Zahvaljujući javno izrečenim nebulozama sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana o tome kako trebaju „patiti i u patnji umrijeti” svi oni koji ne udovoljavaju dionizijskoj viziji kršćanstvu, koje se kreće unutar trokuta sinjske deluzije po mjeri ovog fratra bez iskustva kršćanstva – nacionalizirane vjere po mjeri Zlatka Dalića, izbornika skrivenog kršćanstva u arapskom svijetu i besprizornog sankcioniranja igrača koji se odaziva bratskom zovu pa je između sporta i obitelji, izabrao odlazak obitelji kako bi sudjelovao u proslavi sestrinog sakramenta ženidbe – te hipodromskog pjevača čiji hod po krovnoj terasi nadmašuje čudo Kristovog hoda po moru, dobili smo priliku da progovorimo o tome što kršćanstvo jest i što treba biti, ali i onome što kršćanstvo nije i nikada neće biti.
Umišljaj fratra
Iako se ovaj fratar, najvjerojatnije zbog nekog skrivenog fetiša, našao u fratarskoj halji, on s kršćanstvom veze nema, ali, uostalom, da bi netko umislio da je fratar, nije nužno da bude kršćanin. Dovoljna mu je haljina. Tom uvjetu je udovoljio – haljinu ima i stoga može živjeti umišljaj da uistinu jest fratar.
Kada me pitaju, jesam li kršćanin, odgovaram da je pitanje nelegitimno, jer nije moguće verificirati odgovor. Netko može reći da je kršćanin, a nije, jer se ne nalazi u relaciji s bogom. Kršćanin je kršćanin po vjeri koja u baš njegov život unosi Isusa Krista. Taj odnos izmiče metodi verifikacije. Ne možemo provjeriti je li netko tko kaže da je kršćanin uistinu kršćanin ili je samo dobar čovjek, ali možemo vidjeti da netko nije kršćanin premda tvrdi da jest. Bog je taj koji donosi mir i kršćani ne hvale pomahnitalu svjetinu, neovisno o tome gdje se ona nalazila i zbog čega se okupila. Kršćansko zajedništvo je zajedništvo kršćanina i njegovog boga, a potom i zajedništvo s čitavim ljudskim rodom. U kršćanskom poimanju zajedništva nema ostatka. Nadalje, kršćani su kritični prema sebi, a blagi prema drugima. Konačno, kršćani ne iznose moralni sud o drugim ljudima iz jednostavnog razloga – bog je izvor morala i samo on, kao onaj povlašteni i jedini drugi, ima uvid u ljudsku intimu. U intimi vjernika susreću se bog i čovjek. Zbog toga čovjek može prosuđivati isključivo svoj moralni život, dok bog prosuđuje moralni život svakog čovjeka. To čini isključivo bog, nitko drugi.
Istočni grijeh nije ništa drugo nego zlokobni pokušaj čovjeka da vrši moralnu prosudbu drugih ljudi. Zbog toga su Adam i Eva potjerani iz Edena – htjeli su opljačkati boga, uzeti ono što pripada samo njemu. Čovjek može činiti sve osim moralne prosudbe drugih, to je ostavljeno bogu i tko se takne u to, negira boga. Zašto je moralna prosudba drugih ljudi ostavljena bogu? Pa zato što je bog milostiv, on ljudima prilazi s namjerom da ih spasi, dok čovjek, pa i ovaj sinjski zaogrnut fratarskim habitom, pokreće moralnu prosudbu kako bi nepoćudnog čovjeka osudio na patnju i smrt. Sinjski gvardijan je, dakle, negirao boga, opljačkao ga, ukrao mu pravo da samo on spoznaje dobro i zlo drugih te se okomio na Daliju Orešković, ali i na sve one koji ne smatraju da je Zlatko Dalić snažnija figura od proganjanog Krista ili, pak, da je Kristovo besplatno spasenje samo jedan provizorij dok se ne ostvari ono pravo spasenje koje košta točno onoliko koliko i cijena ulaznice za Thompsonov koncert.
Ured
Kršćani nikada, ama baš nikada, ne prosuđuje moralni život drugih ljudi, oni druge ljude vole, osobito svoje neprijatelje. Kada imaš neprijatelje, i sam si neprijatelj, no kada ljubiš neprijatelje, oni ti više nisu neprijatelji. Ti si čovjek ljubavi, a oni koje ljubiš su ono što žele biti. Sinjski gvardijan ne ljubi, on nema srce, nego ured. Cijenim to što je Daliju Orešković pozvao da mu dođe u ono u čemu je najljudskiji, a to je – ured. Čovjek je dao sve od sebe. Krist nije imao ured, on je dolazio k ljudima. Ovaj fratar ima neku drugu priču, on drugom ljudskom biću ne bi otišao ako baš ne mora (mora se, primjerice, otići na pokoji koncert ili pokupiti novce u tzv. misiji u nekoj bogatoj državi; ne razlikuje se to previše od bogobojaznog izbornika koji u arapskoj državi zarađuje na utišanom Kristu, i on je u misiji – misiji bogaćenja), on traži da drugi, naravno ako ih prije toga ne stigne njegova želja da „pate i u patnji” umru, dođu k njemu. U ured. Ili na Hipodrom. Bilo gdje osim na krovnu terasu. Ona je, kao što vidimo, trajno zauzeta.
