"On je bio iznimno lijep, jako zabavan, inteligentan, pustolovnog duha, imao je smisla za humor, ali nijedna doza moga divljenja prema njemu nije mu bila dovoljna. Uvijek je tražio novu dozu naklonosti, tražio je stalno po prostoriji nečije oči kako bi se ogledao u njima, kako bi u njima zrcalio svoju ljepotu i privlačnost... Naročito je potvrdu tražio od drugih žena, a mene je uzimao zdravo za gotovo. Uz to, uvijek je sve bilo podređeno ostvarenju njegovih ciljeva, dok su moji mogli čekati. Bio je prokleti narcis i na kraju sam ga ostavila", ispričala je Nina.
Priča poput njezine ima puno. Sve te "Nine" misle da su sposobne postaviti dijagnozu da je netko narcis i da za to nije potrebno imati nikakvo posebno znanje jer svi kroz život susrećemo "napuhance" koji žive od tuđeg divljenja. Ne moraš biti psihoanalitičar da bi prepoznao osobe koje najviše od svega vole svoj odraz u ogledalu. Pa bilo to i metaforički rečeno.
Kakav je to poremećaj?
Narcizam je poremećaj osobnosti o kojem ljudi naprosto misle da znaju dovoljno i olako se razbacuju tom dijagnozom. Mislimo li da je netko "zaljubljen u samoga sebe", što podrazumijeva čitavu paletu "sebeljubnih" radnji i oblika ponašanja, reći ćemo da je ta osoba narcis.
A što je to zapravo narcizam? Najkraće moguće rečeno, narcizam je patološka zaokupljenost sobom.
Prvi ju je kao mentalni poremećaj identificirao britanski esejist i liječnik Havelock Ellis, 1898. godine. Narcizam karakterizira napuhana slika o sebi, neobična hladnokrvnost i staloženost te sklonost iskorištavanju drugih. Poremećaj je nazvan po mitološkoj ličnosti Narcisu, koji se zaljubio u vlastiti odraz. Prema S. Freudu, narcizam je normalna faza u razvoju djeteta, ali se smatra poremećajem kada se pojavi nakon puberteta.
Knjiga "Dinamika narcizma" (ACG, 2021.) Elisabeth Edershile i Aidana Wrighta, donosi drugačiji pogled na taj poremećaj osobnosti, koji je kao pojam toliko upotrebljavan u popularnoj kulturi, osobito u poplavi članaka o slavnim osobama i političarima, da je skenuvši od svoje izvorne konceptualizacije izgubio većinu svog značanja.
Narcizam kao maska ranjivosti
Vraćajući se na izvornu konceptualizaciju, Elizabeth Edershile i Aidan Wright sa Sveučilišta u Pittsburghu opisuju narcizam ne samo kao skup grandioznih i sebičnih oblika ponašanja, već i kao "složeni sustav" koji pokreće "skup procesa". U tom skupu procesa jako važnu ulugu igraju ranjivost i grandioznost.
Pogledajmo na tren kako laici doživljavaju narcise. Ljudi se danas u doba interneta olako razbacuju dijagnozama tuđih poremećaja, a narcizam je vrlo visoko na toj ljestvici. Rado ćemo je prišiti svakoj osobi koja nam se čini kao netko tko se ponaša kao da je bolji od ostalih, tko uvijek nastoji biti u centru pozornosti i ne preuzima obveze koje su mu dosadne ili glupe jer je on iznad takvih trivijalija.
Ako se netko tako i ponaša, rijetko ćemo se upitati što je do toga dovelo. Možda je ta osoba u djetinjstvu bila zlostavljana, zanemarivana, možda se osjeća ugroženo u sredini u kojoj se tako ponaša? Malo koga će, međutim, zanimati njihova ranjivost jer se ponašaju kao sebični, sebeljubivi gadovi.
Prema klasičnoj teoriji, ljudi s visokim narcizmom koriste grandioznost kako bi sakrili svoje osjećaje ranjivosti. To je maska. Autori spomenute knjige se pak pozivaju na "složeni sustav" koji odražava stalno promjenjivu interakciju između dviju osnovnih tendencija: ranjivosti i grandioznosti, od kojih obje služe zaštiti samopoštovanja pojedinca.
Prijetnje samopoštovanju, kažu, pokreću "kaskadu odvijajućih procesa" u kojima se u pojedincu izmjenjuju ranjivost i grandioznost, što može dovesti do vanjskih izraza neprijateljstva prema onima koji "miniraju" njihove napore da se osjećaju superiorno.
Prikrivanje osjećaja inferiornosti
Ideja da narcisi pokušavaju zaštititi svoje samopoštovanje temeljna je za model "maske" koji su predložili rani teoretičari psihodinamike. Kako Edershile i Wright primjećuju, naizgled napuhani ego narcisa, prema ovom gledištu, odražava pokušaje prikrivanja i zaštite pojedinca od suočavanja s osjećajem inferiornosti.
