Prošlog je tjedna u Saboru došlo do eksplozije još jednog, nimalo slučajnog, primjera verbalnog nasilja u političkom životu naše zemlje.

Saborska zastupnica Katarina Peović, iz Radničke fronte, postavila je opravdano pitanje ministru obrane Mariju Banožiću, je li prikladno davati ime Franje Tuđmana novom Sveučilištu obrane i sigurnosti, s obzirom na to da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u Bosni i Hercegovini.

Nakon njezinog istupa digla se kuka i motika protiv nje: HDZ-ov zastupnik Branko Bačić, koji nije običan zastupnik već ujedno i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a i potpredsjednik te stranke, vehementno je izjavio da ”nećemo dopustiti da pojedini zastupnici svoje frustracije i žaljenje što je stvorena hrvatska država izražavaju tako da klevetama i lažima govore o utemeljitelju moderne Hrvatske”.

U nastavku, Bačić je dodao da je Franjo Tuđman jedan od najvećih hrvatskih sinova i ”HDZ neće dopustiti da se na njega klevetama i lažima nabacuju oni koji su ideološki i svjetonazorski nasljednici SKJ”, napomenuvši kako bi se zastupnica Peović trebala javno ispričati za izgovoreno.

Ispad ovog, jednog od najviših HDZ-ovih funkcionera, popratili su sličnim invektivama i drugi zastupnici, među inima i liječnik-vitez Željko Reiner i drugi iz stranaka nacionalističkog političkog spektra.

Njihovi istupi nisu važni, jer je njihova indignacija inducirana, ali je stoga prevažno ono što je rekao visoki, dapače, jedan od najviših funkcionera HDZ-a. On je svojim istupom počinio akt verbalnog nasilja: izjava ”HDZ neće dopustiti” djeluje retorički snažno, i očito je da je zastupnik Bačić to naučio iz vremena kada su komunistički dogmatici kod nas također upotrebljavali slične objave, a prije toga takve je izjave uvela u uporabu fašistička vlast.
Zastupnica u Saboru Katarina Peović, iz Radničke fronte, postavila je opravdano pitanje ministru obrane Mariju Banožiću, je li prikladno davati ime Franje Tuđmana novom Sveučilištu obrane i sigurnosti, s obzirom na to da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH-u

Mussolini je tako, u talijanskom parlamentu, izjavio: ”Nećemo dopustiti da nam Matteotti muti vodu!”. Nakon toga su fašistički batinaši zatukli zastupnika Matteottija.

”Nećemo dopustiti” značilo je, i znači, da je otvorena hajka, u ovom slučaju na Katarinu Peović, zastupnicu koja je iskoristila svoje pravo govora u Saboru da postavi jedno sasvim umjesno pitanje – je li doista oportuno da to novo Sveučilište – o kojemu je sve najgore napisao naš neprikosnoveni polemolog Ozren Žunec u jednom od posljednjih brojeva Nacionala – doista ponese to ime.

Zastupnica Katarina Peović bila je u svom upitu neprecizna, jer je Franjo Tuđman doista na Međunarodnom kaznenom sudu proglašen sudionikom u zajedničkom kriminalnom pothvatu protiv nehrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, i to u svibnju 2013., ali je u srpnju 2016. Prizivno vijeće izjavilo da nije pronašlo eksplicitne dokaze o Tuđmanovom, Šuškovom i Bobetkovom sudjelovanju u udruženom kriminalnom pothvatu, no zato je u studenome 2017. zaključilo da je Tuđman podržavao namjeru uspostave hrvatskog entiteta koji je prekrojio granice Bosne i Hercegovine.

Pritom, i bivša tužiteljica Haškog suda Carla Del Ponte napisala je u svojim memoarima da bi, da je Tuđman ostao na životu, ona podigla optužnicu i protiv njega.

Srećom, u Hrvatskoj ne postoj samo glavnostrujaški, ”mainstream mediji”, državni i državotvorni glasnogovornici političke kaste na vlasti, pa je u nekoliko medija objavljeno i tumačenje, koje daje za pravo Katarini Peović da postavi ovakvo pitanje.

Tvrdnja Katarine Peović je, međutim, činjenično točna – kako utemeljeno tvrdi Petar Vidov na portalu Faktograf, specijaliziranom za demontažu fake newsa – lažnih vijesti i medijskih manipulacija.

