Naša bivša SFRJ se raspala upravo uz diskurs o različitosti njenih naroda koji je bio nasilno iskontruisan našim etno-nacionalnim elitama na lažnim i pogrešnim premisama. Te države više nema, te je ne može i neće više biti, ali zajednički kulturni prostor je opstao i opstaće zauvijek uprkos svakom i bilo kojem diskursu nacionalnih elita. Mi dijelimo jezik, kolo, gusle, Andrića, Štulića, Jergovića, kao i još puno toga dobrog i manje dobrog. To kulturno bratstvo i jedinstvo nam je suđeno pa čak i onda kada je kontraproduktivno po stanje našeg kolektivnog duha, kao što je to slušaj s cajkama i turbo-folkom. Zbog toga će naš zajednički kulturni prostor opstati pa taman da se Dujmović i čitava nacionalistička kompanija posade svi skupa na glavu, jer mi bivši Jugosloveni smo ipak velikom većinom pripadnici jednog-te-istog plemena, a to je tako očigledno i, na svu sreću u nesreći, prosto neuništivo.
Prije dosta godina sam bio u prilici da proživim godinu dana u Tatarstanu – Ruskoj Federaciji. U Kazanu, “stolici” Tatarstana, kako se na ruskom jeziku kaže glavni grad, ili stolnom gradu Tatarstana, pomiješano žive, slično našem prijeratnom obrascu, Rusi, Tatari (Tartari), Baškiri i druge etno-nacionalne grupe.
Najveća razlika između Rusa i Tatara su jezik i religija. Tatari su muslimani, govore tatarskim jezikom koji pripada turskojezičnoj lingvističkoj grupi. Rusi su naravno pravoslavci, a njihov jezik je najveći u slovenskoj grupi jezika. Uz to, istorija je tu dosta jasna, Tatari su u XIII vijeku, kao zavojevači u sklopu takozvane Zlatne horde, nabasali na Slovene na teritoriji današnje europske Rusije, gdje, nakon stoljetnog i često vrlo krvavog komešanja, i danas dijele, više-manje, istu sudbinu s Rusima.
Što se tiče Baškira, oni su manjina u Tatarstanu, ali imaju svoju republiku (Baškortostan ili Baškirija) koja graniči s Tatarstanom. Radi se o narodu koji prakticira Islam i čiji jezik također pripada turskojezičnoj grupi. Dakle religija i jezik su dvije najvažnije identitetske komponente koje povezuju Baškire i Tatare. Ali usprkos toj kulturološkoj bliskosti postoji animozitet između ova dva naroda koji je najvidljiviji u predrasudama i međusobnoj konstrukciji stereotipa, a koji se u nekim slučajevima graniči s pravom međuetničkom mržnjom. U mom slučaju, budući da sam živio u Tatarstanu, uglavnom sam svjedočio predrasudama o Baškirima kao onima “drugima” glupim, zatucanim, i tome slično. Jednom prilikom sam zamolio druga, Baškira po nacionalsnosti, da mi objasni kakva je zapravo razlika među njima, na šta je on odmahnuo rukom rekavši da je opštepoznato da su Tatari i Baškiri toliko slični zbog čega i ulažu toliki napor da bi se međusobno razlikovali. Taj njegov odgovor sam prihvatio kao jednu vrstu teorijskog okvira u shvatanju njihovih međuetničkih odnosa. Ono što sam shvatio tada je da, i pored toga što postoji ta nacionalistička mašinerija, koja je konstruisala razlike tamo gdje ih nije ni bilo, identiteti Baškira i Tatara su bili duboko isprepleteni, što se dalo vidjeti ama baš u svim segmentima kulturnog života. Čak štaviše, kasnije sam naučio da su subjekti ova dva naroda u svojoj istoriji zamjenjivala svoje identitete iz Tartara u Baškire i obratno, u zavisnosti, kako i kada im je to u istoriji bilo potrebno. Uglavnom, dok Rusi i prolaze kao kakav-takav drugačiji narod, Tatari i Baškiri su neuspješno ulagali ogroman napor da se prikažu međusobno drugačijima. S druge strane, i pored svih razlika, ove tri grupe su duboko povezane vjekovnim kulturnim sinkretizmom koji je bio dodatno pojačan komunističkom ideologijom tokom čitavog trajanja SSSR-a.