U novije vrijeme, teoretičari predlažu da se narcisi zapravo ne trude vratiti nekoj vrsti "normalnog" osnovnog samopoštovanja, već "željenom superiornom stanju". Narcisi svoja iskustva sagledavaju u smislu dobivaju li ili ne dobivaju pažnju koju osjećaju da zaslužuju, a ne iz neke vrste neutralne orijentacije.
Kada ne dobiju podršku koju misle da zaslužuju, mogu postati ranjivi i primijenit će strategije napada na one koje vide kao krivce. Ranjivost inače psiholozi definiraju kao intenzivnu osjećajnu potrebu za priznanjem, jak osjećaj sumnje u sebe i želju da se ne otkrije kao slaba. Grandioznost se ogleda u neskromnosti, osjećaju vlastite veličine i nedostatku empatije.
Jako je lako ljude svrstati u kategorije na temelju onoga što mislite da je njihova osobnost. Istina je, međutim, da svačija osobnost odražava situacijske čimbenike pa je to tako i kod narcisa. Takve fluktuacije između ranjivosti i grandioznosti znače da jedna mjera narcizma koja se koristi u korelacijskoj studiji vjerojatno neće proizvesti jasnu sliku. Međutim, kako ističu Edershile i Wright, upravo je to pristup korišten u većini studija koje pokušavaju staviti narcizam pod mikroskop. Jaz između teorije i istraživanja, dakle, znači da razumijevanje dinamike narcizma "nije postignuto".
Definicija i procjena
Narcistički poremećaj osobnosti obično se dijagnosticira kliničkom evaluacijom. Definiran je petim izdanjem (2013.) Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM) u smislu osobina osobnosti grandioznosti i traženja pažnje te u smislu značajnih oštećenja u funkcioniranju osobnosti - kao što je pretjerano gledanje na druge za regulaciju samopoštovanja, doživljavanje sebe kao iznimnog, oslabljenu empatiju i uglavnom površne odnose.
Te kvalitete ostaju relativno stabilne tijekom vremena i ne mogu se prvenstveno pripisati zdravstvenom stanju, upotrebi lijekova ili razvojnoj fazi pojedinca. Istraživači su također istraživali manje ekstreman oblik narcizma koji se naziva narcisoidni tip ličnosti. Takve osobe posjeduju većinu ili sve karakteristike narcističkog poremećaja osobnosti, ali se smatra da su unutar normalnog raspona osobnosti.
Osobe koje pokazuju ili narcistički poremećaj osobnosti ili narcisoidni tip osobnosti postaju pretjerano zabrinute za dobivanje pozitivnih, uveličavajućih povratnih informacija od drugih i reagiraju s ekstremno pozitivnim ili negativnim emocijama kada uspiju ili ne dobiju potvrdu da ih drugi visoko cijene.
Narcisi žele pozitivne povratne informacije i aktivno manipuliraju drugima kako bi od njih dobili potvrdu da im se dive. U skladu s tim, smatra se da narcizam odražava oblik kronične interpersonalne regulacije samopoštovanja.
Narcisoidni tip ličnosti mjeri se upitnicima za samoprocjenu kao što je Narcisoidni inventar osobnosti (NPI), koji se također može koristiti za procjenu narcističkog poremećaja osobnosti. Pokazalo se da ljudi koji imaju visoke rezultate na NPI-u pokazuju široku paletu narcisoidnog ponašanja, poput arogancije, hinjene superiornosti i agresivnosti.
Porijeklo narcizma
Kliničke teorije narcizma, poput onih austrijskih psihoanalitičara Heinza Kohuta i Otta Kernberga, smatra da narcizam odraslih ima svoje korijene u iskustvima iz ranog djetinjstva (poremećaji u ranim društvenim (roditeljskim) odnosima). Također, obojica smatraju narcizam nedostatkom u razvoju zdravog ja.
Prema Kohutu, djetetovo ja se razvija i sazrijeva kroz interakcije s drugima (prvenstveno s majkom) koje djetetu pružaju priliku za dobivanje potvrde i poboljšanja te da se identificira sa savršenim i svemoćnim uzorima. Roditelji koji su empatični doprinose zdravom razvoju djetetovog ja. Problemi nastaju kada je roditelj neempatičan i ne uspijeva djetetu dati potvrdu i biti mu primjeren uzor.
Prema Kohutu, narcizam je zapravo razvojni zastoj - zastoj u djetetovom razvoju u onom što je bila normalna i neophodna faza, s rezultatom da djetetovo ja ostaje grandiozno i nerealno. Istodobno, dijete nastavlja idealizirati druge kako bi kroz druženje održalo samopoštovanje.
