Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika.
Kao da je najvažnije bilo dobro procijeniti tko će dati više, tko će biti pobjednik.
Fašizam i nacizam u NDH su značili obavezu da se dokaže rasna čistoća. Židovi i njihova djeca morala su nositi žutu zvijezdu, postojali su rasni zakoni. Srbi su bili neprijatelji koje je trebalo pokrstiti, prognati ili ubiti (Mile Budak: ”Mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina”).
Naravno da je izdaja Dalmacije, dovođenje talijanskog kralja za Tomislava II., slanje vojske na Staljingrad, sve to je poljuljalo početnu podršku režimu. Počela su sistematska strijeljanja i klanja. Cvijet hrvatske lijeve i liberalne inteligencije (Cesarec, Richtmann, Prica, Adžija), izrazito neortodoksni i nacionalno svjesni ugledni autori i znanstvenici, je decimiran, zastrašivan (Krleža, Meštrović) i poslan u zatvore.
Djeca su oduzimana roditeljima, sela spaljena. Pokret nije stvoren prema instrukcijama Kominterne, nije to bio bijeg seljaka u šumu, već svjesna odluka o oružanom otporu.
Pa da je i bilo toga, protiv ustaša i okupatora, protiv četnika i koljača ustali su i ljudi srednjih društvenih slojeva koji nisu zbog progona bili bez mogućnosti da se oportunistički prilagode.
To je bio izbor političkog načela, to je bio izbor između zla i humanosti, izbor pravednog cilja.
Izbor između barbarstva prikrivenog rasnom ideologijom i civilizacije.
Izbor dobra i zla. Najveći broj ljudi, gotovo svi oni koji pripadaju eliti, s tom spoznajom odabrali su stranu. Zato mi smeta da ih se svrstava u jednostavne ljude koji su birali lakše, karakterizira kao aparatčike SSSR-a ili pobunjene gorštake.
Doista bilo je onih koji se nisu usudili. Bilo je i onih koji su se pokajali. Patriotski čin Lorkovića i Vokića, zavjera Wermachta i atentat na Hitlera, tajni pregovori sa zapadnim saveznicima bili su takve naravi: očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti može kada se nazirao kraj i naslućivao slom.
Čak ni Mečekovo oklijevanje da se svrsta uz NDH (pa je interniran u Jasenovac i kućni pritvor) bliže je dobroj kalkulaciji i jednostavnoj političkoj računici nego politici načela. ”Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom” je točna i pragmatična politička kalkulacija. Plemenita, bez sumnje, i trebala je smanjiti žrtve, no ipak politička kalkulacija, no loša i kriva.
Takvi bi imali pravo govoriti da se Hrvatska našla na pobjedničkoj strani jer nisu birali između zla i dobrog, već prema ishodima.
Ljudi ponekad pomisle da je sve relativno i ne treba im teorija odlučivanja (Herbert Simon) da shvate da se odluke donose bez znanja kako će ispasti, bez poznavanja ishoda i izbora.
Ali ako je tako, držimo se načela i ne pretvarajmo to u alibi za pogreške i oportunizam.
Kukavice ponekad pogode jer se boje loših ishoda, no rijetko se dogodi da pobijede oni koji su odluku donijeli prema unutarnjem osjećaju pravde, (Tiho Rađa volio je citirati: ”One need not hope in order to undertake, nor succeed in order to persevere.” William I., Prince of Orange) bez očekivanja da će ispasti kako žele, no odlučni da se svrstaju. Nije važno dobro procijeniti, već odabrati tako da te u pobjedi nije sram, da u porazu ne kloneš.
O da, i na jednoj i na drugoj strani korišteni su prljave političke i ratne varke, špijuni i propaganda. Britanci su srušili jugoslavensku vladu, saveznici divljački bombardirali Dresden i Hamburg. Za Sovjete se nije moglo reći da poštuju moral, dogovore i prava.
U rušenju vlakova kod Delnica ginuli su i civili, partizani su bježali, nisu imali soli, nekad ni milosti.
Ali sve to ne može osnovni izbor dovesti u pitanje. Izbor nije bio prema snazi saveznika, lukavosti protivnika, već prema tome za što se treba boriti, za koje ciljeve i kakvu budućnost.
S jedne strane bratstvo, suživot Hrvata i Srba, federacija, podjela zemlje seljacima i ravnopravnost žena.
S druge strane vazalski položaj, totalitarizam, ratovanje i tisućljetni Reich.
Neki su odabrali krivo. Ali velika većina ispravno, čak ako su i nasjeli na parole revolucije.
Pa partizani nisu ni propovijedali socijalistički revoluciju, čak su se odricali onih koji su to pokušavali, skrivali su planove, ali ne može se sada zaboraviti da izbor nije bio SSSR, Sjedinjene Države i Britanija, ili Njemačka, Italija i Japan već moralni izbor.