Ovo iskustvo mi je uveliko pomoglo da shvatim dinamiku odnosa i među našim narodima, u smislu, različiti a isti. Zbog toga mi je Tatarstan pao na pamet jučer, kada sam vidio hrvatske navijače kako plešu Užičko kolo nakon što je Hrvatska pobijedila Tursku. Ustvari pao mi je na pamet Tihomir Dujmović, ultra-domoljubni kolumnista Slobodne Dalmacije, koji je prošle godine u emisiji HRT-a, Nedjeljom u dva, objašnjavao otprilike nešto kao da su Hrvatima po kulturi zapadni susjedi bliži (ili bi trebali biti bliži) od istočnih komšija. I onda je on u stilu pravog tatarskog nacionaliste naveo, ako se dobro sjećam, primjer folklorne muzike ili afiniteta za narodnom muzikom. On je tada tvrdio da HRT ne bi trebao potencirati srpsku muziku u svojim programima. Za pretpostaviti je da bi po Dujmoviću i njegovim etno-ideološkim istomišljenicima, Hrvatima trebao biti privlačniji, recimo, austrijski Schuhplattler nego neko tamo srpsko kolo. Naravo, to bi možda imalo nekog smisla da su hrvatski navijači i navijačice u veselju “opleli” jedan Schuhplattler umjesto Užičkog kola. Ali čak i da su zaplesali Schuhplattler, to ne bi puno značilo jer su kulturološke sličnosti između Srba i Hrvata, i pored svega ružnog što se desilo u recentnoj istoriji, ipak puno veće nego što to Dujmović želi prihvatiti. Stoga njegova imaginarna seoba Hrvata na Tirol nikada neće i ne može uspjeti. Hrvati su po kulturi i po ukusu pravi balkanci, baš kao i ostatak ex-Jugoslavije. I zaista, samo jedno malo surfanje po YouTube je dovoljno da se vidi da je kolo u samom centru našeg kulturološkog i simboličkog bića. Naime, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, podjednako uživaju u folklornom “team building-u” Užičkog kola. A dokaz da kolo nije jedini zajednički element južnoslovenskih kultura su nam ostavili naši preci u guslama, najrasprostranjenijem arhaičnom muzičkom artefaktu, koji, baš kao i kolo, čini jezgro naše kulture. Pa čak i “autentične” hrvatske gange su vrlo znane i bliske našim narodima, a pogotovo Srbima.
A da je današnji muzički gušt naših naroda vrlo sličan ili isti, se potrudila dokazati hrvatska publika koja je prije mjesec dana doslovno preplavila splitski Paladium i zagrebačku Arenu za vrijeme gostovanja crnogorskog pjevača Bobana Rajovića. U tom smislu, siguran sam, da M.P. Thompson ne veliča ustaštvo u svojim pjesmama, napunio bi i on beogradski Sava centar i sarajevsku Zetru, jer u našoj kulturološkoj DNK je, između ostalog, kodirana i ljubav prema ovoj i ovakvoj vrsti muzike.
