Okretanje SDP-a užarenom domoljublju aktivira staro pravilo da se nitko ne može natjecati s HDZ-om u nacionalizmu, ali to je problem Milanovićeve stranke. Širi je taj što se od nje očekivalo da stvori sasvim novu paradigmu patriotizma, čega nema, iako u SDP-u s pravom kažu da Hrvatskoj ne treba još jedan ‘domovinski rat’ nego ‘domovinski mir’
Ne znam kako da to kažem, jer nikada nisam mislio da ću tako nešto morati reći, pa je najbolje to učiniti na najkraći način. Sviđa mi se ovaj izborni program HDZ-a! Zapravo je toliko dobar da, o nevolje, jedva mogu zamisliti bolji. Doduše, odmah treba dodati da dojmovi nisu sasvim jednoznačni, naprotiv. Ima tu i notornih budalaština, kao što je ponavljanje nečega što je ovoj stranci već tradicionalno postalo svojstveno. To je spajanje nespojivog, što je u ovom slučaju učinjeno istodobnim obećanjem smanjenja poreza i povećanja mirovina, pa i onog natalitetnog bonusa od tisuću eura za svako rođeno dijete. Ne ide, brate mili! Kao da u litrenu bocu namjeravaš po svaku cijenu uliti litru i pol tekućine, pa još tražiš da ti se unaprijed vjeruje kako će taj neviđeni pothvat uredno funkcionirati. Osim toga, sve je u ovom programu u znaku broja pet, i još samo fali da se to uklopilo u nekakav petogodišnji plan, što ova antikomunistička čeljad ipak nikada ne bi napravila. Pet posto će rasti BDP, toliko će rasti i mirovine, pet milijardi povući će se iz evropskih fondova, čak će se i građevinske dozvole dobivati baš za pet dana… Kao da je sve smislio genijalni um nekog numerologa opsjednutog brojem pet pa je, pretpostavljam, za to tražio, pentagonalno dosljedno, i honorar od pet hiljada kuna ili nečeg vrednijeg.
Pa ipak, čovjek ne može odvojiti oči od ove dražesti koju je priredila Karamarkova stranka, i to iz razloga kojemu je nemoguće odoljeti. Nema u ovom programu usijanog i ucjenjivačkog domoljublja, što bi se, istinabog, trebalo i podrazumijevati jer je ipak riječ o gospodarskom programu, a to hoćeš-nećeš nameće drukčiji diskurs. Ali ima u njemu, ne boj se, i dio sa zanosnom patriotskom partiturom, no ona primjetno odudara od vojničkih koračnica na koje smo dosad navikavani. Jer ono što je tu stavljeno pod egidom ‘plus Hrvatska’ svodi se na njegovanje tradicija i vrijednosti domovinskog rata te donošenje ustavnog zakona o braniteljima, ali konsenzusom, dakle uz dogovor svih političkih stranaka. Dođavola, vjerojatno je reagirao prosječno nabrijani HDZ-ovac, pa tako domoljub može biti i svaka komunjarska šuša. Ovo je, izgleda, zamislilo Karamarka, pa je nakon toga prebacio u višu brzinu i sada opet govori o ‘drugom domovinskom ratu’ za Hrvatsku, što je, zna se, puno bliskije HDZ-ovoj ‘Domoljubnoj koaliciji’. Po svom bazičnom profilu, ona je uvijek radije gradila naoružani patriotizam, baziran na postrojavanju nacije i sličnim marševskim disciplinama, nego na usklađivanju i uravnoteživanju kolona iz ekonomske statistike. Ali posljednjih mjeseci, negdje od kraja proljeća, Karamarko je naprosto morao pristati da se u oblasti domoljublja obavi djelomična demilitarizacija, uz pečaćenje najtežeg naoružanja.
