Nastanak Juana Guaidóa: Kako je američki laboratorij za promjenu režima stvorio vođu venezuelanskog državnog udara

Prije sudbonosnog dana 22. siječnja, manje od jednog od pet građana Venezuele je čulo za Juana Guaidóa. Samo prije nekoliko mjeseci, 35-godišnjak je bio nepoznata ličnost u politički marginalnoj krajnje desničarskoj grupi blisko povezanoj s groznim činovima uličnog nasilja. Čak i u njegovoj vlastitoj stranci, Guaidó je bio srednjerangirana osoba u Nacionalnoj skupštini kojom prevladava oporba, i koja je trenutno pod nepoštivanjem prema ustavu Venezuele.

Ali nakon jednog telefonskog poziva američkog potpredsjednika Mikea Pencea, Guaidó se samoproglasio predsjednikom Venezuele. Pomazan za vođu svoje zemlje od strane Washingtona, prethodno nepoznati stanovnik političkog dna prešao je na međunarodnu scenu kao vođa nacije s najvećim svjetskim rezervama nafte i kojeg su odabrale SAD.

Ponavljajući konsenzus Washingtona, uredništvo New York Timesa pozdravilo je Guaidóa kao "vjerodostojnog suparnika" Maduru s "osvježavajućim stilom i vizijom napretka zemlje". Redakcija Bloomberg Newsa pozdravila ga je zbog traženja "obnove demokracije", a Wall Street Journal proglasio ga je "novim demokratskim vođom". U međuvremenu, Kanada, brojne europske države, Izrael i blok desničarskih latinoameričkih vlada poznati kao Lima Group priznali su Guaidóa kao legitimnog vođu Venezuele.

Iako se činilo da se Guaidó materijalizirao niotkud, on je zapravo proizvod više od desetljeća ustrajnog truda američke elite i njihovih tvornica za smjenu režima. Uz grupu desničarskih studentskih aktivista, Guaidóa se kultiviralo kako bi potkopao venezuelansku socijalističku vladu, destabilizirao zemlju i jednog dana preuzeo vlast. Premda je bio manja figura u venezuelanskoj politici, godinama je tiho demonstrirao svoju dostojnost u dvoranama moći u Washingtonu.

"Juan Guaidó je lik koji je stvoren za ove okolnosti", izjavio je za Grayzone Marco Teruggi, argentinski sociolog i vodeći kroničar venezuelanske politike. "To je logika laboratorija - Guaidó je poput mješavine nekoliko elemenata koja tvori ličnost koja, iskreno, oscilira između smiješne i zabrinjavajuće".

Diego Sequera, venezuelanski novinar i pisac za istraživački servis, Mision Verdad, složio se: "Guaidó je popularniji izvan Venezuele nego unutar, posebno u elitnim krugovima Ivy League i Washingtona", napomenuo je Sequera Grayzoneu, "On je tamo poznat lik, predvidljivi je desničar i smatra se odanim programu".

Dok se Guaidó danas prodaje kao lice demokratske obnove, karijeru je proveo u najnasilnijoj frakciji najradikalnije opozicijske stranke u Venezueli, pozicionirajući se na čelu jedne destabilizirajuće kampanje za drugom. Njegova stranka je u velikoj mjeri diskreditirana u Venezueli i djelomično je odgovorna za fragmentiranje veoma oslabljene opozicije.

"Ove radikalne vođe ne drže više od 20 posto u istraživanjima javnog mnijenja", napisao je Luis Vicente León, vodeći anketar Venezuele. Prema Leonu, stranka Guaidóa ostaje izolirana jer većina stanovništva "ne želi rat". "Ono što oni žele je rješenje".

Ali upravo je zato Washington odabrao Guaidóa: od njega se ne očekuje da vodi Venezuelu prema demokraciji, već da sruši zemlju koja je posljednja dva desetljeća bila bedem otpora američkoj hegemoniji. Njegov nevjerojatan uspon signalizira kulminaciju projekta dugog dva desetljeća za uništenje snažnog socijalističkog eksperimenta.

