Hrvatska nema nikakvih zakonskih, a kamo li moralnih obaveza sudjelovati u bilo kojem i bilo čijem ratu, jer je svoj danak u krvi sama platila.
Ovo je rat zbog NATO pakta!
Nije to u saborskoj raspravi i javnoj polemici oko (ne)slanja hrvatskih vojnika izjavio nitko od kuražnijih oporbenih zastupnika ili osvještenijih domaćih intelektualaca već Jeffrey Sachs. Kada je rat u Ukrajini po srijedi, u svojim stavovima znatno oštriji i direktniji od Zorana Milanovića, profesor na Sveučilištu Columbija i jedan od 100 najutjecajnijih znanstvenika našeg doba, nije prozvan kao ruski plaćenik i Putinov sluga, ali je zbog tog svog „delikta mišljenja“ udaljen iz komunikacije u prozapadnim mainstream medijima i gurnut na marginu.
Čovjek koji je poznavao Gorbačova i savjetovao Jeljcina, baš kao i neke tranzicijske države nakon pada Berlinskog zida kada su s planske prelazile na tržišnu ekonomiju, i koji je u izravnom kontaktu s mnogim političarima i utjecajnim ljudima, dobro poznaje tematiku i činjenice o kojima govori. Jedini njegov motiv za glasnost kontra službene matice je, kao što i sam kaže, strah od svakog rata, a pogotovo nuklearnog, koji nam upravo prijeti i koji bi značio prestanak čovječanstva i ljudske civilizacije kakvu poznajemo.
Fatalna greška
Ono što profesor Sachs uporno ponavlja i tvrdi je da su se aktualni događaji mogli predvidjeti, kao i konačni ishod. Naime, znalo se da uporno forsiranje proširenja NATO–a na Gruziju, a posebno Ukrajinu, može završiti jedino ratom koji će u srazu s Rusijom Ukrajinci izgubiti, jer bi u suprotnom prerastao u globalni, nuklearni sukob odnosno Treći svjetski rat! I nije Jeffrey Sachs usamljen u tim svojim zaključcima, premise koje ih potvrđuju sežu do završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, do trenutka kada su američki predsjednik George Bush stariji i njegov državni tajnik James Baker obećali Mihailu Gorbačovu za mirno povlačenje Crvene armije iz istočne Europe kako se „NATO neće ni za inč proširiti prema Istoku“.
George F. Kennan, jedna od ključnih osoba u prvoj fazi Hladnog rata, diplomat, savjetnik američkih predsjednika, nekadašnji ambasador J. F. K.-a u Jugoslaviji, širenje NATO-a ocijenio je 1996. godine fatalnom „strateškom greškom epskih razmjera“.
Putinovi štakori
Pat Buchanan, bliski suradnik Nixona, Forda i Reagana, i sam političar, 1999. je najavio: „Premještanjem NATO-a na prednji trijem Rusije zakazali smo sukob u 21. stoljeću. Jedan od svjetski najuglednijih stručnjaka za međunarodne odnose, John Mearsheimer, profesor na Sveučilištu u Chicagu, koji, kao i Sachs, protekle dvije godine djeluje s medijske margine, još je 2015. godine upozoravao kako „Zapad vodi Ukrajinu ka uništenju“.
Teško bi Andreju Plenkoviću uspjelo ovu četvoricu ugurati kao Milanovića u rusoljupce i putiniste, još teže bi njegovom ministru vanjskih poslova i živoderskom kapitalistu Gordanu Grliću Radmanu bilo optužiti ih da „djeluju kao Putinovi štakori stjerani u kut“, niti bi HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko mogla nekažnjeno za njima izdati potjernicu jer ih, „kao i dio hrvatskih medija, sigurno financiraju Rusi“.
Kubanska kriza
A nisu ti Amerikanci s dna kace jedini koji su se, vidjevši kuda takva politika establishmenta vodi, suprotstavili planiranom proširenju NATO pakta, jer im je bilo jasno da Moskva neće dozvoliti vojne baze i nuklearno oružje na svojoj granici s Ukrajinom. Baš kao što Amerika nije mogla 1962. godine skrštenih ruku gledati na sovjetske rakete razmještene na Kubi. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarcozy javno su se usprotivili Washingtonu i zaustavili ulazak Ukrajine u NATO na Summitu u Bukureštu 2008. godine, istom onom na kojem je Hrvatska dobila pozivnicu i već sljedeće godine pristupila Savezu, a da o tome na referendumu nisu odlučivali njezini građani.
U ovom trenutku voditi javnu raspravu o slanju hrvatskih vojnika u misiju NSATU „argumentima“ kako su svi oni koji to ne odobravaju i ne žele izglasati dvotrećinskom većinom u Saboru ruski plaćenici i putinisti koji ugrožavaju ugled naše zemlje među saveznicima besmisleno je i bespotrebno barem zbog pet bitnih razloga.
