Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja sjećanja i osjećaja, odnosno zaboravljivost traumatskih događaja. Uslijed traumatskih sjećanja može doći do disocijacije – složenog psihofiziološkog procesa koji potiskuje traume i čini ih nedostupnim našem sjećanju. No, i potisnuta traumatska sjećanja mogu utjecati na naše osjećaje i ponašanje.“
Lijek koji se preporuča u umetnutim oglasima je hipnoza. Hipnoza je uspavljivanje svijesti. Hipnotiziran čovjek ne vidi stvarnost. Radi i misli kako mu se kaže. Nije gospodar ni svojih misli ni tijela. Gledatelji sa strane ga žale ili mu se, u gorem slučaju, smiju. U svom snu on je sretan i siguran.
Je li to liječenje ili tek prividna smrt i san? Zašto onda ne poticati uzimanje droga? Recimo za starije od 65 godina, to nikome ne šteti. Depresija se uostalom i liječi pilulama. Vrli novi svijet bio bi farmakološki raj. Uostalom, reklame za sedative, stilski nalik na one za deterdžente, napast su za kućanice. I depresija se liječi novcem. Kupi svoju sreću u piluli i baš te briga. Čovjek nije otok i depresija nije grmlje na tom otoku.
Mislim da je depresija posljedica nezdravog društva, ne pojedinačnih trauma ili, točnije, da se pojedinačne traume, naslijeđena inklinacija prema depresiji razmašu kada im društveni uvjeti pogoduju.
Mislim da je epidemija depresije posljedica nezdravog društva. Ljudi ne vide budućnost. Nameće im se gledanje u prošlost. Njihov, zapravo naš identitet je određen prošlošću. Tko tako ne misli, tko ne vidi nerazlomljenu liniju od narodnih kraljeva, nenarodnih vladara, gradskih privilegija, tko ne vidi ni Turke, ni Srbe kao neprijatelje, taj je sumnjiv i bolestan.
Onaj tko ne vjeruje da je Spasitelj uskrsnuo nije jadan, već drukčiji i neželjen.
Ne mislim na napisane riječi i izmišljene parole, fraze prigodnih govora, već na društvo koje želi biti jače time da isključi druge, da ih ostavi same, konačno i da ih proglasi bolesnim jer su drukčiji, jer misle svojom glavom, jer ne gledaju kroz naočale naučenih slika i fraza.
U današnjem društvu kad ne luduješ za šopingom, utakmicama i ne vjeruješ Državnom uredu za statistiku da radimo bolje, da je sve više zaposlenih, ti si prgavac kojeg se ne želi, ne štiti i ne poštuje. Kad si u manjini, siromašan i bijedan, bolestan i kljast, trebaš moliti za milost, a ne tražiti prava.
Društva visoko postavljaju letvicu uspješnosti. Ljudi vjeruju da je uspjeh u životu imati stvari, biti bogat, imati status: biti poštovan, cijenjen, čak slavan. Ljudi vjeruju da ih moć čini sretnim.
I doista je tako. Oni koji imaju novac, ugled i moć vjerojatno su subjektivno sretni. Međutim, život je igra u kojoj ne dobivaju svi, već netko gubi, a netko dobije. Broj dobitnika je malen. Broj gubitnika daleko veći. Daleko veći, oni su društvo.
Neki se iz takve situacije izvlače bijegom u svoje fiksacije i snove, neki bijesno i uzaludno protestiraju, ali većina se tiho miri u komociji svoje intime.
I dok neki napreduju, imaju više, ljudi ih znaju i vole, imaju moć, tiha većina guta svakodnevne poraze i neuspjehe.
S nostalgijom se sjećaju svojih očekivanja i maštanja, s rezignacijom se predaju svakidašnjim jadikovkama, jalu i depresiji.