Ciljanje "trojke tiranije"

Od izbora Huga Chaveza 1998. godine, Sjedinjene Države su se borile za ponovno uspostavljanje kontrole nad Venezuelom i ogromnim rezervoarima nafte. Chavezovi socijalistički programi možda su preraspodijelili bogatstvo zemlje i pomogli podići milijune iz siromaštva, ali su mu i zaradili metu na leđima. Godine 2002., desničarska oporba Venezuele nakratko ga je smijenila s američkom podrškom i priznanjem prije nego što je vojska obnovila njegovo predsjedništvo nakon masovne društvene mobilizacije. Kroz administraciju američkih predsjednika Georgea W. Busha i Baracka Obame, Chavez je preživio brojne atentate prije nego što je podlegao raku 2013. Njegov nasljednik Nicolas Maduro preživio je tri pokušaja na život.

Trampova administracija odmah je uzdigla Venezuelu na vrh liste za promjenu režima Washingtona, označivši je kao vođu "trojke tiranije". Prošle godine, Trumpov tim za nacionalnu sigurnost pokušao je regrutirati visoko rangirane članove vojske za pokretanje vojne hunte, ali taj napor nije uspio. Prema venezuelanskoj vladi, SAD je također bio umiješan u zavjeru pod kodnim imenom Operacija Ustav kako bi uhitili Madura u predsjedničkoj palači Miraflores, i još jednu pod nazivom Operacija Armageddon kako bi ga ubili na vojnoj paradi u srpnju 2017. godine. Nešto više od godinu dana kasnije, prognane opozicijske vođe pokušale su i nisu uspjele ubiti Madura s dronovima napunjenim eksplozivom tijekom vojne parade u Caracasu.

Više od desetljeća prije tih intriga, skupina desničarskih oporbenih studenata bila je pomno odabrana i pripremljena od strane elitne akademije za promjenu režima financirane od strane SAD-a kako bi srušila venezuelansku vladu i obnovila neoliberalni poredak.

Obuka od skupine za "izvoz revolucija"

5. listopada 2005., s Chavezovom popularnošću na vrhuncu i dok je njegova vlada planira temeljite socijalističke programe, pet venezuelanskih "studentskih vođa" stiglo je u Beograd, u Srbiju, kako bi započelo obuku za pobunu.

Studenti su stigli iz Venezuele ljubaznošću Centra za primijenjene nenasilne akcije i strategije ili CANVAS-a. Ova skupina se financira u velikoj mjeri preko Nacionalne zaklade za demokraciju, zapravo dio CIA-e koja funkcionira kao glavna ruka američke vlade u promicanju promjene režima; i drugih ogranaka kao što su Međunarodni republikanski institut i Nacionalni demokratski institut za međunarodne poslove. Prema internim e-mailovima, koje su procurile iz Stratfora, obavještajne tvrtke poznate kao "CIA u sjeni", "[CANVAS] je možda također dobio i financiranje i obuku CIA-e tijekom borbe protiv Miloševića 1999/2000".

CANVAS je derivat Otpora, srpske prosvjedne skupine koju je osnovao Srđa Popović 1998. na Sveučilištu u Beogradu. Otpor je bila studentska grupa koja je stekla međunarodnu slavu - i promociju na holivudskoj razini - mobilizirajući proteste koji su na kraju srušili Slobodana Miloševića. Ova mala skupina stručnjaka za promjenu režima djelovala je prema teorijama pokojnog Gene Sharpa, takozvanog "Clausewitza nenasilne borbe". Sharp je surađivao s bivšim analitičarem Obrambene obavještajne agencije, pukovnikom Robertom Helveyem, kako bi osmislio strateški plan koji je pretvorio prosvjede u vrstu oružja kao oblik hibridnog rata, s kojima su ciljane države koje su se odupirale unipolarnoj dominaciji Washingtona.

Otpor je podržavala Nacionalna zaklada za demokraciju, USAID i Sharpov Institut Albert Einstein. Siniša Sikman, jedan od glavnih trenera Otpora, jednom je rekao kako je skupina čak dobila izravno financiranje od CIA-e. Prema procurenoj e-pošti od člana Stratforovog osoblja, nakon što su otjerali Milošević s vlasti, "djeca koja su vodila OTPOR su odrasla, dobila odijela i dizajnirala CANVAS... ili drugim riječima grupa za "izvoz revolucija" koja je posijala sjeme za BROJNE obojene revolucije. Oni su još uvijek ovisni o financiranju iz SAD-a i zapravo idu po svijetu pokušavajući srušiti diktatore i autokratske vlade (one koje SAD ne vole ;)".

Stratfor je otkrio kako je CANVAS 2005. godine "usmjerio svoju pozornost na Venezuelu" nakon obuke opozicijskih pokreta koji su vodili pro-NATO operacije promjene režima diljem istočne Europe.