Genocid u Srebrenici
Prvi i najvažniji je da nastavak ratnih sukoba u Ukrajini nije i ne može biti nikakav hrvatski interes, pa bi svi međunarodni napori, kako Vlade, tako i predsjednika RH, trebali biti usmjereni uspostavi mira. Eskalacija sukoba ne vodi do mira, a slanje novog kontingenta NATO snaga sasvim sigurno ne spada u de eskalaciju. Također, Hrvatska nema nikakvih zakonskih a kamo li moralnih obaveza sudjelovati u bilo čijem ratu, jer je svoj danak u krvi sama platila devedesetih prošlog stoljeća iako bi samo jedan prelet NATO aviona iz Aviana tenkove koji su krenuli na Vukovar vratio Miloševiću u Beograd.
Da u tom kontekstu i ne spominjemo sramotnu ulogu NATO vojnika koji su svojim nečinjenjem praktički postali suučesnici u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.
Državni udar
Drugo, Rusija je pokrenula agresorski rat protiv Ukrajine, i kao takav on je bez sumnje zločinački. No nikako se ne radi o „ničim izazvanom ratu“ koji je bez ikakvog povoda počeo 24. veljače 2022. kako to tvrdi prozapadna propagandna medijska mašinerija. Putinova reakcija bila je predvidljiva i poznata ne samo geopolitičarima, obavještajnim analitičarima i državnicima petnaestak godina ranije, no unatoč tome „gospodari rata“ nisu od njega odustajali već su ga aktivno provocirali. Kako poticanjem i organizacijom državnog udara protiv legalno izabranog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča 2014. godine, tako i davanjem „zelenog svjetla“ novim vladarima da pro forma prihvate sporazume Minsk 1 i Minsk 2 s Moskvom, a da ih u praksi ne primjenjuju kako bi dobili na vremenu za obuku svoje vojske po NATO standardima.
Velika ukrajinska tragedija mogla se izbjeći i na samom početku ruske agresije da se opet nije umiješao NATO i ukazao u liku i djelu britanskog premijera Borisa Johnsona koji je od Zelenskog ultimativno tražio da odustane od mirovnog sporazuma s Rusima u Istanbulu zaprijetivši uskraćivanjem bilo kakve pomoći Zapada ako on bude potpisan i primijenjen.
(https://www.bbc.com/news/world-europe-26079957)
Genocid nad Palestincima
Treći razlog zašto je na ovaj način suvišno u Hrvatskoj raspravljati o NATO-u je sam prvobitni, osnivački smisao njegovog postojanja. NATO je davno prestao biti obrambeni, viteški savez pod motom „Svi za jednoga, jedan za sve“ koji će skupno reagirati ako neka od njegovih članica bude napadnuta. NATO je postao, danas je to jasno više nego ikada prije, vojna sila koja prijeti i napada one koje proglasi svojim neprijateljima, čak i onda kada to nije u skladu s međunarodnim pravom i odlukama Ujedinjenih naroda. Rat u Ukrajini i izraelski genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, a sada i ratni zločini u Libanonu, svjedoče da NATO koristi isključivo interesima svog neprikosnovenog vođe, Sjedinjenih Država, i vjernog mu vazala, Ujedinjenog Kraljevstva, kao bič i batina za održavanje anglosaksonske kolonijalne hegemonije i unipolarne dominacije svijetom
Rat u Ukrajini najmanje je u interesu Ukrajinaca, ne samo zbog broja žrtava, razorene države i raskoljenog društva, već i zbog dugoročno onemogućenog funkcioniranja zemlje i perspektive njezinih stanovnika. Nastavak sukoba nije niti u interesu Rusije koja pobjeđuje na bojišnici, ali za to plaća visoku cijenu, kako u ljudskim životima, tako i na gospodarskom planu. U ove dvije godine i Europska unija stagnira, njezine najmoćnije članice, Francuska i Njemačka, sve dublje tonu u krizu, standard građana pada, a sve to jača ultradesne političke opcije.
Naprosto, NATO je pojeo EU i ona izvan njega ne postoji!
Ratni profiteri
Kome je, dakle, u interesu nastavak rata u Ukrajini, baš kao i širenje sukoba na Bliskom istoku, tko od tih ratova, razaranja i ubijanja ima koristi, nije teško pogoditi. Onima koji vjeruju kako im ratna ekonomija donosi prosperitet, a ta je ideja postala američka ideologija kojom se opravdava militarizaciju društva i godišnji vojni budžet od tisuću milijardi dolara, i još ponešto sa strane kroz nevidljive stavke. Tu lakoću vojevanja, kada ti nisi taj koji sahranjuje vlastitu mrtvu djecu, možda najbolje ilustriraju lakonske riječi kongresmena Adama Schiffa koje su misao vodilja svih onih žestokih neokonskih apologeta permanentnog ratovanja. On je još 2020. godine na pitanje zašto se Amerika odlučila za provociranje Putinove agresije na Ukrajinu, a ne za mir mrtav hladan odgovorio: „Kako bismo se mogli boriti protiv Rusije tamo, a da se ne moramo boriti protiv Rusije ovdje“.
