Premda država osigurava dovoljan broj cjepiva da se postigne zadovoljavajuća procijepljenost, skepsa prema trenutno jedino dostupnom rješenju epidemije ne jenjava. Usprkos tome što je cjepivom tretirano 35 posto ukupne populacije u Hrvatskoj, i što značajnijih nuspojava čini se nema, antivakserski argumenti ne prestaju stizati. Tome vjerojatno doprinosi činjenica da Sars (Covid-19) stalno evoluira i da cjepivo sprečava bolest, ali ne i zarazu – što se u javnosti koristi kao argument protiv cijepljenja. I dok desnica nudi u javni prostor standardne antivakserske neistine (“Sars je malo jača gripa.” – Nije, nego malo slabiji HIV. Štoviše, Sars i HIV su genetski sličniji nego gripa i Sars), ljevica politički luta. Čini se, između obaveznog i neobaveznog cijepljenja, pitanja tereta neke krize (opće je prihvaćeno na ljevici da radnici snose teret ekonomskih kriza, poznato “stezanje remena”) i povjerenja u sustav kojeg prepoznaje kao temeljni uzrok problema. I tu će se najčešće lomiti ljevičarska politička koplja.
Generalno prihvaćeni zaključci lijeve misli po pitanju epidemije kažu da se povjerenje u institucije mora graditi političkim kredibilitetom kojeg HDZ nema, jer je njihov odnos prema zatvaranju društva bio, te je i dalje, zapravo licemjeran. Dok epidemiološke mjere ni u jednom trenu nisu bile bez iznimaka za desno izborno tijelo (mise, sprovodi, političke kampanje, ministarska ljubljenja estradnih zvijezda itd.. ), s druge strane, ljevica je ostala bez javnokulturnih punktova: kazališta, koncerata, izložbi itd… Štoviše, posebno se u medijima zgražalo nad mladima (svih političkih boja) koji krše mjere i okupljaju se na javnim mjestima. No, mladi samo nemaju poštovanja prema autoritetima, što je sastavni dio odrastanja i sazrijevanja. “Mladi”, ta popularna umjetna kategorija, ne nalaze nikakvu političku konzistentnost vlade te vide kroz ideologiju i demagogiju, stoga ne pristaju na nametnuta pravila koja elite same ne poštuju. Štoviše, političke kontradikcije svih prethodnih generacija neovisno o političkoj pripadnosti pokazuju im zorno na primjeru promjene klime samo to da one koji upravljaju društvom nije briga za to društvo, a kamoli za njihovu budućnost.
Narod je proizvod
“Narod” takvo portretiranje društva prati putem medija koji blagonaklono patroniziraju anonimno stanovništvo, tretirajući ih kao nepismene s razinom opće kulture od prije par stoljeća. Jer realno, novinarstvo je na tako niskim granama da je jedina skupina koju medijski radnici mogu patronizirati ona anonimna, s običnim poslovima, koja je iznijela ovu krizu na svojim leđima, a sada su optuženi za nisku društvenu procijepljenost. Istina je da se narod informira preko medija, i da je narod onakav kakvi su mediji, a ne obratno. No, problem epidemije nije samo nepovjerenje u politički sustav i zgađenost sadržajem kojim se puni medijski prostor. Problem nije niti gotovo potpuni manjak nepovjerenja u medije koji su tokom epidemije više računa vodili o tome kako da sami prežive krizu, kako da naplate klikove, i kako da zadrže glavu iznad vode, nego o posljedicama toga kako oblikuju argumente i opremaju tekstove i priloge.
Problem je što povjerenja nema ni u znanstveni ni zdravstveni sustav, jer oba su u svojoj osnovi tržišna. A narod jako dobro zna po kojim zakonitostima tržište funkcionira, osjećaju svaku krizu na vlastitoj koži. Prvo najava jedne od najunosnijih industrija na planeti – farmaceutske – da će do cjepiva proći godine, pa onda prođe šest mjeseci, “narod” je pročitao kao da se eksperimentira na ljudima. I tko bi im zamjerio: državni sustavi nikad nisu bili naklonjeni anonimnim pojedincima koji se osjećaju nezaštićeno, koji osjećaju da država nije na njihovoj strani. Sjetite se sami brojnih historijskih i aktualnih slučajeva kada su države i znanstvenici eksperimentirali na običnim ljudima uvijek u korist nekih dostignuća koja su obično nastajala s ciljem stvaranja profita. Manipulacije diljem planete oko broja oboljelih, krahirani zdravstveni sustav u svim ne-covid zdravstvenim potrebama, prijepori, površne informacije, kakofonija suprotnih informacija, itd.. sve to potpuno je uništilo povjerenje naroda u sustav. Povjerenje u institucije erodirano je i politikantstvom oko cjepiva (rusko i kinesko cjepivo “ne valjaju”, a ona iz zapadnih zemalja valjaju) Svi uzroci manipulacije javnošću i svi uzroci nepovjerenja naroda u politiku, znanost i medicinu imaju zajednički minimalni nazivnik, a to su komercijalizacija i komodifikacija. Pretvaranje prava i potreba u robu i usluge. Budući da je farmaceutska industrija jedna od najkomercijalnijih i najlicemjernijih, ako industrije kao društveni odnosi uopće mogu biti takve, ne može se optuživati narod za manjak povjerenja u sustav. Jer ovakav narod je samo posljedica trenda komodificiranja svega što se komercijalizirati može.
