Slovenija slavi desetu godišnjicu priključenja NATO-u, a Hrvatska petu. Ovlašteni zapadnobalkanski tumači euroatlantske religije mogli bi recitirati Avdićeve, lajbahovski ironične stihove: "Istina je samo jedna, boli nas kurac za nesretne i jadne, istina je samo jedna, boli nas kurac za ponižene i slabe."
Nakon osamosvojitve Slovenije i osamostaljenja Hrvatske, nakon višedesetljetne napetosti i višegodišnjeg natezanja, nakon Ljubljanske banke i hrvatskih štediša, meja i granica, Savudrijske vale i Piranskog zaliva, riba i riba, afere Patria (slovenske) i afere Patria (hrvatske), Pahora i Kosor, Bohinja i Trakošćana, predpristopnih pogovora i pretpristupnih pregovora - Hrvatska i Slovenija našle su se pod istim barjakom. Dapače, pod dva zajednička barjaka. Štoviše, obje u svečarskom raspoloženju. 2014. godine Slovenija slavi desetogodišnjicu priključenja NATO-u i Europskoj uniji, a Hrvatska petogodišnjicu priključenja NATO-u i prvu godišnjicu priključenja Europskoj uniji.
Hrvatska očigledno kaska za Slovenijom - euroatlantskih pet godina i europskih devet godina. Istina, moglo bi se reći i da Slovenija kaska za Hrvatskom, jer hrvatska je jadranska obala mnogo duža od slovenske, a Petar Grašo je kudikamo popularniji u Sloveniji nego Tinkara Kovač u Hrvatskoj.
Međutim, ovih je dana raskorak, u korist Slovenije, posebno vidljiv na jednom malom, ali zanimljivom primjeru. Hrvatska, naime, kaska za Slovenijom u maštovitosti. Agencijska vijest kaže: povodom desetogodišnjice pristupanja Slovenije Sjevernoatlantskom savezu, slovenski veleposlanik pri NATO-u, Andrej Benedejčič, poklonio je glavnom tajniku NATO-a, Andersu Foghu Rasmussenu, album "NATO", slovenske skupine Laibach, objavljen 1994., one godine kad je Slovenija pristupila NATO-u. Doduše, nije to prvi put da Laibach, ni kriv ni dužan, doprinosi slovenskim diplomatskim naporima, jer 1995. godine je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova, Zoran Thaler, poklonio isti taj album tadašnjem glavnom tajniku NATO-a, Willyju Claesu. Nemamo razloga sumnjati da će neki slovenski dužnosnik pokloniti Laibachov "NATO" i novom glavnom tajniku NATO-a, Norvežaninu Jensu Stoltenbergu, povodom neke druge obljetnice ili tek tako. Jer Laibach je doista, uz Slavoja Žižeka, najbolji slovenski izvozni proizvod, nešto "svjetsko a naše". Laibachovi su projekti uvijek vrhunski osmišljeni, producirani i plasirani, uvijek aktualni i inspirativni, uvijek kritični i subverzivni. Ali ovo posljednje su ministar Thaler i veleposlanik Benedejčič očigledno zanemarili. I tu nastupa ironični obrat, jer slovenski su dužnosnici previdjeli ironiju Laibachovog konceptualno-umjetničkog "natoiziranja". Da su pažljivo poslušali Laibachov "NATO", ili da su ga uopće poslušali, ili da su naprosto pogledali opremu tog albuma, shvatili bi da je slovenski poklon NATO-u subverzivni čin, kao da je netko 1940. godine poklonio Adolfu Hitleru primjerak filma "Veliki diktator" Charlieja Chaplina, želeći se ulizivati velikom diktatoru. Laibachov "NATO", umjetničko-političkim sredstvima, govori o NATO-u kakav jest, ali to zasigurno nije ono što bi jedna podružnica Saveza natoista trebala slati kao poruku Centralnom komitetu Saveza. NATO, oficijelno, smatra svojom bitnom zadaćom "čuvanje slobode i sigurnosti svojih članica političkim i vojnim sredstvima", zatim "promoviranje demokratskih vrijednosti" i "izgradnju povjerenja", a naposljetku i "izbjegavanje konflikta" te "mirno rješavanje sporova". No, ispod tog lijeporječja krije se pravi NATO. I Laibachov NATO. Laibachov NATO je totalitarna tvorevina posvećena organizaciji i provedbi ratova u (geo)političke i, sve naglašenije, ekonomske svrhe. NATO je, kao i Europska unija, jedna nedemokratska institucija posvećena čuvanju i promoviranju interesa krupnoga kapitala i s njime najuže povezanih svjetskih velesila, uključujući njihove standardne kolonijalističke težnje.
