Bunt radikalne desnice u HDZ-u: Nakon saborskog glasanja o skidanju imuniteta Stevi Culeju, jasno je da Andrej Plenković nema kontrolu nad petinom saborskih zastupnika HDZ-a
Nakon što je dio HDZ-ovih saborskih zastupnika prošlog petka odbio poslušati nalog vrha stranke da se glasa za skidanje imuniteta Stevi Culeju, njihovom kolegi iz parlamentarnih klupa i umirovljenom pripadniku ratnih jedinica Specijalne policije MUP-a, izvjesno je da predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković nema punu kontrolu nad otprilike jednom petinom svojih parlamentaraca, odnosno nad desetero do petnaestero saborskih zastupnika. Državno odvjetništvo zatražilo je, naime, da se Culeju ukine zaštita od kaznenog progona zato da bi ga se moglo procesuirati zbog sudjelovanja u razbijanju službenih ćiriličnih natpisa na javnim i državnim ustanovama u Vukovaru 2013. godine. Imunitet mu je, na kraju, skinut, ali zahvaljujući glasovima opozicije i manjinskih zastupnika, dok je dio pobunjenih HDZ-ovaca – u pratnji glavnog tajnika HDZ-a i potpredsjednika Sabora Gordana Jandrokovića te šefa HDZ-ovog Kluba zastupnika Branka Bačića – odveden pred ljutitog Plenkovića i njegovog stranačkog zamjenika, potpredsjednika Sabora Milijana Brkića. Među onima što su SMS-om pozvani da dođu po premijerovu lekciju bili su Zlatko Hasanbegović, Anton Kliman, Anđelko Stričak, Petar Škorić, Josip Križanić, Ivan Šipić, Tomislav Klarić, Ivan Ćelić, Blaženko Boban, Vesna Bedeković… Hasanbegović se nije odazvao pozivu premijerove tajnice. Miro Kovač, donedavni ministar vanjskih poslova a sad šef parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku, digao je ruku u korist zahtjeva Državnog odvjetništva, no kasnije je vjerojatno požalio zbog toga, jer se i on želi pozicionirati kao pripadnik desnog pokreta otpora unutar HDZ-a. Uostalom, Hasanbegović, Kliman i Kovač, te Josip Buljević, u prošlu su Vladu bili ušli isključivo po kriteriju svojih privatnih relacija s Tomislavom Karamarkom.
‘Pa i sam Culej je rekao da nema ništa protiv toga da mu se ukine imunitet.’ Tako je glasio glavni i jedini argument koji su Plenković i Brkić, podržani Jandrokovićem i Bačićem, iznosili pobunjenim zastupnicima, ali to, naravno, nije nikakav argument, između ostalog i zato što je Culej jedno govorio javno u saborskoj dvorani, a drugo po hodnicima. Jedini argument za omogućavanje kaznenog progona Steve Culeja sastoji se u tome što je dotični saborski zastupnik, uništavajući ćirilične ploče, svjesno kršio zakon: e sad, drugi je problem što je Culej bio uvjeren, a i dalje je uvjeren, da je to kršenje zakona bilo u funkciji borbe za Hrvatsku i da bi trebalo kazneno goniti – po mogućnosti zbog veleizdaje – sve one koji su njega doveli u situaciju da mora posegnuti za čekićem. I ne samo da je tu riječ o Culejevom uvjerenju, nego je to uvjerenje dijelio i donedavni predsjednik HDZ-a Karamarko, zajedno s dominantnom većinom HDZ-ovaca i najmanje polovicom Hrvatske. Karamarko je, uostalom, upravo zbog te junačke akcije nagradio Culeja saborskim mandatom na izborima u studenome 2015., a Plenković se nije usudio izostaviti ga s HDZ-ove liste na izborima u rujnu ove godine. Mora da u glavama Steve Culeja i njegovih istomišljenika i HDZ-ovskih suboraca vlada priličan kaos: ono na što ih se jučer poticalo i jedino što ih je kvalificiralo za ulazak u politiku danas se prometnulo u razlog za krivični progon i skidanje saborskog imuniteta. Jesmo li se za to borili?
