Ususret obljetnici pada Vukovara, i dalje su u središtu pažnje one nesretne dvopismene javne table, tj. ćirilica na njima. Štoviše, kao da sve to namjerno kulminira o tom danu?


To je jedna od naših, balkanskih gluposti koje nas toliko dugo opterećuju, a nisu u bilo kakvoj smislenoj relaciji s potrebama suvremenog društva. Jasno je da ćirilično pismo nije glavni prioritet izmučenih Vukovaraca, kao ni ratom izmučenih Ličana, Kordunaša ili Kninjana, no također je jasno da ustavna odredba o dvopismenosti na nekim javnim oznakama može samo doprinositi etničkom smirivanju u tim krajevima i suživotu tih ljudi, a nije zapreka tome, kako tvrde desničari. Zar to nije dokazala dvopismenost hrvatsko-talijanska u Istri, nakon ne manje drastičnih međuetničkih događaja nakon Drugog svjetskog rata?


 Argumenata za to ima dosta, ali zasad ne pomažu. Što činiti, dakle, u nastavku te kampanje, s obzirom na sve otpore koji nipošto ne potječu samo od ratno-veteranskih stožera, nego uključuju i razne druge grupacije, institucije, partije? I ne zaustavlja se na ćirilici, nego smjera i na druge teme.


 Treba ustrajati u primjeni Ustava i zakona, kako to Vlada i čini. Ali, nažalost, treba očekivati da će se ta akcija nastaviti, što se već i događa, s najavom prikupljanja potpisa za referendum kojim bi se granica udjela manjinskog stanovništva za uvođenje lokalne dvopismenosti povećala na 50 posto. A evidentno je da to pripada jednom širem reakcionarnom političkom projektu koji, opet nažalost, ima općenito podršku većinski konzervativnog i politikantskog dijela Crkve. Stoga će se trebati suprotstaviti svemu tome odlučnije i vještije nego što se dosad činilo.


Kapitalizam i šovinizam


Od čega se sve sastoji taj širi projekt, po vašem mišljenju, i kakvim ga konkretno vidite, po njegovu obimu i karakteru?


Uz nastavak restauracije kapitalizma u njegovoj balkanskoj verziji pljačke društvenog bogatstva i korupcije, kakvu je godinama tjerao HDZ, on ima barem još dva karakteristična aspekta. S jedne strane, nastavak potiskivanja Srba u Hrvatskoj, s ciljem da se još smanji njihovo prisustvo u zemlji, jer je šovinistima nepodnošljivo ne samo 30 posto Srba u Vukovaru, nego i deset posto bilo gdje u Hrvatskoj. I s druge strane, održavanje crkveno-tradicionalnih moralnih normi, prvenstveno u stvarima spolnosti – spolnog obrazovanja, braka i porodice, oplodnje, regulacije rađanja, položaja žene u društvu, ugleda i statusa spolnih manjina.


Sad opet možemo ponoviti ono pitanje, ali za još duži popis problema: kako se oduprijeti svemu tome? Naročito znamo li da ova Vlada ima načelno prihvatljiv odnos prema takvim temama, ali se u praksi i u tradiciji čitave svoje političke rodbine u Hrvatskoj i šire pokazuje kronično mlitavom.


Otvorenijim, obaviještenim i netaktizerskim kulturnim i političkim zastupanjem vrijednosti modernog demokratskog i laiciziranog društva, kakvo dosad u političkim strankama i u široj javnosti zaista nismo imali. Na primjer u konkretnom pitanju višepismenosti javnih oznaka, to znači i razotkrivanje napada na ćirilicu kao prostog ustaškog sindroma koji nema zajedničkog s kulturnom i političkom pameću, već je samo trag one tuđmanovske ratne taktike prihvaćanja i ustaških elemenata u “općenarodnom okupljanju” 1990-ih. Isti je sindrom zbog kukavičluka ili neopreza demokratskih političkih snaga, prvenstveno SDP-a, poslije rata ostao javno nedetektiran i toleriran u punom svom antipovijesnom karakteru fašistoidnosti, i kao takav je nesmetano nastavio djelovati na hrvatskoj političkoj sceni – kao što su jednako nastavili djelovati i četnički elementi u “općenarodnom okupljanju” u Srbiji. U tom otporu regresivnim snagama sastoji se i nekakvo sudjelovanje Hrvatske u demokratskim mogućnostima koje nosi Europska unija – sa svim tim što su trenutno te mogućnosti dosta zakočene, budući da se i EU kreće između stranputica neoliberalnog svjetskog poretka i socijalne demokracije.


