Sad tek vidim kako je lako pogriješiti kad se čovjek drži skeptične znanosti i s prezirom gleda na mitove, priče o vješticama, đavlu ili čudesnim izlječenjima.
Ja sam tako u svojoj naivnosti sa sažaljenjem gledao na ljude koji su se bojali silnica podzemnih voda, u sebi se smijuljio rašljarima koji traže mjesto za bunar ili babama koje su tvrdile da planiranu kuću treba pomaknuti malo ulijevo. Mislio sam da samo jadni i ograničeni zovu medije u noćnim programima radi uklanjanja uroka.
Ja sam žrtva zablude. Mislio sam, govorio i pisao da je bahatost hrvatskih premijera posljedica Ustava, oligarhizacije političkih stranaka i pretvaranja Sabora u kokošinjac. Bijesno govorio o političkoj kulturi.
Mislio sam i gore: da na vlast dolaze ljudi prepuni dječačkih frustracija, oni koje su očevi zapuštali, a majke nisu dojile.
No to nisam baš glasno govorio jer ne volim tračeve o karakternim manama ljudi, preljubima vođa i njihovu naviku da se smiju glupim dječjim vicevima. Mislio sam da ih treba prozivati kad kradu, kad govore gluposti ili zlobno podmeću konkurentima.
No sada se moja naivnost susreće s velikim izazovom. Premijeri u višegodišnjem slijedu pokazuju strašne znakove arogancije. To ih prođe kad izgube vlast i pokazuju se sasvim normalnima, ne hvale se satovima i frizurama, čitaju knjige (čak i moje knjige) i pokazuju se kao zrele osobe, skromne i lišene pretjerane taštine. Normalni ljudi.
Znam da je skupa terapija bolesniku dati vlast, ali izgleda da stranke vole takve, da ih narod cijeni – usprkos povremene sumnje da nisu baš sasvim normalni. Zamuckivanje i glupe izjave ne bi se ni primijetile, nikoga ne bi smetalo da premijer ili ministar ne zna jezike, da slabo divani hrvatski, i to s greškom, da farba kosu da nije na vlasti. Zašto se, pobogu, ljudi tako promijene kad im daš vlast?
Tako se meni činilo da se radi o tipičnoj bolesti vlasti.
Kad nečiji karakter pokaže naličje, mislio sam da je to zato što ti ljudi žive u svom posebnom svijetu, okruženi ulizicama i obožavateljima, savjetnicima koji se boje njihovog izljeva bijesa.
Na sudu se čuju razgovori graditelja fontana sa svojim prijateljima i podređenima. Ljudi se zgražaju nad psovkama i vulgarnostima, ali mene najviše smeta okrutno iživljavanje nad podređenima, a još više shvaćanje da je kriminalna praksa donošenja odluka nešto normalno.
To sve je upravo prezir prema biračima, čvrsto uvjerenje da im nitko ne može ništa, da su iznad zakona i da mogu kupiti, uplašiti, javno sramotiti svakoga.
Ne znam je li za opis toga bolja riječ oholost, bahatost ili kompleks superiornosti.
Svejedno, posljedica je bestidna pljačka javnoga, taština i želja da ga prezreni narod obožava. Znam da će se s ovim posljednjim malo tko složiti, ali taknuti u taštinu Predsjednice, Plenkovića, Milana ili Milanovića izaziva bijes. Počinjem vjerovati da se to ne može objasniti psihologijom, odgojem ili školom.
Na pamet mi je palo da se to moglo izliječiti vjeronaukom.
No i za one koji sjede u prvim redovima u crkvi otkrije se da trguju javnim dobrom, nekretninama, prodaju kompanije za mizerne novce i predbacuju im – prodaju Hrvatsku. Barem ono malo što je ostalo. I Crkva ima aktivni odjel koji se bavi špekulacijama zemljištem, a Sveti Otac, izgleda, sumnja da se radi i o pranju novca.