Andrej Plenković i njegovi glavni stranački veziri mislili su valjda da to logičko sudaranje u usijanim glavama neće rezultirati javnim frcanjem iskri: mislili su valjda da će obična pragmatičnost i oportunizam ublažiti trenja iza čeone kosti. I ublažili su, ali samo do neke mjere. Znatna većina HDZ-ovih zastupnika, naime, ipak je digla ruku za Culejevo procesuiranje, premda nisu imali i nemaju ništa protiv onog što je njihov kolega činio u Vukovaru prije tri godine. Osim toga, pripadnici HDZ-a i braniteljske legije pod nadzorom HDZ-a u proteklih skoro godinu dana, koliko je ta stranka na vlasti, puštaju na miru vukovarske ćirilične table, no puštanje Culeja niz pravosudnu vodu za neke od njih bilo je previše. Naročito stoga što je došao samo nalog da se glasa za skidanje imuniteta, bez ikakvog objašnjenja.
- Plenković ljudima nikad, pa ni kad ih je pozvao na ribanje zbog otkazivanja poslušnosti u Saboru, nije jasno kazao koji je sad stav o ćirilici u Vukovaru i Srbima u Hrvatskoj, niti su ljudi to mogli razumjeti iz njegovih dosadašnjih javnih nastupa. On i njegovi najbliži suradnici naprosto misle da je dovoljno da se nešto naredi s vrha, pa da to svi bespogovorno prihvate - kaže naš sugovornik dobro upućen u odnose u HDZ-u.
Plenković ne želi izravno i javno iznositi stavove o delikatnim pitanjima, a takvih je mnoštvo i neće prestati nicati, nego očekuje da se djelomična promjena kursa u odnosu na Karamarkovu politiku iščita između redaka i iz pojedinih njegovih poteza, kao što je sklapanje koalicije sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom ili otvoreno izoliranje i ignoriranje Zlatka Hasanbegovića i njegovih provokacija. Plenković očekuje da se čitav HDZ – eventualno mimo Hasanbegovića i još par onih kojih će se pokušati riješiti – prešutno i bez suvišnih potpitanja pokori novoj realnosti onako kako se ista stranka bila pokorila Ivi Sanaderu, i u pogledu političke strategije i orijentacije, i u pogledu kadrovskih odabira i hirova. Friški HDZ-ov predsjednik zaboravlja da su i politički talentiranijem Sanaderu trebale dobre dvije godine na vlasti, 2004. i 2005., da sasvim zagospodari partijom, a pritom je imao neusporedivo povoljnije okolnosti za tu vrstu posla: mnogo više novca, mnogo više netransparentnih mogućnosti da se novac namakne i stranci i pojedincima, mnogo više manevarskog prostora za interesno vezivanje i utišavanje ljudi te za medijsku manipulaciju. Zaboravlja, također, da su se vremena ipak promijenila, to jest da se u gotovo svim etabliranim partijama pojavio veći ili manji broj ljudi koji ne razmišljaju praktično i po stranačkom automatizmu, nego sebe i svoju političku karijeru doživljavaju odveć ozbiljno da bi se odrekli dojučerašnjih tvrdih stavova i bili slijepo poslušni, ili ih je pak iz nekog razloga obuzeo mesijanski sindrom i neutaživa potreba da skrenu pažnju javnosti na svoju personu, po mogućnosti nečim šokantno budalastim ili radikalno mrzilačkim.
- Plenković je prema vani maksimalno mekan i pomirljiv jer želi izbjeći da se unutarstranački sukobi i nesporazumi vode u javnom prostoru, ali je u unutrašnjoj komunikaciji vrlo oštar i neugodan kad se dovedu u sumnju njegove procjene i odluke. Misli da je u ovih šest mjeseci toliko napravio za stranku da mu svi trebaju biti zahvalni i da ga trebaju slijediti bez uključivanja vlastitog mozga. Možda je pritom donekle i u pravu, no neće to baš tako ići - veli naš sugovornik.
Sva je prilika da je Plenković odlučio i dalje eskivirati javnu konfrontaciju s unutarstranačkim oporbenjacima: plan je da ih se nastavi izolirati i ignorirati, s nadom da će kod većeg dijela njih prevladati oportunizam i da će se dozvati pameti, dok je onima za koje je izvjesno da se neće prilagoditi novim okolnostima – Hasanbegoviću, Klimanu, Kovaču, nezavisnoj Bruni Esih… – dugoročno namijenjena tiha eliminacija iz HDZ-a ili HDZ-ovog Kluba zastupnika. Plenković će pritom strpljivo čekati da Hasanbegović & društvo prvi učine krivi korak, a dotad se kani ponašati kao da ih nema.