Europska unija se dugo i glasno spominjala kao garant demokracije i poštivanja manjinskih prava. Međutim, što vrijeme odmiče, to EU zapada u sve veću nedemokratičnost, čak na svojoj krovnoj organizacijskoj razini, i u sve veće kršenje manjinskih prava na razini pojedinačnih zemalja, od Mađarske do Francuske. Ipak, koliko nama EU može pomoći u zaustavljanju reakcionarnih ispada naše desnice?


Može, a mislim i da hoće, barem donekle, i radi svojih drugih etničkih konflikata koji joj prijete. I tu dolazimo do jednog od ključnih aspekta hrvatske i svake druge pojedinačne nacionalne budućnosti u Europi i u svijetu, o čemu mi je stalo nešto reći. Naime, povijesna sudbina nacionalnih država ne ovisi više prvenstveno o njihovim unutrašnjim omjerima snaga i odlukama – i to ne samo Hrvatske, nego i Njemačke, Francuske, Italije, Rusije, Kine, SAD-a – već ovisi o pravcima kojima će stihijski ili usmjereno krenuti svjetski neoliberalni poredak sa svojim sve više globaliziranim, nadnacionalnim, naddržavnim tehnološkim i financijskim mehanizmima. Pogotovo Hrvatska, Grčka, Italija, Španjolska i stotinjak slabijih državica u svijetu, nisu više u stanju same odlučivati o vlastitoj budućnosti u situaciji kada moraju, između ostalog, sve veći dio svog dohotka, a to znači svojih sredstava za obrazovanje, zdravstvo, mirovine, socijalnu sigurnost i privredni razvoj, trošiti uglavnom za otplatu kamata, dugova koji su zapravo u cjelini već nenaplativi. Njihova budućnost je ili u dužničkom ropstvu u propadanju ili u oslobađanju od svjetskog poretka sveobuhvatnog izrabljivanja goleme većine i bezočnog bogaćenja neznatne manjine svjetskog stanovništva. Tu globalnu i naddržavnu realnost kao da ne shvaćaju ni naša Vlada ni naša opozicija, pa ni ministar Slavko Linić – inače zaslužan zbog pokušaja uvođenja nekakvog reda u javnim financijama – kada tvrdi da možemo i da ćemo morati otplaćivati uredno sve naše dugove. Oni kao da ne znaju da za ozdravljenje i aktiviranje hrvatske ekonomije ili bilo koje druge nacionalne ekonomije u svijetu nije više dovoljna bilo kakva štednja, i da se hrvatski vanjski dug, kao i talijanski, španjolski, francuski, čak i divovski američki, ne može više isplatiti pod sadašnjim uvjetima svjetskog pljačkaškog kapitala, već da taj dug može još samo rasti prema općem bankrotu i političkom kaosu. Ukratko, ni političari ni javnost uopće, a dobrim dijelom krivnjom znanosti i medija, uopće ne znaju, ili se prave da ne znaju, što se zbiva u globalnoj svjetskoj antiekonomiji i koliko smo u njoj apsolutno nesuvereni i njome zarobljeni u negativnom smislu u pogledu mogućnosti zajedničkog izlaženja.


Zaljuljati temelje poretka


Ako sudbina nacionalnih država danas ovisi o globalnom, planetarnom ekonomskom poretku, što predviđate da će se dogoditi ili da će biti poduzeto da bi se izašlo iz propasti u koju taj poredak naočigled – čak i njemu samom – vodi?


