Vrhunac svađe i zajedljivosti u Europi autsajderima bi mogao izgledati kao neizbježan rezultat gorke završnice igre između Grčke i kreditora. U stvarnosti, europski vjerovnici konačno su počeli otkrivati pravu narav dužničkog spora. Odgovor nije ugodan: puno je više riječ o moći i demokraciji nego o novcu i ekonomiji.
Naravno, ekonomija koja je kroz programe “Troike” (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) nametnuta Grčkoj prije pet godina je rupa bez dna koja je rezultirala padom njihovog BDP-a za 25 %. Ne pada mi na pamet depresija koja je u povijesti tako svjesno imala tolike katastrofalne posljedice: Grčka stopa nezaposlenosti mladih, primjerice, sada prelazi 60%.
Zapanjujuće je da je Troika odbila prihvatiti odgovornost za bilo što od navedenog ili prizvati koliko su im bile pogrešne prognoze i modeli. No još više iznenađuje činjenica da europski vjerovnici nisu ništa naučili. Troika i dalje zahtijeva da Grčka postigne primarni proračunski višak (ne računajući isplatu kamata) od 3,5 % BDP-a do 2018. godine.
Ekonomisti diljem svijeta osudili su taj cilj kao kažnjavanje, jer će njegovo dostizanje dovesti do još dublje krize. Doista, čak i ako se grčki dug restrukturira iznad svega što možete zamisliti, zemlja će ostati u depresiji ako birači odluče prihvatiti ciljeve Troike na prijevremenom referendum koji će se održati sljedećeg vikenda.
Kada je riječ o pretvaranju velikog dijela primarnog deficita u višak, rijetke su zemlje ostvarile išta slično onomu što je Grcima pošlo za rukom u zadnjih pet godina. Iako je cijena u kontekstu ljudske patnje bila ekstremno velika, recentni prijedlozi grčke vlade značajno su se prilagodili zahtjevima kreditora.
Trebamo biti jasni: gotovo ništa od velikih količina posuđenog novca nije otišlo Grčkoj. Njime su plaćeni kreditori iz privatnog sektora, uključujući njemačke i francuske banke. Grčka je dobila mali dio, ali je platila visoku cijenu kako bi očuvala bankarski sistem ovih zemalja. MMF i drugi “službeni” vjerovnici ne trebaju novac koji se zahtijeva od Grčke. U standardnom scenariju primljeni novac će vjerojatno opet biti posuđen Grčkoj.
(FOTO: Frederik Von Erichsen/EPA/Hina)
Ali, opet, nije ovdje riječ o novcu, nego o korištenju krajnjih “rokova” za prisiljavanje Grčke na pokoravanje i prihvaćanje neprihvatljivog – ne samo mjera štednje, već i drugih regresivnih i kažnjavajućih politika.
No zašto bi Europa to činila? Zašto se lideri EU odupiru referendumu, odbijajući čak i produženje roka za grčku isplatu duga MMF-u, koji je predviđen za 30. lipnja? Nije li u Europi sve u demokraciji?
U siječnju su građani Grčke glasovali za vladu koja se obvezala ukinuti mjere štednje. Da je vlada jednostavno poštivala svoja predizborna obećanja, već bi odbili ove prijedloge. Željeli su, međutim, dati šansu Grcima da odluče o ovom pitanju, toliko važnom za njihovu budućnost.
Takva briga za legitimitetom kojeg traže kod građana nije u skladu s politikama eurozone, koje nikada nisu bile previše demokratske. Vlade većine članica Unije nisu tražile odobrenje svojih građana kad su predavale monetarni suverenitet Europskoj središnjoj banci. Kad je švedska vlada pitala građane, oni su rekli da ne žele. Shvatili su da će nezaposlenost rasti ako monetarnu politiku zemlje bude vodila centralna banka koja se jedino fokusira na inflaciju (kao i da se dovoljno pažnje neće posvećivati financijskoj stabilnosti).
