Hajde da sad pokušamo, nakon što je od događaja u subotu 21. svibnja prošlo neko vrijeme, izložiti njihovu kronologiju. Ali da govorimo samo o onome što je prosječnom televizijskom gledatelju, novinskom čitatelju i web-surferu moralo biti očigledno. Prvo što moramo uočiti jest da su prešućeni događaji s utakmice. Prijenos se odvijao na Arenasportu, obavila su ga dvojica reportera, uz neutvrdiv broj kamera i uz režiju koja je, naravno, nastojala prikriti najveći dio onoga što se nije ticalo igre na dva gola. Inače, sama igra bila je poprilično irelevantna, jer se konačni rezultat od ranije znao, tako da je gostujuća ekipa na igralište izašla bez najboljih svojih igrača.
Premda su reporteri o tome šutjeli, a režija je sakrivala sliku koja bi to mogla pokazati, gledatelj je ubrzo shvatio da su na tribinama samo domaći navijači. Inače bi se goste čulo, ako ih se već ne bi vidjelo. I žešće bi bile uvrede domaćina na njihov račun. Drugo što je režija sakrivala, bile su baklje koje su na sjevernoj tribini zapaljene praktično od početka utakmice. Bakljonoše su se potrudile da ih, ipak, vidimo tako što su ih vrlo brzo počeli bacati na igralište. Prva je, na očigled televizijskog gledatelja, pala negdje oko desete minute, nakon čega su, skoro u kontinuitetu, padale cijelu utakmicu. Onda je u neka doba, negdje oko desete-petnaeste minute drugog poluvremena: nekoliko desetina baklji palo na igralište. Domaći navijači su se, valjda, trudili tko će dalje dobaciti, te je došlo do požara na stadionu. U jednom trenutku smo, valjda greškom redatelja, vidjeli kako gori golemi transparent, koji se prostirao duž većeg dijela sjeverne tribine. Zatim je planulo i zaštitno platno ispod transparenta, i stadion se dijelom našao u požaru. Utakmica je, protivno pravilima, bila samo privremeno prekinuta. Policija, protivno pravilima, ali i običajima na domaćim nogometnim utakmicama, ni na koji način nije intervenirala. Reporteri su, protivno zdravom razumu, ali i elementarnoj pristojnosti prema građanima koji gledaju televiziju, a pomalo i prema navijačima gostujućeg kluba, hvalili entuzijazam “najvatrenijih navijača”, te se šalili na tu igru riječi. Riječi poput huligani, neredi, disciplinske kazne, pa i teror i terorizam, sasvim uobičajene u diskursu televizijskih reportera kada se ista ova stvar događa na nekom drugom stadionu, ili kada su njezini akteri navijači jednoga drugog kluba, ovaj put su izostale. Vatrogascima je trebalo petnaestak minuta da pogase vatru. Sudac je utakmicu produžio za desetak minuta. Po pravilima nogometnih ceremonijala, i po onom na što smo navikli, sudac je zapravo bio dužan da iz sigurnosnih razloga prekine utakmicu.
Bio je to prvi dio događaja od subote, 21. svibnja 2022, o kojemu, međutim, neće biti riječi ni u jednim hrvatskim novinama, na web-portalima ili na televiziji. Moglo bi se to, možda, i razumjeti kada se slično, pa još znatno umjerenije, ponašanje navijača jednoga drugog kluba nedavno nije nazivalo terorizmom ili, najblaže, huliganstvom.
Podvig domaćih huligana (“najvatrenijih navijača”, kako bi to rekli na Arenasportu), koji je, dakle, naišao na prešutnu ili glasnu podršku medija, bio je sjajan šlagvort gostujućim huliganima da i oni učine nešto. Pa nisu valjda uzalud dolazili u Zagreb! Tu su im pokušali cenzurirati transparente, pa su oni demonstrativno odustali od ulaska na tribine – jer što su navijači bez transparenata – ali još je izvan stadiona bilo prilike da se domaćim huliganima pokaže da oni nisu ništa lošiji od njih. I tako su na čuvenoj Desinečkoj benzinskoj pumpi, i ovom putniku jednoj od dražih na putu prema moru, napali jednu solidno brojnu i ekipiranu skupinu policija. Policajaca je bilo desetak puta manje nego huligana, ali su, za razliku od huligana, policajci bili naoružani.
Gostujući huligani na policiju su nasrnuli onim što im se našlo pri ruci, ali su na opravdano zgražavanje hrvatske javnosti navalili i bakljama i raketama. Ustvari, istim onim pirotehničkim oružjem i oruđem kojim su, gle čuda, domaći huligani na maksimirskom stadionu u prvom poluvremenu navalili na protivničkog vratara i na igralište na kojem se trebala odigrati utakmica. Naravno, gostujući su huligani bili za nijansu, ili za nekoliko nijansi agresivniji, opasniji i odvratniji, ali morali su pokazati da nisu gori od svojih sportskih prijatelja, skupa s kojima čine jezgro “najboljih navijača na svijetu”, kako ih se naziva kad se slično ponašaju po Bariju i ostalim europskim gradovima u kojima gostuje hrvatska nogometna reprezentacija.
