U pluralnom, demokratskom društvu ne postoji strah od drugih, pa, samim time, ni želja da se druge zabrani i poništi.
Ovogodišnji zagrebački Hod za život ne smijemo promatrati s razine osobnih preferencija, nego s razine javnog uma.
Osobnim preferencijama uz nešto pristajemo, to je naša odluka koja ne obvezuje druge. Kada nešto postane javnom stvari, o njoj možemo raspravljati, tu više nije riječ o osobnosti.
Pluralno društvo, dajući prostor mnogima da se u javnosti očituje, na najekonomičniji mogući način ima uvid u namjere koje bi inače bile skrivene, a za društvo su moguće destruktivne. Učinkovita država ima mehanizme da te namjere neutralizira.
Ovogodišnji, ali ne samo ovogodišnji, Hod za život primjer je javnog očitovanja namjera iracionaliziranja i destrukcije društva.
Te namjere je dobro vidjeti, treba ih primiti na znanje, baš kao što je dobro vidjeti, neovisno o tome koliko nam se sviđaju rezultati političkih izbora, razinu političkog uma koji će, javnim politikama, oblikovati naš javni život.
Najgore je zatvarati oči pred stvarnošću, tada u onom nevidljivom vriju skriveni sastojci destrukcije koji su daleko opasniji nego kada se oni javno očituju.
Javno očitovanje je ujedno i izloženost, prvenstveno izloženost pogledu drugih, ali i drugom umu. Čovjek je biće pogleda, gledajući drugoga, on gleda sebe, biva svjestan da se od drugih razlikuje.
Pogledom se afirmira svijest o sebi, svijest o drugima, ali i svijest o tome kako se naš život odvija u društvenom kontekstu. Svijest o sebi nas čini autonomnima u djelovanju, ali samo unutar granica našeg jastva.
Autonomija našeg jastva zaustavlja se, dolazi do svojih granica kada pogledom uočavamo drugo ljudsko biće, tada više nismo sami, preuzimamo odgovornost i za druge.
Degenerirano i, u stanovitom smislu, korumpirano jastvo ima potrebu odrediti ciljeve drugom ljudskom biću. To nije odgovornost, nego uzurpacija prava i negacija drugih.
Javne manifestacije koje imaju namjeru društvu oduzeti različitost, okupljališta su degeneriranih i korumpiranih jastava. Degenerirano jastvo ruši granicu između osobne autonomije i društva, ono umišlja da je društvu kreator i zakonodavac.
Potpuno su mi jasne namjere Hoda za život i potreba da ova manifestacija postane tzv. druga narav koja snagom društvenog pritiska formira moralnu obvezu svim članovima društva rušeći svaku različitost.
Namjera Hoda za život je da društvo postane, u moralnom, pravnom i svjetonazorskom smislu, potpuno monolitno. Zato se trude oko formiranja društvenog pritiska putem druge naravi. Druga narav posreduje moralni imperativ koji urušava samokritičnost i granice nespojivih stvarnosti.
Pogledajmo, primjerice, samo slučaj liječnika, preciznije ginekologa kojem se, prema njegovom priznanju, na glazbenom koncertu objavilo božansko biće i poučilo ga posebnim medicinskim istinama.
Na koncert je, dakle, otišao kao slušatelj glazbe, a s koncerta se vratio kao dorađen i moralno usavršen ginekolog koji više ne radi medicinske postupke prekida trudnoće jer je, na objaviteljskom medicinsko-božanskom koncertu, shvatio da je prekid trudnoće ubojstvo. Prije koncerta je imao neke druge medicinske spoznaje.
Ali, tko smo mi da osporavamo ovaj, koncertni vid medicinske edukacije? Još više, tko smo mi da se sporimo s glavnim predavačem na ovom kongresu – samim božanskim bićem?
Sasvim je razvidno kako je jastvo ovog liječnika u tolikoj mjeri degenerirano da ne shvaća govor apsurda i ironije. To jastvo se na koncertu disperziralo i objektiviralo u medicinske i vjerske krhotine.
Vjerska krhotina se od tada nakalemila na medicinsku krhotinu koja sada ulazi u ginekološku ordinaciju i reproduktivni sustav žene promatra kao teološko, a ne biološko mjesto, dok medicinska krhotina ulazi u vjersku zajednicu i božansko biće promatra kao nepogrešivog ginekologa s nebesa.
Ova disperzija jastva teologizira medicinu i ginekolizira vjeru. Sve ovo odvija se u binarnom kodu moralnog dobra i zla. Takva ginekologija više ne prati medicinske protokole nego moralne teološke imperative.
Primjer degeneriranog, disperziranog jastva došao je do izražaja i kod svećenika sa zadarskog područja koji se nedavno fizički okomio na vremešnu redovnicu. U susretu s ovom redovnicom svećenik je započeo s prakticiranjem pastorala gušenja.
Redovnica je u njemu vidjela krhotinu svećenika i zbog toga je negirala ovaj događaj nadajući se da će božansko biće intervenirati i njezinu patnju praćenu negiranjem istine izvlastiti iz ljudske povijesti i smjestiti je u povijest spasenja.
To se zbog nekog razloga, moguće zbog toga što se u međuvremenu nije organizirao nikakav koncert pa je božansko biće ostalo bez pozornice na kojoj djeluje, nije dogodilo.
No kako bilo, krhotina nasilnika nakalemila se na krhotinu svećenika te je ovaj svećenik degeneriranog jastva odmah nakon izlaska iz pritvora nastavio s pastoralom gušenja, sada ne više redovnice, nego jedne laikinje.
Kada se jastvo degenerira i svede na plutajuće krhotine formiran je svijet apsurda, a u njemu je moguće napraviti i aneks postojećim sakramentima i pridodati im sakrament gušenja žena.
Nadalje, najdrastičniji primjer teologiziranja krhotina degeneriranog jastva zbio se kada je na zagrebačkom Hodu za život Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac, postao glasnogovornik željenog morala našeg društva.
On, koji je u povijest ušao kao ratni zločinac, osuđen i zbog pravomoćnom sudskom presudom utvrđene odgovornosti za smrt 32 žene i 11 djece u Ahmićima, sada, na zagrebačkom Hodu za život, na krhotinu ratnog zločinca nakalemljuje krhotinu teologa koji se zalaže za svetost života te tako postaje promotor zaštite života drugih.
Zasigurno nije zamisliv veći apsurd od toga da nepokajani ratni zločinac postane zaštitnik ljudskih prava. Da se pokajao, pred očima bismo imali novog čovjeka. Ovako imamo samo jednog sudionika Hoda za život.
Svijet apsurda nam, ukratko, teologizira medicinu, nasilje i ratne zločine. Taj svijet je sada naš svijet i mi s njime moramo izaći na kraj ili pred tim svijetom kapitulirati.
Kontekst društvenog apsurda ne možemo i ne smijemo ignorirati ako ne želimo da nam se liječnici stručno usavršavaju na koncertima, da nam svećenici dijele sakramente gušenja ili da nas ratni zločinci poučavaju o tome što je ljudski život i kako ga trebamo tretirati.
Ako to želimo, i mi smo samo krhotina nakalemljena na neku drugu krhotinu.
