Prošlog ljeta, sjetit ćete se možda, pred utakmicu trećeg pretkola kvalifikacija Europske lige između AEK-a i Dinama stotinjak do zuba golorukih navijača zagrebačkog Dinama okupilo se u Ateni i krenulo u teroristički obilazak tamošnjih znamenitosti. Obilazak je završio ubojstvom jednog navijača AEK-a, a stotinjak Bad Blue Boysa pohvatano je po ulicama i sprovedeno u okolne zatvore. Bio je utorak, 8. kolovoza 2023.
Tog kolovoskog dana, Egejskim morem ispred Atene sporo se vukao Phoenician M, bulk carrier turske kompanije Iskenderun što se iz crnomorske luke Erdemir polako uputio kroz Mediteran preko Atlantika. Posadu od dvadesetak pomoraca vodio je šezdesetogodišnji Splićanin Marko Bekavac, već dvadeset godina kapetan duge plovidbe bez mrlje u karijeri. Njegov cilj bila je kolumbijska luka Barranquilla: znajući kako je riječ o jednom od punktova međunarodne trgovine kokainom, zatražio je od kompanije zaštitare i nadzorne kamere. Naravno da je zbog troškova odbijen.
U dva tjedna, koliko je trajala plovidba Phoeniciana preko Atlantika, Hrvatska je bez daha pratila dramu Dinamovih navijača. “Sad, da ih Grčka vlast može držati kroz nekakav frizirani pritvor, to bi imalo elemente krvne osvete”, komentirao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. “Strpali su ih u pritvor i razbacali po cijeloj Grčkoj da ih prebiju i siluju! Ovo je najobičniji zulum!” Roditelji navijača javno su tražili pomoć Vlade, javnost je tražila pomoć Vlade, opozicija je tražila pomoć Vlade.
“Plenković i Grlić-Radman izdali su Hrvate u Ateni zato što to nije njihova ekipica! To je ekipica koja bi sutra, da dođe do rata, stali na branik domovine. A Plenković i Grlić-Radman bježali bi po podrumima Bruxellesa!”, u pravednom je gnjevu po Saboru galamio zastupnik Mosta Marin Miletić, i konačno, 22. kolovoza predsjednik Vlade Andrej Plenković osobno je otputovao u Atenu na sastanak s grčkim premijerom Mitsotakisom.
Istog dana, deset hiljada kilometara zapadnije, Phoenican M uplovio je u kolumbijsku luku Barranquilla, i dva dana kasnije započeo je ukrcaj tisuća tona gnojiva kojega je kapetan Bekavac trebao prevesti u Tursku. U srijedu 6. rujna, posljednjeg dana ukrcavanja, na brod se popela kolumbijska policija i duboko u skladišnom dijelu broda, u takozvanom AfterPeak tanku, otkrila četrnaest vreća u kojima se navodno nalazilo ukupno četiri stotine dvadeset kilograma kokaina. Nakon nekoliko dana, Phoenicianu je intervencijom turske ambasade u Kolumbiji ipak dopušteno da isplovi.
“Za koji dan navršit će točno dva mjeseca od teških nereda u Ateni, sukoba pripadnika BBB s navijačima AEK-a, u kojima je izgubljen jedan mladi život. Od tada do danas ne prestaju medijska izvješća i politička očitovanja o spomenutom slučaju i sudbini zatočenih Hrvata po grčkim zatvorima. U slučaj se uplela visoka politika, od premijera obiju država, preko ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, do suradnje hrvatske i grčke policije.” Tako su 6. listopada pisali hrvatski mediji, konačno najavljujući dobre vijesti iz Atene: “zatočeni Hrvati” navodno bi uskoro mogli biti pušteni da se brane sa slobode!
Istog dana Egejskim morem ispred Atene sporo se vukao gotovo dvjestometarski turski bulk carrier Phoenican 1, što se iz kolumbijske luke Barranquilla polako kroz Bospor vraćao u crnomorsku luku Erdemir. Čim je pristao, kapetan Marko Bekavac obavijestio je kompaniju i turske vlasti o incidentu u Kolumbiji. Policija je onda pretresla brod i u skladišnom dijelu šokantno otkrila još stotinu četrdeset kilograma kokaina, pa uhapsila deset članova posade na čelu s kapetanom Bekavcem, koji je odmah sproveden u zatvor u Ankari.
Turska policija nije imala nijedan dokaz protiv splitskog kapetana, na pronađenim vrećama kokaina nije pronađen nijedan njegov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag, ali to za hrvatske medije nije bila nikakva, a kamoli fantastična vijest. Za hrvatske medije fantastična je vijest bila kako grčka policija nema nijedan dokaz protiv zatvorenih navijača Dinama, i kako ni na jednom od noževa pronađenih nakon nereda u Ateni nije pronađen nijedan njihov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag.
