Draga Željka, Žeki, najdraža!
Sjećaš li se kako smo se smijali kad su nam prijatelji prošle godine, dok smo na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu slavili šestu godinu našeg divljeg i burnog poznanstva, u šali govorili kako je u vezi muškarca i žene kritična sedma godina? Sjećaš li se kako smo toga ljetnog dana na stepenicama ispred suda zajedno čitali članak na portalu obitelj.hr pod naslovom “Sedma godina – mit ili statistička istina”? “Tvrdnja o sindromu ‘sedme godišnjice’ nije jasno potvrđena statističkim dokazima”, stajalo je u tekstu, i danas ga isprintanog čuvam kod sebe. “Kvalitetna veza zahtijeva otvorenu komunikaciju, međusobno razumijevanje, poštovanje i prilagodbu promjenama koje život nosi.”
Ah, “prilagodba promjenama koje život nosi”. Život, mila, i nije ništa drugo doli jedna dugačka prilagodba promjenama.
Upoznali smo se ti i ja točno šest godina ranije, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Još uvijek pamtim trenutak kad si ušla u sudnicu broj devetnaest, onako zanosna, u plavoj haljini i elegantnim plavim cipelicama, poput Plave vile. Govorila si nešto, ali ja sam opčinjen čuo samo proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i harfu iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu.
Sve otada, šest godina potkradali smo vlastite živote i otimali od njih rijetke trenutke da budemo zajedno. Ti udata, ja oženjen, nalazili smo se krišom, kao lopovi, po zabitim sobama županijskih, općinskih i kaznenih sudova. Prohladni rani ponedjeljci na splitskom aerodromu i glas šalterske službenice, “gospodine, vi opet u Zagreb?”, loša kava u onom groznom kafiću kraj Lisinskog, s ljutim zagorskim gruntovčanima kaj buju vse tužili i njihovim oronulim građanskim parničarima, pa nervozni pogledi prema taksijima i neizdrživo slatko iščekivanje da iz jednoga konačno izađeš ti, sva u plavom. Woman in blue. Onda bestidni pogledi preko ramena naših odvjetnika, strogi sudac i ono “gospođo Markić, izvolite pristupiti”, pa tvoj glas, proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i harfa iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu.
Divni dani. Smišljali smo najgluplja, upravo djetinja opravdanja da se vidimo, kao dvoje zaljubljenih gimnazijalaca. Ja sam pisao glupe tekstove a ti dizala glupe tužbe, pet tužbi digla si samo zbog jednog mog teksta i ja sam se uplašio da će sud prozreti našu malu igru, ali uvjeravala si me da ne brinem, ti si uvijek bila naša stijena. Domislila si tada, sjećaš se, da moju redakciju tužiš čak i zbog internetske najave mog teksta o tebi! Smijali smo se cijeli taj dan. Nitko na svijetu, mila, nije se smijao kao ti.
Tako smo, eto, tužbu po tužbu, žalbu po žalbu, ročište po ročište, prošlog ljeta i dočekali šestu godišnjicu: uz smijeh. Tvoj odvjetnik, dobro se sjećam, otišao je u zahod, moja odvjetnica u pisarnicu, a ti i ja na stepenicama Općinskog kaznenog suda čitali smo na obitelj.hr taj članak o “sindromu sedme godine”. I smijali se. Smijali smo se misleći da se taj klišej nama ne može dogoditi. Da ćemo – baš poput onih zagorskih gruntovčana kaj buju vse tužili i njihovih oronulih građanskih parničara – zajedno ostarjeti na sudu.
Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Od istine koju smo tako jedno drugom dugo odbijali priznati – da smo na koncu tek jedan od bezbroj svakodnevnih parova čija se davna, čista ljubav nasukala na glupi i banalni kliše “kritične sedme godine” – meni je stoga teže pao samo još razlog, jedan još gluplji i banalniji kliše.
Da, Žeki, seks.
Seks nas je, zar si zaboravila?, i doveo jedno drugom: ona davna tužba zbog blogerice koju si tužila zbog klevete i koja se, pobijedivši te na sudu, nadmoćno iživljavala nad tobom – pišući kako si s njom “izgubila nevinost” i kako si “širom otvorena zanosno drhtala uživajući u vlastitom glasu” – pa tvoj zahtjev za demantijem i moja ishitrena i gruba kolumna o tome da si doslovno shvatila njenu satiru. Nikada se nisam pokajao zbog tog glupog teksta. Najzad, bio je to samo jedan stih iz one Arsenove, “sve te vodilo meni”.