Izbezumljeni i uplašeni policajci su pucali. Policijsko saopćenje kojemu ja, oprostit ćete mi, vjerujem upravo onoliko koliko i saopćenjima nogometnih klubova i njihovih navijača, kaže da je policija pucala u zrak. A da je zatim jedan policajac pucao u pod, tojest u beton. Kakav je to policajac koji puca u beton? Ili se, možda, tako izbezumio da je pucao u masu? Prije će biti da je ovo drugo.
Tri su skupine motiva kojima je policija u ovom slučaju bila vođena. Prvo i najrazumljivije: ljudi su se morali uplašiti, jer su se našli usred rata, a da im pet minuta ranije nikakav rat nije bio na umu. Drugo, i ne baš razumljivo: ti ljudi su, kao profesionalna skupina a ne kao pojedinci, skloniji domaćim navijačima i domaćem klubu. To su pokazali i u po život i sigurnost opasnoj situaciji požara na maksimirskom stadionu. Jesu li to pokazali i na benzinskoj pumpi? Ne znam, ali imam pravo sumnjati. Rat u Jugoslaviji i na maksimirskom stadionu je 13. svibnja 1990. izbio zato što je većina ljudi bila uvjerena da je milicija uvijek i u svakoj prilici na strani Crvene zvezde i Partizana. Opasno je podgrijavati u ljudima uvjerenje da policija u ovim krajevima ne umije drukčije funkcionirati, nego u antagonizmu prema slabijima. Ili prema onima s kojima nije u koruptivno-jaranskoj vezi. Ako je Zdravko Mamić na svojoj platnoj listi imao tko zna koliko hrvatskih sudaca (saznajemo samo za one za koje Mamić želi da znamo), tko bi bio tako naivan i budalast da povjeruje da na njegovoj listi nisu i policajci. Pogotovu što mu bivši policajci sjede u upravi kluba. “Bivši” policajac uvijek je i svuda krajnje sumnjiva kategorija. I treće: nakon iskustva s migrantima, i stanovite slobode u ophođenju s njima, možda je policija prema gostujućim navijačima u Zagrebu primijenila iste metode. Naprosto, nije u prirodi ljudskoga uma da, kao u nekoj Minnesoti, svakodnevno i vrlo slobodno puca po crncima, a da u jednom trenutku ne zapuca i po bijelcima. Ako se ovi ponašaju kao crnci.
Ali, zar je pravedno ovako govoriti o policiji u situaciji kad su oni napadnuta strana? Jest! Zato što su huligani samo huligani, a u Hrvatskoj oni su još i politički ekstremisti, organizirani u vrlo opasne batinaške skupine, te od njih i ne treba očekivati da se drukčije ponašaju. Dovoljno je pogledati sve te veličanstvene navijačke murale po Zagrebu i Splitu, na kojima je, uostalom, često i naslikano upravo ono što će se zbiti kako na desinečkoj benzinskoj pumpi, tako i na maksimirskom stadionu. Problem je, međutim, kad policija puca u ljude. Jer huligani u koje policija puca u trenutku pucnja prestaju biti huligani i postaju ljudi, kao bilo tko od nas. A policajac ostaje policajac. Naš problem, međutim, nije samo taj metak. Naš problem je u vezama između huligana i policije. Kada sociolog Dražen Lalić – koji je, istina, nepokajani navijač gostujućeg nogometnog kluba – kaže da je policija u Hrvatskoj mamićevska, on kaže nešto od čega bi nam se trebala smrznuti krv u žilama. Naravno, bez obzira na klub za koji navijamo. Nogomet prestaje biti važan nakon što prvi metak biva ispucan. To smo naučili 1991. Nogomet je u ovom slučaju samo metafora. Pritom, kao što suštinski uzrok tog rata nije bila netrpeljivost između Srba i Hrvata, tako je promašena i idiotska i svaka priča o netrpeljivosti Sjevera i Juga, Zagreba i Splita…
Gostujući klub izdao je priopćenje u kojem govore prave stvari, ali im je povod tragično pogrešan. Oni, kao, nešto objašnjavaju u vezi pravila društvene igre, nakon što su izbili građanski nemiri u kojima je blokirana autocesta, a specijalna policija je spašavala onu običnu iz okruženja. Njihovi navijači s patetikom dostojnom ratnog stanja izvijestili su nas kako su shvatili da ih netko hoće ubiti. Ali ono doista strašno stiglo je u saopćenju domaćeg kluba, onog na čijoj je strani policija: “Ako to radite po cijeloj Hrvatskoj, to je stvar Koprivnice, Osijeka, Rijeke ili Šibenika, ali u Zagrebu i na stadionu Maksimir nećete.” Želite li doista živjeti u gradu u kojem će vam ekipa udružene udbaško-geneksovske mumije i međugorskog vidioca, uz pomoć policije i domaćih huligana, određivati što smijete raditi u Zagrebu?