Rijetki su trenuci kad je to tako jasno, ali danas se relativizira i olako se tvrdi da je to bio izbor pobjedničke strane.
O ne, dragi moji, naši preci su bili bolji od toga. Moji su odabrali krivo, gubitničku stranu, ali nisu prihvatili gušenje čovječnosti. Takvi nastradaju.
Mnogi su nastradali u moru krvi i vjetrova rata. No izbor nije kalkulacija, život je nepredvidiv, naša znanja ograničena. Izbor jest prema onom što znamo i možemo znati, dakle nesavršen, ali tim prije je moralni izbor.
Pouka je jasna. Ako se već nastrada, treba nastradati ne zbog toga što si u nekom trenutku manjina ili slab, već bez izračunavanja izgleda odabrati.
Ili, kako je rekao Đuro VI.: ”Nikakvo načelo ne dozvoljava državama da u sebičnom nastojanju za vlast, zaborave sporazume i svečane zakletve, koje koriste silu i zastrašivanje silom protiv suvereniteta i nezavisnosti drugih država. Takvo načelo kad se uklone maske je obična primitivna doktrina da moć daje pravo (that might is right) i kada bi se takvo načelo ostvarilo u svijetu u opasnosti bi bila … sloboda zemlje. Još gore od toga, svijet bi bio sputan uzama straha i završile bi sve nade trajnog mira, i sigurnosti, pravde i slobode između naroda. Za sve naše drage svjetski red i mir neshvatljivo je da netko odbija nositi se s tim izazovom.” (The King’s Speech, 3. rujan 1939.)
To tada nije bio izbor strane pobjednika, već izbor zašto i protiv koga se boriti. Patetično ili ne, to je i danas izbor. Izbor koji jamči samopoštovanje i dostojanstvo.
I kada vas netko traži milostinju, ne činite proračunato djelo, već ispravan izbor. Nije to izbor srca i osjećaja već načela.
autograf
Kao da je najvažnije bilo dobro procijeniti tko će dati više, tko će biti pobjednik.
Fašizam i nacizam u NDH su značili obavezu da se dokaže rasna čistoća. Židovi i njihova djeca morala su nositi žutu zvijezdu, postojali su rasni zakoni. Srbi su bili neprijatelji koje je trebalo pokrstiti, prognati ili ubiti (Mile Budak: ”Mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina”).
Čak ni Mečekovo oklijevanje da se svrsta uz NDH (pa je interniran u Jasenovac i kućni pritvor) bliže je dobroj kalkulaciji i jednostavnoj političkoj računici nego politici načela. ”Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom” je točna i pragmatična politička kalkulacija. Plemenita, bez sumnje, i trebala je smanjiti žrtve, no ipak politička kalkulacija, no loša i kriva
Naravno da je izdaja Dalmacije, dovođenje talijanskog kralja za Tomislava II., slanje vojske na Staljingrad, sve to je poljuljalo početnu podršku režimu. Počela su sistematska strijeljanja i klanja. Cvijet hrvatske lijeve i liberalne inteligencije (Cesarec, Richtmann, Prica, Adžija), izrazito neortodoksni i nacionalno svjesni ugledni autori i znanstvenici, je decimiran, zastrašivan (Krleža, Meštrović) i poslan u zatvore.
Djeca su oduzimana roditeljima, sela spaljena. Pokret nije stvoren prema instrukcijama Kominterne, nije to bio bijeg seljaka u šumu, već svjesna odluka o oružanom otporu.
Pa da je i bilo toga, protiv ustaša i okupatora, protiv četnika i koljača ustali su i ljudi srednjih društvenih slojeva koji nisu zbog progona bili bez mogućnosti da se oportunistički prilagode.
To je bio izbor političkog načela, to je bio izbor između zla i humanosti, izbor pravednog cilja.
Izbor između barbarstva prikrivenog rasnom ideologijom i civilizacije.
Izbor dobra i zla. Najveći broj ljudi, gotovo svi oni koji pripadaju eliti, s tom spoznajom odabrali su stranu. Zato mi smeta da ih se svrstava u jednostavne ljude koji su birali lakše, karakterizira kao aparatčike SSSR-a ili pobunjene gorštake.
Doista bilo je onih koji se nisu usudili. Bilo je i onih koji su se pokajali. Patriotski čin Lorkovića i Vokića, zavjera Wermachta i atentat na Hitlera, tajni pregovori sa zapadnim saveznicima bili su takve naravi: očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti može kada se nazirao kraj i naslućivao slom.
Čak ni Mečekovo oklijevanje da se svrsta uz NDH (pa je interniran u Jasenovac i kućni pritvor) bliže je dobroj kalkulaciji i jednostavnoj političkoj računici nego politici načela. ”Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom” je točna i pragmatična politička kalkulacija. Plemenita, bez sumnje, i trebala je smanjiti žrtve, no ipak politička kalkulacija, no loša i kriva.