Prateći program obuke CANVAS-a, Stratfor je istaknuo pobunjeničku agendu skupine u zapanjujuće otvorenom govoru: "Uspjeh nikako nije zajamčen, a studentski pokreti su tek na početku onoga što bi mogao biti dugogodišnji napor da se pokrene revolucija u Venezueli, ali sami treneri su ljudi koji su stekli iskustva na "Mesaru Balkana". Imaju lude vještine. Kada vidite da studenti na pet venezuelanskih sveučilišta, održavaju istodobne demonstracije, znat ćete da je trening završen i da je počeo pravi posao".

Stvaranje skupine "Generacija 2007." za promjenu režima

"Pravi posao" započeo je dvije godine kasnije, 2007. godine, kada je Guaidó diplomirao na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello u Caracasu. On se preselio u Washington DC da se upiše u program strateškog i političkog upravljanja na sveučilištu George Washington pod pokroviteljstvom venezuelanskog ekonomista Luisa Enriquea Berrizbeitia, jednog od glavnih latinoameričkih neoliberalnih ekonomista. Berrizbeitia je bivši izvršni direktor Međunarodnog monetarnog fonda koji je više od desetljeća radio u venezuelanskom energetskom sektoru pod starim oligarhijskim režimom kojeg je smijenio Chavez.

Te je godine Guaidó pomogao u vođenju antivladinih skupova nakon što je venezuelanska vlada odbila obnoviti licencu za Radio Caracas Televisión (RCTV). Ova privatna stanica odigrala je vodeću ulogu u državnom udaru 2002. protiv Huga Chaveza. RCTV je pomogao u mobiliziranju protuvladinih prosvjednika, krivotvorio informacije koje optužuju pristaše vlade za nasilje koje su počinili oporbeni članovi, te zabranio provladino izvještavanje usred puča. Uloga RCTV-a i drugih postaja u vlasništvu oligarha u vođenju neuspjelog pokušaja državnog udara zabilježena je u hvaljenom dokumentarcu "The Revolution Will Not Be Televised".

Iste godine, studenti su preuzeli odgovornost za dovođenje u neugodnu situaciju Chavezov ustavni referendum za "socijalizam 21. stoljeća", koji je obećao "postaviti pravni okvir za političku i društvenu reorganizaciju zemlje, dajući izravnu moć organiziranim zajednicama kao preduvjet za razvoj novog gospodarskog sustava."

Od prosvjeda oko RCTV-a i referenduma, rođena je specijalizirana skupina aktivista za promjenu režima koju je podržavao SAD. Nazvali su se "Generacija 2007."

Treneri Stratfora i CANVAS-a iz ove ćelije identificirali su Guaidóovog saveznika - uličnog organizatora Yona Goicoechea - kao "ključnog čimbenika" u porazu ustavnog referenduma. Sljedeće godine, Goicochea je nagrađen za njegove napore s Milton Friedman nagradom Cato Instituta za unaprjeđenje slobode, uz nagradu od 500.000 dolara, koju je odmah uložio u izgradnju vlastite političke mreže Liberty First (Primero Justicia).

Friedman je, naravno, bio kum zloglasnih neoliberalnih "čikaških dečki" koje je u Čile doveo vođa diktatorske hunte Augusto Pinochet kako bi proveo politiku radikalne fiskalne štednje poput "doktrine šoka". A Cato Institut je libertarijanski istraživački centar u Washingtonu utemeljen od strane braće Koch, dvojice vodećih donatora Republikanske stranke koji su postali agresivni pristaše desničarskih skupina diljem Latinske Amerike .

Wikileaks je objavio e-mail iz 2017. od američkog veleposlanika u Venezueli Williama Brownfielda poslan State Departmentu, Vijeću za nacionalnu sigurnost i Ministarstvu obrane južnog zapovjedništva hvaleći "Generaciju 2007." zbog toga što su "prisilili venezuelanskog predsjednika, naviknutog na određivanje političkog dnevnog reda, da (pretjerano) reagira." Među "liderima u nastajanju", Brownfield je identificirao Freddya Guevara i Yona Goicoechea. Brownfield je pohvalio Goicoecheai kao "jednog od najrazgovjetnijih branitelja građanskih sloboda među studentima".