Normalni ljudi su depresivni, jer su njihova očekivanja propala. Onima koji su vjerovali u slobodnu Hrvatsku ideali se ruše u trivijalnim manipulacijama izbornim sustavom, trikovima saborskog poslovnika i olakom lakoćom medijske slike Hrvatske.
Oni koji su vjerovali u neovisnu domovinu vide da ih se vuče za nos i da se patrioti bogate bez rada i sposobnosti, da je patriotizam parola fronta, da se u salonima lako govori o suverenosti, čak o suverenističkoj politici, a sve završava rečenicom ”Uspješno smo se zadužili”.
Oni koji su vjerovali u svoju žrtvu da bi potomci živjeli bolje uče kako da koriste Skype i Viber da bi vidjeli sinove i unuke. Znam, dragi čitatelju, ovdje bi se moglo efektno ironizirati planovi razvoja europskim sredstvima, demografske floskule i strategija turizma, ali sve to je gadljivo.
Vodi u depresiju.
Ne, nije depresija posljedica oskudice u djetinjstvu, nemarnih roditelja i loših prijatelja, nemile škole i nedostatka vjere, neuslišanih molitvi. Depresija je posljedica propasti društvenih ideala.
Svi apeli za ovu ili onu ideologiju, sve mise i propovjedi, pametne ili huškačke izjave padaju u vodu pred jednostavnom činjenicom: novca, slave i moći ljudima nikad dosta.
Stvorili smo društvo u kojem je novac mjera svih stvari. Ukrasti se može, ukrasti se treba, ali ne malo, jer si nastradao ako nisu ukrao dosta.
Za slavu ti ne trebaju izvrsnost i herojstvo već mediji, slika na ekranu, Instagram s kućnim ljubimcem ili skupom torbicom.
Za moć treba beskrupulozno poltronstvo, prijetvornost i regenerator debele kože.
Iznevjerene ambicije, kucanje ovrhovoditelja i odluka da se Nova godina slavi uz pečeno pile iz Konzuma pravi su razlog depresije. Ne plaši se visine onaj tko želi letjeti, ali se svi plaše puzanja.
Depresija je simptom blijeđenja snova. Stanje onih koji ne mogu pobjeći u ludilo jer još imaju zdrav razum koji im samo smeta.
Spinoza kaže: “Mnogi su ljudi obuzeti jednim i istim uzorkom koji ih zahvaća u velikoj mjeri. Sva njihova ćutila tako su pogođena jednim objektom da vjeruju da on doista postoji iako ga nema. Ako je čovjek budan, misle da je on lud… Kad lakom čovjek misli samo na novac i posjed, kada mu je jedina ambicija slava, nitko o njemu na misli kao o luđaku nego samo kao o uznemirenom, općenito svatko za njega ima razumijevanja. Ali u stvarnosti pohlepa, ambicija i slično samo su oblik ludila iako o tome ne mislimo kao o bolesti.“ (Erich Fromm, ”Zdravo društvo”, 1955.)
Depresija, iako najčešća iza zaključanih vrata, bolest je našeg svijeta, ne našeg uma.
Agregatno je stanje duha nekog doba i zato se ne liječi pilulama, već jasnom svrhom društva, opravdanim povjerenjem u vlast i zakone.
Marifetluci i taktičke pobjede, najčešće kupovanje vremena do kraja mandata, u političkim bitkama skreću pažnju na vanjske uspjehe, a ustvari jača osjećaj izgubljenosti, dezorijentacije i depresije kod ljudi.
Depresiju kod pojedinca često prate napadi panike. U društvu smo, mislim, na rubu toga.
autograf
Lijek koji se preporuča u umetnutim oglasima je hipnoza. Hipnoza je uspavljivanje svijesti. Hipnotiziran čovjek ne vidi stvarnost. Radi i misli kako mu se kaže. Nije gospodar ni svojih misli ni tijela. Gledatelji sa strane ga žale ili mu se, u gorem slučaju, smiju. U svom snu on je sretan i siguran.
