Pogotovo nije, mada se upravo to danima najavljivalo, značajan dio toga blijedog govora trebao posvetiti susjednoj državi Bosni i Hercegovini. Pri čemu je ponavljao poznatu mantru o diskriminaciji Hrvata i potrebi promjene izbornog zakona, pozivajući se na Daytonski mirovni sporazum i uporno ignorirajući notornu činjenicu da je tim sporazumom predviđeno biranje troje članova Predsjedništva BiH iz redova tri konstitutivna naroda, ali da ti članovi, jednom izabrani, u Predsjedništvu ne predstavljaju onaj konstitutivni narod iz čijih su redova izabrani, nego da sva trojica predstavljaju samo i jedino – Bosnu i Hercegovinu. Ovakvim ‘tužakanjem’ u Općoj skupštini UN Milanović sigurno nije pridonio poboljšanju ionako sve prije nego dobrih odnosa s BiH (jer ti se odnosi ne razvijaju podilaženjem nacionalnim liderima u Banja Luci i Mostaru, nego političkim dijalogom sa Sarajevom, a taj je praktično nemoguć, jer službeni Zagreb ne priznaje jednoga od članova Predsjedništva BiH i ne želi s njime kontaktirati).
Prvoga dana boravka u New Yorku, gdje prisustvuje jesenjem zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, hrvatski je predsjednik Zoran Milanović pred kamerom HTV raspredao, onako preko volje, o tome kako je razmišljao treba li uopće ići u New York. “Mogao je ići ministar vanjskih poslova”, rekao je, a onda još dometnuo kako odaziv (šefova država) i nije “naročit”. Zaista, američki predsjednik Biden, njemački predsjednik Steinmeier, britanski premijer Johnson, šef kineske države i partije (doduše u video obraćanju), pa to i nije neko društvo za državnika s Pantovčaka, zar ne? No, eto, ipak došao je. I održao je govor, nakon kojega jedva da još ima dileme oko toga je li trebao ići u New York.
Ne, nije trebao ići!
Nije, kao predsjednik sekularne države, trebao ni počinjati boravak prisustvovanjem misi (slijedeći “tradiciju svojih prethodnika”, kako je lažno izvijestila novinarka HTV, koja vrlo dobro zna da Predsjednik Stjepan Mesić nikada u New Yorku nije išao na misu, ali se uvijek sastajao s predstavnicima dijaspore). Nije trebao pokazati takvo ‘nonšalantno’ nepoznavanje vlastitog programa, pa odgovarajući na pitanje o tome reći kako će “imati neke bilateralne susrete, na primjer s turskim predsjednikom Erdoganom, i – to je to”. I nije smio (ne: trebao, nego smio) otkazati susret s glavnim tajnikom Svjetske organizacije uz obrazloženje da ima neke druge neodgodive obveze, čemu je idućega doda dodano još nesuvislije ‘obrazloženje’, kako je ionako riječ o protokolarnom susretu. Pa čak i da je doista samo tako, a nije jer o onima koji se susreću ovisi hoće li taj susret ostati samo u formalno-protokolarnim okvirima, ili će mu oni, a to znači i on, dati i sadržaj, već dogovoreni sastanak s prvim čovjekom Ujedinjenih naroda ne otkazuje se, jer to naprosto nije pristojno (ako, naravno, nije u pitanju viša sila, a ovdje očito nije bila).
I nije, napokon, trebao održati dosadan govor prepun fraza tipičnih za način izražavanja nižih diplomatskih činovnika, govor bez ikakvog spomena vrijednog sadržaja, osim ponavljanja općih mjesta o najaktualnijim svjetskim pitanjima. Pa čak i tu pokazao je hrvatski predsjednik onu za njega tipičnu nezainteresiranost za sve što se oko njega zbiva (da kažemo: prezrivost, možda bi izraz bio prejak). Nije, prema svemu sudeći, ni on, ni oni oko njega, pratio govore u prijepodnevnom dijelu sjednice. Da jest, onda ne bi samo usput spomenuo opasnost širenja nuklearnog oružja i Iran, nego bi iskoristio priliku i pozdravio najavu američkog predsjednika Bidena (koji je govorio nekoliko sati prije njega) da će se Sjedinjene Države u potpunosti vratiti nuklearnom sporazumu s Iranom (što ga je naprasno otkazao Trump), ukoliko i Iran to učini. I ne samo da je mogao pozdraviti tu najavu šefa Bijele kuće, nego je u istoj rečenici mogao pozvati Iran da prihvati šansu što se otvara. Mogao je pokazati da ima neke ideje, da gleda na stvari u širem kontekstu, da govori u ime države koja ima stav, i to o globalnim pitanjima i zna ga izreći.
Nije, jer – govor je bio napisan i tko bi se sada još bavio time da ga aktualizira?
