Može se ministar branitelja i s kerozinom prati, ako misli da će mu pomoći, ali svejedno je stvar kristalno jasna: znao je da kao izaslanika na paradu Skejine devete bojne, odnosno, da se ne lažemo, na splitsku proslavu osnutka Nezavisne Države Hrvatske, šalje brigadira Matka Raosa, kako lik diše, i da će, ne pošalje li nekoga, izazvati bijes domoljubnijih među domoljubima, premda valjda više nema onih među njima koji bi bili u stanju da glasaju za Plenkovićev HDZ. I sad, zar nije karikaturalno da se Ministarstvo ograđuje od Raosa kada ovaj u Splitu izgovara kako ”ne bi bilo današnje Hrvatske da nije bilo 10. travnja 1941.”?
Vidite lakrdiju? Ministarstvo poručuje da ”njegovo obraćanje nije ni bilo predviđeno”. ”Ističemo kako je g. Raos izjavu dao u svoje ime, a ne u ime Ministarstva te se ograđujemo od iste”, kaže se u reakciji resornog Ministarstva. Raos je, naime, jučer prilikom polaganja vijenaca ispred spomenika poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael Vitez Boban u Splitu, izjavio, ponavljam, ovo: ”Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske.” Zašto lakrdija? Jer je ministar jako dobro znao što će se dogoditi na komemoraciji u Lori i kod polaganje vijenaca, što će tamo Skejo trkeljati, da će se urlati ”Za dom – spremni!”, da će sav dekor biti ustaški itd.
Potpredsjednik SDP-a Hrvatske Ranko Ostojić kaže: ”Nedopustivo je da se Domovinski rat i stvaranje današnje Hrvatske dovodi na bilo koji način u vezu sa zločinačkom NDH, koja je bila kvislinška tvorevina. Hrvatska, kao i cijela slobodna Europa, nastala je na temeljima i vrijednostima antifašizma, što je definirano našim Ustavom i na to trebamo biti ponosni”.
Je, dobro je poručio Ostojić. Ali, što se tu ima dopuštati ili ne dopuštati kada je Raos zapravo ponovio narativ Gojka Šuška i njegova nazovi šefa Franje Tuđmana (tko je komu bio šef tada zaista je složeno pitanje: tko je donosio pare, tko naoružanje…), narativ kojeg se Andrej Plenković službeno nikada nije odrekao i kada HDZ u hranidbenom lancu ima Skeju, Raosa i slične?
Ustaše su željeli Hrvatsku bez Srba, na primjer, (verbalizirao je to Mile Budak, najjasnije, ali je to bila ključna stavka njihove agende), Tuki i Goja su to maltene ostvarili, Plenki salutira ocima domovine, i što se tu imamo buniti? Tražili smo? Dobili smo! Pa konzumirajmo, braćo i sestre Hrvati, onda ovu neoustašku, kakti uljuđenu, državicu koja je važna, samosvjesna i uređena utoliko što gotovo više nećete naći uvalu ili mjestance, evo me, jučer vidjeh to i u uvali Brna na Korčuli, koje nije nagrđeno nekakvom građevinskom mafijaškom HDZ-ovskom satrapijom, nedovršenom dakako.
Što da vam kažem? Zašto bismo se uopće nervirali zbog Skeje i Raosa kada se Josip Bozanić ili Želimir Puljić ne sekiraju što im se jučer, umjesto ulaska Isusa u Jeruzalem po buenos airesima i drugim hrvatskim domoljubnim crkvenim pripizdinama, komemorirao 10. travnja i ”vjekovna borba Hrvata za slobodu”?
Taj isti Bozanić je mrtav hladan u katoličkom centru sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu onomad služio misu niti pet metara od velike reljefne karte koja (kao) prikazuje NDH, premda na tom lažnjaku stoji i Istra i Međimurje, i Baranja e tutti cuanti, i trebalo je da ga opičim u ovoj istoj kolumni koju čitate, ali koja se tada objavljivala u riječkom Novom listu, i da ga pozovem na odgovornost prema Ustavu Republike Hrvatske, da bi tiho, najtiše, ta nakaradnost koja je iz jednog hrvatskog doma koji se prodavao (da bi se tim novcem kupovala zgrada za hrvatsko veleposlanstvo), providnost fratara završila u bogoslužnom prostoru a onda u jednom centru pod kontrolom Crkve, ali iza ćoška, na sto metara, u zgradi u kojoj se održavaju rođendani, Caritasovi čajevi i druga sijela.