Puni novca od libertarijanskih oligarha i od ogranaka "meke snage" američke vlade, radikalna venezuelanska skupina upotrijebila je taktike Otpora na ulicama, zajedno s verzijom logotipa te skupine, kao što se vidi u nastavku:

"Poticanje javnog nemira ... iskoristiti situaciju i okrenuti je protiv Chaveza"

Godine 2009. mladi aktivisti Generacije 2007. organizirali su svoju najprovokativniju demonstraciju, spuštajući hlače na javnim cestama i oponašajući razuzdanu gerilsku kazališnu taktiku koju je opisao Gene Sharp u svojim priručnicima za promjenu režima. Prosvjednici su se mobilizirali protiv uhićenja saveznika iz druge novoosnovane mladenačke skupine JAVU. Ta krajnje desničarska skupina "prikupila je sredstva od raznih izvora američke vlade, što joj je omogućilo da brzo stekne slavu kao tvrdo krilo opozicionih uličnih pokreta", prema knjizi Georga Ciccariella-Mahera, "Building the Commune".

Iako videozapis prosvjeda nije dostupan, mnogi Venezuelanci su identificirali Guaidóa kao jednog od ključnih sudionika. Iako je tvrdnja nepotvrđena, ona je svakako moguća; prosvjednici golih stražnjica bili su članovi unutarnje jezgre Generacije 2007. kojoj je pripadao Guaidó i bili su odjeveni u majice s njihovim zaštitnim znakom Resistencia! Venezuela, kao što se vidi ispod:

Te godine Guaidó se izložio javnosti i na drugi način, osnivajući političku stranku da bi iskoristio zanos protiv Chaveza koji je njegova Generacija 2007. uzdizala. Stranka je nazvana Narodna volja, predvodio ju je Leopoldo López, strastveni desničar obrazovan na Princetonu koji je bio veoma uključen u programe Nacionalne zaklade za demokraciju i izabran za gradonačelnika okruga u Caracasu, okruga koji je bio jedan od najbogatijih u zemlji. Lopez je bio portret venezuelanske aristokracije, izravno potječe od prvog predsjednika te zemlje. Bio je i prvi rođak Thora Halvorssena, osnivača Zaklade za ljudska prava koju podržava SAD i koja djeluje kao de facto prodavaonica publiciteta za protuvladine aktiviste koje podržava SAD-a u zemljama koje su na nišanu Washingtona za promjenu režima .

Iako su se interesi Lopeza uredno uskladili s Washingtonovim, američke diplomatske poruke koje je objavio Wikileaks, istaknule su fanatične tendencije koje bi na kraju dovele do marginalizacije Narodne volje. Jedna poruka identificirala je Lopeza kao "osobu podjele unutar opozicije... kojeg se često opisuje kao arogantnog, osvetoljubivog i gladnog moći". Drugi su istaknuli njegovu opsjednutost uličnim sukobima i njegov "beskompromisni pristup" kao izvor napetosti s drugim opozicijskim vođama koji su prioritet dali jedinstvu i sudjelovanju u demokratskim institucijama zemlje.

2010. godine Narodna volja i njezini inozemni pomagači krenuli su s iskorištavanjem najgore suše koja je u posljednim desetljećima pogodila Venezuelu. Velika nestašica struje pogodila je zemlju zbog oskudice vode, koja je bila potrebna za pogon hidroelektrana. Globalna ekonomska recesija i pad cijena nafte dodatno su pogoršali krizu, što je dodatno dovelo do nezadovoljstva javnosti.

Stratfor i CANVAS - ključni savjetnici Guaidóa i njegove protuvlade skupine - osmislili su šokantno ciničan plan da zabiju bodež kroz srce Bolivarske revolucije. Taj je program ovisio o 70-postotnom kolapsu elektroenergetskog sustava zemlje do travnja 2010. godine.

"To bi mogao biti prijelomni događaj, budući da Chavez ne može učiniti mnogo da zaštiti siromašne od kvara tog sustava", tvrdi se u internom memorandumu Stratfora. "To bi vjerojatno imalo učinak poticanja javnih nemira na način na koji se nijedna oporbena skupina nije mogla nadati da će ih stvoriti. U tom trenutku, oporbenoj skupini bi najbolje bilo da iskoristi situaciju i okrene je protiv Chaveza i prema njihovim potrebama."

Do ovog trenutka, venezuelanska opozicija je dobivala zapanjujućih 40-50 milijuna dolara godišnje od američkih vladinih organizacija poput USAID-a i Nacionalne zaklade za demokraciju, navodi se u izvješću španjolskog istraživačkog centra, Instituta FRIDE. Također, imala je i veliko bogatstvo koje je mogla povući s vlastitih računa, koji su uglavnom bili izvan zemlje.