Pogotovo nije, mada se upravo to danima najavljivalo, značajan dio toga blijedog govora trebao posvetiti susjednoj državi Bosni i Hercegovini. Pri čemu je ponavljao poznatu mantru o diskriminaciji Hrvata i potrebi promjene izbornog zakona, pozivajući se na Daytonski mirovni sporazum i uporno ignorirajući notornu činjenicu da je tim sporazumom predviđeno biranje troje članova Predsjedništva BiH iz redova tri konstitutivna naroda, ali da ti članovi, jednom izabrani, u Predsjedništvu ne predstavljaju onaj konstitutivni narod iz čijih su redova izabrani, nego da sva trojica predstavljaju samo i jedino – Bosnu i Hercegovinu. Ovakvim ‘tužakanjem’ u Općoj skupštini UN Milanović sigurno nije pridonio poboljšanju ionako sve prije nego dobrih odnosa s BiH (jer ti se odnosi ne razvijaju podilaženjem nacionalnim liderima u Banja Luci i Mostaru, nego političkim dijalogom sa Sarajevom, a taj je praktično nemoguć, jer službeni Zagreb ne priznaje jednoga od članova Predsjedništva BiH i ne želi s njime kontaktirati).
Baš kao što je bilo potpuno nepotrebno, a očito pogleda usmjerenoga na domaću desnicu s kojom ionako uporno koketira (osim kada ga naljute majice s natpisom ‘Za dom – spremni’) izvlačiti pitanje nestalih na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu. To jest bolno i neizmjerno važno pitanje za obitelji tih ljudi, ali za Opću skupštinu UN – irelevantno. Pa ako Srbija u istom forumu uzvrati podatkom o tome koliko ona traži nestalih na svojoj strani, a Hrvatska ne pomaže u njihovom pronalaženju, imat ćemo opet jedan u nizu koraka unatrag u hrvatsko-srpskim odnosima; i to upravo u vrijeme obilježavanja 25. obljetnice potpisivanja sporazuma o normalizaciji na relaciji Zagreb – Beograd (a pri čemu je, nimalo slučajno, potpuno zaobiđen drugi predsjednik Republike Hrvatske koji je razvoju tih odnosa dao veći doprinos od bilo kojeg drugog Predsjednika/ce).
Trebao je, međutim, kada se već potrudio doći u New York i stati za govornicu Opće skupštine Ujedinjenih naroda, imati na umu da većinu u toj Općoj skupštini čine zemlje članice Pokreta nesvrstanih. Naravno, taj pokret danas ne igra takvu ulogu kakvu je igrao u vrijeme hladnoga rata, blokovske podjele i utrke u naoružanju (mada upravo danas nismo daleko ni od novoga hladnoga rata, ni od podjela u svijetu – za koje Biden, doduše, kaže kako ih ne želi, a utrka u naoružanju praktično traje). No, taj pokret postoji. I on će uskoro u glavnom gradu Srbije obilježiti šest desetljeća od svojega stupanja na svjetsku scenu. Prvi summit nesvrstanih održan je u Beogradu, tada glavnom gradu Jugoslavije. Hrvatska je jedna od zemalja – sljednica jugoslavenske federacije. I mada je članica Evropske unije i Atlantskoga pakta, ta je Hrvatska mogla dobiti samo pozitivne poene da se – kroz riječi svojega aktualnoga Predsjednika – u Općoj skupštini UN prisjetila ne samo 60. godišnjice događaja u kojemu je itekako aktivno sudjelovala, događaja što je imao značajne implikacije na međunarodnu scenu onoga vremena, nego i nekih ključnih postulata nesvrstanih koji su više nego aktualni, dapače: sve aktualniji u svijetu u kojem živimo danas.
No, i ta je prilika propuštena, jer službena Hrvatska na samo spominjanje nesvrstanosti reagira kao ‘vrag na tamjan’(videći nesvrstanost kao sinonim za Jugoslaviju, a Jugoslavija je bila – pa zna se što), ne shvaćajući, odnosno odbijajući shvatiti koliku bi korist mogla imati upravo od suradnje s tzv. Trećim svijetom.
I, na kraju, predsjednik Hrvatske koji je, iznimno, imao pripremljen tekst govora, nije taj govor trebao cijeloga pročitati na engleskom jeziku. Stvar je nacionalnog ponosa u Svjetskoj organizaciji govoriti vlastitim jezikom; može se započeti na jednome od službenih jezika UN, ali onda nastaviti na svojemu, a demonstrirati u New Yorku znanje stranih jezika – suvišno je, u najmanju ruku.
I zato, sve u svemu: ne. hrvatski Predsjednik doista nije trebao ići u New York. Ništa time nisu dobili ni Hrvatska, ni Svjetska organizacija, a ni New York.
tacno