Samo nekoliko povijesnih natuknica. Rimokatolička Crkva u Jugoslaviji, ponavlja se sve do danas po tim buenos airesima, ali i među nama u domovini, nije bila zadovoljna svojim položajem i bila je veliki protivnik liberalnih načela na kojima je ona bila organizirana. Poslije dolaska Stepinca na mjesto zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolita ojačala je klerikalna kritika jugoslavenske države. Na odnos Vatikana i rimokatoličke hijerarhije prema jugoslavenskoj državi izrazito negativno je djelovalo odbacivanje konkordata u Beogradu u srpnju 1937.
Najvažniji oslonac u zemlji je ustaška teroristička organizacija Ante Pavelića imala u klerikalnim krugovima, u masovnim katoličkim organizacijama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, uz ostalo i na Zagrebačkom sveučilištu. Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od ”zla komunizma i nemorala koji on donosi” smatrajući da ne uživa podršku države. Poslije državnog udara 27. ožujka 1941. u Beogradu nadbiskup Alojzije Stepinac je smatrao da je većina Hrvata, ako ne i svi, za to da se odcijepe od Srba.
Ono što Skejo i Raos veličaju kao novostvorenu državu ide ovako: da je Paveličeva državica imala prijeku potrebu učvrstiti svoj međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. To je činio pred papom Pijom XII. Po svemu sudeći čak i sredinom 1943., kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno. Naime, Stepinac je pred Papom, prema talijanskim i britanskim izvorima (što bivši mostarski biskup Perić naziva lažnom konstrukcijom kako bi se naudilo Stepincu), branio NDH i nakon što je 1943. Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se u to da je pitanje Židova riješeno.
Rimokatolička hijerarhija, svećenici po župama, redovnici, među njima posebno neki franjevci, slijedili su poziv svog duhovnog pastira. Treba ipak priznati da je bilo biskupa koji su otvorenije od Stepinca zagovarali ustaštvo; na primjer, nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu. Kao i u cjelokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Europe”, naročito Židovi. Pozivalo se na nemilosrdan obračun s njima.
Važno je istaknuti da je Stepinac sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone (kako su nas podsjetili pokojni Slavko Goldstein i Ivo Goldstein).
Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na ”human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.
Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”Novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.
Naš problema ostaje jer je on vezan uz činjenicu da i vlasti u RH i mnogi u Crkvi prakticiraju moral fašista. Taj moral se, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može sažeti u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.
Ni 77 godina od završetka Drugog svjetskog rata hrvatski episkopat, kao ni onaj u BiH, nije jasno osudilo ustaše i NDH u cjelovitom i odgovarajućem dokumentu. Zašto bi sva naša galama bila usmjerena prema nekom Skeji ili pobočniku Raosu?
Upravo tako. HBK još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom (jedan sličan dokument, za razliku od hrvatskih biskupa, oni u Njemačkoj su uz 75. godišnjicu ipak objavili i vrlo je kvalitetan!), a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena.
Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije, uvaženi brigadiru Raose.
Katolička Crkva se dosta puta u povijesti (pa i u mojoj rodnoj Argentini) priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece!
Elem. Govorim o samooptuživanju. Evo što je objavljeno u Stepinčevom Katoličkom listu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Glavni urednik u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.).
I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička Crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?
Stepinčevo je ushićenje uspostavom NDH (eto, o ovomu bismo trebali pisati u ovim danima, a ne o Skeji) je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvog dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” I nismo čuli da se HBK ogradila od takvog istupa nadbiskupa Stepinca.
A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.
Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.
Za kraj, ne zbog Skeje ili Raosa, nego zbog nas, želim reći nekoliko riječi kao teolog. Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. To mora biti kazano na početku Velikog tjedna.
Poštovane čitateljice i čitatelji, ljudi dobre volje, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri iskazuje komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva, bilo da se to radi kod nas, u Ukrajini, Rusiji ili Srbiji.
Bilo bi krajnje vrijeme da svaka strana (desnica i ljevica) prizna svoje grijehe, da se jasno distancira od zločina i da te zločine osudi – kako ustaša, tako i partizana.
Doista, ta gromoglasna šutnja Katoličke Crkve i vodstva RH o trajnoj rehabilitaciji ustaštva veliki je teret, ogromna sramota i šamarčina na licu svakog poštenog čovjeka.
Dosta je više te vaše šutnje! Zaista, ako su njemački biskupi progovorili, zar se vi smatrate boljima od njih? Manje grešnima možda?