Gospodarstvo će patiti, jer se dominantni ekonomski model eurozone temelji na odnosima moći u kojima su radnici u nepovoljnom položaju.
Ono što gledamo u ovim trenucima, 16 godina nakon što je eurozona institucionalizirala takve odnose, sasvim je sigurno antiteza demokracije: mnogi europski lideri žele vidjeti kraj mandata lijeve vlade Alexisa Ciprasa. U konačnici je dosta nezgodno da u Grčkoj postoji vlada koja se toliko protivi politikama koje su povećale nejednakost u mnogim naprednim zemljama, i da je pritom tako predana u zaustavljanju neobuzdane moći koja proizlazi iz bogatstva. Čini se kako vjeruju da na kraju mogu srušiti grčku vladu koristeći se siledžijskim metodama, kako bi ih natjerali da prihvate dogovor koji se protivi njihovom mandatu.
Teško je savjetovati Grke kako da glasuju 5. srpnja. Nijedna alternativa – prihvaćanje ili odbacivanje uvjeta Troike – nije jednostavna, i obje nose velike rizike. Glas za poštivanje uvjeta bi značio depresiju kojoj gotovo da se i ne bi nazirao kraj. Možda bi iscrpljena zemlja – ona koja je rasprodala imovinu, i čiji su se najpametniji mladi ljudi iselili – mogla konačno dobiti oprost duga; možda će, kada se zgrči u gospodarstvo srednje razvijene zemlje, Grčka konačno dobiti pomoć Svjetske banke. Sve ovo bi se moglo dogoditi u sljedećem desetljeću, ili onome nakon njega.
S druge strane, glas protiv prihvaćanja mjera Troike bi barem otvorio mogućnost da Grčka, sa svojom snažnom demokratskom tradicijom, uzme sudbinu u svoje ruke. Grci bi mogli dobiti priliku da oblikuju budućnost koja, iako možda ne toliko bogata kao prošlost, sa sobom nosi puno više nade od nesavjesnog mučenja u sadašnjosti.
Ja znam kako bih glasovao.
lupiga
Naravno, ekonomija koja je kroz programe “Troike” (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) nametnuta Grčkoj prije pet godina je rupa bez dna koja je rezultirala padom njihovog BDP-a za 25 %. Ne pada mi na pamet depresija koja je u povijesti tako svjesno imala tolike katastrofalne posljedice: Grčka stopa nezaposlenosti mladih, primjerice, sada prelazi 60%.
Zapanjujuće je da je Troika odbila prihvatiti odgovornost za bilo što od navedenog ili prizvati koliko su im bile pogrešne prognoze i modeli. No još više iznenađuje činjenica da europski vjerovnici nisu ništa naučili. Troika i dalje zahtijeva da Grčka postigne primarni proračunski višak (ne računajući isplatu kamata) od 3,5 % BDP-a do 2018. godine.
Ekonomisti diljem svijeta osudili su taj cilj kao kažnjavanje, jer će njegovo dostizanje dovesti do još dublje krize. Doista, čak i ako se grčki dug restrukturira iznad svega što možete zamisliti, zemlja će ostati u depresiji ako birači odluče prihvatiti ciljeve Troike na prijevremenom referendum koji će se održati sljedećeg vikenda.
Kada je riječ o pretvaranju velikog dijela primarnog deficita u višak, rijetke su zemlje ostvarile išta slično onomu što je Grcima pošlo za rukom u zadnjih pet godina. Iako je cijena u kontekstu ljudske patnje bila ekstremno velika, recentni prijedlozi grčke vlade značajno su se prilagodili zahtjevima kreditora.
