Indikativno je da SAD i Rusija u sadašnjoj destabilizaciji Srbije nisu čistih ruku. Opći nered u Srbiji može vrlo lako biti detonator novoga krvavog nereda na cijelom Balkanu.
Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu, pučka je pametnica koja jamačno vrlo dobro, ako ne i najbolje, pristaje negativnim reagiranjima dijela domaćih, regionalnih, eurounijskih, pa i američkih političkih aktera na (ne)demokratski, „balkanski“ ishod izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji. Koji su, takvi kakvi su bili, armirali vlast Srpske napredne stranke (SNS) i njezine uzdanice na državnom tronu Aleksandra Vučića za još iks godina. I u Srbiji i u Beogradu. Iako pak hrvatski „domoljubni“ arijevci iranskih krvnih zrnaca drže da su Alpe duž lijeve strane Dunava kako bi i dio te najveće europske rijeke pripadao nebalkanskoj Hrvatskoj, a CRO se premijeru Andreju Plenkoviću diže kosa na glavi pri samoj pomisli da su srbijanski izbori i pobjeda SNS-a zapravo copy and paste izbora u RH, gdje HDZ od tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne ispušta vlast već 23 i kusur godina, izborni Balkan je Balkan. Političko poštenje, tzv. procedura i demokracija su do apsurda relativni pojmovi.
Koalicija Srbija bez nasilja je osvojila stanoviti broj poslaničkih mjesta u Skupštini Srbije te u Beogradu pa će, primjereno izbornim rezultatima, njezini viđeniji lideri omastiti brk na odgovarajućim mjestima uz državne i gradske jaslePodrobnija bi analitika neovisnih političkih promatrača pokazala da ta vrst izbornog Balkana – kakva se vrlo grubo, primitivno i čak nasilno prakticira manje-više u svim danas samonedostatnim bantustanima na ruševinama bivše zajedničke 24-milijunske SFR Jugoslavije – vrlo živo opstoji i drugdje u svijetu. Mimikrijom primjerenom posebnim društveno-političkim, socijalnim, nacionalnim i inim okolnostima koje obično nemaju blage veze s proklamiranim demokratskim prioritetima. Od izbora za vrh EU-a i vlasti u pojedinim državama članicama tzv. europske obitelji (gdje vedri i oblači Europska pučka stranka – EPP, čiji su članovi i HDZ i SNS) do nerijetko krvave izborne grebačine republikanaca i demokrata za vlast u SAD-u. Valjda je najdramatičniji globalni presedan bila republikanska pučističko-devastacijska invazija Trumpovih pristalica na Capitol Hill i opsadno/izvanredno stanje u Washingtonu – s mrtvima i ranjenima među civilima i policijom – zbog navodno Bidenove/demokratske krađe glasova na prošlim predsjedničkim izborima.
Uoči sljedećih 2024. godine, aktualan vremešni Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. (81) i demokratska stranka čine ama baš sve za spriječiti opet predsjedničku kandidaturu republikanca Donalda Johna Trumpa: od niza sudskih optužbâ za porezne i ine prijevare do skrivanja strogo pov. akata iz svoga predbidenovskog razdoblja u Bijeloj kući i zabrane kandidiranja u saveznoj državi Colorado. Ako se jedna Amerika, samohvalno svjetska prvakinja tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i parlamentarizma, grči u krajnje balkanskoj otimačini krajnje zazornih likova/stranaka/politika za golu vlast na način koji nema blage veze s globalno proklamiranima ni moralom niti političkom uljudbom, kako taj isti SAD ima obraza zamjerati sada pobjednicima srbijanskih izbora manje-više isto što američka vlast ne samo sada radi Trumpu i republikanskim konkurentima nego i što su sve prethodne vlasti radile svojim konkurentima? To jednako vrijedi za birokratsko vodstvo EU-a – u čijem je EPP-ovu instaliranju vrlo aktivno sudjelovao Andrej Plenković, sic transit – ali i za neke najgrlatije zemlje članica, npr. za Njemačku.