Da zaključim, naša bivša SFRJ se raspala upravo uz diskurs o različitosti njenih naroda koji je bio nasilno iskontruisan našim etno-nacionalnim elitama na lažnim i pogrešnim premisama. Te države više nema, te je ne može i neće više biti, ali zajednički kulturni prostor je opstao i opstaće zauvijek uprkos svakom i bilo kojem diskursu nacionalnih elita. Mi dijelimo jezik, kolo, gusle, Andrića, Štulića, Jergovića, kao i još puno toga dobrog i manje dobrog. To kulturno bratstvo i jedinstvo nam je suđeno pa čak i onda kada je kontraproduktivno po stanje našeg kolektivnog duha, kao što je to slušaj s cajkama i turbo-folkom. Zbog toga će naš zajednički kulturni prostor opstati pa taman da se Dujmović i čitava nacionalistička kompanija posade svi skupa na glavu, jer mi bivši Jugosloveni smo ipak velikom većinom pripadnici jednog-te-istog plemena, a to je tako očigledno i, na svu sreću u nesreći, prosto neuništivo.
tacno
Prije dosta godina sam bio u prilici da proživim godinu dana u Tatarstanu – Ruskoj Federaciji. U Kazanu, “stolici” Tatarstana, kako se na ruskom jeziku kaže glavni grad, ili stolnom gradu Tatarstana, pomiješano žive, slično našem prijeratnom obrascu, Rusi, Tatari (Tartari), Baškiri i druge etno-nacionalne grupe.
Najveća razlika između Rusa i Tatara su jezik i religija. Tatari su muslimani, govore tatarskim jezikom koji pripada turskojezičnoj lingvističkoj grupi. Rusi su naravno pravoslavci, a njihov jezik je najveći u slovenskoj grupi jezika. Uz to, istorija je tu dosta jasna, Tatari su u XIII vijeku, kao zavojevači u sklopu takozvane Zlatne horde, nabasali na Slovene na teritoriji današnje europske Rusije, gdje, nakon stoljetnog i često vrlo krvavog komešanja, i danas dijele, više-manje, istu sudbinu s Rusima.
Što se tiče Baškira, oni su manjina u Tatarstanu, ali imaju svoju republiku (Baškortostan ili Baškirija) koja graniči s Tatarstanom. Radi se o narodu koji prakticira Islam i čiji jezik također pripada turskojezičnoj grupi. Dakle religija i jezik su dvije najvažnije identitetske komponente koje povezuju Baškire i Tatare. Ali usprkos toj kulturološkoj bliskosti postoji animozitet između ova dva naroda koji je najvidljiviji u predrasudama i međusobnoj konstrukciji stereotipa, a koji se u nekim slučajevima graniči s pravom međuetničkom mržnjom. U mom slučaju, budući da sam živio u Tatarstanu, uglavnom sam svjedočio predrasudama o Baškirima kao onima “drugima” glupim, zatucanim, i tome slično. Jednom prilikom sam zamolio druga, Baškira po nacionalsnosti, da mi objasni kakva je zapravo razlika među njima, na šta je on odmahnuo rukom rekavši da je opštepoznato da su Tatari i Baškiri toliko slični zbog čega i ulažu toliki napor da bi se međusobno razlikovali. Taj njegov odgovor sam prihvatio kao jednu vrstu teorijskog okvira u shvatanju njihovih međuetničkih odnosa. Ono što sam shvatio tada je da, i pored toga što postoji ta nacionalistička mašinerija, koja je konstruisala razlike tamo gdje ih nije ni bilo, identiteti Baškira i Tatara su bili duboko isprepleteni, što se dalo vidjeti ama baš u svim segmentima kulturnog života. Čak štaviše, kasnije sam naučio da su subjekti ova dva naroda u svojoj istoriji zamjenjivala svoje identitete iz Tartara u Baškire i obratno, u zavisnosti, kako i kada im je to u istoriji bilo potrebno. Uglavnom, dok Rusi i prolaze kao kakav-takav drugačiji narod, Tatari i Baškiri su neuspješno ulagali ogroman napor da se prikažu međusobno drugačijima. S druge strane, i pored svih razlika, ove tri grupe su duboko povezane vjekovnim kulturnim sinkretizmom koji je bio dodatno pojačan komunističkom ideologijom tokom čitavog trajanja SSSR-a.
