"Danas mi se dogodila najbizarnija stvar u životu: nazvao me nepoznati broj, predstavio se kao Nikica Jelavić i pitao bismo li se mogli naći na nekoj kavi." Tako je svoj status na Facebooku nekidan započeo moj drug Mile - pjevač jednog zagrebačkog postpunk benda, javnosti poznatiji kao suprug Ivane Kekin, predsjedničke kandidatkinje stranke Možemo - opisujući svoj susret s našim poznatim, kako se to sad ekonomski korektno kaže, kontroverznim poduzetnikom.
Taj Nikica Jelavić, priča tako Mile, odmah je napomenuo kako on nije “onaj mafijaš Nikica Jelavić”, već poznati istoimeni nogometaš Nikica Jelavić, nekadašnji nogometaš Hajduka i Evertona. Da je ipak riječ o Nikici Jelaviću, naš pjevač – koji nije imao pojma ni tko je ni kako izgleda Nikica Jelavić, a kamoli Nikica Jelavić – shvatio je tek kad ga je ovaj u kafiću na Britancu pitao je li stvar “Bačkizagre stuhpa šeja” zapravo pjesma o njemu i Dečkima s Knežije.
Sve otada, cijela hrvatska demokratska zajednica – od Andreja Plenkovića do njegovog privatnog predsjedničkog kandidata Dragana Primorca – uskopizdila se zbog susreta supruga Ivane Kekin s nekadašnjim kumom knežijske mafije, samo su mene preplavile nježne uspomene.
Eh, Nikica Jelavić. Niki, stari zajebant.
“Danas mi se dogodila najbizarnija stvar u životu: nazvao me nepoznati broj, predstavio se kao Nikica Jelavić i pitao bismo li se mogli naći na nekoj kavi.” Potpuno jednako mogao sam prije dvadesetak godina i ja započeti svoju bizarnu priču. Da, i mene je tada nazvao nepoznati muški glas i predstavio se kao Nikica Jelavić, pa me izvijestio da se baš, eto, slučajno nalazi u Splitu i ljubazno pozvao na kavu. I da, potpuno jednako pitajući je li moja kolumna u Globusu od tog četvrtka zapravo priča o njemu i Dečkima s Knežije.
Za razliku od mog druga Mile, koji ne prati poduzetničku i nogometnu scenu, ja sam, naime, znao tko su Nikica Jelavić i Nikica Jelavić. Nikica Jelavić, mlada zvijezda splitskog Hajduka, u to je vrijeme bio viđen za sljedećeg Alena Bokšića, a Nikica Jelavić, zvijezda zagrebačke mafijaške scene, zajedno s Hrvojem Peračem i kumom Zoranom Pripuzom još uvijek se vukao po sudovima zbog ubojstva suparničkog bossa Vjeke Sliška. Sve po kanonima žanra, do tada se već bio posvetio legalnom biznisu i s kumom Pripuzom skrasio u firmi za proizvodnju pogrebne opreme Palma d.o.o., koja će za svoje mrtvačke kovčege i sarkofage od Hrvatske gospodarske komore dobiti znak “Hrvatske kvalitete”, a za ponos firme, Model 80 – tradicionalni drveni kosokutni lijes rezbaren klasičnim hrvatskim pleterom – i prestižnu oznaku “Izvorno hrvatsko”.
Isto što je sada palo na pamet vama, palo je tada i meni: ideja za savršeni biznis kakve se nisu dosjetili ni Al Capone ni Don Corleone! Genijalne ideje ponekad su nam, eto, ispred nosa, ali vide ih samo najpromućurniji među nama. A kumovi s Knežije samo su zbrojili ugodno s korisnim: mafija koja vodi posao s lijesovima i pogrebnom opremom. Savršeni biznis. Jedina razlika između vas i mene ispala je u tome što je ideja sa savršenim mafijaškim biznisom vama na pamet pala tiho, kao s prigušivačem, a meni naglas, na stranicama najtiražnijeg hrvatskog tjednika, u stotinu hiljada primjeraka. I već sutradan ujutro, jasno, nazvao me nepoznati glas, predstavio se kao Nikica Jelavić i izvijestio da se baš, eto, slučajno nalazi u Splitu, ljubazno me pozvavši na kavu.
Iako sam, rekoh, znao tko su Nikica Jelavić i Nikica Jelavić, ja ipak – baš kao i Mile – nisam ništa sumnjao. Ne, međutim, zbog toga što sam mislio da je s druge strane žice mladi centarfor Hajduka, već zato što sam potpuno i bez ostatka bio uvjeren da je riječ o prijatelju i kolegi novinaru Miloradu Bibiću Mosoru, dobrom splitskom shreku i velikom zajebantu kojemu su takve stvari – poput lažnog predstavljanja preko telefona – bile omiljenom jutarnjom zabavom.
Najzad, već sam zbog njega imao neugodnih iskustava: jednom sam tako – uvjeren da je Mosorova djetinja zajebancija – u pičku materinu poslao samog predsjednika Republike Stipu Mesića, a drugom prilikom, recimo, i generala Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prije nego sam nakon treće pičke materine shvatio da su na telefonu stvarno oni. Baš kao što sam i tada, nakon treće bijesne psovke, shvatio da se kao Nikica Jelavić ne predstavlja Mosor, već sam Nikica Jelavić kao takav. Koji iz nekog razloga, kao i Mesić i Lovrić, voli čitati što pišem.