Sudeći po brzinskim čestitkama izbornim pobjednicima te kritikama zbog „izborne krađe“, u srbijanskim su izborima pozadinski odmjeravani ruski i zapadni mišićiHDZ-Plenkovićev komentar srbijanskoga izbornog ishoda – „Nismo zadovoljni!“ – prevaljen preko usta vanjskopolitičkog trbuhozborca Gordana Grlića-Radmana, i premijerovo energično odbijanje mogućnosti bilo kakve usporedbe s hrvatskim parlamentarnim (i inim) izborima spada u kategoriju poodmaklog Alzheimera. Ili čiste zločestoće. Jer, „mi Hrvati nismo niti ćemo ikad biti Balkanci, mi smo uljuđena Europa kojoj oduvijek pripadamo“? Brus. Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu! Politička oporba se još ne prestaje protiviti tomu – ali ništa ne može, osim žaliti se na oktroiranu HDZ-ovu manipulaciju biračkim tijelom – što su nedavno ozakonjene promjene izbornih jedinica u RH u režiji te po mjeri ZNA SE političke opcije, odnosno što vladajući ne žele revidirati biračke popise na kojima se navodno nalazi cca pola milijuna glasača više no što RH ima punoljetnih stanovnika. HDZ je godinama također – takvo što sada luzeri srbijanskih izbora zamjeraju SNS-u i Vučiću – dovozio birače autobusima iz susjednih zemalja na birališta u RH i BiH (zapadna Hercegovina), kao i SDSS Milorada Pupovca, srpskog koalicijskog partnera HDZ-u.
Farsa pak s legendarnom, a davno već pokojnom, babom Anđom (što su mediji dokumentirali fotografijama njezina groba), koja redovito s iks inih pokojnika izlazi na izbore glasati za HDZ, godinama je golicala javnu pozornost i navlačila sumnju na regularnost izbora. Baš kao i četveroredi HDZ-ovih glasača po BiH, koji od praskozorja disciplinirano čekaju da se otvore birališta eda bi uredno zaokružili ZNA SE opciju na izbornoj listi. Ni izborna farsa svojedobno s medijskim otkrićem neugledne dvosobne kuće u Vrgorcu na broju bb s prijavljenih čak 400 HDZ-ovih Hercegovaca nije bila razlogom za ponavljanje izbora, odnosno glasanja za HDZ i u RH i, npr. u Mostaru, Širokom Brijegu, etc. Tajni pak promet s vrećama biračkih glasova koje je netko, u nečije ime, negdje i za nekoga osigurao samo je u iznimnim slučajevima – nevažno za konačni izborni ishod – bio razlogom za ponavljanje izbora u toj sredini. Redovito maloj.
Hrvati u Srbiji opet su politikantskim sufliranjem iz HDZ-ovoga službenog Zagreba pogrešno (pred)izborno kalkulirali, pa se kobno prekalkulirali te izbubili mjesto ne samo u Skupštini Srbije nego i u Skupštini Autonomne pokrajine VojvodineKada su izbori i vlast u pitanju, a vjerovati je da je vlast – slast, jer politika inače ne bi bila najunosnije, najprestižnije zanimanje, nisu samo ljubav i rat ti gdje su sva sredstva dopuštena. Politički Balkan je Balkan, ali ne isključivo na Poluotoku. Balkan i Balkanci uredno opstoje i opstojat će vrag zna do kada u toj regiji, u Europi, Americi i šire. Razlike se samo u inačicama koje se ne tiču suštine problema. To jednako vrijedi za tzv. demokracije slobodnog svijeta „pod vodstvom SAD-a“ (sic transit) kao i za tzv. autokracije „pod vodstvom Rusije i Kine“ (sic transit). Podjednako i za Srbiju „pod vodstvom Rusije“ (sic transit) i za postpreokretnu tzv. Slobodnu, Neovisnu i Suverenu „pod vodstvom SAD/EU/NATO-a“ (sic transit). Pa onda, rugala se sova sjenici da ima veliku glavu!? Bit će da je Balkan u pejorativnom smislu podjednako i u maloj i u velikoj glavi, iako je pejorativ Balkanu zločesto smislila upravo – velika glava. Balkan je u povijesnoj zbílji nešto sasvim suprotno: civilizacijski rasadnik dobrih djela i ljudi, rodno mjesto dvadesetak rimskih careva, obrambeni bedem i kulturni svjetionik… Nikakvi i ničiji izbori ne mogu zamračiti činjenice.