“Za koji dan navršit će točno dva mjeseca otkako u turskom zatvoru bez ikakvih dokaza leži splitski kapetan Marko Bekavac. Od tada do danas ne prestaju medijska izvješća i politička očitovanja o spomenutom slučaju i sudbini Hrvata zatočenog u turskom zatvoru. U slučaj se uplela visoka politika, od premijera obiju država, preko ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, do suradnje hrvatske i turske policije.”
Tako su početkom prosinca mogli pisati hrvatski mediji, ali iz nekog razloga nisu. Iz nekog razloga, svi su hrvatski mediji umjesto toga pisali kako su pred istražnog suca u Ateni izašla prva četrdeset četiri od ukupno stotinjak Bad Blue Boysa. “Država čini sve što je moguće za svoje državljane, tko god i gdje god bili”, svečano je već sutradan obznanio Andrej Plenković, poručivši kako “u Vladi znaju što rade”, te pozivajući na strpljenje “još koji dan”. “Mi smo izuzetno angažirani u vezi hrvatskih državljana pritvorenih u Grčkoj. Znate i sami da sam bio u Grčkoj, da smo non-stop u komunikaciji. Bilo je intenzivne komunikacije s grčkim vlastima i činimo sve ono što je moguće i što je uobičajeno da država čini za svoje državljane, tko god to bio i bilo gdje izvan Hrvatske. Mi svoju zadaću ispunjavamo.”
“Država”, eto, “čini sve što je moguće za svoje državljane, tko god i gdje god bili.” Plenkovićevu je poruku mogao čuti i kapetan Marko Bekavac: njega je, recimo, za to vrijeme posjetio samo službenik hrvatskog konzulata.
I savjetovao mu da što više šeta i čita knjige.
“Država za to i služi, da pomogne državljanima koji su daleko od prijatelja, doma i obitelji”, poručio je Plenković pet dana kasnije, konačno svečano objavivši kako se Boysi iz Atene “vraćaju kući”. “I grčki sudovi i tužiteljstvo i zatvorski sustav rade vikendom, to se još nije dogodilo. Donijeli su odluku da se napravi izvanredni korak i da ih se što prije pusti”, pohvalio se premijer. “U tim okolnostima i naše veleposlanstvo radi non-stop. Neki su tražili putni list, neki sredstva za povratak u Hrvatsku, veleposlanstvo je dobilo naputke da im to pokrije.” “Dečki su nestašni, ali su naši”, objasnio je hrvatski veleposlanik u Grčkoj Aleksandar Sunko.
“Država”, eto, “za to i služi, da pomogne državljanima koji su daleko od prijatelja, doma i obitelji.” Premijerovu je poruku mogao čuti i Marko Bekavac: prije neki dan, recimo, u turskom gradu Zonguldaku konačno je, nakon devet mjeseci, započelo suđenje splitskom kapetanu, ali iz nekog razloga nije bilo ni uplitanja visoke politike, ni premijera obiju država, ni ministara unutarnjih poslova i pravosuđa, ni suradnje hrvatske i turske policije, nije bilo čak ni predsjednika Milanovića da upozori kako je to “krvna osveta” i “najobičniji zulum”. Bilo je samo onoga službenika hrvatskog konzulata, koji je Bekavcu savjetovao da što više šeta i čita knjige.
Bit će da je to zato – nema što drugo biti – što Marko nije “naš dečko”. Da je Marko “naš dečko”, makar i “nestašan, ali naš” – da je u Kolumbiji izašao s broda naoružan palicom i bokserom, pa s hudicom preko glave skandirajući “ubij, zakolji” sravnio uži centar Barranquille – bilo bi valjda Plenkovićeve države i za njega, “tko god i gdje god bio”, bilo bi valjda hrvatske države da pomogne i njemu, “daleko od prijatelja, doma i obitelji”.
Kako sam, međutim, tako siguran? Zašto uopće mislim da kapetan Bekavac nije kriv? Ja to ne mislim, ja to znam. Pomalo se i sam, kako znate, bavim krivičnim pravom, imam i bogatog iskustva s pravosuđem, pa Markovim advokatima nudim neoboriv dokaz njegove nevinosti: da je splitski kapetan zaista u brodskoj štivi krijumčario pola tone kokaina, već bi Andrej Plenković uvjeravao javnost kako “u Vladi znaju što rade” i pozivao na strpljenje “još koji dan”, odavno bi već hrvatski premijer bio “u komunikaciji s turskim vlastima” i “činio sve ono što je moguće i što je uobičajeno da država čini za svoje državljane, tko god to i bilo gdje bio”, već bi “hrvatsko veleposlanstvo radilo non-stop”, a “turski sudovi, tužiteljstvo i zatvorski sustav čak i vikendom”.
Lakši slučaj nisam imao u cijeloj karijeri.