Trickle-down skepsa
Procijepljenost među medicinskim osobljem je visoka među liječnicima, ali ne i među ostalim osobljem. Na primjer, u Zadru, neprocijepljenost zdravstvenih radnika iznosi čak 40 posto. To svjedoči o nepovjerenju prema sustavu unutar samog sustava. Govorimo o skupini ljudi koja se prva imala cijepiti. Dakle, skepsa prema cijepljenju kapala je odozgo prema dolje – od medicinskog osoblja prema nemedicinskome, a često i od visokoobrazovanih ljudi prema drugima. Kad se govori o “narodu” u pravilu se misli na radničku klasu. Iako je u kontekstu antivakserstva, barem u Hrvatskoj, za to, osim desnice, primarno odgovorno visokoobrazovano stanovništvo. I oni šire skepsu. Tko će vjerovati jednome političaru, kad liječnik koji je godinama radio u Imunološkom zavodu javno putem mejnstrim medija (koji su narkomani za skandalima, “prijelomnim vijestima” i “senzacionalnim otkrićima”) upozorava ljude na zavjeru sa cjepivima. To je možda lažna informacija, no izvor je itekako legitiman, stoga se može objaviti. I tu ponovno leži problem ne samo medijske nepismenosti, nego uredničke političke nepismenosti.
Krug je sada skoro pa zatvoren, jer su svi ovi uvidi jasni političarima, a u cijeloj toj kakofoniji potrebno je pronaći vlastitu političku poziciju koja će biračima jasno poručiti da sve stranke vode svoju politiku. Tako se i odnos prema obaveznom cijepljenju izvitoperio. Dok bi se inače očekivalo od ljevice da promovira obavezno cijepljenje, jer je to zdravstveno, društveno i ekonomski najbolje rješenje, politička glupost uvjetuje da pozicija i opozicija ne mogu imati isto mišljenje. Jer ne može postojati tako važno društveno pitanje da se oko njega može stvoriti društveni konsenzus. Radikalna ljevica koja drži mejnstrim ljevicu (u našem slučaju: Možemo! i SDP) koliko toliko dalje od centra, napala bi svoje zastupnike za slaganje s vladom, stoga ovi pak nemaju izbora nego utopiti se u cirkularnim argumentima: ne smije se uvesti obavezno cijepljenje; ne može se teret cjepiva prebacivati na privatne subjekte; država toliko loše upravlja krizom da je sama kriva za neprocijepljenost; ne smije se kažnjavati one koji se neće cijepe; ne smije se nagrađivati one koji se neće cijepe. ALI! Mora se mijenjati sustav i graditi povjerenje u institucije.
Klasična ljevičarska intelektualno-moralna zamka, a upadanje u nju svjedoči političkoj adolescenciji. Ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo: nećemo sve što vlada predloži, jer to je naša politička pozicija – mi smo protiv pozicije. Nema veze što nitko u opoziciji nije ponudio nikakvo konkretno rješenje za cijepljenje (osim izgradnje povjerenja u institucije, što može biti i višestoljetni posao). Umjesto toga, oni i dalje podsjećaju na to tko se (u saboru) cijepio preko reda, a tko je kao svaki dobar đak, čekao svoj red. Umjesto rješenja, mi dobivamo cijeli niz moralnih zamki i političkih pat-pozicija u koje se ljevica sama uvlači, a teško izvlači. Djelovati politički, ljevičarski i progresivno, mora podrazumijevati mišljenje izvan zadanih okvira. To znači da premijera treba podržati onda kada boljeg rješenja nema. Je li obavezno cijepljenje ili premetanje krize na leđa “privatnih subjekata” idealno rješenje? Daleko od toga. Imamo li bolje? Koliko vidim nemamo. Ako ljevica ne može naći efikasnije rješenje, onda je ponekad bolje prihvatiti ponuđeno. Ako ljevica nije u stanju artikulirati rješenje, već se povoditi za nametnutim kategorijama, onda ne radi svoj posao kako treba.
bilten
