni koji su glasali za Konvenciju više ne mogu primiti pričest, sve dok se ne pokaju za svoj 'sramotan čin'. Njegov biskup je rekao da je to svećenikov privatni stav i da to neće komentirati, ali komentirati je htio dubrovački biskup Mate Uzinić: 'Sa spomenutim mišljenjem se ne slažem. Ono nije u duhu evanđelja. Poslanje nam nije tjerati ljude iz Crkve, nego im pomagati da se u nju vrate.'
Crkva je inače vrlo eksplicitna u svojim dogmama i propisima te se preferira unisonost umjesto neslaganja. Odakle onda ovo kolebanje? Crkva je od nastanka, a tome je dvije tisuće godina, ambivalentna prema svijetu, tj. prema društvu. S jedne se strane svijet smatra dobrim, jer ga je Bog takvim stvorio, i ohrabruje se kršćane da u njemu sudjeluju i unapređuju ga; s druge strane, vidi se i da je svijet pod utjecajem Zloga pa se dobar vjernik mora od njega ograditi. U ekstremnim slučajevima pobožni se posve odjeljuju od društva, poput katara ili patarena nekad, a amiša danas; u drugom ekstremu vjernici se odriču crkvenih struktura i dogmi kako bi se što više približili ateistima.
Premalo ili previše aggiornamenta?
Naći srednje rješenje bio je upravo zadatak II. vatikanskog sabora prije pola stoljeća, a njegov je ključni pojam bio aggiornamento – podanašnjenje: umjesto da se Crkva duri na grešni svijet, trebala bi ući s njim u dijalog. Na misi više nema latinskog, svećenik više nije okrenut leđima narodu nego licem – koliko ga se već može vidjeti kroz cvjetne aranžmane; klerici su odbacili uniforme, umjesto orgulja trešte električne gitare, djevojčice ministriraju, a laici čitaju biblijske ulomke. Na župnoj oglasnoj ploči toliko je obavijesti da ne znate izabrati: utorkom karizmati padaju u zanos, srijedom se proučava Sveto pismo, petkom tezeovci pjevaju svoje hipnotičke mantre, a neokatekumeni subotom plešu na svojem slavlju. Ali europske su crkve sve praznije – kako je neki dan upozorio nigerijski biskup kardinal John Onaiyekan i pozvao katolike da se zamisle nad tim.
