Nismo se ni okrenuli, a već je javna rasprava o nacrtu prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske bila završena. Tome je tako jer je rasprava trajala samo deset dana, od 15. do 24. siječnja, tokom kojih je zainteresirana javnost mogla resornom ministarstvu, u ovom slučaju Ministarstvu gospodarstva, uputiti svoje prigovore, prijedloge i eventualna neslaganja.
A što donosi prijedlog novog zakona? Na samom početku govori se o formiranju komisije sastavljene od ministara i njihovih pomoćnika (operativna skupina) koja će donositi odluke o strateškim investicijama. Drugo, Vlada kao predlagatelj traži da se zbog teške ekonomske situacije zakon usvoji po hitnoj proceduri i treće, u članku 18, koji se u javnosti do sada pokazao kao najsporniji, stoji da Vlada javna dobra (šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro) za potrebe provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti ili prodati. Mnogi su komentatori također primijetili da hitna procedura zapravo znači suspenziju iste te procedure, jer prema članku 15 prijedloga zakona “sva mišljenja potrebna za izdavanje upravnih akata i provedbu postupaka, tijela nadležna za njihovo izdavanje dužna su izdati u roku od 10 (deset) radnih dana. Ukoliko nadležna tijela to ne učine, primijenit će se načelo ‘šutnje administracije’, što podrazumijeva da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje suglasno sa svim aspektima strateškog projekta”.
Cilj predlagača je, kako je kazao ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, da se stvori tzv. prijateljska klima prije svega za strane direktne investicije, a onda i za javno-privatna partnerstva.
Prve reakcije javnosti na ovakav prijedlog zakona bile su krajnje kritične, a trojica sugovornika “Novosti” smatraju da će on, ako bude usvojen, zauvijek promijeniti lice Hrvatske. Dakako, nagore.
- Nakon donošenja ovog zakona više ne bismo trebali imati ni najmanjih iluzija o smjeru ekonomske politike vladajuće koalicije. Isključiva strategija upravljanja ove vlasti je gotovo fanatično usluživanje krupnog kapitala, koje se legitimira nadom u efekt prelijevanja investicija na cjelokupno gospodarstvo. U tu svrhu vlast je spremna na žrtveni oltar krupnog ulaganja baciti i najvrednije kolektivne resurse kao da se radi o jeftinoj potrošnoj konfekciji. Pritom se s religijskim zanosom i apodiktičnim tvrdnjama garantira rast zaposlenosti i razvoj novih tehnologija. Navedene fraze nisu ništa novo i standardni su set obrazloženja koja se mogu naći u publikacijama međunarodnih ekonomskih organizacija, problem je jedino u tome što stvarnost grubo demantira vjeru u uspjeh direktnih stranih investicija – kaže ekonomist Domagoj Mihaljević iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
- Mnogobrojna istraživanja pokazuju da direktne strane investicije uopće ne rezultiraju gospodarskim rastom, transferom tehnologije ili većom konkurentnošću, štoviše često dodatno devastiraju ekonomsko stanje i vode u rast nezaposlenosti. U tom svjetlu, ovaj besprizorni zakonski moment teritorijalne prostitucije gotovo sigurno doprinosi pojavi kontraefekata od onih proklamiranih, gurajući Hrvatsku još više na ekonomsku periferiju, koja služi tek za servisiranje krupnog kapitala – dodaje Mihaljević.
Valja znati da su te toliko očekivane direktne strane investicije prvenstveno u funkciji maksimalizacije prihoda imaoca kapitala, a gospodarski razvitak nerazvijenih samo je popratna pojava, ako je uopće i ima. Također, neka strana tvrtka razmatra hoće li investirati u neku zemlju tek kad utvrdi da su u njoj nadnice niske, i to prije svega u radno intenzivnim proizvodnim procesima. U isto vrijeme, kapitalno i tehnološki intenzivni procesi uglavnom su locirani u razvijenim zemljama.