Takvi bi imali pravo govoriti da se Hrvatska našla na pobjedničkoj strani jer nisu birali između zla i dobrog, već prema ishodima.
Ljudi ponekad pomisle da je sve relativno i ne treba im teorija odlučivanja (Herbert Simon) da shvate da se odluke donose bez znanja kako će ispasti, bez poznavanja ishoda i izbora.
Ali ako je tako, držimo se načela i ne pretvarajmo to u alibi za pogreške i oportunizam.
Doista bilo je onih koji se nisu usudili. Bilo je i onih koji su se pokajali. Patriotski čin Lorkovića i Vokića, zavjera Wermachta i atentat na Hitlera, tajni pregovori sa zapadnim saveznicima bili su takve naravi: očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti može kada se nazirao kraj i naslućivao slom
Kukavice ponekad pogode jer se boje loših ishoda, no rijetko se dogodi da pobijede oni koji su odluku donijeli prema unutarnjem osjećaju pravde, (Tiho Rađa volio je citirati: ”One need not hope in order to undertake, nor succeed in order to persevere.” William I., Prince of Orange) bez očekivanja da će ispasti kako žele, no odlučni da se svrstaju. Nije važno dobro procijeniti, već odabrati tako da te u pobjedi nije sram, da u porazu ne kloneš.
O da, i na jednoj i na drugoj strani korišteni su prljave političke i ratne varke, špijuni i propaganda. Britanci su srušili jugoslavensku vladu, saveznici divljački bombardirali Dresden i Hamburg. Za Sovjete se nije moglo reći da poštuju moral, dogovore i prava.
U rušenju vlakova kod Delnica ginuli su i civili, partizani su bježali, nisu imali soli, nekad ni milosti.
Ali sve to ne može osnovni izbor dovesti u pitanje. Izbor nije bio prema snazi saveznika, lukavosti protivnika, već prema tome za što se treba boriti, za koje ciljeve i kakvu budućnost.
S jedne strane bratstvo, suživot Hrvata i Srba, federacija, podjela zemlje seljacima i ravnopravnost žena.
S druge strane vazalski položaj, totalitarizam, ratovanje i tisućljetni Reich.
Neki su odabrali krivo. Ali velika većina ispravno, čak ako su i nasjeli na parole revolucije.
Pa partizani nisu ni propovijedali socijalistički revoluciju, čak su se odricali onih koji su to pokušavali, skrivali su planove, ali ne može se sada zaboraviti da izbor nije bio SSSR, Sjedinjene Države i Britanija, ili Njemačka, Italija i Japan već moralni izbor.
Rijetki su trenuci kad je to tako jasno, ali danas se relativizira i olako se tvrdi da je to bio izbor pobjedničke strane.
O ne, dragi moji, naši preci su bili bolji od toga. Moji su odabrali krivo, gubitničku stranu, ali nisu prihvatili gušenje čovječnosti. Takvi nastradaju.
Mnogi su nastradali u moru krvi i vjetrova rata. No izbor nije kalkulacija, život je nepredvidiv, naša znanja ograničena. Izbor jest prema onom što znamo i možemo znati, dakle nesavršen, ali tim prije je moralni izbor.
Pa partizani nisu ni propovijedali socijalistički revoluciju, čak su se odricali onih koji su to pokušavali, skrivali su planove, ali ne može se sada zaboraviti da izbor nije bio SSSR, Sjedinjene Države i Britanija, ili Njemačka, Italija i Japan već moralni izbor
Pouka je jasna. Ako se već nastrada, treba nastradati ne zbog toga što si u nekom trenutku manjina ili slab, već bez izračunavanja izgleda odabrati.
Ili, kako je rekao Đuro VI.: ”Nikakvo načelo ne dozvoljava državama da u sebičnom nastojanju za vlast, zaborave sporazume i svečane zakletve, koje koriste silu i zastrašivanje silom protiv suvereniteta i nezavisnosti drugih država. Takvo načelo kad se uklone maske je obična primitivna doktrina da moć daje pravo (that might is right) i kada bi se takvo načelo ostvarilo u svijetu u opasnosti bi bila … sloboda zemlje. Još gore od toga, svijet bi bio sputan uzama straha i završile bi sve nade trajnog mira, i sigurnosti, pravde i slobode između naroda. Za sve naše drage svjetski red i mir neshvatljivo je da netko odbija nositi se s tim izazovom.” (The King’s Speech, 3. rujan 1939.)
To tada nije bio izbor strane pobjednika, već izbor zašto i protiv koga se boriti. Patetično ili ne, to je i danas izbor. Izbor koji jamči samopoštovanje i dostojanstvo.
I kada vas netko traži milostinju, ne činite proračunato djelo, već ispravan izbor. Nije to izbor srca i osjećaja već načela.
autograf