Oko toga se stvaraju razne teorijske analize i projekti, a mislim da oni najbolji idu u pravcu mogućnosti, zasad još po izgledu utopijskih, da bi sve razorniji ekonomski, socijalni i ekološki lomovi, među njima i klimatske katastrofe koje nadolaze, možda mogli dovesti na kormilo odlučujućih sila SAD-a, Kine, Rusije i Europe političke ekipe koje bi bile prisiljene i sposobne da konačno dovedu u pitanje temelje uništavajućega neoliberalnog poretka. I da bi to postigli prije svega ovim mjerama: prvo, obustavljanjem špekulativnog ludila financijskog kapitala, koji djeluje bez ikakvog političkog nadzora, znatnim dijelom iz mafijaških “financijskih rajeva”, i po jednoj procjeni još uvijek ima četvrtinu svojih efektiva u financijskim tzv. derivatima koji su dobrim dijelom odgovorni za početak krize 2008. godine; drugo, reprogramiranjem na duže rokove i dogovornim ili jednostranim brisanjem dijela državnih dugova, bez većih negativnih posljedica nakon promjene odnosa prema dugovima, otplata kojih razara ekonomiju i socijalnu državu širom svijeta; treće, smanjivanjem izdataka za parazitske državne aparate, uključujući besmislene vojne troškove; četvrto, reindustrijalizacijom ka ekološkoj energiji i proizvodnji koja bi kompenzirala gubitak proizvodnje i radnih mjesta kod mnogih klasičnih potrošnih dobara i ujedno zaustavila klimatske promjene, trovanje hrane, gušenje otpadom itd.; peto, izgradnjom pravednije ekonomske razmjene između razvijenih i nerazvijenih zemalja svijeta; šesto, preobrazbom EU-a i svih sličnih svjetskih zajednica u mehanizam demokratsko-radne integracije, a ne birokratskog vladanja u kojemu politički činovnici imaju mnogostruko veće prihode, poput naših slavnih 12 predstavnika u EU-parlamentu, od građana koje navodno zastupaju. Pa možemo zamisliti što bi značile i kakve bi šanse imale, u okviru takvih promjena suvremenog svijeta, ovdašnje idiotarije poput lišavanja kulturnih i etničkih prava društvenih manjina.


Promjena odnosa prema dugovima, kakvu je recimo 2008. pokrenuo Rafael Correa, predsjednik Ekvadora, lakše je izvediva u latinskoameričkom okruženju, dok za naše nisam siguran, sve i kad bi se nekim čudom našla takva vlast da proglasi tzv. odious debt iliti odiozno, neprihvatljivo dugovanje, ono koje je narodu nametnula odrođena elita.


To je ekonomsko-politički mehanizam poznat u povijesti, pa spomenimo da su to u Južnoj Americi, osim Ekvadora, učinili Meksiko i Argentina. Jer kad Argentina više nije mogla vraćati desetke milijardi dolara godišnje i kad je rekla “neću”, nastala je opća sablazan u svijetu i nitko joj više nije htio posuđivati novac. Ali te desetke milijardi oni su zatim preusmjerili u svoju privredu i počeli je razvijati tamo gdje je, zbog otplate, sve već bilo stalo.


Pa kakvi su stvarni izgledi za takve zaista revolucionarne promjene, bez revolucionarnih metoda koje se zasad ne naziru posebno na globalnom društvenom horizontu, osim tu i tamo?


Ne treba biti naročito pesimist da bismo zaključili kako su ti izgledi zasad uistinu vrlo slabi. Treba se nadati i učiniti sve što možemo da se te promjene postignu, ali treba i znati da se može dogoditi i upravo obrnuto, tj. da u situaciji krajnjih ekonomskih i socijalnih kriza populizmi desnice mogu privući k sebi, preko noći, kao što se dogodilo u Njemačkoj 1930-ih s nacizmom, očajničke narodne mase.


Izvor: Novosti