Pokvarenost najboljih: političara, župnika, profesora, sudaca je najgora i ozbiljna; oni koji bi trebali biti uzoriti i mudri pokazuju se kolebljivcima i blesavima. Naravno, ne svi. Neki su pametni, ali vole pretjerano svoj nadmoćni položaj, neki su glupi, ali to ne primijete, neki su obrazovani, ali lošeg karaktera, a oni koji čitaju (malo vam podilazim) su i obrazovani, i pametni i pošteni. Jednom riječju: rijetki.
Na kraju, ostalo mi je logično objašnjenje. Bahatost onih na vlasti posljedica je utjecaja podzemnih voda i cijepljenja djece.
Na Gornjem gradu, na samom vrhu, bili su bunari, a stanovi i stare kuće imaju vlažne zidove. To u podzemlju divljaju nevidljive rijeke, sile i zračenja koja fizičari još nisu definirali, ali jasno vidimo posljedice.
Osobito je jak potok ispod Banskih dvora. Isto je i s Pantovčakom.
Sumnjao bih ja i u druge dijelove Zagreba, grada koji leži na blagu podzemnih voda i čije glavne zgrade, makar u dolini, sigurno zrače opasnim zrakama za gradonačelnike, direktore Holdinga.
No dobro, znam da će se sada pobuniti stanovnici Splita, Bjelovara i Gospića koji svoje obijesne luđake biraju velikom većinom. Reći će: opet samo Zagreb, i mi želimo više novca u proračunu, naše potrebe su veće, naši dugovi nepokriveni.
Ja sam tek pola stoljeća stanovnik Zagreba, ali osjećam podlu zavist koja se time prikriva. Bahatost, rasipnost i pokvarenost vlasti – nađite vi sebi, gospodo, objašnjenje – mogu biti posljedica prehrane, navike da se peče rakija i pije na kolinju.
Recimo, kad par dana jedem oboritu ribu i blitvu, osjetim prirodnu potrebu za gustim Babićem (hvala, Jere), a kad još navalim na janjetinu i mladi luk, dobivam predodžbu o vlastitoj važnosti. Kada me izbodu osječki komarci, postajem agresivan i želim imati debelu kožu.
Predsjednica sasvim ispravno sve nedostatke tumači mentalitetom, kao da se radi o nečemu što je izvan nas, kao da je to neko prokletstvo. Snažna mjera uklanjanja toga što se kolokvijalno zove Zvonimirovo prokletstvo je zatiranje sjećanja, pa se vojarna u Kninu više ne zove prema njemu, već prema živim ratnicima.
Kao što vidite, mnoge su lokalne varijante koje objašnjavaju sumrak hrvatskog vodstva. Dodajte masone, komunjare, krezube prostitutke, a i neki Ante je nastradao kad se usudio pisati ono što drugi misle.
Ja, budući da je praznik rada koji se može spojiti s vikendom, uzalud čekam vodoinstalatera. Napustio sam marksističke tvrdnje da proizvodne snage i način proizvodnje određuju društvene odnose, odbacio tezu da rad određuje čovjeka (a onda implicitno da nerad određuje lopova i političara) i prihvatio sasvim razumljivu i očiglednu činjenicu da smo nastradali radi podzemnih voda.
Sad oživotvoren čekam majstora da mu to nabijem na savjest i zadužim ga za reforme.
Reforme kod nas neće poduzeti diplomati koji oklijevaju, friziraju i imaju čiste ruke, već, budući da je bravar umro, vodoinstalateri kojima je glavno “jel’ drži vodu”.
Tu leže naši kadrovski potencijali. Uostalom, stižu europski izbori, nekih se moramo riješiti. Kad vodoinstalateri dođu na vlast, prestat će podjele na ustaše i partizane, ideološki obračuni i medijske podvale.
Pitanje je ima li vode ili ne, jesu li ruke čiste.
autograf
Ja sam tako u svojoj naivnosti sa sažaljenjem gledao na ljude koji su se bojali silnica podzemnih voda, u sebi se smijuljio rašljarima koji traže mjesto za bunar ili babama koje su tvrdile da planiranu kuću treba pomaknuti malo ulijevo. Mislio sam da samo jadni i ograničeni zovu medije u noćnim programima radi uklanjanja uroka.