Na izvanrednim se srbijanskim parlamentarnim izborima nije dogodilo ništa čudno, ništa neočekivano i ništa revolucionarno niti će se dogoditi poslijeizborno. Ma koliko svakodnevna prosvjedna hodočašća gubitničke koalicije Srbija bez nasilja i štrajk glađu njezinih političara remetili promet pred Republičkom izbornom komisijom (RIK), ali i najvažnijim državnim zgradama u Beogradu i dizali tlak vladajućem SNS-u te apolitičnim građanima što jedva sastavljaju kraj s krajem i politika im je zadnja stvar u životu. Neće biti ponovljenih izbora zbog navodno krađe glasova, bio je izričit Vučić nakon proglašenja pobjede, ali „neće biti ni novih izvanrednih parlamentarnih u mandatu nove vlade“. Za najavljene oporbene blokade državnih institucija i prometnica, bude li ih, vlasti će se – već viđeno i u Srbiji i drugdje po Kugli – latiti učinkovitih alata koji omogućuju uredno funkcioniranje javnog života, pa… E sad, je li i koliko bilo krađe glasova i (pred)izbornih manipuliranja punoljetnom javnošću u zemlji i izvan nje, treba dokazati, jer gole optužbe bez čvrstih dokaza – kakvi dosad nisu viđeni – samo su prazne riječi. Gubitnici se imaju pravo ljutiti, pokušati na svoj način popraviti štetu…
Kaže mudar pûk: koga svrbi, taj se češe. Činjenica je također da izbori u Srbiji nisu bili važni samo za tamošnje žitelje i političke opcije, za Srbe na Kosovu i Metohiji, u BiH, RH i novi prosrpski režim u Crnoj Gori nego i za tzv. velike globalne igrače tipa Ruske Federacije, SAD-a, EU-a i NATO-a, čiji su različiti/složeni balkanski interesi bačeni na dvije ključne karte: proruski SNS, odnosno na „proeuropsku“ koaliciju Srbije bez nasilja. Nije bez vraga, glede&unatoč, da su ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin i mađarski premijer Viktor Orbán prvi čestitali pobjedu Aleksandru Vučiću i SNS-u. Tko je u SAD-u, EU, njihovim partnerima i „neovisnim“ organizacijama – pa i među zadrtim hrvatskim „domoljubima“, koji izvrsno žive na agresivnom protusrpstvu, jer u usijanim glavama ne žele završiti Domovinski rat – očekivao da je napokon došao kraj režimu Aleksandra Vučića, neupitnoga gazde Srbije u političkom i svakom drugom smislu, te je izborne nedjelje kasno navečer ispao smiješnim hlebincem. Zajedno s buljukom režimskih CRO medija s nacionalnom koncesijom te viđenijim HDZ-ovim i oporbenim političarima, čije su izjave zajedničkog nazivnika: „Nismo zadovoljni!“ A Vučić i SNS su ostali isti Vučić i SNS o kojima uvelike ovisi i stanje mira i sigurnosti na zapadnom Balkanu. I šire.