Mislim da je depresija posljedica nezdravog društva, ne pojedinačnih trauma ili, točnije, da se pojedinačne traume, naslijeđena inklinacija prema depresiji razmašu kada im društveni uvjeti pogoduju
Je li to liječenje ili tek prividna smrt i san? Zašto onda ne poticati uzimanje droga? Recimo za starije od 65 godina, to nikome ne šteti. Depresija se uostalom i liječi pilulama. Vrli novi svijet bio bi farmakološki raj. Uostalom, reklame za sedative, stilski nalik na one za deterdžente, napast su za kućanice. I depresija se liječi novcem. Kupi svoju sreću u piluli i baš te briga. Čovjek nije otok i depresija nije grmlje na tom otoku.
Mislim da je depresija posljedica nezdravog društva, ne pojedinačnih trauma ili, točnije, da se pojedinačne traume, naslijeđena inklinacija prema depresiji razmašu kada im društveni uvjeti pogoduju.
Mislim da je epidemija depresije posljedica nezdravog društva. Ljudi ne vide budućnost. Nameće im se gledanje u prošlost. Njihov, zapravo naš identitet je određen prošlošću. Tko tako ne misli, tko ne vidi nerazlomljenu liniju od narodnih kraljeva, nenarodnih vladara, gradskih privilegija, tko ne vidi ni Turke, ni Srbe kao neprijatelje, taj je sumnjiv i bolestan.
Onaj tko ne vjeruje da je Spasitelj uskrsnuo nije jadan, već drukčiji i neželjen.
Ne mislim na napisane riječi i izmišljene parole, fraze prigodnih govora, već na društvo koje želi biti jače time da isključi druge, da ih ostavi same, konačno i da ih proglasi bolesnim jer su drukčiji, jer misle svojom glavom, jer ne gledaju kroz naočale naučenih slika i fraza.
U današnjem društvu kad ne luduješ za šopingom, utakmicama i ne vjeruješ Državnom uredu za statistiku da radimo bolje, da je sve više zaposlenih, ti si prgavac kojeg se ne želi, ne štiti i ne poštuje. Kad si u manjini, siromašan i bijedan, bolestan i kljast, trebaš moliti za milost, a ne tražiti prava.
Društva visoko postavljaju letvicu uspješnosti. Ljudi vjeruju da je uspjeh u životu imati stvari, biti bogat, imati status: biti poštovan, cijenjen, čak slavan. Ljudi vjeruju da ih moć čini sretnim.
U današnjem društvu kad ne luduješ za šopingom, utakmicama i ne vjeruješ Državnom uredu za statistiku da radimo bolje, da je sve više zaposlenih, ti si prgavac kojeg se ne želi, ne štiti i ne poštuje. Kad si u manjini, siromašan i bijedan, bolestan i kljast, trebaš moliti za milost, a ne tražiti prava
I doista je tako. Oni koji imaju novac, ugled i moć vjerojatno su subjektivno sretni. Međutim, život je igra u kojoj ne dobivaju svi, već netko gubi, a netko dobije. Broj dobitnika je malen. Broj gubitnika daleko veći. Daleko veći, oni su društvo.
Neki se iz takve situacije izvlače bijegom u svoje fiksacije i snove, neki bijesno i uzaludno protestiraju, ali većina se tiho miri u komociji svoje intime.
I dok neki napreduju, imaju više, ljudi ih znaju i vole, imaju moć, tiha većina guta svakodnevne poraze i neuspjehe.
S nostalgijom se sjećaju svojih očekivanja i maštanja, s rezignacijom se predaju svakidašnjim jadikovkama, jalu i depresiji.
Normalni ljudi su depresivni, jer su njihova očekivanja propala. Onima koji su vjerovali u slobodnu Hrvatsku ideali se ruše u trivijalnim manipulacijama izbornim sustavom, trikovima saborskog poslovnika i olakom lakoćom medijske slike Hrvatske.