Nasuprot tome, Kernbergova teorija tvrdi da je narcizam obrana. To proizlazi iz djetetove reakcije na hladnoću i nedostatak empatije od strane roditelja, što možda proizlazi iz vlastitog narcizma. Prema Kernbergu, dijete postaje emocionalno gladno i bijesom odgovara na zanemarivanje roditelja. Prema ovom gledištu, narcistička obrana odražava djetetov pokušaj da se skloni u neki aspekt sebstva koji kod drugih izaziva divljenje - obranu koja u konačnici rezultira grandioznim i napuhanim osjećajem sebe. Narcisi su, prema Kernbergovom mišljenju, grandiozni izvana, ali ranjivi su i preispituju svoju vlastitu vrijednost iznutra.
Teorije Kernberga i Kohuta karakteriziraju narcise kao pojedince s poviješću nezadovoljavajućih društvenih odnosa u djetinjstvu koji kao odrasli posjeduju grandiozne poglede na sebe koji potiču konfliktnu psihološku ovisnost o drugima.
Patologija i ponašanje
Prema rezultatima istraživanja koji koriste NPI (narcisoidni inventar osobnosti), narcisi su osobe koje imaju napuhanu i grandioznu sliku o sebi. Stoga nije iznenađujuće što narcisi navode da imaju visoko samopoštovanje. Međutim, čini se da se te pozitivne slike o sebi temelje na pristranim i napuhanim percepcijama o njihovim postignućima i njihovim iskrivljenim pogledima na ono što drugi misle o njima.
Na primjer, precjenjuju svoju fizičku privlačnost u odnosu na ocjenu njihove privlačnosti od strane sudaca i precjenjuju svoju inteligenciju u odnosu na objektivne procjene svog IQ-a. U jednom eksperimentu, narcisoidne i nenarcisistične muškarce (kako su identificirani na temelju njihovih NPI rezultata) intervjuirala je žena čiji su odgovori bili skriptirani; tako su svi muškarci dobili istu društvenu povratnu informaciju. Narcisoidni muškarci, međutim, više su procjenjivali ženinu privlačnost prema njima nego nenarcistični muškarci. Drugi nalazi pokazuju da narcisi uzimaju veće zasluge za dobre ishode čak i kada su se ti ishodi dogodili srećom ili slučajem.
Iako je samopoštovanje narcisa visoko, ono je također krhko i nesigurno, o čemu svjedoči i njegova varijabilnost. Ona varira iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, više nego kod manje narcisoidnih ljudi. Druga istraživanja pokazuju da je vjerojatnije da će narcisi imati visoko eksplicitno (svjesno, samoprijavljeno) samopoštovanje i nisko implicitno (nesvjesno ili automatsko) samopoštovanje. Ovaj nalaz sugerira da, iako se narcisi opisuju pozitivnim riječima, njihovi nesvjesni osjećaji o sebi nisu tako pozitivni.
Samopromocija i samouveličavajuće izjave
Narcisoidni pozitivni, ali nesigurni pogledi na sebe navode ih da budu pažljiviji i da reagiraju na povratne informacije drugih ljudi. Narcisi više teže divljenju i osjećaju superiornosti nego tome da budu voljeni i prihvaćeni. Studije otkrivaju da samopoštovanje narcisa ovisi o tome koliko osjećaju da im se drugi dive. Štoviše, narcisi traže divljenje drugih pokušavajući manipulirati dojmovima koje stvaraju kod drugih. Daju samopromotivne i samouveličajuće izjave i pokušavaju privući poštovanje i komplimente od onih oko sebe. Također odgovaraju ljutnjom i ogorčenjem kada se osjećaju ugroženo od strane drugih.
Narcisi pokušavaju postići da im se drugi dive, a kada u tome ne uspiju, postaju neprijateljski nastrojeni. To doprinosi poremećenim međuljudskim odnosima koji su također obilježje poremećaja. Istraživanja su pokazala da ljudi opisuju svoje narcisoidne poznanike kao osobe koje pokušavaju impresionirati druge hvalisanjem i ponižavanjem drugih. Ova ponašanja su u početku uspješna jer oni koji komuniciraju s narcisistima smatraju da su kompetentni i privlačni. Međutim, s vremenom partneri doživljavaju narcisa kao arogantnog i neprijateljskog.
Nalazi niza studija sugeriraju da su narcisi ljudi koji koriste svoje prijatelje kako bi se osjećali dobro u sebi. Oni traže pažnju i divljenje kako bi podržali sliku o sebi koja je pozitivna. Stalno su na oprezu i najmanju sitnicu doživljavaju kao nepoštovanje.
No, svemu dođe kraj pa tako i težnja narcisa da se poboljšaju na račun svojih prijatelja u konačnici završava prekidom prijateljstva.