Foto: Inicijativa za mir Zadar
Da su slovenski dužnosnici, koji su s Laibachom u rukama pohrlili u briselski stožer NATO-a, promislili malo o kontekstu, o izvorištima i implikacijama onoga što Laibach inače radi, vjerojatno bi odustali od tog poklona ili bi, ako je već do glazbe, Claesu i Rasmussenu poklonili neki album slovenske grupe Pepel in kri, jer bi tu zasigurno bilo mnogo manje neugodnih političkih konotacija. A ovako su se osramotili (premda to briselski funkcioneri vjerojatno neće ni shvatiti), jer ako je išta dominantno u Laibachovom tridesetogodišnjem djelovanju, onda je to njihova opsjednutost totalitarizmom: totalitarizmom nacizma i socijalističke Jugoslavije, totalitarizmom kapitala, totalitarizmom kršćanstva, totalitarizmom suvremenih medija i pop-kulture. NATO-ov totalitarizam samo je jedno od lica totalitarizma, specifično tek po svojim performansama i retorici, ali u suštini isto kao i u drugim slučajevima. Natoovski sistem totalitarizma i govor totalitarizma na Laibachovom su albumu ogoljeni do suštine, a suština je - rat.
Album započinje elektroničkom rekonstrukcijom kompozicije "Mars - the Bringer of the War", engleskog kompozitora Gustava Holsta, koja je nastala tokom Prvog svjetskog rata, a nastavlja se obradama hitova "War", "Final Countdown", "In the Army Now" i "Dogs of War". Lagane "pjesme naše mladosti", koje su u vrijeme svoga nastanka i popularnosti rijetko kad bile shvaćane ozbiljno, u Laibachovoj izvedbi postaju zastrašujuće, ne samo zbog svoje totalitarne tehno-glazbene forme, nego i zbog verbalnih poruka koje je Laibach u njima pronašao i naglasio, dakle, zbog stihova koji u lajbahovskoj izvedbi postaju političke parole. Zastrašujući efekt ovih pjesama, preplitanje tjeskobe i prosvjetljenja, još je jači zbog kontekstualizacije te glazbe i tih stihova, zbog njihova svođenja na zajednički nazivnik - NATO.
Dakle, totalitarizam i rat su ključne karakteristike NATO-a, i kod Laibacha i u stvarnosti. "Sloboda", "sigurnost", "demokracija", "mir" - floskule su koje se koriste u marketinške, odnosno imperijalističke svrhe, kao i "globalizacija", "slom komunizma" i "tranzicija", floskule koje su trebale otkloniti ideološke, političke i ekonomske prepreke za nesputano širenje globalnog kapitala i tome odgovarajućih političkih interesa sa Zapada na Istok.
Za razliku od Europske unije - koja pazi na svoj demokratski imidž, iako je spremna praviti različite ustupke - NATO nije ni formalno posvećen "promoviranju demokratskih vrijednosti", jer ne cjepidlači oko demokratskih standarda u zemljama-članicama, a pogotovo u onima s kojima, na liniji geopolitičkih strategija i taktika, vodi pregovore o pridruženju. "NATO kao jamac demokracije" samo je mit. NATO je demokratska organizacija koliko je totalitarna država garancija stabilnosti, što su autoritarni vođe redovito isticali.