Ja sam žrtva zablude. Mislio sam, govorio i pisao da je bahatost hrvatskih premijera posljedica Ustava, oligarhizacije političkih stranaka i pretvaranja Sabora u kokošinjac. Bijesno govorio o političkoj kulturi.
Mislio sam i gore: da na vlast dolaze ljudi prepuni dječačkih frustracija, oni koje su očevi zapuštali, a majke nisu dojile.
Ja sam žrtva zablude. Mislio sam, govorio i pisao da je bahatost hrvatskih premijera posljedica Ustava, oligarhizacije političkih stranaka i pretvaranja Sabora u kokošinjac. Bijesno govorio o političkoj kulturi
No to nisam baš glasno govorio jer ne volim tračeve o karakternim manama ljudi, preljubima vođa i njihovu naviku da se smiju glupim dječjim vicevima. Mislio sam da ih treba prozivati kad kradu, kad govore gluposti ili zlobno podmeću konkurentima.
No sada se moja naivnost susreće s velikim izazovom. Premijeri u višegodišnjem slijedu pokazuju strašne znakove arogancije. To ih prođe kad izgube vlast i pokazuju se sasvim normalnima, ne hvale se satovima i frizurama, čitaju knjige (čak i moje knjige) i pokazuju se kao zrele osobe, skromne i lišene pretjerane taštine. Normalni ljudi.
Znam da je skupa terapija bolesniku dati vlast, ali izgleda da stranke vole takve, da ih narod cijeni – usprkos povremene sumnje da nisu baš sasvim normalni. Zamuckivanje i glupe izjave ne bi se ni primijetile, nikoga ne bi smetalo da premijer ili ministar ne zna jezike, da slabo divani hrvatski, i to s greškom, da farba kosu da nije na vlasti. Zašto se, pobogu, ljudi tako promijene kad im daš vlast?
Tako se meni činilo da se radi o tipičnoj bolesti vlasti.
Kad nečiji karakter pokaže naličje, mislio sam da je to zato što ti ljudi žive u svom posebnom svijetu, okruženi ulizicama i obožavateljima, savjetnicima koji se boje njihovog izljeva bijesa.
Na sudu se čuju razgovori graditelja fontana sa svojim prijateljima i podređenima. Ljudi se zgražaju nad psovkama i vulgarnostima, ali mene najviše smeta okrutno iživljavanje nad podređenima, a još više shvaćanje da je kriminalna praksa donošenja odluka nešto normalno.
To sve je upravo prezir prema biračima, čvrsto uvjerenje da im nitko ne može ništa, da su iznad zakona i da mogu kupiti, uplašiti, javno sramotiti svakoga.
Ne znam je li za opis toga bolja riječ oholost, bahatost ili kompleks superiornosti.
Svejedno, posljedica je bestidna pljačka javnoga, taština i želja da ga prezreni narod obožava. Znam da će se s ovim posljednjim malo tko složiti, ali taknuti u taštinu Predsjednice, Plenkovića, Milana ili Milanovića izaziva bijes. Počinjem vjerovati da se to ne može objasniti psihologijom, odgojem ili školom.
Na pamet mi je palo da se to moglo izliječiti vjeronaukom.
No sada se moja naivnost susreće s velikim izazovom. Premijeri u višegodišnjem slijedu pokazuju strašne znakove arogancije. To ih prođe kad izgube vlast i pokazuju se sasvim normalnima, ne hvale se satovima i frizurama, čitaju knjige (čak i moje knjige) i pokazuju se kao zrele osobe, skromne i lišene pretjerane taštine. Normalni ljudi
No i za one koji sjede u prvim redovima u crkvi otkrije se da trguju javnim dobrom, nekretninama, prodaju kompanije za mizerne novce i predbacuju im – prodaju Hrvatsku. Barem ono malo što je ostalo. I Crkva ima aktivni odjel koji se bavi špekulacijama zemljištem, a Sveti Otac, izgleda, sumnja da se radi i o pranju novca.