Taj plan podrazumijeva puno više posla za premijerove saborske namjesnike Gordana Jandrokovića, Branka Bačića i Milijana Brkića, pri čemu će se Brkić držati rezerviranije od Jandrokovića i Bačića: on je trenutačno uz Plenkovića ponajprije zato što su mu odbojne metode kojima se služe Hasanbegović i Esih da bi iskoristili HDZ za ostvarivanje svojih privatnih političkih ambicija i zato što misli da je njihovo tvrdo desničarenje proračunato, a ne zato što potpuno podržava pravac kojim se, doduše vrlo nesigurno, uputio aktualni premijer. Kad kažemo da će biti više posla za Bačića i Jandrokovića, to znači da će morati precizno ustanoviti raspoloženje među protivnicima ‘odnarođenog stranačkog establišmenta’ uoči glasanja o svakoj iole osjetljivijoj točki, pa se u skladu s tim dovijati osiguravanju većine. A na parlamentarni dnevni red uskoro stižu osjetljive teme, poput Hrvatske radiotelevizije i Zaklade za razvoj civilnog društva, a stizat će i ubuduće, jer je takva narav političkog posla.
Iako Vlada trenutačno, formalno i neformalno, raspolaže prilično komotnom saborskom većinom, Bačićev i Jandrokovićev posao neće biti nimalo lagan, naročito ako se uzme u obzir nepredvidljivost glavnog HDZ-ovog koalicijskog partnera, Petrovljevog Mosta, ali i manjih partnera s HDZ-ovih izbornih lista – HSLS-a, Hrasta, HDS-a. Šef HSLS-a Darinko Kosor, zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović i šef HDS-a Goran Dodig također nisu digli ruku za skidanje imuniteta Culeju. Plenković se, zapravo, najviše može pouzdati u zastupnike nacionalnih manjina, među njima i na trojicu SDSS-ovaca, a to nije situacija koja se sviđa mnogima u HDZ-u i blizu HDZ-a. To je negacija Karamarkove političke doktrine po kojoj je koalicija HDZ-a i SDSS-a u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor bila sramotna i ponižavajuća za najveću hrvatsku stranku.
portalnovosti
Nakon što je dio HDZ-ovih saborskih zastupnika prošlog petka odbio poslušati nalog vrha stranke da se glasa za skidanje imuniteta Stevi Culeju, njihovom kolegi iz parlamentarnih klupa i umirovljenom pripadniku ratnih jedinica Specijalne policije MUP-a, izvjesno je da predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković nema punu kontrolu nad otprilike jednom petinom svojih parlamentaraca, odnosno nad desetero do petnaestero saborskih zastupnika. Državno odvjetništvo zatražilo je, naime, da se Culeju ukine zaštita od kaznenog progona zato da bi ga se moglo procesuirati zbog sudjelovanja u razbijanju službenih ćiriličnih natpisa na javnim i državnim ustanovama u Vukovaru 2013. godine. Imunitet mu je, na kraju, skinut, ali zahvaljujući glasovima opozicije i manjinskih zastupnika, dok je dio pobunjenih HDZ-ovaca – u pratnji glavnog tajnika HDZ-a i potpredsjednika Sabora Gordana Jandrokovića te šefa HDZ-ovog Kluba zastupnika Branka Bačića – odveden pred ljutitog Plenkovića i njegovog stranačkog zamjenika, potpredsjednika Sabora Milijana Brkića. Među onima što su SMS-om pozvani da dođu po premijerovu lekciju bili su Zlatko Hasanbegović, Anton Kliman, Anđelko Stričak, Petar Škorić, Josip Križanić, Ivan Šipić, Tomislav Klarić, Ivan Ćelić, Blaženko Boban, Vesna Bedeković… Hasanbegović se nije odazvao pozivu premijerove tajnice. Miro Kovač, donedavni ministar vanjskih poslova a sad šef parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku, digao je ruku u korist zahtjeva Državnog odvjetništva, no kasnije je vjerojatno požalio zbog toga, jer se i on želi pozicionirati kao pripadnik desnog pokreta otpora unutar HDZ-a. Uostalom, Hasanbegović, Kliman i Kovač, te Josip Buljević, u prošlu su Vladu bili ušli isključivo po kriteriju svojih privatnih relacija s Tomislavom Karamarkom.