Formulacija Haškog suda iz 2017. ublažila je direktnu osudu Tuđmana iz prvostupanjske presude iz 2013., ali je utvrdila da je ujedinjeni zločinački pothvat postojao, kao i to da je Tuđman podržavao ciljeve i namjere onih koji su taj ujedinjeni zločinački pothvat izvršili.

Vidov u Faktografu točno ocjenjuje da zastupnica Radničke fronte i nije Tuđmana nazvala zločincem, već je konstatirala da se radi o zaključku Međunarodnog kaznenog suda, koji nikako ne ekskulpira Tuđmana, već ga čini i suučesnikom, ali ga izuzima – što je i normalno, jer je u međuvremenu on i umro – od kaznene sankcije.

Dakle, bez obzira na to što Katarina Peović nije precizno izjavila da je Tuđman podržavao ciljeve i namjere onih koji su osuđeni u udruženom zločinačkom pothvatu, već je, juridički neprecizno, izjavila da je Međunarodni kazneni sud utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu, ona je suštinski u pravu.

Međunarodni kazneni sud je verbalnom ekvilibristikom ekskulpirao Tuđmana od direktne krivnje, ali mu je pripisao idejno suučesništvo s počiniteljima zločina – he shared the convictions of Herzeg-Bosnia and HVO leaders, što znači da je on dijelio njihova uvjerenja, a kao čovjek koji je tada obavljao posao predsjednika Hrvatske, to znači da je on bio ultimativni forum koji je podržavao takav – udruženi zločinački pothvat!

Očito da u nekim slučajevima, kao što je to jednom ustvrdio i predsjednik američkog Vrhovnog suda Thurgood Marshall vrijedi tvrdnja: ”Jurisprudencija je savršena pobjeda znanosti nad zdravim razumom”!
Nakon njezinog istupa digla se kuka i motika protiv nje: HDZ-ov zastupnik Branko Bačić, koji nije običan zastupnik već ujedno i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a i potpredsjednik te stranke, vehementno je izjavio da ”nećemo dopustiti da pojedini zastupnici tako govore protiv predsjednika Tuđmana”

Naravno, sada bi pravni eksperti mogli cjepidlačiti o tome, što je to Haški sud zapravo rekao – Tuđman nije sudjelovao u UZP-u (udruženom zločinačkom pothvatu), ali ga je – podržavao svojim stavovima!

No to više nije predmet sporenja i valja ga prepustiti povjesničarima.

Srećom u Hrvatskoj postoji i jedan povjesničar svjetskog glasa, moj bivši ambasadorski kolega Ivo Goldstein, koji je u svojoj knjizi ”Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća” opravdano zaključio da nam Tuđman nije ostavio u nasljedstvo liberalno-demokratsku državnu tvorevinu, a na vanjskopolitičkom planu učinio je, kako kaže i poznati novinar Davor Butković, iznimno mnogo da se hrvatska država kompromitira – od svojih nesmotrenih rasističkih izjava do geopolitičkog inženjeringa na meniju svečane večere s Paddyjem Ashdownom.

Ali to nije bit pitanja: bit pitanja je što je Branko Bačić, visokorangirani funkcioner partije na vlasti koja drži sve poluge uporabe i zlouporabe represivnog aparata, pokrenuo svojim govorom verbalnu hajku i počinio čin verbalnog nasilja prema zastupnici Peović.

Što su spremno prihvatili i poslušni vojnici stranke u Saboru, pa makar se oni kitili i zvučnim, izmišljenim titulama kao vitez Reiner, ili pak kad kao trabanti HDZ-a nastupaju razni vojnici domovinskih pokreta i udruga.

Bit je u otvaranju hajke na Katarinu Peović, a verbalno nasilje i govor mržnje su prvi korak prema fizičkom nasilju u društvu, prema totalitarnoj državi u kojoj ”totalitarni čovjek”, kako je pisao grof Richard von Coudenhove-Kalergi, osnivač Paneuropskog pokreta, da bi se dodvorio toj totalitarnoj državi u nastajanju, pristaje na verbalnu, pa zatim i na fizičku eliminaciju političkih protivnika.

Ne bih volio da Katarina Peović doživi sudbinu Rose Luxemburg (nju su ubili njemački domoljubni veterani nakon Prvog svjetskog rata), ali je takvim istupom Bačića & drugova otvorena, per analogiam, nažalost, i takva mogućnost.

autograf