Iako se scenarij koji je predvidio Statfor nije ostvario, aktivisti stranke Narodne volje i njihovi saveznici odbacili su sve krinke o nenasilju i pridružili se radikalnom planu destabilizacije zemlje.

Prema nasilnoj destabilizaciji

U studenom 2010. godine, prema e-mailovima koje su pribavile venezuelanske sigurnosne službe i koje je predstavio bivši ministar pravosuđa Miguel Rodríguez Torres, Guaidó, Goicoechea i nekoliko drugih studentskih aktivista prisustvovali su tajnom petodnevnom treningu u hotelu Fiesta Mexicana u Mexico Cityju. Sjednice je vodio Otpor, treneri za promjenu režima sa sjedištem u Beogradu uz potporu američke vlade. Sastanak je, kako se izvješćuje, dobio blagoslov Otta Reicha, kubanskog izgnanika koji je radio u State Departmentu Georgea W. Busha i koji je bio fanatično protiv Fidela Castra, i Alvaroa Uribea, desničara koji je i bivši kolumbijski predsjednik.

U hotelu Fiesta Mexicana, navodi se u e-mailovima, Guaidó i njegovi kolege aktivisti su napravili plan da svrgnu predsjednika Huga Chaveza stvarajući kaos kroz dugotrajno ulično nasilje.

Tri glave osobe naftne industrije - Gustavo Torrar, Eligio Cedeño i Pedro Burelli - navodno su pokrili račun od 52.000 dolara za održavanje sastanka. Torrar je samoproglašeni "aktivist za ljudska prava" i "intelektualac" čiji je mlađi brat Reynaldo Tovar Arroyo predstavnik privatne meksičke naftne i plinske tvrtke Petroquimica del Golfo u Venezueli, koja ima ugovor s Venezuelom.

Cedeño je, sa svoje strane, odbjegli venezuelanski biznismen koji je zatražio azil u SAD-u, a Pedro Burelli je bivši izvršni direktor za JP Morgan i bivši direktor venezuelanske nacionalne naftne tvrtke Petroleum of Venezuela (PDVSA). Napustio je PDVSA 1998. kada je Hugo Chavez preuzeo vlast i nalazi se u savjetodavnom odboru Latin America Leadership Program Sveučilišta Georgetown.

Burelli je inzistirao da su e-mailovi s pojedinostima o njegovom sudjelovanju izmišljeni i čak je angažirao privatnog istražitelja da to dokaže. Istražitelj je izjavio da su Googleovi zapisi pokazali da e-mailovi za koje se tvrdi da su njegovi nikad nisu poslani.

Ipak, danas Burelli ne skriva svoju želju da se sadašnjeg predsjednik Venezuele, Nicolása Madura, svrgne - pa čak i da ga se vuče ulicama i sodomizira bajunetom, kao što je učinjeno libijskom vođi Moammaru Qaddafiju od strane milicija podržane od NATO-a.

Navodna zavjera u hotelu Fiesta Mexicana pretočila se u još jedan plan destabilizacije koji je otkriven u nizu dokumenata koje je objavila venezuelanska vlada. U svibnju 2014. Caracas je objavio dokumente s detaljima o planu za ubojstvo predsjednika Nicolása Madura. Dokumenti su identificirala Mariu Corinu Machado sa sjedištem u Miamiju kao vođu plana. Pristalica čvršće linije sa sklonošću ekstremnoj retorici, Machado je funkcionirala kao međunarodna veza za oporbu, posjetivši predsjednika Georgea W. Busha 2005. godine .

"Mislim da je vrijeme za napor; obavljanje potrebnih poziva i prikupljanje financiranja za uništenje Madura, a ostatak će se raspasti", napisala je Machado u e-mailu bivšem venezuelanskom diplomatu Diegu Arrii 2014. godine.

U drugom e-mailu, Machado je tvrdila da je nasilni plan imao blagoslov američkog veleposlanika u Kolumbiji, Kevina Whitakera. "Već sam se odlučila i ova će se borba nastaviti sve dok se taj režim ne svrgne i dok ne isporučimo to našim prijateljima u svijetu. Ako odem u San Cristobal i otkrijem se pred OAS-om, ne bojim ničega. Kevin Whitaker je već potvrdio svoju podršku i on je ukazao na nove korake. Imamo čekovnu knjižicu jaču od režima da razbijemo međunarodni sigurnosni prsten".

