Demokracija nije i ne smije biti tek volja većine, a manjina u svojem nadzoru nad radom izvršne vlasti ne smije svoje mehanizme kontrole pretvoriti u opstrukciju. Vlast nosi odgovornost te onaj kome je dana moć nikada ne smije pomisliti da zbog toga za njega ne vrijede pravila koja vrijede za obične smrtnike - i u Velikoj Britaniji, i u SAD-u, i kod nas
U sjeni duge šahovske igre Rusije i Zapada događaju se procesi koji propitkuju živahnost i žilavost liberalne demokracije. Radi se o temeljnim pitanjima jednakosti svih građana pred zakonima i propisima, ali i pitanju odgovornosti, međusobne kontrole te polaganja računa javnosti.
Slika prva
Britanski premijer Boris Johnson uhvaćen je kako sa stranačkim kolegama posjećuje vrtne zabave, priređene poslije radnog vremena u dvorištu sjedišta vlade u ulici Downing broj 10 u Westminsteru, a istodobno je za običan puk vrijedila karantena, tj. ograničenje privatnih druženja i javnih okupljanja ne bi li se suzbilo širenje koronavirusa.
Johnson se prvo 'pravio Englezom', tvrdeći da je tek nakratko navratio na navedene zabave, da bi potom gurao priču kako nije bio svjestan je li bio u prekršaju li ne. Naposljetku se našao izložen medijskoj paljbi i optužbi kako oporbe, tako i kritičara iz vlastitih redova, da je nedosljedan i spreman obmanjivati javnost. Ovoga tjedna očekuje se da će državna službenica u premijerovom kabinetu Sue Gray podastrijeti javnosti svoje istražno izvješće koje bi trebalo razjasniti detalje i okolnosti ovog skandala, a koji je u često senzacionalističkim britanskim novinama već dobio ime Partygate.
Istodobno, unutar Johnsonove Konzervativne stranke započeo je unutarstranački proces koji bi u krajnjoj instanci mogao imati kao posljedicu njegovo svrgavanje s čelnog mjesta stranke, što bi ga moglo nagnati i na ostavku s mjesta predsjednika vlade. Kako bi se pokrenulo izjašnjavanje o povjerenju predsjedniku stranke, barem petnaest posto konzervativnih zastupnika, odnosno njih 54, mora poslati službeni dopis predsjedniku Odbora 1922, tj. parlamentarnog kluba koji okuplja takozvane zastupnike iz stražnjih klupa (backbenchers), odnosno one koji nisu članovi vladina kabineta.
Premda se tek nekolicina zastupnika izjasnila da želi izglasati nepovjerenje Johnsonu (predsjednik Odbora nije ovlašten sam objaviti imena potpisnika zahtjeva dok se ne skupi dovoljan broj podržavatelja prijedloga) te mnogi tvrde da žele pričekati izvješće koje će podnijeti Gray, nervoza svakako raste. S jedne strane pojavile su se optužbe da su članovi kabineta počeli stvarati pritisak na možebitne 'pobunjene' zastupnike najavama da će biti uskraćena proračunska sredstava namijenjena vladinim programima u njihovim matičnim izbornim okruzima, a s druge strane dvoje izglednih nasljednika Borisa Johnsona na mjestu predsjednika stranke (a možebitno i vlade), ministrica vanjskih poslova Liz Truss te ministar financija Rishi Sunak, mudro šute i ne žele se izjasniti.
Premda se Johnson može lako izvući iz ove afere te mu glava još uvijek nije na panju, reputacija mu je narušena i sve više jača dojam da se radi o političaru koji je sklon grandioznim izjavama i najavama za uši birača, a istodobno, okružen svojim savjetnicima, živi daleko od dodira sa stvarnošću i zemljom koju vodi. Pa ipak, sama činjenica da može 'odletjeti' s položaja i prije redovitih izbora svjedoči o važnosti te barem potencijalnoj snazi međusobne kontrole institucija u liberalnoj demokraciji.