Za HDZ me pitate? Pa, ovako ću vam kazati: progovorite o njihovoj korupciji, barem, onako kao što biskup grada Rima Franjo progovara o agresorima na Ukrajinu i, općenito, o onima kojima je rat, bilo koji, poželjna opcija. Pa ćemo onda nastaviti.
autograf
Vidite lakrdiju? Ministarstvo poručuje da ”njegovo obraćanje nije ni bilo predviđeno”. ”Ističemo kako je g. Raos izjavu dao u svoje ime, a ne u ime Ministarstva te se ograđujemo od iste”, kaže se u reakciji resornog Ministarstva. Raos je, naime, jučer prilikom polaganja vijenaca ispred spomenika poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael Vitez Boban u Splitu, izjavio, ponavljam, ovo: ”Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske.” Zašto lakrdija? Jer je ministar jako dobro znao što će se dogoditi na komemoraciji u Lori i kod polaganje vijenaca, što će tamo Skejo trkeljati, da će se urlati ”Za dom – spremni!”, da će sav dekor biti ustaški itd.
Potpredsjednik SDP-a Hrvatske Ranko Ostojić kaže: ”Nedopustivo je da se Domovinski rat i stvaranje današnje Hrvatske dovodi na bilo koji način u vezu sa zločinačkom NDH, koja je bila kvislinška tvorevina. Hrvatska, kao i cijela slobodna Europa, nastala je na temeljima i vrijednostima antifašizma, što je definirano našim Ustavom i na to trebamo biti ponosni”.
Je, dobro je poručio Ostojić. Ali, što se tu ima dopuštati ili ne dopuštati kada je Raos zapravo ponovio narativ Gojka Šuška i njegova nazovi šefa Franje Tuđmana (tko je komu bio šef tada zaista je složeno pitanje: tko je donosio pare, tko naoružanje…), narativ kojeg se Andrej Plenković službeno nikada nije odrekao i kada HDZ u hranidbenom lancu ima Skeju, Raosa i slične?
Ustaše su željeli Hrvatsku bez Srba, na primjer, (verbalizirao je to Mile Budak, najjasnije, ali je to bila ključna stavka njihove agende), Tuki i Goja su to maltene ostvarili, Plenki salutira ocima domovine, i što se tu imamo buniti? Tražili smo? Dobili smo! Pa konzumirajmo, braćo i sestre Hrvati, onda ovu neoustašku, kakti uljuđenu, državicu koja je važna, samosvjesna i uređena utoliko što gotovo više nećete naći uvalu ili mjestance, evo me, jučer vidjeh to i u uvali Brna na Korčuli, koje nije nagrđeno nekakvom građevinskom mafijaškom HDZ-ovskom satrapijom, nedovršenom dakako.
Što da vam kažem? Zašto bismo se uopće nervirali zbog Skeje i Raosa kada se Josip Bozanić ili Želimir Puljić ne sekiraju što im se jučer, umjesto ulaska Isusa u Jeruzalem po buenos airesima i drugim hrvatskim domoljubnim crkvenim pripizdinama, komemorirao 10. travnja i ”vjekovna borba Hrvata za slobodu”?
Taj isti Bozanić je mrtav hladan u katoličkom centru sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu onomad služio misu niti pet metara od velike reljefne karte koja (kao) prikazuje NDH, premda na tom lažnjaku stoji i Istra i Međimurje, i Baranja e tutti cuanti, i trebalo je da ga opičim u ovoj istoj kolumni koju čitate, ali koja se tada objavljivala u riječkom Novom listu, i da ga pozovem na odgovornost prema Ustavu Republike Hrvatske, da bi tiho, najtiše, ta nakaradnost koja je iz jednog hrvatskog doma koji se prodavao (da bi se tim novcem kupovala zgrada za hrvatsko veleposlanstvo), providnost fratara završila u bogoslužnom prostoru a onda u jednom centru pod kontrolom Crkve, ali iza ćoška, na sto metara, u zgradi u kojoj se održavaju rođendani, Caritasovi čajevi i druga sijela.
Samo nekoliko povijesnih natuknica. Rimokatolička Crkva u Jugoslaviji, ponavlja se sve do danas po tim buenos airesima, ali i među nama u domovini, nije bila zadovoljna svojim položajem i bila je veliki protivnik liberalnih načela na kojima je ona bila organizirana. Poslije dolaska Stepinca na mjesto zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolita ojačala je klerikalna kritika jugoslavenske države. Na odnos Vatikana i rimokatoličke hijerarhije prema jugoslavenskoj državi izrazito negativno je djelovalo odbacivanje konkordata u Beogradu u srpnju 1937.