Malo koga u Srbiji uopće zanima – ako nije razočarani izborni gubitnik – tko izvan te najveće i najmnogoljudnije zemlje na zapadnom Balkanu jest ili nije zadovoljan činjenicom da će Vučić i SNS vladati Srbijom i sljedeće četiri godine? Nikoga. Jest da ta činjenica zbog stotine razloga ne ide pod kapu proameričko-proeurounijskom Zapadu budući da se – na dva stolca sjedeća – Vučićeva Srbija ne želi zbog priključenja Uniji odreći (ne samo strateškog!) prijateljstva s Putinovom Rusijom nego ni priznati Kosovo samostalnom albanskom državom. Izvan svoga povijesnog, nacionalnoga i kulturnog ognjišta od doseljenja Slavena na Balkan i uspostave jedne od najmoćnijih srednjovjekovnih država na Starom kontinentu. Jest činjenica i to da su Srbi povijesno slavenska braća, braća po rasnoj krvi, jeziku, pismu, vjeri, zajedničkim bitkama protiv istog neprijatelja, tradicijama, običajima, kulturi, itsl., za razliku od germansko-latinskog korpusa na sjeveru i zapadu s kojim su stoljećima – ne samo – u kulturološkom sukobu zbog stoljetnih ustrajanja na imperijalnom podjarmljivanju.
Taj germansko-latinski korpus danas vlada EU-om tako da je ucjena Beogradu tipa Europa ili Rusija samo alter ego osvajačkog duha što ga je još praotac EU-a Karlo Veliki pustio iz boce ambicijom proširiti svoju vladarsku moć i franačke teritorije na bizantske međe. U koju je svrhu poslao hrvatsko konjaništvo 795. godine protjerati Avare iz Panonske nizine i opljačkati im glavno uporište Hring za što im je dopustio naseliti svoje obitelji na područjima između rijeka Drave i Dunava i Jadranskog mora. Dakle, od konca stoljeća osmog, ne – sedmog!? Za razliku od Hrvata, u srpskoj politici južnoslavenske braće nikad se nije uvjerljivo čulo niti se danas čuje ona floskula o tzv. europskoj obitelji kojoj oduvijek pripadamo. Dapače. „Ako nas ne želite kakvi jesmo, ne želite uvažavati naše nacionalne potrebe i interese i nastavljate nas ucjenjivati“, Vučić je višekratno (orbánovski?) skresao u brk liderima bruxelleske birokracije, „Srbija ne treba EU niti će se gurati u članstvo“.
Bez obzira i na to tko je trenutno na vlasti, odnosno koja će politička opcija biti sutra, svaki je srpski režim itekako svjestan – prizna li SAD/EU-ovom ucjenom državu Kosovo i odrekne se Rusije radi priključenja Uniji – istih posljedica što su 11. lipnja 1903. snašle srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića, kraljicu Dragu, premijera Dimitrija Cincara-Markovića, ministra obrane Milovana Pavlovića te dvojicu kraljičine braće iz poznate obitelji Lunjevice. Prije i više no prijepori oko nasljednika prijestolja, smrtnoj je presudi kapetana Dragutina Dimitrijevića-Apisa, kasnije vođe zloglasne organizacije Crna ruka (Ujedinjenje ili smrt), presudila Obrenovićeva politika zbližavanja s Austro-Ugarskom umjesto oslanjanja na tradicionalno pravoslavno savezništvo s Ruskim Carstvom, pa… I bez obzira i na to tko je trenutno na vlasti u Srbiji, odnosno koja će politička opcija biti u postvučićevsko doba, tamošnji žitelji neće zaboraviti blizu 2500 ubijenih civila i tri-četiri puta više ozlijeđenih u 11 tjedana (od 24. ožujka do 10. lipnja 1999.) neprekidnog NATO-ovog razaranja Beograda i Srbije – čak i bombama s osiromašenim uranom – zbog srpsko-albanskog sukoba u srbijanskoj pokrajini Kosovu i Metohiji, tada u sastavu Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora).