Za razliku od Ujedinjenih naroda - koji paze na svoj mirovnjački imidž, iako su spremni praviti različite ustupke - NATO nije ni formalno posvećen "mirnom rješavanju sporova", jer ne samo da ne sprečava, nego i održava, pa čak i potiče ratne sukobe diljem svijeta, a to se naziva "crisis management", pri čemu "upravljanje krizama" znači i proizvodnju kriza. "NATO kao jamac mira" samo je mit. NATO je mirovna organizacija koliko su i lovci zaštitari prirode, a ne ubojice, kako to vole za sebe reći.
Pjesma "Alle gegen Alle", njemačke grupe ironičnoga naziva Deutsch Amerikanische Freundschaft, koju je Laibach također obradio na "NATO"-u, tako nas privodi smislu NATO-a, njegovoj viziji demokracije, politike i svijeta, njegovoj svjetskoj misiji: svi protiv sviju... i NATO iznad svega. To stanje permanentnog rata naziva se balansom, a taj balans, koji ovisi o broju nuklearnih bojevih glava, ratnih aviona i brodova i količini ljudskih vojnih resursa, naziva se mirom i sigurnošću.
Tako je Hrvatska prije pet godina, kao i Slovenija prije deset godina, napokon postala "zemljom mira i sigurnosti". A takav mir i sigurnost želimo i Bosancima i Srbima, da ne nabrajamo dalje. Koliko to košta dnevno, mjesečno, godišnje, koliko to rizika sa sobom nosi, a pogotovo kakve se etičke i političke vrijednosti time promoviraju - marginalne su stvari za hrvatske natoiste. Eskiviranje referenduma o priključivanju Hrvatske NATO-u, u doba Sanaderovog HDZ-a, dobra je metafora čitavog tog problema, a politikantsko grintanje tadašnjih opozicijskih esdepeovaca i haenesovaca oko procesa pridruženja i njihovo današnje nekritičko adoriranje NATO-a metafora je koja je dobra na kvadrat.
Američki veleposlanik u Hrvatskoj, Kenneth Merten, izjavio je povodom naše petogodišnjice: "Hrvatsko članstvo u NATO-u znači mir i stabilnost ne samo regije već i cijelog svijeta", a hrvatska ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, precizirala je o čemu se radi: "Svjesni smo koliko je sigurnost i stabilnost važna posebno na jednom ovakvom teritoriju Jugoistočne Europe." Posebno smo, dakle, posebni u NATO-ovom bratstvu, ali još smo posebniji s obzirom na Jugoistočnu Europu. Umjesto da su Amerikanci, tj. NATO-snage, postavili raketne štitove u za to premalenu Sloveniju, naprosto su si pripojili Hrvatsku kao jedan štit prema istoku, a na tome ne treba stati, jer u predvorju NATO-a već nestrpljivo cupkaju Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija.
Kakve li povijesne ironije za Hrvate koji su, nakon tisućljetnih snova o slobodi i nakon oslobođenja od balkanskog uzništva, u samo par godina dobrovoljno stavili svoje udove u okove NATO-a i Europske unije. I ne samo da su to oneslobođenje proglasili uspjehom nego su još hrvatskim nacionalnim interesom proglasili ujedinjenje s pra-neprijateljicom Srbijom, dakako, pod kapom NATO-a i Europske unije. Također, kakve li povijesne ironije za Srbe koji su, nakon svih vatikansko-kominternovskih europskih urota i nakon natoovskog bombardiranja Srbije, svojim nacionalnim interesom proglasili euro-atlantsko prisajedinjenje.