Najvažniji oslonac u zemlji je ustaška teroristička organizacija Ante Pavelića imala u klerikalnim krugovima, u masovnim katoličkim organizacijama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, uz ostalo i na Zagrebačkom sveučilištu. Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od ”zla komunizma i nemorala koji on donosi” smatrajući da ne uživa podršku države. Poslije državnog udara 27. ožujka 1941. u Beogradu nadbiskup Alojzije Stepinac je smatrao da je većina Hrvata, ako ne i svi, za to da se odcijepe od Srba.
Ono što Skejo i Raos veličaju kao novostvorenu državu ide ovako: da je Paveličeva državica imala prijeku potrebu učvrstiti svoj međunarodni položaj u okviru ”Nove Europe”, u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta s Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH. To je činio pred papom Pijom XII. Po svemu sudeći čak i sredinom 1943., kada je genocid nad Srbima i Romima već bio jako uznapredovao, a uništenje Židova bilo gotovo dovršeno. Naime, Stepinac je pred Papom, prema talijanskim i britanskim izvorima (što bivši mostarski biskup Perić naziva lažnom konstrukcijom kako bi se naudilo Stepincu), branio NDH i nakon što je 1943. Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se u to da je pitanje Židova riješeno.
Rimokatolička hijerarhija, svećenici po župama, redovnici, među njima posebno neki franjevci, slijedili su poziv svog duhovnog pastira. Treba ipak priznati da je bilo biskupa koji su otvorenije od Stepinca zagovarali ustaštvo; na primjer, nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu. Kao i u cjelokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Europe”, naročito Židovi. Pozivalo se na nemilosrdan obračun s njima.
Važno je istaknuti da je Stepinac sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode na čovječan način. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone (kako su nas podsjetili pokojni Slavko Goldstein i Ivo Goldstein).
Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi na ”human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.
Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”Novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.
Naš problema ostaje jer je on vezan uz činjenicu da i vlasti u RH i mnogi u Crkvi prakticiraju moral fašista. Taj moral se, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može sažeti u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.
Ni 77 godina od završetka Drugog svjetskog rata hrvatski episkopat, kao ni onaj u BiH, nije jasno osudilo ustaše i NDH u cjelovitom i odgovarajućem dokumentu. Zašto bi sva naša galama bila usmjerena prema nekom Skeji ili pobočniku Raosu?
Upravo tako. HBK još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom (jedan sličan dokument, za razliku od hrvatskih biskupa, oni u Njemačkoj su uz 75. godišnjicu ipak objavili i vrlo je kvalitetan!), a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena.
Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije, uvaženi brigadiru Raose.
Katolička Crkva se dosta puta u povijesti (pa i u mojoj rodnoj Argentini) priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece!
Elem. Govorim o samooptuživanju. Evo što je objavljeno u Stepinčevom Katoličkom listu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Glavni urednik u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.).
I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička Crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?
Stepinčevo je ushićenje uspostavom NDH (eto, o ovomu bismo trebali pisati u ovim danima, a ne o Skeji) je sasvim logično. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvog dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”, te zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” I nismo čuli da se HBK ogradila od takvog istupa nadbiskupa Stepinca.
A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.
Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.
Za kraj, ne zbog Skeje ili Raosa, nego zbog nas, želim reći nekoliko riječi kao teolog. Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. To mora biti kazano na početku Velikog tjedna.
Poštovane čitateljice i čitatelji, ljudi dobre volje, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri iskazuje komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva, bilo da se to radi kod nas, u Ukrajini, Rusiji ili Srbiji.
Bilo bi krajnje vrijeme da svaka strana (desnica i ljevica) prizna svoje grijehe, da se jasno distancira od zločina i da te zločine osudi – kako ustaša, tako i partizana.
Doista, ta gromoglasna šutnja Katoličke Crkve i vodstva RH o trajnoj rehabilitaciji ustaštva veliki je teret, ogromna sramota i šamarčina na licu svakog poštenog čovjeka.
Dosta je više te vaše šutnje! Zaista, ako su njemački biskupi progovorili, zar se vi smatrate boljima od njih? Manje grešnima možda?
Za HDZ me pitate? Pa, ovako ću vam kazati: progovorite o njihovoj korupciji, barem, onako kao što biskup grada Rima Franjo progovara o agresorima na Ukrajinu i, općenito, o onima kojima je rat, bilo koji, poželjna opcija. Pa ćemo onda nastaviti.
autograf