Čime će rezultirati politika temeljena na Zakonu o strateškim investicijama otkriva i Vladimir Cvijanović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
- Riječ je o cijelom modelu ekonomskog rasta koji je problematičan. Naime, ekonomski je rast u tranzicijskim zemljama u pravilu bio koreliran s povećanjem nejednakosti odnosno udjela siromašnih u društvu. Ovakva politika samo će ubrzati pad kvalitete života u Hrvatskoj. Kratkoročni benefit stavljanja javnih dobara na tržište može biti punjenje proračuna, što je primarna intencija izvršne vlasti u sadašnjem kontekstu fiskalne konsolidacije. Međutim, dugoročno očekujem da bi se, ako ovako nasilan zakon prođe, mogao smanjiti biokapacitet zemlje, povećati ekološki otisak odnosno povećati troškovi koje stanovništvo mora snositi, primjerice ako dođe do privatizacije vodnih resursa, odnosno u svrhu sanacije neke štete što privatni sektor eksternalizira na društvo – kaže Cvijanović.
Dakle, posebno zabrinjava deficit ovakvog zakonskog prijedloga s obzirom na ekološku problematiku. U javnoj raspravi već je primijećeno da je postupak procjene utjecaja na okoliš pojedinih projekata sveden na kozmetički zahvat koji samo uvjetno, u nekim slučajevima, treba provesti po hitnoj proceduri propisanoj ovim zakonom. Tim se odredbama ismijava djelovanje znanstvenih disciplina i sudjelovanje javnosti te se krši obveza poštivanja međunarodnih standarda zaštite okoliša, poglavito Arhuške konvencije koju je ratificirala i Hrvatska. O tom aspektu govori i Mihaljević kad kaže da “Vlada očito ovim zakonom cilja koncesionirati ili, kako vole reći, monetizirati kolektivno dobro, poput poljoprivrednog zemljišta, šuma, voda, kulturnog ili pomorskog dobra, za izgradnju hotelskih naselja, apartmana, marina i golf-terena”.
- Osim što nemaju nikakvog utjecaja na oživljavanje privrede i omogućavaju samo čisto izvlačenje profita bez namjere reinvestiranja, takve investicije istovremeno uništavaju potencijalnu osnovu realnog privrednog razvoja. Ovo se posebno odnosi na poljoprivredno zemljište, koje umjesto da služi kultiviranju poljoprivredne proizvodnje, u viziji nove vlasti kultivira turistički Diznilend za više klase. Poruka vlasti lokalnom stanovništvu time je jasna: ili se prilagodite ili tražite bolji život drugdje – dodaje Mihaljević.
Da prijedlog ovakvog zakona, nažalost, nije nikakva slučajnost, već je nastavak iste ekonomske politike i deindustrijalizacije zemlje, potvrđuje i Cvijanović.
- Putanja kojom smo krenuli od ranih 1980-ih naovamo sugerira da je ekonomska politika od tada postajala sve pasivnija, a konkurentnost naše prerađivačke industrije sve je više slabila. Štoviše, od samostalnosti Hrvatske do danas izgubili smo velik dio svoje prerađivačke industrije. U uvjetima današnjeg režima fleksibilne akumulacije morate imati djelotvorne i usklađene mjere socijalne i ekonomske politike da bi društveno-ekonomski sistem mogao funkcionirati. Što se samog ekonomskog sustava tiče, danas se konkurentnost gradi na temelju nacionalnog sustava inovacija (čine ga institucije i organizacije koje potiču inovativnost), a ne stavljanjem javnih dobara na tržište, kao što se tome pristupa ovim prijedlogom zakona. Osim toga, problemi zbog kojih nas investitori zaobilaze – neriješeni imovinsko-pravni odnosi, korupcija, sporost administracije i sl. – uopće se ne namjeravaju riješiti ovim zakonom. Ono po čemu je ovaj zakon posebno problematičan, iz ekonomske perspektive gledano, upravo je monetizacija javnih dobara – šuma, šumskog i poljoprivrednog zemljišta, javnog vodnog dobra, pomorskog i kulturnog dobra. Sve se to trpa u isti koš, ne razlikuje se socijalna, kulturna i ekološka vrijednost tih dobara. Zaboravlja se da kad jednom uništite neko prirodno dobro, više ga nikad nećete imati – kaže Cvijanović.