A i to je Laibach na neki način anticipirao, jer album "NATO" završava kompozicijom "Mars on River Drina", što treba čitati i kao engleski prijevod tradicionalne srpske budnice "Marš na Drinu" i kao prizivanje srpskog boga Marsa, koji se uvijek muva oko rijeke Drine. 1994., kad je Laibach obradio "Marš na Drinu", nije se još znalo kako će NATO rješavati "srpsko pitanje" u Bosni i na Kosovu. Sada se zna da je "Mars on River Drina" bio savršena podloga za bliske susrete Srbije i NATO-a devedesetih godina 20. stoljeća, ali je to jednako tako savršena podloga i za bliske susrete Srbije i NATO-a u drugom desetljeću 21. stoljeća i dalje.
S obzirom na ulogu Drine u hrvatskom povijesno-političkom imaginariju, spomenuti svršetak albuma "NATO" pogađa i Hrvate. Hrvatski marševi na Drinu, hrvatski bljeskovi i oluje, famozni dolazak Hrvatske vojske u predgrađa Banja Luke, Dejton i postdejtonske kalkulacije, ali i hrvatska politika u cjelini - sve to je bilo teledirigirano iz stožera NATO-a. A pogotovo će sve što slijedi biti dirigirano iz Bruxellesa, europskounijskog i euroatlantskog. Hrvatski bog Mars ne zaustavlja se više na Drini, nego maršira preko kosovskog Ibra do afganistanskog Helmanda, svuda gdje se NATO odluči angažirati u "mirnom rješavanju sporova", s američkim bespilotnim letjelicama i hrvatskom, slovenskom, bugarskom i rumunjskom živom silom. Naravno, nitko ne želi opet ratovati i zato je toliko odbojna parola "Bolje rat nego NATO-pakt", kao što je privlačna parola "Mi gradimo NATO, NATO gradi nas". Ali zašto, kako i dokle?
Prosvjed protiv NATO-ve vježbe Noble Midas 2007, Foto: M.K.
Početkom devedesetih po Hrvatskoj se uz Thompsona pjevalo: "Korak naprijed, puška gotovs, siju pjesmu svi, za dom braćo, za slobodu, borimo se mi." Danas, u natoovskoj epohi Hrvatske, to se i dalje može pjevati, ali s fusnotama i dodacima, pri čemu u prvoj fusnoti treba biti nedavna izjava Baracka Obame, "Freedom isn't free" ("Sloboda nije besplatna", a posljedično i "Sloboda nije slobodna"), dok bi kao glavni dodatak, u natoovskom duhu, mogla biti Thompsonova pjesma koja kaže: "Uvijek vjerni tebi, naša zvijezdo jutarnja, uvijek vjerni tebi, naša željo vatrena, uvijek vjerni tebi, naša suzo ponosna." Jasno je: Boris Grigić, hrvatski veleposlanik pri NATO-u, i Vesna Pusić, hrvatska ministrica vanjskih poslova, trebali bi o ovoj okrugloj obljetnici NATO-ove okupacije Hrvatske pokloniti hrvatskom bogu NATO-u neki Thompsonov album. Lažni nacionalni ponos ukrašen globalno-militarističkim diskursom - nema boljeg hrvatskog poklona za NATO, tim više što ne bi bilo fer da se idilično ulaženje u NATO ne nastavi s jednako idiličnim podilaženjem NATO-u. A Slovencima treba nekako dojaviti da bi novom glavnom tajniku NATO-a, umjesto već izlizanog Laibachovog "NATO"-a, mogli pokloniti neki od albuma Damira Avdića, Bosanca sa slovenskom adresom, primjerice, "Mein Kapital" ili "Human Reich". Time bi se naglasio skori NATO-ov "Drang nach Osten", u kojemu će, po naravi stvari, Slovenija sudjelovati, kao i Hrvatska. Hrvatska i Slovenija, ovlašteni zapadnobalkanski tumači euroatlantske religije i učitelji zaostale zapadnobalkanske braće, mogli bi recitirati Avdićeve, lajbahovski ironične stihove: "Istina je samo jedna, boli nas kurac za nesretne i jadne, istina je samo jedna, boli nas kurac za ponižene i slabe."
Izvor: h-alter