Razni stožeraši, šatoraši, crkveni i drugi akteri konzervativne kontrarevolucije, ali najviše baš šef HDZ-a, toliko su odgurnuli zemlju prema rubu latentnog građanskog rata da se u javnost uvukao nemir. Inicijalno već i strah. To se onda preslikalo i u ovu izbjegličku megakrizu. Kada su Kolinda Grabar Kitarović i Karamarko zatražili zatvaranje hrvatsko-srpske granice uz upotrebu vojske, to su spremno pozdravile samo radikalno desne stranke, uz ponekog pomahnitalog novinara i standardno mahnite društvene mreže. Nitko više. Hrvatska javnost većinski je stala uz pristup Milanovićeve vlade, koji je neka geometrijska sredina između toplog humanizma (prihvaćanje izbjeglica) i hladnog pragmatizma (prosljeđivanje do prve sljedeće granice). Ali tko zna dokle će to trajati. Ova izbjeglička drama puna je nepoznanica i zatvaranjem sjevernijih granica mogla bi preći u nešto još dramatičnije, a ako se u Evropi dogodi i samo jedan teroristički incident s arapskim predznakom, i u više od toga. HDZ optužuje SDP-ovu vladu da je nespremno dočekala ovu krizu, ali je zapravo nepripremljen bio on i zato žica ideološku poziciju koju bi zauzeo. I pronašao ju je u Orbanovom žičanom zidu, da bi zatim to ublažio, ali se onda opet vratio radikalizmu. Ova stranka tu se najprirodnije osjeća, zbog čega je već dospjela u velike probleme što sa sobom. Kako netko ovih dana reče, ona ne zna što bi sa svojim dojučerašnjim slavljenim ikonama, papom Franjom, Angelom Merkel, Antom Gotovinom, a evo najnovije i sa Zvonimirom Bobanom.
Ali koliko god izgledalo da je riječ o utopljeniku, ili baš zato što tako izgleda, ne treba podcijeniti ovu situaciju. Jer Karamarkova stranka će se uhvatiti za prvo što joj može pomoći da se ne utopi, a najbliže tome je upravo ova izbjeglička kriza. Kako na to odgovara Milanovićev SDP? Po nekima, ne baš rijetkima, vješto. I on je počeo vitlati nacionalnim trobojnicama i izjašnjavati se kao ultimativna domoljubna stranka, ali samo zato, ispričavaju ga spomenuti, kako bi spriječio HDZ da se vrati na poziciju histeričnog, ucjenjivačkog patriotizma koji ga obilježava od dolaska Karamarka na njegovo čelo. Ali je li baš tako? Dobro, čovjek može osjetiti zadovoljstvo da se Karamarku napokon ukočila ruka u kojoj drži barjak i da su mu otkazale glasnice iz kojih sipa uvredljivo banalne i granično idiotske rodoljubne budnice. Ali što dalje? Iz dosad viđenog jasno je da je SDP-ovo novo domoljublje zbilja ukočilo Karamarkovu desnicu s trobojnicom, ali samo nakratko, jer joj je zatim baš to vratilo sve skeletne i mišićne funkcije. I tako to može trajati u beskraj. Zapravo, ne da može, nego se već i događa. Hrvatska se našla u kliještima dvaju nabreklih patriotizama, pri čemu ovaj novi, SDP-ov, očito želi nadoknaditi navodne minuse koje tu ima, pa napada stari, HDZ-ov, najgorim iz njegovog arsenala. Optužuje ga već i za ‘petokolonašku’ izdaju nacionalnih interesa.
Kako će to dalje ići i hoće li Milanovićeva stranka nastaviti s ovim i nakon izbora, što bi značilo da se radi o strateškom zaokretu, teško je predvidjeti. Ali je zato lako vidjeti kako bi to završilo. SDP-ovo novo domoljublje, koje je već poprimilo konture lijevog nacionalizma, izazvat će novu provalu desnog, HDZ-ovog i njegovih radikalnih satelita. Uz to ide više puta potvrđeno pravilo da se nitko ne može natjecati u nacionalizmu s HDZ-om, jer je to redovito bila unaprijed izgubljena bitka. Ali to je SDP-ov problem. Širi je, međutim, taj što se od ove stranke očekivalo da stvori novu paradigmu patriotizma, koju ovdje nećemo obrazlagati. Jer u samome SDP-u su ovih dana rekli da Hrvatskoj ne treba ‘drugi domovinski rat’, kako izjavljuje Karamarko, nego ‘dugi domovinski mir’, kako mu je uzvratio Milanović. Za početak dovoljno.