Oni koji su vjerovali u neovisnu domovinu vide da ih se vuče za nos i da se patrioti bogate bez rada i sposobnosti, da je patriotizam parola fronta, da se u salonima lako govori o suverenosti, čak o suverenističkoj politici, a sve završava rečenicom ”Uspješno smo se zadužili”.
Oni koji su vjerovali u svoju žrtvu da bi potomci živjeli bolje uče kako da koriste Skype i Viber da bi vidjeli sinove i unuke. Znam, dragi čitatelju, ovdje bi se moglo efektno ironizirati planovi razvoja europskim sredstvima, demografske floskule i strategija turizma, ali sve to je gadljivo.
Vodi u depresiju.
Oni koji imaju novac, ugled i moć vjerojatno su subjektivno sretni. Međutim, život je igra u kojoj ne dobivaju svi, već netko gubi, a netko dobije. Broj dobitnika je malen. Broj gubitnika daleko veći. Daleko veći, oni su društvo
Ne, nije depresija posljedica oskudice u djetinjstvu, nemarnih roditelja i loših prijatelja, nemile škole i nedostatka vjere, neuslišanih molitvi. Depresija je posljedica propasti društvenih ideala.
Svi apeli za ovu ili onu ideologiju, sve mise i propovjedi, pametne ili huškačke izjave padaju u vodu pred jednostavnom činjenicom: novca, slave i moći ljudima nikad dosta.
Stvorili smo društvo u kojem je novac mjera svih stvari. Ukrasti se može, ukrasti se treba, ali ne malo, jer si nastradao ako nisu ukrao dosta.
Za slavu ti ne trebaju izvrsnost i herojstvo već mediji, slika na ekranu, Instagram s kućnim ljubimcem ili skupom torbicom.
Za moć treba beskrupulozno poltronstvo, prijetvornost i regenerator debele kože.
Iznevjerene ambicije, kucanje ovrhovoditelja i odluka da se Nova godina slavi uz pečeno pile iz Konzuma pravi su razlog depresije. Ne plaši se visine onaj tko želi letjeti, ali se svi plaše puzanja.
Depresija je simptom blijeđenja snova. Stanje onih koji ne mogu pobjeći u ludilo jer još imaju zdrav razum koji im samo smeta.
Marifetluci i taktičke pobjede, najčešće kupovanje vremena do kraja mandata, u političkim bitkama skreću pažnju na vanjske uspjehe, a ustvari jača osjećaj izgubljenosti, dezorijentacije i depresije kod ljudi
Spinoza kaže: “Mnogi su ljudi obuzeti jednim i istim uzorkom koji ih zahvaća u velikoj mjeri. Sva njihova ćutila tako su pogođena jednim objektom da vjeruju da on doista postoji iako ga nema. Ako je čovjek budan, misle da je on lud… Kad lakom čovjek misli samo na novac i posjed, kada mu je jedina ambicija slava, nitko o njemu na misli kao o luđaku nego samo kao o uznemirenom, općenito svatko za njega ima razumijevanja. Ali u stvarnosti pohlepa, ambicija i slično samo su oblik ludila iako o tome ne mislimo kao o bolesti.“ (Erich Fromm, ”Zdravo društvo”, 1955.)
Depresija, iako najčešća iza zaključanih vrata, bolest je našeg svijeta, ne našeg uma.
Agregatno je stanje duha nekog doba i zato se ne liječi pilulama, već jasnom svrhom društva, opravdanim povjerenjem u vlast i zakone.
Marifetluci i taktičke pobjede, najčešće kupovanje vremena do kraja mandata, u političkim bitkama skreću pažnju na vanjske uspjehe, a ustvari jača osjećaj izgubljenosti, dezorijentacije i depresije kod ljudi.
Depresiju kod pojedinca često prate napadi panike. U društvu smo, mislim, na rubu toga.
autograf