Guaidó kreće prema barikadama

Te veljače su studentski prosvjednici kao udarne trupe za prognanu oligarhiju podigli nasilne barikade diljem zemlje, pretvarajući četvrti pod kontrolom oporbe u nasilne tvrđave poznate kao guarimbas. Dok su međunarodni mediji prikazivali prevrat kao spontani prosvjed protiv Madurove vladavine željeznom šakom, postojali su brojni dokazi da je Narodna volja vodila taj šou.

"Niti jedan od prosvjednika na sveučilištima nije nosio majice svog sveleučilišta, svi su nosili majice Narodne volje ili Primero Justicia", rekao je tada sudionik guarimba. "Možda su to bile studentske skupine, ali vijeća učenika povezana su s političkim oporbenim strankama i odgovaraju njima".

Na pitanje tko su vođe, sudionik guarimbe je rekao: "Pa ako sam potpuno iskren, ti su momci sada zakonodavci".

Oko 43 osobe su ubijene tijekom guarimba 2014. godine. Tri godine kasnije ponovno su izbili, što je dovelo do masovnog uništenja javne infrastrukture, ubojstava vladinih pristaša i smrti 126 osoba, od kojih su mnoge bile Chavisti. U nekoliko slučajeva, naoružane bande su spaljivali pristaše vlade.

Guaidó je izravno sudjelovao u guarimbas 2014. godine. Zapravo, tvitovao je videozapis gdje se prikazivao obučen u kacigu i gas masku, okružen maskiranim i naoružanim elementima koji su zatvorili autocestu i koji su učestvovali u nasilnom sukobu s policijom. Osim što je sudjelovao u Generaciji 2007., proglasio je: "Sjećam se 2007. godine, vikali smo "Studenti! " Sada vičemo: "Otpor! Otpor!"

Guaidó je izbrisao tvit, pokazujući očitu zabrinutost za njegov imidž zagovornika demokracije.

Dana 12. veljače 2014., tijekom vrhunca guarimbas te godine, Guaidó se pridružio Lopezu na pozornici na skupu Narodne volje i Primero Justicia. Tijekom dugih uvreda protiv vlade, Lopez je pozvao publiku da krene u ured državne odvjetnice Luise Ortege Diaz. Ubrzo nakon toga, Diazin ured je napadnut od strane naoružanih bandi koje su ga pokušale spaliti do temelja. Ona je osudila ono što je nazvala "planiranim i smišljenim nasiljem".

U televizijskom nastupu 2016. godine, Guaidó je odbacio smrtne slučajeve uzrokovane guayas - guarimba taktikom koja uključuje istezanje čelične žice preko kolnika kako bi se ozlijedili ili ubili motociklisti - kao "mit". Njegovi su komentari zataškali smrtonosnu taktiku koja je ubila nenaoružane civile kao što je Santiago Pedroza i obezglavila čovjeka po imenu Elvis Durán, među mnogim drugima.

Ova neosjetiljva nebriga za ljudski život prikazivala je točnu prirodu njegove stranke Narodna volja u očima velikog dijela javnosti, uključujući mnoge Madurove protivnike.

Slamanje Narodne volje

Kako su nasilje i politička polarizacija eskalirali u cijeloj zemlji, vlada je počela djelovati protiv vođa Narodne volje koji su ih pomogli potaknuti.

Freddy Guevara, potpredsjednik Narodne skupštine i drugi zapovjednik Narodne volje, bio je glavni vođa u uličnim nemirima 2017. godine. Suočen sa suđenjem zbog svoje uloge u nasilju, Guevara se sklonio u čileansko veleposlanstvo, gdje je i ostao.

Lester Toledo, zakonodavac Narodne volje iz države Zulia, bio je tražen od strane venezuelske vlade u rujnu 2016. na temelju optužbi za financiranje terorizma i planiranje atentata. Rečeno je da su planovi napravljeni s bivšim kolumbijskim predsjednikom Álavarom Uribeom. Toledo je pobjegao iz Venezuele i otišao na nekoliko turneja s Human Rights Watch, s Freedom House koja ima potporu američke vlade, i sa španjolskim kongresom i Europskim parlamentom.