Trebamo biti jasni: gotovo ništa od velikih količina posuđenog novca nije otišlo Grčkoj. Njime su plaćeni kreditori iz privatnog sektora, uključujući njemačke i francuske banke. Grčka je dobila mali dio, ali je platila visoku cijenu kako bi očuvala bankarski sistem ovih zemalja. MMF i drugi “službeni” vjerovnici ne trebaju novac koji se zahtijeva od Grčke. U standardnom scenariju primljeni novac će vjerojatno opet biti posuđen Grčkoj.
(FOTO: Frederik Von Erichsen/EPA/Hina)
Ali, opet, nije ovdje riječ o novcu, nego o korištenju krajnjih “rokova” za prisiljavanje Grčke na pokoravanje i prihvaćanje neprihvatljivog – ne samo mjera štednje, već i drugih regresivnih i kažnjavajućih politika.
No zašto bi Europa to činila? Zašto se lideri EU odupiru referendumu, odbijajući čak i produženje roka za grčku isplatu duga MMF-u, koji je predviđen za 30. lipnja? Nije li u Europi sve u demokraciji?
U siječnju su građani Grčke glasovali za vladu koja se obvezala ukinuti mjere štednje. Da je vlada jednostavno poštivala svoja predizborna obećanja, već bi odbili ove prijedloge. Željeli su, međutim, dati šansu Grcima da odluče o ovom pitanju, toliko važnom za njihovu budućnost.
Takva briga za legitimitetom kojeg traže kod građana nije u skladu s politikama eurozone, koje nikada nisu bile previše demokratske. Vlade većine članica Unije nisu tražile odobrenje svojih građana kad su predavale monetarni suverenitet Europskoj središnjoj banci. Kad je švedska vlada pitala građane, oni su rekli da ne žele. Shvatili su da će nezaposlenost rasti ako monetarnu politiku zemlje bude vodila centralna banka koja se jedino fokusira na inflaciju (kao i da se dovoljno pažnje neće posvećivati financijskoj stabilnosti).
Gospodarstvo će patiti, jer se dominantni ekonomski model eurozone temelji na odnosima moći u kojima su radnici u nepovoljnom položaju.
Ono što gledamo u ovim trenucima, 16 godina nakon što je eurozona institucionalizirala takve odnose, sasvim je sigurno antiteza demokracije: mnogi europski lideri žele vidjeti kraj mandata lijeve vlade Alexisa Ciprasa. U konačnici je dosta nezgodno da u Grčkoj postoji vlada koja se toliko protivi politikama koje su povećale nejednakost u mnogim naprednim zemljama, i da je pritom tako predana u zaustavljanju neobuzdane moći koja proizlazi iz bogatstva. Čini se kako vjeruju da na kraju mogu srušiti grčku vladu koristeći se siledžijskim metodama, kako bi ih natjerali da prihvate dogovor koji se protivi njihovom mandatu.
Teško je savjetovati Grke kako da glasuju 5. srpnja. Nijedna alternativa – prihvaćanje ili odbacivanje uvjeta Troike – nije jednostavna, i obje nose velike rizike. Glas za poštivanje uvjeta bi značio depresiju kojoj gotovo da se i ne bi nazirao kraj. Možda bi iscrpljena zemlja – ona koja je rasprodala imovinu, i čiji su se najpametniji mladi ljudi iselili – mogla konačno dobiti oprost duga; možda će, kada se zgrči u gospodarstvo srednje razvijene zemlje, Grčka konačno dobiti pomoć Svjetske banke. Sve ovo bi se moglo dogoditi u sljedećem desetljeću, ili onome nakon njega.
S druge strane, glas protiv prihvaćanja mjera Troike bi barem otvorio mogućnost da Grčka, sa svojom snažnom demokratskom tradicijom, uzme sudbinu u svoje ruke. Grci bi mogli dobiti priliku da oblikuju budućnost koja, iako možda ne toliko bogata kao prošlost, sa sobom nosi puno više nade od nesavjesnog mučenja u sadašnjosti.
Ja znam kako bih glasovao.
lupiga