Ako bismo taksativno nabrojili koji su sve problemi vezani uz ovaj prijedlog zakona, mogli bismo reći da su to: urgentnost, decizionizam, arbitrarnost, njegov protuekološki karakter i skraćena ili čak suspendirana procedura. Javna rasprava je trajala samo deset dana, a riječ je o jednom od najvažnijih zakona. U tih famoznih deset dana, prema prijedlogu zakona, mogu se pojedenim strateškim planovima uputiti stručni, ekonomski, ekološki ili neki drugi prigovori, što je više nego prekratak rok. Decizionizam se pak odnosi na donošenje odluka bez javne rasprave i bez dijaloga, a u vezi s time je i potpuna arbitrarnost u odlučivanju oko investicija teških 150 milijuna kuna i više od strane ministarskog vijeća. Naime, prema intenciji zakona, operativna skupina ministara i njihovih zamjenika i pomoćnika može donijeti odluku bez konzultiranja sa strukom i javnošću općenito. Već je utvrđeno da je zakon protuekološki, a jedna od najopasnijih stvari u njemu je da skraćuje proceduru. Ako znamo da procedura stoji u srcu demokracije, onda zakon bez imalo krzmanja možemo nazvati i protudemokratskim.
Mislav Žitko: Otvara se prostor za manipulacije javnim resursima
Mislav Žitko iz Centra za radničke studije ocjenjuje da se “periferni status hrvatske privrede ovim zakonom neće poboljšati”.
- Međutim, glavni je problem ovog prijedloga zakona što je prilično nejasno napisan i što ustvari otvara širok prostor za javno-privatna zastranjenja. Ako je suditi prema samom tekstu prijedloga zakona, nije riječ toliko o privlačenju stranih investicija koliko o pripremanju terena za državne projekte čačićevskog tipa. Primjerice, u člancima 11 i 12 govori se da će Vlada uputiti javni poziv potencijalnim investitorima za ulaganje i provedbu pojedinačnog strateškog projekta, kad procjeni da je to od državnog interesa, a to podrazumijeva sklapanje ugovora nakon dovršenih pregovora. Kriteriji navedeni u članku 8 toliko su široki da sintagma “državni interes” ustvari ne znači ništa. Na koncu imamo novi organ, tzv. operativnu skupinu koju prema članku 15 čine voditelj tima, koji se određuje iz središnjeg tijela državne uprave u čiju nadležnost projekt spada, predstavnici tijela državne uprave koji će operativno biti uključeni u pripremu investicijskog projekta i drugi predstavnici različitih agencija i lokalne samouprave. Nikakvih naznaka oblikovanja, primjerice, industrijske politike ovaj prijedlog zakona ne donosi. Upravo suprotno, jedino što se može do određene mjere jasno uočiti jest da se otvara prostor za zaobilaženje dosadašnje procedure u korist investicija koje Vlada može sasvim proizvoljno okarakterizirati kao strateške. Upravo u tom pogledu četvrti dio prijedloga zakona, počevši od članka 17, nudi dovoljno razloga za brigu. Prije svega, nije jasno što problematika raspolaganja javnim dobrima i nekretninama radi u prijedlogu zakona koji bi navodno trebao ubrzati investicijski postupak. Sve što možemo zaključiti jest da će nakon donošenja zakona javna dobra i nekretnine biti na raspolaganju da se s njima barata sukladno maglovitom konceptu strateškog interesa, a u stvarnom interesu onih koji će imati utjecaja na rad operativne skupine i na biranje projekata s tzv. liste projekata. U slučaju da ovaj prijedlog bude prihvaćen, posljedice bi mogle biti dalekosežne i nepopravljive, ako je suditi po dosadašnjem privatizacijskom iskustvu. Dakle, u ovom prijedlogu nije toliko riječ o otvaranju prostora za čiste privatne investicije koliko o otvaranju prostora za manipulacije javnim resursima u sklopu privatno-javnog partnerstva – kaže Žitko.