Slika druga
Osim pitanja jednakog tretmana svih pred zakonom, bilo državnih dužnosnika, bilo običnih građana, središnje pitanje kvalitetnog funkcioniranja liberalne demokracije jednakost je državljana u pogledu pristupa ostvarivanju biračkog prava. Ograničenja i narušavanja općeg biračkog prava ozbiljno urušavaju cijelu arhitekturu liberalne demokracije. U Sjedinjenim Državama već godinama Demokratska i Republikanska stranka vode žestoke bitke upravo oko regulacije biračkog prava. Dok demokrati tvrde da otežavanje pristupa biračkom pravu i biralištima nerazmjerno pogađa siromašne i pripadnike etničkih (u američkom kontekstu, rasnih) manjina, republikanci tvrde da tvrđim pravilima žele zaštiti integritet izbornog procesa, spriječiti prijevare i potencijalne manipulacije.
Američka institucionalna arhitektura počiva upravo na jasnoj trodiobi vlasti i balansiranju mehanizama međusobne kontrole. Ograničenjima biračkog prava koja republikanski zakonodavci provode po saveznim državama demokratska većina na saveznoj razini htjela je sučeliti savezne zakone koji bi zajamčili prava i pristup glasanju. Međutim u Senatu se filibuster, odnosno mogućnost opstrukcije usvajanja nekog zakonskog prijedloga prolongiranim javljanjem za riječ, nadaje kao sredstvo sprečavanja promjena i zadržavanja izbornih pravila nasuprot volje kongresne većine. Pravila o filibusteru dalo bi se izmijeniti, odnosno preglasati njegov učinak. Međutim za to bi bila potrebna složnost demokrata, do koje nije došlo, već je, upravo suprotno, nekoliko njih odlučilo s republikancima 'ubiti' pokušaj 'ušutkavanja' filibustera. Instrumenti međusobne kontrole, dakle, mogu se koristiti i za opstrukciju, a zakonodavna većina u liberalnoj je demokraciji varljiva sjenka, podložna brzoj promjeni i stalnoj provjeri.
Slika treća
Kažu da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Međutim frka oko prebivališta pružila je slaboj oporbi, ali prije svega medijima, priliku da premijera i Vladu pritisnu kako bi odgovorno i točno prezentirali informacije od javnog interesa (državni dužnosnici, po definiciji, moraju pristati na višu razinu 'šnjofanja' novinara i promatranja te su više pod povećalom nego obični javni službenici) i vratila nas na drugi problem.
Naime u zemlji u kojoj se uzduž i poprijeko zbog pristupa pravima mulja oko mjesta stvarnog stanovanja, što dovodi do krajnje neobičnih brojki broja birača ili zdravstvenih osiguranika, zapravo ne čudi to da se takvoj raboti odaju i ljudi u vrhu izvršne vlasti. Recentni slučaj svakako nije prvi među pripadnicima zakonodavne i izvršne vlasti, a vjerojatno nije ni zadnji. Taj slučaj vrlo vjerojatno neće imati nekih odveć dramatičnih posljedica po premijera, Vladu i stranku, no daje čovjeku misliti – što nam vrijede institucije međusobne kontrole i nadzora ako kao društvo nismo spremni poštovati vlastita pravila, što nam vrijede sočne priče i marljivi istraživački novinari ako transparentnost postupanja javne vlasti ostavlja dosta toga što se može poželjeti?
Facit
Demokracija nije i ne smije biti tek volja većine, a manjina u svojem nadzoru nad radom izvršne vlasti ne smije svoje mehanizme kontrole pretvoriti u opstrukciju. Vlast nosi odgovornost te onaj kome je dana moć nikada ne smije pomisliti da zbog toga za njega ne vrijede pravila koja vrijede za obične smrtnike. Političke se institucije dugo i teško grade, a lako ruše i obesmisle. Dok se na istoku Staroga kontinenta zvecka oružjem, trebamo se prisjetiti toga da je suvremena demokracija upravo umijeće kanaliziranja društvenih sukoba kroz proceduru i međusobno poštivanje pravila igre.
tportal