Plenković ljudima nikad, pa ni kad ih je pozvao na ribanje zbog otkazivanja poslušnosti u Saboru, nije jasno kazao koji je sad stav o ćirilici u Vukovaru i Srbima u Hrvatskoj, niti su ljudi to mogli razumjeti iz njegovih dosadašnjih javnih nastupa – tvrdi sugovornik upućen u stanje unutar vladajuće stranke
‘Pa i sam Culej je rekao da nema ništa protiv toga da mu se ukine imunitet.’ Tako je glasio glavni i jedini argument koji su Plenković i Brkić, podržani Jandrokovićem i Bačićem, iznosili pobunjenim zastupnicima, ali to, naravno, nije nikakav argument, između ostalog i zato što je Culej jedno govorio javno u saborskoj dvorani, a drugo po hodnicima. Jedini argument za omogućavanje kaznenog progona Steve Culeja sastoji se u tome što je dotični saborski zastupnik, uništavajući ćirilične ploče, svjesno kršio zakon: e sad, drugi je problem što je Culej bio uvjeren, a i dalje je uvjeren, da je to kršenje zakona bilo u funkciji borbe za Hrvatsku i da bi trebalo kazneno goniti – po mogućnosti zbog veleizdaje – sve one koji su njega doveli u situaciju da mora posegnuti za čekićem. I ne samo da je tu riječ o Culejevom uvjerenju, nego je to uvjerenje dijelio i donedavni predsjednik HDZ-a Karamarko, zajedno s dominantnom većinom HDZ-ovaca i najmanje polovicom Hrvatske. Karamarko je, uostalom, upravo zbog te junačke akcije nagradio Culeja saborskim mandatom na izborima u studenome 2015., a Plenković se nije usudio izostaviti ga s HDZ-ove liste na izborima u rujnu ove godine. Mora da u glavama Steve Culeja i njegovih istomišljenika i HDZ-ovskih suboraca vlada priličan kaos: ono na što ih se jučer poticalo i jedino što ih je kvalificiralo za ulazak u politiku danas se prometnulo u razlog za krivični progon i skidanje saborskog imuniteta. Jesmo li se za to borili?
Andrej Plenković i njegovi glavni stranački veziri mislili su valjda da to logičko sudaranje u usijanim glavama neće rezultirati javnim frcanjem iskri: mislili su valjda da će obična pragmatičnost i oportunizam ublažiti trenja iza čeone kosti. I ublažili su, ali samo do neke mjere. Znatna većina HDZ-ovih zastupnika, naime, ipak je digla ruku za Culejevo procesuiranje, premda nisu imali i nemaju ništa protiv onog što je njihov kolega činio u Vukovaru prije tri godine. Osim toga, pripadnici HDZ-a i braniteljske legije pod nadzorom HDZ-a u proteklih skoro godinu dana, koliko je ta stranka na vlasti, puštaju na miru vukovarske ćirilične table, no puštanje Culeja niz pravosudnu vodu za neke od njih bilo je previše. Naročito stoga što je došao samo nalog da se glasa za skidanje imuniteta, bez ikakvog objašnjenja.
Mora da u glavama Steve Culeja i njegovih istomišljenika i hdz-ovskih suboraca vlada priličan kaos: ono na što ih se jučer poticalo i što ih je kvalificiralo za ulazak u politiku danas se prometnulo u razlog za krivični progon i skidanje imuniteta. Jesmo li se za to borili?
- Plenković ljudima nikad, pa ni kad ih je pozvao na ribanje zbog otkazivanja poslušnosti u Saboru, nije jasno kazao koji je sad stav o ćirilici u Vukovaru i Srbima u Hrvatskoj, niti su ljudi to mogli razumjeti iz njegovih dosadašnjih javnih nastupa. On i njegovi najbliži suradnici naprosto misle da je dovoljno da se nešto naredi s vrha, pa da to svi bespogovorno prihvate - kaže naš sugovornik dobro upućen u odnose u HDZ-u.
