Socijalni nauk Katoličke Crkve visoko vrednuje demokraciju kao profanu kategoriju, dakle, kao nešto što je izvan Crkve. Crkva nije demokratska institucija, tu volja većine ne znači ništa – u Crkvi je uvijek u pravu onaj tko se nalazi na višem mjestu u hijerarhijskom lancu.
Kada Crkva govori o demokraciji, ona govori o nečemu što joj je strano, nepoznato i, u konačnici, neprihvatljivo jer se, kao institucija, ne želi demokratizirati, nju bi demokratizacija dokrajčila. Ona počiva na autoritetu i posluhu, ona traži posluh autoritetu. Katolička Crkva želi poslušne vjernike, a ne samosvjesne ljude koji vlastitim snagama stvaraju svijet.
Kada bi, kojim slučajem, institucionalizirano katoličanstvo imalo mogućnost izdavanja anatomskog atlasa, izvan svake sumnje je da bi se koljenima posvetio najveći značaj. Koljena stvaraju institucionalne katolike. Bez koljena nema posluha.
Katolici, kao vjernici, nemaju demokratsku snagu, oni su se demokracije, prvim sagibanjem koljena, odrekli – i sve dok se nalaze na koljenima, ne mogu sudjelovati u demokratskom životu.
Pada mi na um sinjski fratar koji je naš, kako se to kaže, politički vrh, prisilio da se baci na koljena pred Gospinim kipom. Kada bih birao sliku koja prikazuje narav naših političara, njihovo dostojanstvo, ali i postignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj, bez dvojbe bih izabrao fotografiju koja prikazuje premijera Plenkovića i njegovu svitu kako servilno kleče pred Gospinim kipom i fratrom koji se nalazi na nogama.
Naravno da oni nisu klečali kao vjernici, jer da jesu, kleknuli bi sami. Oni su klečali kao politički bijednici koji ne znaju što je država, a ni bog. Fratar je taj koji je trebao klečati, a da je kojim slučajem taj fratar i vjernik, ne bi od drugih, pogotovo ne od političara, tražio da po nalogu prigibaju koljena. Kada političar klekne pred bogom ili Gospinim kipom, riječ je bogohuljenju bijednika.
No kolikogod me ovaj prikaz, usprkos svemu, ipak veseli, jer prikazuje svu bijedu naših političara, vraćam se na temu kolumne.
Vjernik ne može sudjelovati u političkim procesima iz jednostavnog razloga – on tada vrši dvostruki udar izdaje: politiziranjem vjere izdaje boga i vjeru, baš kao što namjerom sakraliziranja države i politike, uništava državu i javni život. Jasno mi je da mnogi nisu u stanju ograničiti životne uloge.
Čovjek je taj koji može vjerovati, ali i ne mora, baš kao što je, isto tako, čovjek taj koji sudjeluje u javnom, političkom životu. Budući da su vjernici ujedno i građani, oni, kao građani a ne kao vjernici, sudjeluju u demokratskim procesima. Tu, naprotiv, ne smiju unositi svetost, jer time uništavaju demokraciju, daju joj koljena.
U državi nitko ne smije klečati jer nitko nije iznad, ali ni ispod građana, svi građani su ravnopravni. Profanost se izjednačuje s ravnopravnošću. Svi demokratski procesi i čini isključivo su profani. U demokraciji nema svetosti, zadanosti, hijerarhije i posluha.
Vjerujem da je svima poznato ono, sada već i odbačeno, načelo da ”izvan Crkve nema spasenja”, ali, nažalost, mnogi još nisu osvijestili da je potrebno, zbog zdravlja države, inaugurirati načelo koje glasi: izvan Crkve se ne kleči.
Nije mi jasno zašto, da parafraziram Borisa Budena, politički vjernici misle da je bog protjeran ako se od njega traži da stanuje u svome domu – crkvi. Sekularna, profana država boga ne pretvara u podstanara, ona želi da bog bude u svome dome, tamo mu je ipak najudobnije.
Dijalektika između uloge vjernika i građanina, kada je riječ o istoj osobi, ne dovodi do bipolarnosti, ona, naprotiv, čovjeka osnažuje da se kao vjernim osjeća zaštićeno u stvorenom svijetu, dok kao građanin sudjeluje u stvaranju javnog života koji, po definiciji, nije svet.
Sekularna, profana, demokratska država nije negativno raspoložena prema sakralnosti, ona sakralnost, jednostavno, ne vidi i ne prepoznaje. Sakralnost ulazi u područje kognitivne sljepoće – sekularna država sakralnost ne spoznaje i ne vidi.
Kada se neki sakralni čini odvijaju u profanom kontekstu, a to znači izvan crkvenih prostora i izvan liturgijskog slavlja, oni su svedeni na folklorne aktivnosti, na jednu od mnogobrojnih javnih manifestacija.
Ako je Hrvatska demokratska država, onda je nužno i profana. Hrvatstvo je profano, nije sveto. Međutim, naše demokratsko iskustvo daleko je od profanosti, ono je na razini plemenskog čaranja.
Državu promatramo kao nešto sveto, u neprestanoj smo potrebi da dokazujemo pravovjernost državi, vojnicima, ratovima i očevima utemeljiteljima ove metafizičke tvorbe u kojoj ima mjesta samo za hrvatsko pleme, svi ostali su ili smetnja ili neprijatelji. Ove prve jedva nekako otrpimo, dok se s ovim drugima nalazimo u stanju neprestanih sukoba i spremnosti na rat.
Plemenska svijest i institucionalno kršćanstvo imaju jednu bitnu vezu – visoko cijene koljena, hijerarhiju, posluh i svetost svega onoga što se nalazi iznad. Sadašnja hrvatska država je na putu demokratiziranja i profanosti, ona je samo nominalno profana. Nažalost.
Čovjek uma i slobode ne klanja se pred državom jer cijeni ljudskost u sebi i drugima. Filozofi su, kako je to rekao Friedrich Nietzsche, liječnici ljudskog roda, oni ne promatraju pojedinačno ljudsko biće, nego ljudskost kao takvu ili, da ne bude previše apstraktno, ljudski rod.
Hrvatska država ima smisla ako promiče ljudskost Hrvata, a ne hrvatstvo ljudi. Razlika je ogromna – ako je čovjek Hrvat, onda će se hrvatska država neprestano stvarati tako da zadovolji uvjetima ljudskosti, ako je, naprotiv, netko čovjek samo ako je Hrvat, dok su svi ostali manje ljudi jer nisu Hrvati, onda hrvatska država oduzima ljudskost.
U prvoj državi žive ponosni ljudi, u drugoj državi divlja plemenska zajednica koja žrtvuje svaki oblik ljudskosti. Nadalje, ako je čovjek taj koji vjeruje u boga, onda će se on pred bogom nalaziti na koljenima, ali neće zahtijevati da se čitava država nalazi na koljenima.
Konačno, početak nove školske godine u državnim, javnim školama ne smije uključivati blagoslov jer djeca u školu ne odlaze zbog svetosti. Svetost u javnoj školi nitko neće pronaći.
Svećenik koji u javnoj školi blagoslivlja učenike čini višestruko nasilje – nad učenicima, nad sekularnom državom, ali i nad bogom. Njega je, naime, izbacio iz njegovog doma kako bi ga natjerao da se useli u školu i iz škola izbaci učenike.