Izvor: Novosti
A što donosi prijedlog novog zakona? Na samom početku govori se o formiranju komisije sastavljene od ministara i njihovih pomoćnika (operativna skupina) koja će donositi odluke o strateškim investicijama. Drugo, Vlada kao predlagatelj traži da se zbog teške ekonomske situacije zakon usvoji po hitnoj proceduri i treće, u članku 18, koji se u javnosti do sada pokazao kao najsporniji, stoji da Vlada javna dobra (šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro) za potrebe provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti ili prodati. Mnogi su komentatori također primijetili da hitna procedura zapravo znači suspenziju iste te procedure, jer prema članku 15 prijedloga zakona “sva mišljenja potrebna za izdavanje upravnih akata i provedbu postupaka, tijela nadležna za njihovo izdavanje dužna su izdati u roku od 10 (deset) radnih dana. Ukoliko nadležna tijela to ne učine, primijenit će se načelo ‘šutnje administracije’, što podrazumijeva da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje suglasno sa svim aspektima strateškog projekta”.
Cilj predlagača je, kako je kazao ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, da se stvori tzv. prijateljska klima prije svega za strane direktne investicije, a onda i za javno-privatna partnerstva.
Prve reakcije javnosti na ovakav prijedlog zakona bile su krajnje kritične, a trojica sugovornika “Novosti” smatraju da će on, ako bude usvojen, zauvijek promijeniti lice Hrvatske. Dakako, nagore.
- Nakon donošenja ovog zakona više ne bismo trebali imati ni najmanjih iluzija o smjeru ekonomske politike vladajuće koalicije. Isključiva strategija upravljanja ove vlasti je gotovo fanatično usluživanje krupnog kapitala, koje se legitimira nadom u efekt prelijevanja investicija na cjelokupno gospodarstvo. U tu svrhu vlast je spremna na žrtveni oltar krupnog ulaganja baciti i najvrednije kolektivne resurse kao da se radi o jeftinoj potrošnoj konfekciji. Pritom se s religijskim zanosom i apodiktičnim tvrdnjama garantira rast zaposlenosti i razvoj novih tehnologija. Navedene fraze nisu ništa novo i standardni su set obrazloženja koja se mogu naći u publikacijama međunarodnih ekonomskih organizacija, problem je jedino u tome što stvarnost grubo demantira vjeru u uspjeh direktnih stranih investicija – kaže ekonomist Domagoj Mihaljević iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
- Mnogobrojna istraživanja pokazuju da direktne strane investicije uopće ne rezultiraju gospodarskim rastom, transferom tehnologije ili većom konkurentnošću, štoviše često dodatno devastiraju ekonomsko stanje i vode u rast nezaposlenosti. U tom svjetlu, ovaj besprizorni zakonski moment teritorijalne prostitucije gotovo sigurno doprinosi pojavi kontraefekata od onih proklamiranih, gurajući Hrvatsku još više na ekonomsku periferiju, koja služi tek za servisiranje krupnog kapitala – dodaje Mihaljević.
Valja znati da su te toliko očekivane direktne strane investicije prvenstveno u funkciji maksimalizacije prihoda imaoca kapitala, a gospodarski razvitak nerazvijenih samo je popratna pojava, ako je uopće i ima. Također, neka strana tvrtka razmatra hoće li investirati u neku zemlju tek kad utvrdi da su u njoj nadnice niske, i to prije svega u radno intenzivnim proizvodnim procesima. U isto vrijeme, kapitalno i tehnološki intenzivni procesi uglavnom su locirani u razvijenim zemljama.