Službeni je Zagreb pod HDZ-ovom vlašću dopustio NATO-u korištenje teritorija RH za prelete borbenih zrakoplova iz talijanske baze Aviano za ubijanje civilnog stanovništva te masovno razaranje bitne infrastrukture i domova po Srbiji. Zbog NATO-ove uporabe streljiva s osiromašenim nuklearnim punjenjem, inače zabranjenog međunarodnim konvencijama, u Srbiji i dan-danas ljudi natprosječno obolijevaju i umiru od karcinoma. Taj isti (pro)američki/(pro)natoovski Zapad sada nije zadovoljan izborima na kojima su pobijedili SNS i Aleksandar Vučić te zaoštrava ucjenu: ili ćete priznati samostalnu državu Kosovo i odreći se Putinove Rusije ili nećete biti primljeni u EU. Birajte. Jedno i drugo ne idu zajedno. Politika jest, što bi se reklo, umijeće (ne)mogućega, ali to umijeće nije dogma niti je politika rješenje – kvadrature kruga. Dapače. Više je poledica na kojoj samoljubivi prepotenti lome ruke, noge, razbijaju glave, izbijaju si zube…
Bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova i unutarstranački izborni luzer pak Davor Ivo Stier nije jedini s hrvatske strane tzv. tvrdih, konzervativnih „domoljuba“, koji na margini srbijanskih izbora papagaji politikantsku klasiku eurounijskih tzv. malih od bruxelleske kužine: „Ako želi u EU, Srbija više ne može sjediti na dva stolca – ruskom i eurounijskom – nego se mora jasno opredijeliti: ili će i dalje biti na ruskoj strani i time si zatvoriti vrata EU-a ili će prihvatiti zapadne vrijednosti te se ponašati po pravilima EU-a. Nema trećeg“. To znači prihvatiti EU/SAD-ovu direktivu o priznanju samostalne albanske države na Kosovu i Metohiji, odreći se dijela svog teritorija na kojemu je samo povijesno srce srpske državnosti i nacionalnog identiteta te odreći se prijateljstva i bilo kakve suradnje s Rusijom pristajanjem uz zapadne tzv. sankcije. Dok je Vučića i njegova režima na političkom sljemenu Srbije, svjesni su na Zapadu, nijedno od toga djelatno ne dolazi u obzir, ali im na pameti da pojačavanje pritisaka i ucjena izaziva još veći otpor i nacionalni inat. Ne poznaju suštinu toga ne samo srbijanskog nego i slavenskog mentaliteta uopće, koji ne dâ na nacionalni integritet ni u stani-pa’ni uvjetima.
Kao što proamerički Zapad godinama nije kadar nikakvim subverzivnim „prodemokratskim“ ujdurmama srušiti Vladimira Vladimiroviča Putina i njegov režim u Rusiji ne bi li u Kremlju instalirao prozapadne poslovođe tipa Alekseja Antoljeviča Navaljnog i time otvorio vrata neprocjenjivoga prirodnog bogatstva tzv. najunosnije nekretnie na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić) svojim megakorporacijama, tako i godinama kopljem „promašio“ galopira Srbijom. Putin je kojekakvim alatima vlasti znao „disciplinirati“ tzv. prozapadnu oporbu i sada suvereno kontrolira cca 70 i kusur posto biračkog tijela, što je copy and paste slučaj i u Srbiji, gdje Vučić ima na svojoj strani cca 50 posto birača i jamačno tzv. autobusna invazija iz Republike Srpske (entitet u BiH) i još nekih zemalja u neposrednom susjedstvu (navodno cca 40.000 kupljenih birača) nije bila presudna za izborno opet pokoriti i cijelu zemlju i Beograd.