Pokvarenost najboljih: političara, župnika, profesora, sudaca je najgora i ozbiljna; oni koji bi trebali biti uzoriti i mudri pokazuju se kolebljivcima i blesavima. Naravno, ne svi. Neki su pametni, ali vole pretjerano svoj nadmoćni položaj, neki su glupi, ali to ne primijete, neki su obrazovani, ali lošeg karaktera, a oni koji čitaju (malo vam podilazim) su i obrazovani, i pametni i pošteni. Jednom riječju: rijetki.
Na kraju, ostalo mi je logično objašnjenje. Bahatost onih na vlasti posljedica je utjecaja podzemnih voda i cijepljenja djece.
Na Gornjem gradu, na samom vrhu, bili su bunari, a stanovi i stare kuće imaju vlažne zidove. To u podzemlju divljaju nevidljive rijeke, sile i zračenja koja fizičari još nisu definirali, ali jasno vidimo posljedice.
Osobito je jak potok ispod Banskih dvora. Isto je i s Pantovčakom.
Sumnjao bih ja i u druge dijelove Zagreba, grada koji leži na blagu podzemnih voda i čije glavne zgrade, makar u dolini, sigurno zrače opasnim zrakama za gradonačelnike, direktore Holdinga.
No dobro, znam da će se sada pobuniti stanovnici Splita, Bjelovara i Gospića koji svoje obijesne luđake biraju velikom većinom. Reći će: opet samo Zagreb, i mi želimo više novca u proračunu, naše potrebe su veće, naši dugovi nepokriveni.
Ja sam tek pola stoljeća stanovnik Zagreba, ali osjećam podlu zavist koja se time prikriva. Bahatost, rasipnost i pokvarenost vlasti – nađite vi sebi, gospodo, objašnjenje – mogu biti posljedica prehrane, navike da se peče rakija i pije na kolinju.
Recimo, kad par dana jedem oboritu ribu i blitvu, osjetim prirodnu potrebu za gustim Babićem (hvala, Jere), a kad još navalim na janjetinu i mladi luk, dobivam predodžbu o vlastitoj važnosti. Kada me izbodu osječki komarci, postajem agresivan i želim imati debelu kožu.
Predsjednica sasvim ispravno sve nedostatke tumači mentalitetom, kao da se radi o nečemu što je izvan nas, kao da je to neko prokletstvo. Snažna mjera uklanjanja toga što se kolokvijalno zove Zvonimirovo prokletstvo je zatiranje sjećanja, pa se vojarna u Kninu više ne zove prema njemu, već prema živim ratnicima.
Pokvarenost najboljih: političara, župnika, profesora, sudaca je najgora i ozbiljna; oni koji bi trebali biti uzoriti i mudri pokazuju se kolebljivcima i blesavima. Naravno, ne svi. Neki su pametni, ali vole pretjerano svoj nadmoćni položaj, neki su glupi, ali to ne primijete, neki su obrazovani, ali lošeg karaktera, a oni koji čitaju (malo vam podilazim) su i obrazovani, i pametni i pošteni. Jednom riječju: rijetki
Kao što vidite, mnoge su lokalne varijante koje objašnjavaju sumrak hrvatskog vodstva. Dodajte masone, komunjare, krezube prostitutke, a i neki Ante je nastradao kad se usudio pisati ono što drugi misle.
Ja, budući da je praznik rada koji se može spojiti s vikendom, uzalud čekam vodoinstalatera. Napustio sam marksističke tvrdnje da proizvodne snage i način proizvodnje određuju društvene odnose, odbacio tezu da rad određuje čovjeka (a onda implicitno da nerad određuje lopova i političara) i prihvatio sasvim razumljivu i očiglednu činjenicu da smo nastradali radi podzemnih voda.
Sad oživotvoren čekam majstora da mu to nabijem na savjest i zadužim ga za reforme.
Reforme kod nas neće poduzeti diplomati koji oklijevaju, friziraju i imaju čiste ruke, već, budući da je bravar umro, vodoinstalateri kojima je glavno “jel’ drži vodu”.
Tu leže naši kadrovski potencijali. Uostalom, stižu europski izbori, nekih se moramo riješiti. Kad vodoinstalateri dođu na vlast, prestat će podjele na ustaše i partizane, ideološki obračuni i medijske podvale.
Pitanje je ima li vode ili ne, jesu li ruke čiste.
autograf