portalnovosti
Ne znam kako da to kažem, jer nikada nisam mislio da ću tako nešto morati reći, pa je najbolje to učiniti na najkraći način. Sviđa mi se ovaj izborni program HDZ-a! Zapravo je toliko dobar da, o nevolje, jedva mogu zamisliti bolji. Doduše, odmah treba dodati da dojmovi nisu sasvim jednoznačni, naprotiv. Ima tu i notornih budalaština, kao što je ponavljanje nečega što je ovoj stranci već tradicionalno postalo svojstveno. To je spajanje nespojivog, što je u ovom slučaju učinjeno istodobnim obećanjem smanjenja poreza i povećanja mirovina, pa i onog natalitetnog bonusa od tisuću eura za svako rođeno dijete. Ne ide, brate mili! Kao da u litrenu bocu namjeravaš po svaku cijenu uliti litru i pol tekućine, pa još tražiš da ti se unaprijed vjeruje kako će taj neviđeni pothvat uredno funkcionirati. Osim toga, sve je u ovom programu u znaku broja pet, i još samo fali da se to uklopilo u nekakav petogodišnji plan, što ova antikomunistička čeljad ipak nikada ne bi napravila. Pet posto će rasti BDP, toliko će rasti i mirovine, pet milijardi povući će se iz evropskih fondova, čak će se i građevinske dozvole dobivati baš za pet dana… Kao da je sve smislio genijalni um nekog numerologa opsjednutog brojem pet pa je, pretpostavljam, za to tražio, pentagonalno dosljedno, i honorar od pet hiljada kuna ili nečeg vrednijeg.
Pa ipak, čovjek ne može odvojiti oči od ove dražesti koju je priredila Karamarkova stranka, i to iz razloga kojemu je nemoguće odoljeti. Nema u ovom programu usijanog i ucjenjivačkog domoljublja, što bi se, istinabog, trebalo i podrazumijevati jer je ipak riječ o gospodarskom programu, a to hoćeš-nećeš nameće drukčiji diskurs. Ali ima u njemu, ne boj se, i dio sa zanosnom patriotskom partiturom, no ona primjetno odudara od vojničkih koračnica na koje smo dosad navikavani. Jer ono što je tu stavljeno pod egidom ‘plus Hrvatska’ svodi se na njegovanje tradicija i vrijednosti domovinskog rata te donošenje ustavnog zakona o braniteljima, ali konsenzusom, dakle uz dogovor svih političkih stranaka. Dođavola, vjerojatno je reagirao prosječno nabrijani HDZ-ovac, pa tako domoljub može biti i svaka komunjarska šuša. Ovo je, izgleda, zamislilo Karamarka, pa je nakon toga prebacio u višu brzinu i sada opet govori o ‘drugom domovinskom ratu’ za Hrvatsku, što je, zna se, puno bliskije HDZ-ovoj ‘Domoljubnoj koaliciji’. Po svom bazičnom profilu, ona je uvijek radije gradila naoružani patriotizam, baziran na postrojavanju nacije i sličnim marševskim disciplinama, nego na usklađivanju i uravnoteživanju kolona iz ekonomske statistike. Ali posljednjih mjeseci, negdje od kraja proljeća, Karamarko je naprosto morao pristati da se u oblasti domoljublja obavi djelomična demilitarizacija, uz pečaćenje najtežeg naoružanja.