Plenković ne želi izravno i javno iznositi stavove o delikatnim pitanjima, a takvih je mnoštvo i neće prestati nicati, nego očekuje da se djelomična promjena kursa u odnosu na Karamarkovu politiku iščita između redaka i iz pojedinih njegovih poteza, kao što je sklapanje koalicije sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom ili otvoreno izoliranje i ignoriranje Zlatka Hasanbegovića i njegovih provokacija. Plenković očekuje da se čitav HDZ – eventualno mimo Hasanbegovića i još par onih kojih će se pokušati riješiti – prešutno i bez suvišnih potpitanja pokori novoj realnosti onako kako se ista stranka bila pokorila Ivi Sanaderu, i u pogledu političke strategije i orijentacije, i u pogledu kadrovskih odabira i hirova. Friški HDZ-ov predsjednik zaboravlja da su i politički talentiranijem Sanaderu trebale dobre dvije godine na vlasti, 2004. i 2005., da sasvim zagospodari partijom, a pritom je imao neusporedivo povoljnije okolnosti za tu vrstu posla: mnogo više novca, mnogo više netransparentnih mogućnosti da se novac namakne i stranci i pojedincima, mnogo više manevarskog prostora za interesno vezivanje i utišavanje ljudi te za medijsku manipulaciju. Zaboravlja, također, da su se vremena ipak promijenila, to jest da se u gotovo svim etabliranim partijama pojavio veći ili manji broj ljudi koji ne razmišljaju praktično i po stranačkom automatizmu, nego sebe i svoju političku karijeru doživljavaju odveć ozbiljno da bi se odrekli dojučerašnjih tvrdih stavova i bili slijepo poslušni, ili ih je pak iz nekog razloga obuzeo mesijanski sindrom i neutaživa potreba da skrenu pažnju javnosti na svoju personu, po mogućnosti nečim šokantno budalastim ili radikalno mrzilačkim.
- Plenković je prema vani maksimalno mekan i pomirljiv jer želi izbjeći da se unutarstranački sukobi i nesporazumi vode u javnom prostoru, ali je u unutrašnjoj komunikaciji vrlo oštar i neugodan kad se dovedu u sumnju njegove procjene i odluke. Misli da je u ovih šest mjeseci toliko napravio za stranku da mu svi trebaju biti zahvalni i da ga trebaju slijediti bez uključivanja vlastitog mozga. Možda je pritom donekle i u pravu, no neće to baš tako ići - veli naš sugovornik.
Sva je prilika da je Plenković odlučio i dalje eskivirati javnu konfrontaciju s unutarstranačkim oporbenjacima: plan je da ih se nastavi izolirati i ignorirati, s nadom da će kod većeg dijela njih prevladati oportunizam i da će se dozvati pameti, dok je onima za koje je izvjesno da se neće prilagoditi novim okolnostima – Hasanbegoviću, Klimanu, Kovaču, nezavisnoj Bruni Esih… – dugoročno namijenjena tiha eliminacija iz HDZ-a ili HDZ-ovog Kluba zastupnika. Plenković će pritom strpljivo čekati da Hasanbegović & društvo prvi učine krivi korak, a dotad se kani ponašati kao da ih nema.
Taj plan podrazumijeva puno više posla za premijerove saborske namjesnike Gordana Jandrokovića, Branka Bačića i Milijana Brkića, pri čemu će se Brkić držati rezerviranije od Jandrokovića i Bačića: on je trenutačno uz Plenkovića ponajprije zato što su mu odbojne metode kojima se služe Hasanbegović i Esih da bi iskoristili HDZ za ostvarivanje svojih privatnih političkih ambicija i zato što misli da je njihovo tvrdo desničarenje proračunato, a ne zato što potpuno podržava pravac kojim se, doduše vrlo nesigurno, uputio aktualni premijer. Kad kažemo da će biti više posla za Bačića i Jandrokovića, to znači da će morati precizno ustanoviti raspoloženje među protivnicima ‘odnarođenog stranačkog establišmenta’ uoči glasanja o svakoj iole osjetljivijoj točki, pa se u skladu s tim dovijati osiguravanju većine. A na parlamentarni dnevni red uskoro stižu osjetljive teme, poput Hrvatske radiotelevizije i Zaklade za razvoj civilnog društva, a stizat će i ubuduće, jer je takva narav političkog posla.
Iako Vlada trenutačno, formalno i neformalno, raspolaže prilično komotnom saborskom većinom, Bačićev i Jandrokovićev posao neće biti nimalo lagan, naročito ako se uzme u obzir nepredvidljivost glavnog HDZ-ovog koalicijskog partnera, Petrovljevog Mosta, ali i manjih partnera s HDZ-ovih izbornih lista – HSLS-a, Hrasta, HDS-a. Šef HSLS-a Darinko Kosor, zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović i šef HDS-a Goran Dodig također nisu digli ruku za skidanje imuniteta Culeju. Plenković se, zapravo, najviše može pouzdati u zastupnike nacionalnih manjina, među njima i na trojicu SDSS-ovaca, a to nije situacija koja se sviđa mnogima u HDZ-u i blizu HDZ-a. To je negacija Karamarkove političke doktrine po kojoj je koalicija HDZ-a i SDSS-a u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor bila sramotna i ponižavajuća za najveću hrvatsku stranku.
portalnovosti