Čime će rezultirati politika temeljena na Zakonu o strateškim investicijama otkriva i Vladimir Cvijanović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
- Riječ je o cijelom modelu ekonomskog rasta koji je problematičan. Naime, ekonomski je rast u tranzicijskim zemljama u pravilu bio koreliran s povećanjem nejednakosti odnosno udjela siromašnih u društvu. Ovakva politika samo će ubrzati pad kvalitete života u Hrvatskoj. Kratkoročni benefit stavljanja javnih dobara na tržište može biti punjenje proračuna, što je primarna intencija izvršne vlasti u sadašnjem kontekstu fiskalne konsolidacije. Međutim, dugoročno očekujem da bi se, ako ovako nasilan zakon prođe, mogao smanjiti biokapacitet zemlje, povećati ekološki otisak odnosno povećati troškovi koje stanovništvo mora snositi, primjerice ako dođe do privatizacije vodnih resursa, odnosno u svrhu sanacije neke štete što privatni sektor eksternalizira na društvo – kaže Cvijanović.
Dakle, posebno zabrinjava deficit ovakvog zakonskog prijedloga s obzirom na ekološku problematiku. U javnoj raspravi već je primijećeno da je postupak procjene utjecaja na okoliš pojedinih projekata sveden na kozmetički zahvat koji samo uvjetno, u nekim slučajevima, treba provesti po hitnoj proceduri propisanoj ovim zakonom. Tim se odredbama ismijava djelovanje znanstvenih disciplina i sudjelovanje javnosti te se krši obveza poštivanja međunarodnih standarda zaštite okoliša, poglavito Arhuške konvencije koju je ratificirala i Hrvatska. O tom aspektu govori i Mihaljević kad kaže da “Vlada očito ovim zakonom cilja koncesionirati ili, kako vole reći, monetizirati kolektivno dobro, poput poljoprivrednog zemljišta, šuma, voda, kulturnog ili pomorskog dobra, za izgradnju hotelskih naselja, apartmana, marina i golf-terena”.
- Osim što nemaju nikakvog utjecaja na oživljavanje privrede i omogućavaju samo čisto izvlačenje profita bez namjere reinvestiranja, takve investicije istovremeno uništavaju potencijalnu osnovu realnog privrednog razvoja. Ovo se posebno odnosi na poljoprivredno zemljište, koje umjesto da služi kultiviranju poljoprivredne proizvodnje, u viziji nove vlasti kultivira turistički Diznilend za više klase. Poruka vlasti lokalnom stanovništvu time je jasna: ili se prilagodite ili tražite bolji život drugdje – dodaje Mihaljević.
Da prijedlog ovakvog zakona, nažalost, nije nikakva slučajnost, već je nastavak iste ekonomske politike i deindustrijalizacije zemlje, potvrđuje i Cvijanović.
- Putanja kojom smo krenuli od ranih 1980-ih naovamo sugerira da je ekonomska politika od tada postajala sve pasivnija, a konkurentnost naše prerađivačke industrije sve je više slabila. Štoviše, od samostalnosti Hrvatske do danas izgubili smo velik dio svoje prerađivačke industrije. U uvjetima današnjeg režima fleksibilne akumulacije morate imati djelotvorne i usklađene mjere socijalne i ekonomske politike da bi društveno-ekonomski sistem mogao funkcionirati. Što se samog ekonomskog sustava tiče, danas se konkurentnost gradi na temelju nacionalnog sustava inovacija (čine ga institucije i organizacije koje potiču inovativnost), a ne stavljanjem javnih dobara na tržište, kao što se tome pristupa ovim prijedlogom zakona. Osim toga, problemi zbog kojih nas investitori zaobilaze – neriješeni imovinsko-pravni odnosi, korupcija, sporost administracije i sl. – uopće se ne namjeravaju riješiti ovim zakonom. Ono po čemu je ovaj zakon posebno problematičan, iz ekonomske perspektive gledano, upravo je monetizacija javnih dobara – šuma, šumskog i poljoprivrednog zemljišta, javnog vodnog dobra, pomorskog i kulturnog dobra. Sve se to trpa u isti koš, ne razlikuje se socijalna, kulturna i ekološka vrijednost tih dobara. Zaboravlja se da kad jednom uništite neko prirodno dobro, više ga nikad nećete imati – kaže Cvijanović.