Mislio sam tada da je to samo tvoj katolički aktivizam, i da, divio sam ti se. Divio sam se tvojoj borbenoj odanosti ideji, tako neočekivanoj iz tvoje nježne pojave i tvog cis-mola. Ta ideja bila je toliko daleko od moje da smo se – kako smo jednom uz smijeh zaključili – tako dijametralno suprotni, na samom kraju i ishodištu naših razlika, konačno i susreli. Danas, međutim, na isteku naše sedme godine, znam: to je bio samo tvoj iracionalni, upravo panični strah od seksa.
Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Bila si već tada neraspoložena i bezvoljna – čak si odustala i od one naše igre, da mi osporiš pravo na novinarsku slobodu jer nisam kvalificirani novinar – i ja sam se, priznajem, uplašio da si digla ruke, odustavši i od tužbe i od žalbe, i da te više nikad neću vidjeti. Na kraju ročišta požurio sam i otvorio ti vrata sudnice, čekajući poput psića da me dodirnu tvoj plavi rukav, tvoj proljetni parfem i tvoj neodoljivi cis-mol – od toga “hvala lijepo” živio bih do sljedećeg ročišta – ali ti si prošla pored mene kao pored prosjaka pred katedralom.
“Kvalitetna veza zahtijeva otvorenu komunikaciju”, sjećaš se? A tvoju staru borbenu strast i tvoje strahove ja sam čuo tek nekoliko dana kasnije, na konferenciji za medije udruge U ime obitelji, na kojoj se tvoj Mahlerov cis-mol pretvorio u Wagnerov c-dur i grmio o seksualnom odgoju u školama. Govorila si o onim glupim “kartama seksalicama”, o “bolesnom pornografskom sadržaju” i zavjeri pedofilske kabale i LGBT lobija kojima je cilj “seksualizirati našu djecu”, govorila si vatreno i dugo, ali ja sam čuo samo mećavu u krošnji kestena, kreštanje zagrebačkih vrana i zlokobni huk vatre iz goruće Valhale u finalu Wagnerovih “Prstena Nibelunga”. I shvatio.
Ti se bojiš seksa.
Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio.
Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. O ljubavi. Zašto ne, Žeki? Tko te to tako povrijedio, tko je djevojčicu u tebi tako oštetio da se toliko bojiš vlastite tjelesnosti? Jesam li te možda ja nepromišljeno gurao preko ruba, jesam li rekao ili uradio nešto što te povrijedilo ili probudilo u tebi neku davno zatomljenu bol? Ako je tako, oprosti. I ne boj se. Ti si meni mnogo više od tijela u plavoj haljini.
Prije nekoliko dana dobio sam od Općinskog kaznenog suda obavijest da si se ipak žalila na presudu kojom je tvoj zahtjev za moj kazneni progon ponovo odbijen. Ne znam što da mislim. Želim te još jednom vidjeti, naravno da želim, ali sada me prvi put strah. Sada to više nije strah od banalnosti klišeja i “sindroma sedme godine”, jebe mi se za klišej – znam, ne voliš kad psujem, ali to iz mene progovara uplašeni dječak – sada je to strah da te gubim. Možemo li preživjeti ovu sedmu godinu?
Čekajući ročište na našem starom mjestu, sve što sada želim jest samo slušati proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i tvoju harfu iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu. Bit ću tamo, mila, čekat ću te i pridržavati vrata.
Do tada, ne daj se. Ne daj se, Željka, ne daj se sedmoj godini, moja Žeki, katoličkim pokretima i navikama. Poderi pozivnicu, otkaži konferenciju, prevari muža odlazeći dati iskaz na nekom boljem zagrebačkom sudu, dodirni me ispod klupe za svjedoke koljenom, generacijo moja, ljubavnice. Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve, u prosjeku studeni 1964.: ja na sudu neću imati s kim ostati mlad ako i ti ostariš, i ta će mi mladost teško pasti.
Zauvijek tvoj,
Boki