Sudeći po brzinskim čestitkama izbornim pobjednicima te kritikama zbog „izborne krađe“, u srbijanskim su izborima pozadinski odmjeravani ruski i zapadni mišići. I zapadna je podlaktica uvjerljivo tresnula o stol. Koalicija Srbija bez nasilja osvojila je 23,38 posto glasova u odnosu na SNS-ovih 46,84 posto. Na 98 posto biračkih mjesta, uključivo Beograd, pobijedio je SNS. Svaki se birač morao legitimirati i prethodno biti upisan u službeni popis birača, pa je indikativno je li Vučićev režim eliminirao Srbiju bez nasilja čak i u „unaprijed osvojenom“ Beogradu samo zato što je „kupio“ navodnih 40.000 glasova u inozemstvu te navodno upumpao u izbore pola milijarde eura javnog novca. Očito su stvari i odnosi puno složeniji, a zbog političkih podjela i među analitičarima, istina je opet voda duboka. Inače, ta je tzv. proeuropska koalicija („kada dođemo na vlast, vodit ćemo suprotnu politiku od Vučićeve i Srbiju uvesti u EU“) ciljano nastala nakon stravičnog zločina u svibnju 2023. godine kada je u OŠ Vladimira Ribnikara 14-godišnjak pištoljem ubio devetero učenika i zaštitara. Užas u toj školi je navodno potaknuo masovne prosvjede pod motom „Srbija bez nasilja“ protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i SNS-ove vlasti kao da su oni – ne neki trknuti balavac očevim pištoljem – pošli na smrtonosni pohod među osnovnoškolsku djecu.
Koalicija Srbija bez nasilja je osvojila stanoviti broj poslaničkih mjesta u Skupštini Srbije te u Beogradu pa će, primjereno izbornim rezultatima, njezini viđeniji lideri omastiti brk na odgovarajućim mjestima uz državne i gradske jasle, ali egida o tzv. nultoj toleranciji nasilja ostat će puka tlapnja čak i da su ti neki novi koalicijski političari uistinu osvojili vlast. Nasilje svake vrsti – od vršnjačkoga, političkog i medijskog do izraelskog genocida nad Palestincima u Pojasu Gaze te na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnnom Jeruzalemu – postalo je globalna pojava zbog koje bi se svijet morao itekako zamisliti. Ne samo Balkan i ne samo Europa i SAD u kojem genocidna praksa nad tzv. nebjelačkim žiteljima traje od doseljenja prvih europskih kažnjenika, kriminalaca, avanturista i takvih u Novi svijet do dana današnjeg. I nasiljem se širi po Kugli. S tom se pošasti, uvezenoj s tzv. trulog Zapada u najpogubnijim količinama, nije kadra nositi nijedna zapadnobalkanska vlast. I na toj se truloj podlozi ne može graditi ništa do li ispraznog politikantstva populističkog tipa, što traje poput životnog vijeka običnog vretenca.
Hrvati u Srbiji opet su politikantskim sufliranjem iz HDZ-ovoga službenog Zagreba pogrešno (pred)izborno kalkulirali, pa se kobno prekalkulirali te izbubili mjesto ne samo u Skupštini Srbije nego i u Skupštini Autonomne pokrajine Vojvodine. Njihovi kandidati nisu dobili prolazni broj glasova. Demokratski je savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislava Žigmanova se nije proslavio na četvrtoj poziciji koalicijske liste Ujedinjenih za pravdu i demokratski bi bio red da predsjednik Žigmanov podnese ostavku. Dok je u dosadašnjoj vladi, Vučićevom dobrom voljom, obnašao ministarsku dužnost za prava nacionalnih manjina u Srbiji, dopustio je premijeru RH i šefu „europejskoga“ tzv. light HDZ-a Andreju Plenkoviću da ga među Hrvatima u Srbiji prepravi u alter ego Dragana Čovića među Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. Čak ne u cijeloj toj državi, jer mostarska filijala HDZ-a BiH nema širu prođu. Kamoli u Republici Srpskoj. Naravno da se Žigmanov neće povući s mjesta tzv. prvoga vojvođanskog Hrvata, pa nastavi li voditi DSHV po uputama iz HDZ-ove središnjice iz Zagreba te svako malo čovićevski cupkati po Hrvatskoj uza Plenkovićeve skute, piši kući propalo je. Nikakvi tzv. autobusni konvoji iz RH i BiH na biralištima u Subotici, Somboru, Tavankutu, Senti… neće pomoći Hrvatima.