Carlos Graffe, još jedan pripadnik Generacije 2007. kojeg je obučio Otpor i koji je vodio Narodnu volju, uhićen je u srpnju 2017. Prema navodima policije, imao je vrećicu punu čavala, C4 eksploziva i detonator. Oslobođen je 27. prosinca 2017. godine.

Leopoldo Lopez, dugogodišnji vođa Narodne volje, danas je u kućnom pritvoru, optužen za ključnu ulogu u smrti 13 osoba tijekom guarimbas 2014. Amnesty International pohvalio je Lopeza kao "zatvorenika sa savjesti" i kritizirao njegov transfer iz zatvora u kuću kao "nedovoljan". U međuvremenu, članovi obitelji žrtava guarimba uveli su peticiju za dodatne optužbe protiv Lopeza.

Yon Goicoechea, poster dijete braće Koch i osnivač Primero Justicia koja ima američku potporu, uhićen je 2016. od strane snaga sigurnosti koje su tvrdile da su pronašle kilogram eksploziva u njegovom vozilu. U osobnom članku za New York Times, Goicoechea je prosvjedovao zbog optužbi tvrdeći da su "napuhane" i tvrdio da je bio zatvoren samo zbog "snova o demokratskom društvu, slobodnom od komunizma". Oslobođen je u studenom 2017. godine.

David Smolansky, također član izvorne Generacije 2007. koju je obučio Otpor, postao je najmlađi venezuelanski gradonačelnik kada je izabran 2013. godine u imućnom predgrađu El Hatillo. No, on je bio lišen položaja i Vrhovni sud ga je osudio na 15 mjeseci zatvora nakon što ga je proglasio krivim za izazivanje nasilnih guarimbas.

Suočen s uhićenjem, Smolansky je obrijao bradu, stavio sunčane naočale i otišao u Brazil prerušen u svećenika s biblijom u ruci i krunicom oko vrata. Sada živi u Washingtonu, DC, gdje ga je izabrao tajnik Organizacije američkih država Luis Almagro da predvodi radnu skupinu o venezuelanskoj migrantskoj i izbjegličkoj krizi.

Smolansky je 26. srpnja 2018. održao ono što je nazvao "srdačnim ponovnim susretom" s Elliotom Abramsom, osuđenim Iran-Contra zločincem kojeg je Trump postavio kao posebnog američkog izaslanika za Venezuelu. Abrams je ozloglašen jer je tijekom 1980-ih nadzirao američku tajnu politiku naoružavanja desničarskih odreda smrti u Nikaragvi, El Salvadoru i Gvatemali. Njegova vodeća uloga u venezuelanskom državnom udaru potaknula je strahove da bi na putu mogao biti još jedan krvlju natopljen posrednički rat.

Četiri dana ranije, Machado je još jednom nasilno zaprijetio Maduru, izjavljujući da, ako "želi spasiti svoj život, treba shvatiti da je njegovo vrijeme isteklo."

Pijun u njihovoj igri

Kolaps Narodne volje pod težinom nasilne kampanje destabilizacije koju je vodila, otuđila je velike dijelove javnosti i veliki dio njezina vodstva završio je u egzilu ili u pritvoru. Guaidó je ostao relativno manja ličnost, nakon što je većinu svoje devetogodišnje karijere proveo u Narodnoj skupštini kao rezervni pomoćnik. Dolazeći iz jedne od država Venezuele s najmanjom populacijom, Guaidó je završio na drugom mjesto tijekom parlamentarnih izbora 2015., osvojivši samo 26% glasova kako bi osigurao svoje mjesto u Narodnoj skupštini. Doista, njegova stražnjica je možda bila poznatija od njegova lica.

Guaidó je poznat kao predsjednik Narodne skupštine kojom dominira oporba, ali nikada nije izabran na tu dužnost. Četiri oporbene stranke koje su činile okrugli stol za demokratsko jedinstvo skupštine odlučile su uspostaviti rotirajuće predsjedništvo. Na redu je bila Narodna volja, ali je njen osnivač Lopez bio u kućnom pritvoru. U međuvremenu, njegov zamjenik, Guevara, potražio je utočište u čileanskom veleposlanstvu. Sljedeći u nizu bio bi lik po imenu Juan Andrés Mejía, ali zbog razloga koji su tek sada jasni, odabran je Juan Guaido.