Da skratim, kavu s kontroverznim zagrebačkim proizvođačem pogrebne opreme, ugostiteljsku ponudu koja se ne odbija, na koncu sam ipak nekako izbjegao – mislim da sam mu ucviljenim ženskim glasom objasnio kako je Boris, zar nije čuo?, ubijen negdje u bolivijskim Kordiljerima, u obračunu organizatora borbi ljama i mjesnih kladioničara iz Cochabambe, tako nešto – i sve je završilo dirljivim telegramom sućuti mojoj obitelji i izvanredno povoljnom ponudom za masivni hrastov lijes s rezbarenim pleterom. Sve otada, kolumne pod mojim imenom zapravo piše Ante Tomić – gospon Jelavić kao štovatelj pisane riječi zacijelo je primijetio razliku – a ja sam se u programu za zaštitu svjedoka sakrio negdje između Trsta i Dubrovnika, gdje se i dan danas kurčim po selu kako sam jednom prilikom Nikicu Jelavića poslao u pičku materinu.
Dvadesetak godina prošlo je otada, dobri div Mosor odavno već zajebava svetog Petra i predstavlja se kao Vjeko Sliško, pa Mile ni u jednom trenutku nije posumnjao kako je na telefonu stvarno poznati nogometaš i njegov veliki fan. I jasno, uskopizdila se cijela hrvatska demokratska zajednica od Plenkovića do Primorca, trijumfalno obavještavajući hrvatsku demokratsku javnost o susretu Mile Kekina s Nikicom Jelavićem, za koji su i oni i cjelokupna hrvatska demokratska javnost saznali od samog Mile Kekina! Zaista, ne postoji dovoljno precizna licemjera za hadezeovski obraz: kad ga je, recimo, gospođa Kekin upitala za šlepere javnog novca u privatnim klinikama, Plenković je mafijaškim smislom za humor odgovorio kako je “mislio da se ona bavi Nikicom Jelavićem”. “To je puno zanimljivija tema”, šeretski je dobacio Vladin boss. “Da se netko iz HDZ-a našao s Jelavićem, samo bi to bila tema ovdje!”
Što bi rekao drugi jedan ugledni trgovac mrtvačkim sanducima i pogrebnom opremom, Bili Piton se zvao: “Ajde?!”
“Danas mi se dogodila najbizarnija stvar u životu: nazvao me nepoznati broj, predstavio se kao boss knežijskog klana i pitao bismo li se mogli naći na nekoj kavi.” Tako je, na primjer, svoj status na Fejsu mogao započeti i bilo koji onaj Plenkovićev “netko iz HDZ-a”. Evo, metnimo, Vili Beroš, koji – za razliku od mene ili Mile – nijednog trenutka nije pomislio da razgovara sa šaljivdžijom Mosorom ili, štajaznam, talentiranim nogometašem Hrvojem Petračem: ministru zdravstva ništa sumnjivo nije bilo niti kad mu je mladi centarfor Petrač na kavi gurnuo kovertu sa sedamdeset pet hiljada eura.
“Da se netko iz HDZ-a našao s Jelavićem, to bi bila tema”?! Za razliku od Jelavića, Petrača i knežijskog klana, HDZ je i službeno, pravomoćno osuđen kao zločinačka organizacija: Bečki dečki s Džamije jedina su ona, kako reče Plenković, “puno zanimljivija tema”, cijela povijest HDZ-a dugački je ispis telefonskih razgovora hadezeovskih premijera i ministara s najgorim ološem hrvatskog podzemlja: trideset pet godina zvone telefoni u HDZ-ovoj središnjici kao u službi za korisnike hrvatskog proračuna, zovu s poznatih i nepoznatih brojeva kojekakvi tipovi predstavljajući se kao kontroverzni poduzetnici, krijumčari oružja, dileri kokainom, plaćeni ubojice, ratni zločinci, trgovci ljudima, sitni kriminalci, obiteljski nasilnici, narkobossovi, robijaši, silovatelji, šverceri, makroi i nadbiskupi, i kad Mile Kekin javno ispriča kako ga je navukao Nikica Jelavić, neotuđivo pravo da ga zajebavaju imaju baš svi u državi osim Plenkovića.
“Danas mi se dogodila najbizarnija stvar u životu: dobio sam poruku s nepoznatog broja, predstavio se kao Andrej Plenković i pitao bismo li se mogli naći na nekoj kavi.” Tako nekako svoj bi status na Facebooku započeo, eto, i Vili Beroš, ali takvu poruku u zaplijenjenom Beroševom mobitelu istražitelji USKOK-a – čuli ste već za tu “najbizarniju stvar u njihovu životu” – avaj, nisu pronašli. U svih pet godina premijer svom ministru zdravstva nije poslao nijednu poruku. Niti u vrijeme svjetske pandemije koronavirusa, nijednom, nikad. Ozbiljni poduzetnici, shvatili ste, ne zovu na kavu pjevače, novinare i ministre. Ozbiljni igrači ne ostavljaju tragove.
Savršeni biznis? Pogrebna oprema je za nogometaše: ozbiljna mafija trguje medicinskom opremom.