„Mi smo zadovoljni većinom stvari koje smo napravili, ali u nepovoljnim uvjetima nismo ostvarili politički cilj, što nas nije previše onespokojilo“, posipao se Žigmanov pepelom pred hrvatskim medijima nakon debakla na srbijnskim izborima. „Zbog raznih negativnih iskustava u skorijoj prošlosti smo ranjena zajednica. Imamo dodatni senzibilitet za društvene krize zbog činjenice da se u takvim situacijama često referira na Hrvatsku, na identitet, na odnose s RH, uvlače se epiteti koji svode RH na ustaštvo. To sigurno širi strahove, demobilizira ljude da iskažu svoje identitetske osjećaje, interese, da budu u društvenom životu, kopne resursi za društvene aktivnosti. U tom se smislu odlučno borimo da se unutarnje političke razmirice ne interpretiraju odnosima Srbije s Hrvatskom ili da se hrvatski identitet, odnos s RH, dodatno, a netočno, stavlja u funkciju unutarnjih političkih razmirica, neslaganja ili bilo kakvih relacija. Zato iskazujemo zabrinutost, apeliramo da se to ne čini.“
A što HDZ-Plenkovićeva Hrvatska čini, osim što načelno papagaji o tomu kako je ustavno obavezna skrbiti za sve Hrvate izvan domovine? Malo ili ništa, osim što aktivno – materijalno izdašno i politički pristrano do bola – manipulira ostacima ostataka Hrvata u zapadnohercegovačkom dijelu entiteta Federacije BiH. Glede&unatoč izbora u Srbiji, gdje je Žigmanov-Plenkovićeva opcija dvostruko popušila, umjesto da prihvati realitete i osloni se na korektnu suradnju s vlastima što ih je izabrala srbijanska biračka većina, Banski dvori dodatno vješaju mlinski kamen o vratove Hrvatima u Srbiji porukom službenom Beogradu: „Nismo zadovoljni s vama opet na vlasti!“ Kao da je Vučića briga čime Plenković i HDZ, je li – nisu zadovoljni. Za to o ustaštvu u RH, što spominje Žigmanov, Vučić je svaki put naveo primjer, nije govorio napamet. Doduše, nije stigao spomenuti neki dan, neposredno uoči Božića, bjelovarsku pravoslavnu crkvu unakažene nove fasade ustaškim ušatim U s križem među krakovima i genocidnim „Za dom spremni“. To je Plenkovićev, ne Vučićev problem. Do Žigmanova pak i hadezeovskog DSHV-a ionako drži kao do lanjskog snijega. Kojega zapravo nije ni bilo.
S razlogom mu je sada na pameti to da je svega par dana nakon izbora i navodno štrajka glađu nekolicine aktvista Srbija bez nasilja ta politička platforma pretvorila Beograd u američki Capitol Hill u malom. Zahtijevaju ponavljanje izbora, i to smjesta. Srbija bez nasilja pokrenula je val nasilja tučnjavom s policijom i razbijačkim udarom na državne institucije. Ana Brnabić, Hrvatica na poziciji premijerke Srbije, što Srbin u „domoljubnom“ RH neće nikad biti, zahvalila je ruskoj obavještajnoj službi na informaciji o zapadnim prstima na prosvjedničkoj klavijaturi Srbije bez nasilja. Ako ne ide mlom, ići će – silom? Neće. Sila rađa još veću silu, a nasilje pak Srbije bez nasilja po obrascu republikanske agresije na američki Capitol Hill – jer su im Bidenovi demokrati navodno „ukrali izbore“ – samo je vrh ledene sante na kojoj Zapad urbi et orbi šalje poruku: „Nismo zadovoljni!“ Nakon tridesetak uhićenih najagresivnijih razbijača državne imovine i napadača na snage reda i mira, što je sada dodatni razlog za inducirano nezadovoljstvo masa, Srbija bez nasilja dolijeva kerozin na već raspaljeno ulično nasilje i pokušava omasoviti tzv. događanje naroda pozivom na nasilno rušenje vlasti u Srbiji. Indikativno je da SAD i Rusija u destabilizaciji Srbije nisu čistih ruku, odnosno da opći nered u Srbiji može vrlo lako biti detonator novoga krvavog nereda na cijelom Balkanu.