"Postoji klasno razmišljanje koje objašnjava Guaidóv uspon", primijetio je Sequera, venezuelanski analitičar. "Mejía dolazi iz visoke klase, studirao je na jednom od najskupljih privatnih sveučilišta u Venezueli i nije se mogao lako prodati javnosti onako kako je to bilo moguće s Guaidóm. Kao prvo, Guaidó ima uobičajene mestizo karakteristike kao i većina Venezuelanaca, i više se čini kao da je čovjek naroda. Također, nije bio preeksponiran u medijima, tako da je mogao biti izgrađen u gotovo bilo što.

U prosincu 2018. Guaidó se išuljao preko granice i otišao u Washington, Kolumbiju i Brazil kako bi uskladio plan za održavanje masovnih demonstracija tijekom inauguracije predsjednika Madura. Noć prije Madurove ceremonije polaganja prisege, i potpredsjednik Mike Pence i kanadska ministrica vanjskih poslova Chrystia Freeland nazvali su Guaida kako bi mu potvrdili svoju podršku.

Tjedan dana kasnije, senator Marco Rubio, senator Rick Scott i republikanac Mario Diaz-Balart - zakonodavci iz baze desničarskog lobija kubanskih izgnanika Floride - pridružili su se predsjedniku Trumpu i potpredsjedniku Penceu u Bijeloj kući. Na njihov zahtjev, Trump se složio da će podržati Guaidóa ako se on proglasi predsjednikom.

Državni tajnik Mike Pompeo osobno se sastao s Guaidóm 10. siječnja, prema Wall Street Journalu. Međutim, Pompeo nije mogao pravilno izgovoriti Guaidóvo ime kada ga je spomenuo na press konferenciji 25. siječnja, nazivajući ga "Juan Guido".

Do 11. siječnja, Guaidóva stranica na Wikipediji uređivana je 37 puta, naglašavajući napore za oblikovanje imidža osobe koja je ranije bila nepoznata i koja je sada predstavljala ambiciozne planove Washingtona za promjenu režima. Na kraju, urednički nadzor njegove stranice predan je elitnom vijeću "knjižničara" Wikipedije, koji ga je proglasio "spornim" predsjednikom Venezuele.

Guaidó je možda bio nepoznata ličnost, ali njegova kombinacija radikalizma i oportunizma zadovoljila je potrebe Washingtona. "Taj unutarnji dio je nedostajao", rekla je Trumpova administracija za Guaidóa. "On je bio dio koji nam je bio potreban kako bi naša strategija bila koherentna i potpuna."

"Po prvi put," Brownfield, bivši američki veleposlanik u Venezueli, izjavio je za New York Times, "imate opozicionog lidera koji jasno signalizira oružanim snagama i provodiocima zakona da ih želi zadržati na strani anđela i dobrih momaka."

Ali Guaidóva stranka Narodna volja tvorila je udarne trupe guarimbas koje su uzrokovale smrt policajaca i običnih građana. Čak se i hvalio vlastitim sudjelovanjem u uličnim neredima. A sada, da bi osvojio srca i umove vojske i policije, Guaido je morao izbrisati ovu krvlju natopljenu povijest.

Dana 21. siječnja, dan prije nego što je puč ozbiljno počeo, Guaidóva supruga je u video-zapisu pozvala vojsku da ustane protiv Madura. Njezina izvedba bila je drvena i neinspirativna, naglašavajući ograničene političke izglede njezina supruga.

Na tiskovnoj konferenciji pred pristašama četiri dana kasnije, Guaidó je najavio svoje rješenje krize: "Odobriti humanitarnu intervenciju!"

Dok čeka izravnu pomoć, Guaidó ostaje ono što je oduvijek bio - projekt ciničnih vanjskih sila. "Nije važno da li se on srušio i izgorio nakon svih tih nezgoda", rekao je Sequera o vođi puča. "Za Amerikance, on je potrošna roba."

O autorima

Max Blumenthal je nagrađivani novinar i autor nekoliko knjiga, uključujući najprodavaniju Republican Gomorrah, Goliath, The Fifty One Day War i The Management of Savagery. Proizveo je članke za čitav niz publikacija, mnoge video izvještaje i nekoliko dokumentarnih filmova, uključujući Killing Gaza. Blumenthal je 2015. osnovao The Greyzone kako bi usmjerio novinarsko svjetlo na američko stanje neprestalnog rata i opasne posljedice za zemlju.

Dan Cohen je novinar i redatelj. Proizveo je široko distribuirane video izvještaje i članke iz Izraela i Palestine. Dan je dopisnik za RT Amerika, njegov Twitter profil je @DanCohen3000.

sott