Kršćanstvo može biti prekrasna priča o ljubavi, miru, slobodi, solidarnosti, praštanju i povjerenju, ali za to je potrebno srce i odsustvo želje da se neistomišljenike odbaci uz objede da su moralni otpad koji će se ili obratiti ili patiti i umirati u patnji, ali, nažalost, kršćanstvo može biti izlika za ubojstva, ponižavanja, silovanja, lopovluk, omalovažavanja, sadizam, neslobodu, laž itd. Ne znam postoji li pakao kao eshatonski entitet, ali znam da je patogeno kršćanstvo mnogima kroz povijest priuštilo iskustvo pakla. To, naravno, nije kršćanstvo srca, nego uredsko kršćanstvo koje traži i okuplja masu kako bi u tu masu moglo baciti raskomadano tijelo neprijatelja. Masa se hrani krvlju i žrtvovanim ljudskim životima. Tako je uvijek bilo, tako će uvijek biti. Ne postoji ta diktatura, tiranija ili autokracija koja je ušla u društvo, a da prije toga nije nastala u nekom crkvenom uredu nekog čovjeka pogonjenog fetišem prema opravama.
Dalija Orešković
Ne možemo, dakle, znati je li netko kršćanin, ali možemo znati zloupotrebljava li taj netko kršćanstvo. Kršćanstvo zloupotrebljavaju oni koji smatraju da na misnim slavljima postoji neka bitnija poruka od Kristove poruke spasa i ljubavi. Kada netko bira hoće li u prvi plan staviti Krista ili nekog izbornika i pjevača, pa se odluči za izbornika i pjevača, jasno je da nakon toga ne slijedi govor o spasenju, nego prizivanje patnje i smrti. Krist nije ušao u svijet da bi porazio drugu momčad, on u svijet ulazi da nitko ne bi bio poražen patnjom i smrću. Kristova poruka je: nećeš umrijeti, ja te ljubim! Antikrist kaže nešto drugi: pati i umri! Teologija je jedan poseban sport, to je sport ljubavi i spasa, u tom sportu nema poraženih. Zbog toga oni koji iza sebe žele ostaviti poražene, kako bi na njihovom porazu zaradili, odbacuju teologiju srca kako bi otvorili prostor pobjedama sportskih izbornika. Takvi teolozi zatvorenog srca imaju urede s radnim vremenom.
Konačno, kada netko bira hoće li za blagdan Velike Gospe progovoriti o ulozi žene u kršćanstvu ili će se okomiti na Daliju Orešković, pa, naravno, odbaci Mariju kako bi se obračunao s Dalijom, jasno je što misli o ženi kao ženi. Da se ne varamo, taj uredski čovjek o Djevici Mariji, izvan radnog vremena, misli sve ono što misli o Daliji Orešković, čak i gore. O Daliji je makar progovorio, o Mariji nije govorio ni za radnog vremena. Kako bilo, nemojmo nikada pomiješati istinsko kršćanstvo ljubavi s ukradenim kršćanstvom osude i mržnje. Kršćanstvo ljubavi počiva na Kristu, a kršćanstvo osude i mržnje na onima s kršćanskom i ljudskom greškom. Kršćanstvo predstavlja vrijednost, a tamo gdje je vrijednost, postoje i lopovi koji se te vrijednosti žele dokopati. No, budući da kršćanstvo nje vrijednost u sebi nego po čovjeku koji vjeruje, dobri i plemeniti kršćani će povećavati vrijednost kršćanstva, dok će kojekakvi barbari, koristiti kršćanstvo kako bi barbarizirali društvo.
Kršćanstvo ima instrumentalnu vrijednost. Dalija je oprostila sinjskom gvardijanu, učinila je to iz srca i u srcu. Za oprost joj nije trebao ured. Ne znam je li Dalija kršćanka, to nitko osim nje ne može znati, ali da ona nije oprostila sinjskom gvardijanu ili da ga je pozvala na prijem u svoj ured, zasigurno ne bi mogla biti kršćanka. Kršćanstvo, kao i sve ostalo što u ljudskom životu uistinu vrijedi, prebiva u srcu i izvire iz srca, a srce ne možete i nećete pronaći u uredu. U našim uredima nema ni pravde, a kamoli će biti srca.