Stoga nije čudo da su se on i njegovi politički istomišljenici, reprezentanti famozne „duboke države“, metafore za militarno–industrijski kompleks koji jedini profitira od masovnog ubijanja i razaranja, kako u Ukrajini, tako i na Bliskom istoku, odlučili stimulirati ratove kao vlastiti modus vivendi.
Uvijek je dobro kada Rusi kao glavni neprijatelji krvare, a još se na tome i super bogatimo!
Proxy ratovi
Dakle, četvrti razlog zašto Hrvatskoj nije mjesto ni blizu ukrajinskog ratišta je taj što tamo NATO odnosno Amerika u NATO maskirnoj uniformi vodi posredni, proxy rat protiv svog, uz Kinu, glavnog globalnog neprijatelja, Rusije. Oružje i streljivo naše, životi vaši! Ukrajinci su, baš kao i Izraelci, američka legija stranaca!
Znali smo i prije početka da nemate izgleda dobiti ovaj rat, ali smo vas kockarski, s praznim kartama u rukama i obećanjima gurnuli u krvoproliće koje se opasno približava brojki od milijun poginulih! Tražili ste Javelinse, dali smo vam ih, tražili ste HIMARS, dobi ste ih, baš kao i ATACMS, baš kao i Patriote, Abramse, Leoparde, F16… I kada vas je naš predsjednik Joe Biden tapšao po ramenima i govorio kako Ukrajina pobjeđuje i kako će na kraju pobijediti, blefirao je, jer je znao kako je jedina alternativa vašoj pobjedi na terenu nuklearni rat s Rusijom koji nikako nije želio. Jer, u tom slučaju, bombe bi padale i na New York, Los Angeles, Chicago…
Igra naroda
Pišući o „Smrti Ukrajine putem posrednika“, jedan od Pulitzerom ovjenčanih novinara, također zbog „delikta mišljenja“ gurnut na medijsku marginu, Chris Hedges, proxy ratove nazvao je jednim od najciničnijih načina da država pokaže svoju moć i oslabi protivnike, jer „proxy ratovi proždiru zemlje koje navodno brane“:
Oni mame nacije ili pobunjenike da se bore za geopolitičke ciljeve koji u konačnici nisu u njihovom interesu. Rat u Ukrajini nema puno veze s ukrajinskom slobodom, mnogo više je usmjeren na degradiranje ruske vojske i slabljenje moći Vladimira Putina. A kad se bude činilo da Ukrajina ide prema porazu, ili ako dođe do zastoja rata, Ukrajina će biti žrtvovana kao i mnoge druge države u onome što je jedan od osnivača CIA-e Miles Copland nazvao „Igrom naroda“ i „amoralnošću politike moći“.
(https://scheerpost.com/2023/03/12/chris-hedges-ukraines-death-by-proxy/)
Kapitulacija ili Hladni mir
I iz toga proizlazi taj peti, a možda i prvi razlog, zašto je potpuno besmisleno i bespotrebno u Hrvatskoj danas raspravljati i glasati o slanju naših vojnika u NATO misiju, jer Ukrajina na bojišnici gubi sve više teritorija i, što je još pogubnije, sve više ljudstva. Nastavak rata do potpunog vojnog poraza i kapitulacije, najgore je rješenje za Ukrajinu i Ukrajince, za njihovu kakvu-takvu životnu perspektivu i budućnost. Ako je sve počelo završetkom Hladnog rata 1990. godine, nastavilo se Vrućim ratom 2022. godine, onda je danas vrijeme minimalno za Hladni mir kako bi se zaustavilo krvoproliće ljudi i spriječilo nekontrolirano širenje sukoba nuklearnim oružjem.
NSATU oksimoron
I sam naziv ove misije oko koje se podijelila „proruska i prozapadna Hrvatska“, NSATU – NATO-ova sigurnosna pomoć i obuka za Ukrajinu, zvuči pomalo cinično, gotovo kao oksimoron, ili barem kao pranje ruku, ako ne i savjesti onih koji za svoju konačnu odluku čekaju ishod svojih predsjedničkih izbora. Za Ukrajinu sigurnosti nema dok ne dođe do mirovnog rješenja, a svako insistiranje na vojnom značit će samo nastavak rata i produbljivanje ionako tragičnih posljedica smrtonosne partije pokera koju su na blef odigrali bjelosvjetski gospodari života i smrti.
Od njih su jedino gori kibici koji su sluganski spremni za dobačeni žeton sa stola otvoriti lov na političke protivnike ne bi li u strahu od etikete putinista i rusofila iznudili pristanak javnosti za dodvoravanje šefovima NATO-a. Iako dobro znaju da se ovdje, na domaćem terenu, ne radi o različitim interpretacijama što je to nama NATO omogućio i dao, niti od koga nas to štiti.
Stvar je u tome, moj bato, da se ukine NATO. Go Home! Kako u Ukrajini, tako i u svijetu.
Ilustracije: Mr. Fish za Scheerpost