Ovo iskustvo mi je uveliko pomoglo da shvatim dinamiku odnosa i među našim narodima, u smislu, različiti a isti. Zbog toga mi je Tatarstan pao na pamet jučer, kada sam vidio hrvatske navijače kako plešu Užičko kolo nakon što je Hrvatska pobijedila Tursku. Ustvari pao mi je na pamet Tihomir Dujmović, ultra-domoljubni kolumnista Slobodne Dalmacije, koji je prošle godine u emisiji HRT-a, Nedjeljom u dva, objašnjavao otprilike nešto kao da su Hrvatima po kulturi zapadni susjedi bliži (ili bi trebali biti bliži) od istočnih komšija. I onda je on u stilu pravog tatarskog nacionaliste naveo, ako se dobro sjećam, primjer folklorne muzike ili afiniteta za narodnom muzikom. On je tada tvrdio da HRT ne bi trebao potencirati srpsku muziku u svojim programima. Za pretpostaviti je da bi po Dujmoviću i njegovim etno-ideološkim istomišljenicima, Hrvatima trebao biti privlačniji, recimo, austrijski Schuhplattler nego neko tamo srpsko kolo. Naravo, to bi možda imalo nekog smisla da su hrvatski navijači i navijačice u veselju “opleli” jedan Schuhplattler umjesto Užičkog kola. Ali čak i da su zaplesali Schuhplattler, to ne bi puno značilo jer su kulturološke sličnosti između Srba i Hrvata, i pored svega ružnog što se desilo u recentnoj istoriji, ipak puno veće nego što to Dujmović želi prihvatiti. Stoga njegova imaginarna seoba Hrvata na Tirol nikada neće i ne može uspjeti. Hrvati su po kulturi i po ukusu pravi balkanci, baš kao i ostatak ex-Jugoslavije. I zaista, samo jedno malo surfanje po YouTube je dovoljno da se vidi da je kolo u samom centru našeg kulturološkog i simboličkog bića. Naime, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, podjednako uživaju u folklornom “team building-u” Užičkog kola. A dokaz da kolo nije jedini zajednički element južnoslovenskih kultura su nam ostavili naši preci u guslama, najrasprostranjenijem arhaičnom muzičkom artefaktu, koji, baš kao i kolo, čini jezgro naše kulture. Pa čak i “autentične” hrvatske gange su vrlo znane i bliske našim narodima, a pogotovo Srbima.
A da je današnji muzički gušt naših naroda vrlo sličan ili isti, se potrudila dokazati hrvatska publika koja je prije mjesec dana doslovno preplavila splitski Paladium i zagrebačku Arenu za vrijeme gostovanja crnogorskog pjevača Bobana Rajovića. U tom smislu, siguran sam, da M.P. Thompson ne veliča ustaštvo u svojim pjesmama, napunio bi i on beogradski Sava centar i sarajevsku Zetru, jer u našoj kulturološkoj DNK je, između ostalog, kodirana i ljubav prema ovoj i ovakvoj vrsti muzike.
Da zaključim, naša bivša SFRJ se raspala upravo uz diskurs o različitosti njenih naroda koji je bio nasilno iskontruisan našim etno-nacionalnim elitama na lažnim i pogrešnim premisama. Te države više nema, te je ne može i neće više biti, ali zajednički kulturni prostor je opstao i opstaće zauvijek uprkos svakom i bilo kojem diskursu nacionalnih elita. Mi dijelimo jezik, kolo, gusle, Andrića, Štulića, Jergovića, kao i još puno toga dobrog i manje dobrog. To kulturno bratstvo i jedinstvo nam je suđeno pa čak i onda kada je kontraproduktivno po stanje našeg kolektivnog duha, kao što je to slušaj s cajkama i turbo-folkom. Zbog toga će naš zajednički kulturni prostor opstati pa taman da se Dujmović i čitava nacionalistička kompanija posade svi skupa na glavu, jer mi bivši Jugosloveni smo ipak velikom većinom pripadnici jednog-te-istog plemena, a to je tako očigledno i, na svu sreću u nesreći, prosto neuništivo.
tacno