Razni stožeraši, šatoraši, crkveni i drugi akteri konzervativne kontrarevolucije, ali najviše baš šef HDZ-a, toliko su odgurnuli zemlju prema rubu latentnog građanskog rata da se u javnost uvukao nemir. Inicijalno već i strah. To se onda preslikalo i u ovu izbjegličku megakrizu. Kada su Kolinda Grabar Kitarović i Karamarko zatražili zatvaranje hrvatsko-srpske granice uz upotrebu vojske, to su spremno pozdravile samo radikalno desne stranke, uz ponekog pomahnitalog novinara i standardno mahnite društvene mreže. Nitko više. Hrvatska javnost većinski je stala uz pristup Milanovićeve vlade, koji je neka geometrijska sredina između toplog humanizma (prihvaćanje izbjeglica) i hladnog pragmatizma (prosljeđivanje do prve sljedeće granice). Ali tko zna dokle će to trajati. Ova izbjeglička drama puna je nepoznanica i zatvaranjem sjevernijih granica mogla bi preći u nešto još dramatičnije, a ako se u Evropi dogodi i samo jedan teroristički incident s arapskim predznakom, i u više od toga. HDZ optužuje SDP-ovu vladu da je nespremno dočekala ovu krizu, ali je zapravo nepripremljen bio on i zato žica ideološku poziciju koju bi zauzeo. I pronašao ju je u Orbanovom žičanom zidu, da bi zatim to ublažio, ali se onda opet vratio radikalizmu. Ova stranka tu se najprirodnije osjeća, zbog čega je već dospjela u velike probleme što sa sobom. Kako netko ovih dana reče, ona ne zna što bi sa svojim dojučerašnjim slavljenim ikonama, papom Franjom, Angelom Merkel, Antom Gotovinom, a evo najnovije i sa Zvonimirom Bobanom.
Ali koliko god izgledalo da je riječ o utopljeniku, ili baš zato što tako izgleda, ne treba podcijeniti ovu situaciju. Jer Karamarkova stranka će se uhvatiti za prvo što joj može pomoći da se ne utopi, a najbliže tome je upravo ova izbjeglička kriza. Kako na to odgovara Milanovićev SDP? Po nekima, ne baš rijetkima, vješto. I on je počeo vitlati nacionalnim trobojnicama i izjašnjavati se kao ultimativna domoljubna stranka, ali samo zato, ispričavaju ga spomenuti, kako bi spriječio HDZ da se vrati na poziciju histeričnog, ucjenjivačkog patriotizma koji ga obilježava od dolaska Karamarka na njegovo čelo. Ali je li baš tako? Dobro, čovjek može osjetiti zadovoljstvo da se Karamarku napokon ukočila ruka u kojoj drži barjak i da su mu otkazale glasnice iz kojih sipa uvredljivo banalne i granično idiotske rodoljubne budnice. Ali što dalje? Iz dosad viđenog jasno je da je SDP-ovo novo domoljublje zbilja ukočilo Karamarkovu desnicu s trobojnicom, ali samo nakratko, jer joj je zatim baš to vratilo sve skeletne i mišićne funkcije. I tako to može trajati u beskraj. Zapravo, ne da može, nego se već i događa. Hrvatska se našla u kliještima dvaju nabreklih patriotizama, pri čemu ovaj novi, SDP-ov, očito želi nadoknaditi navodne minuse koje tu ima, pa napada stari, HDZ-ov, najgorim iz njegovog arsenala. Optužuje ga već i za ‘petokolonašku’ izdaju nacionalnih interesa.
Kako će to dalje ići i hoće li Milanovićeva stranka nastaviti s ovim i nakon izbora, što bi značilo da se radi o strateškom zaokretu, teško je predvidjeti. Ali je zato lako vidjeti kako bi to završilo. SDP-ovo novo domoljublje, koje je već poprimilo konture lijevog nacionalizma, izazvat će novu provalu desnog, HDZ-ovog i njegovih radikalnih satelita. Uz to ide više puta potvrđeno pravilo da se nitko ne može natjecati u nacionalizmu s HDZ-om, jer je to redovito bila unaprijed izgubljena bitka. Ali to je SDP-ov problem. Širi je, međutim, taj što se od ove stranke očekivalo da stvori novu paradigmu patriotizma, koju ovdje nećemo obrazlagati. Jer u samome SDP-u su ovih dana rekli da Hrvatskoj ne treba ‘drugi domovinski rat’, kako izjavljuje Karamarko, nego ‘dugi domovinski mir’, kako mu je uzvratio Milanović. Za početak dovoljno.
portalnovosti