Ako bismo taksativno nabrojili koji su sve problemi vezani uz ovaj prijedlog zakona, mogli bismo reći da su to: urgentnost, decizionizam, arbitrarnost, njegov protuekološki karakter i skraćena ili čak suspendirana procedura. Javna rasprava je trajala samo deset dana, a riječ je o jednom od najvažnijih zakona. U tih famoznih deset dana, prema prijedlogu zakona, mogu se pojedenim strateškim planovima uputiti stručni, ekonomski, ekološki ili neki drugi prigovori, što je više nego prekratak rok. Decizionizam se pak odnosi na donošenje odluka bez javne rasprave i bez dijaloga, a u vezi s time je i potpuna arbitrarnost u odlučivanju oko investicija teških 150 milijuna kuna i više od strane ministarskog vijeća. Naime, prema intenciji zakona, operativna skupina ministara i njihovih zamjenika i pomoćnika može donijeti odluku bez konzultiranja sa strukom i javnošću općenito. Već je utvrđeno da je zakon protuekološki, a jedna od najopasnijih stvari u njemu je da skraćuje proceduru. Ako znamo da procedura stoji u srcu demokracije, onda zakon bez imalo krzmanja možemo nazvati i protudemokratskim.
Mislav Žitko: Otvara se prostor za manipulacije javnim resursima
Mislav Žitko iz Centra za radničke studije ocjenjuje da se “periferni status hrvatske privrede ovim zakonom neće poboljšati”.
- Međutim, glavni je problem ovog prijedloga zakona što je prilično nejasno napisan i što ustvari otvara širok prostor za javno-privatna zastranjenja. Ako je suditi prema samom tekstu prijedloga zakona, nije riječ toliko o privlačenju stranih investicija koliko o pripremanju terena za državne projekte čačićevskog tipa. Primjerice, u člancima 11 i 12 govori se da će Vlada uputiti javni poziv potencijalnim investitorima za ulaganje i provedbu pojedinačnog strateškog projekta, kad procjeni da je to od državnog interesa, a to podrazumijeva sklapanje ugovora nakon dovršenih pregovora. Kriteriji navedeni u članku 8 toliko su široki da sintagma “državni interes” ustvari ne znači ništa. Na koncu imamo novi organ, tzv. operativnu skupinu koju prema članku 15 čine voditelj tima, koji se određuje iz središnjeg tijela državne uprave u čiju nadležnost projekt spada, predstavnici tijela državne uprave koji će operativno biti uključeni u pripremu investicijskog projekta i drugi predstavnici različitih agencija i lokalne samouprave. Nikakvih naznaka oblikovanja, primjerice, industrijske politike ovaj prijedlog zakona ne donosi. Upravo suprotno, jedino što se može do određene mjere jasno uočiti jest da se otvara prostor za zaobilaženje dosadašnje procedure u korist investicija koje Vlada može sasvim proizvoljno okarakterizirati kao strateške. Upravo u tom pogledu četvrti dio prijedloga zakona, počevši od članka 17, nudi dovoljno razloga za brigu. Prije svega, nije jasno što problematika raspolaganja javnim dobrima i nekretninama radi u prijedlogu zakona koji bi navodno trebao ubrzati investicijski postupak. Sve što možemo zaključiti jest da će nakon donošenja zakona javna dobra i nekretnine biti na raspolaganju da se s njima barata sukladno maglovitom konceptu strateškog interesa, a u stvarnom interesu onih koji će imati utjecaja na rad operativne skupine i na biranje projekata s tzv. liste projekata. U slučaju da ovaj prijedlog bude prihvaćen, posljedice bi mogle biti dalekosežne i nepopravljive, ako je suditi po dosadašnjem privatizacijskom iskustvu. Dakle, u ovom prijedlogu nije toliko riječ o otvaranju prostora za čiste privatne investicije koliko o otvaranju prostora za manipulacije javnim resursima u sklopu privatno-javnog partnerstva – kaže Žitko.
Izvor: Novosti
