Najgore nas tek čeka. Makar ja, iako sam rizična skupina, ne mislim samo o zdravlju. Ne radi se samo o zdravlju i zarazi. Svi priznaju da zaraza nije samo pitanje zdravlja i statistika zaraženih, umrlih, izliječenih, grafova koji živopisno pokazuju da će pandemija ostaviti duboke tragove i da će trajati dugo.
Vođe nacija natječu se u variranju fraze da poslije pandemije više ništa neće biti isto. Okupljaju se stožeri, održavaju sastanci sa stručnjacima, pišu se revolucionarni prijedlozi ekonomskih mjera koji su donedavno bili ideološki neprihvatljivi (nacionalizacija, zajamčeni prihod, smanjenje bonusa) ili, pak, radikalno smanjenje prihoda proračunima i rezanje troškova, prije svega državnih investicija, vojske.
Ljudi se boje za plaće, radna mjesta. Konzumerizam i hedonizam istjerani su iz života ljudi ne moralnim apelima, već zatvaranjem trgovina, strahom od trošenja i neizvjesnih prihoda. Nešto što se smatralo, donedavno, tržišnoj ekonomiji neprimjerenim – mjere planiranja, ima potporu ustrašenih građana.
Države ne dopuštaju izvoz medicinske opreme, pojavljuje se otimanje (”piratstvo”) medicinskih materijala. Ekonomija neće biti ista, ulijevanje novca u financijske tokove vjerojatno je provizorna (nije zgodno reći palijativna) mjera. Ni jezični stručnjaci više ne mogu pratiti novu ekonomsku retoriku: trilijun, bilijun, milijarda, stotine milijardi.
Ima razloga za pesimizam i skepsu, ali moderno društvo ima ogromni potencijal inovacija, proizvodnje, globalnu mrežu ponude i potražnje, znanost isprepletenu interesom za otkrićima.
Neki brinu za nastanak rupe o obrazovanju, jer neobrazovanje i glupost ne bole. Ne primijeti se odmah, ali je za društvo smrtonosno.
No nije mi jasno kako se ne vidi da će posljedice pandemije biti dramatične i po političke sisteme zemalja pogođenih zarazom. Ova zaraza nije samo medicinski problem, ona je društvena bolest, simptomi otkrivaju i bolest društva, ona ultimativno zahtijeva promjenu života, promjenu mehanizama koje društvo drži zajedno, integrira. Ona zahtijeva ozbiljne i brze političke reforme.
Pogledajmo oko sebe. Gdje je parlament? Objektivno kao da ga i nema. Donosi odluke, ali ne odlučuje. Oporba se ne smije suprotstaviti kritikom, inače se prikazuje kao faktor koji remeti dobre planove i poštene namjere.
Stranke kao da ne postoje, postoje samo njihovi lideri. Građani su zatvoreni, okupljanja zabranjena, novine se ne prodaju. Ako je politika i prije bila spektakl, cirkus, bal, ovo je maskenbal. Obavezno se nose maske.
Izvršna vlast? Općenito ljudi našu birokraciju vide kao gomilu uhljeba, smutljivaca koji sitno kradu i naveliko lažu (ili obratno), stranačke vojnike koji razmišljaju kako ne raditi, kako kupiti diplomu i kako se dodvoriti lokalnom šefu. Lokalna vlast pretvorila se u vladavinu sitnih moćnika (warlords ne bi bilo krivo) često nesposobnih upravljača i velikih potrošača.
Urednici televizije imaju veću moć od argentinskih generala sedamdesetih, ubijaju zdrav razum, histeriziraju javnost. Javnosti mediji pomažu sedativima. Gdje je Ustavni sud u doba epidemije? Čime se bavi ako nema odluka pa ni mišljenja o ustavnim pitanjima? Što rade sudovi? Na političkoj sceni dominiraju sektori krute države (vojska, policija vanjski poslovi, financije).
Prema ulozi crkve u medijima trebalo bi uvesti ministarstvo bogoštovlja. Niti u ratu nismo proglasili ratno stanje, niti u izvanrednim okolnostima izvanredne okolnosti, i postiđeni gledamo kako se raspala ideja vladavine prava. Virus anomije, improvizacije i političkog voluntarizma ušao je u institucije.
Ljudi nemaju povjerenje u vlast i mrze političare. Političare se ionako baš ne voli, ali sada su postali simboli pokvarene vlasti, diletantizma, prevrtljivosti i nedostatka moralne čvrstine. Krajnje nepravedna generalizacija, jer nisu svi takvi, ali ako i to opravdano priznamo, prethodnoj listi treba dodati višak oportunizma i osobne kalkulacije, čak straha.
Za njih je najvažnije izbjeći odgovornost, ne biti nositelj loših vijesti, a važno je širiti prividni optimizam i izmaknuti iz javnosti kad je stvarno teško i neizvjesno.
Zato se osnivaju stožeri i štabovi, formiraju povjerenstva, ne komentiraju slučajevi, usporavaju istrage i suđenja, zlorabe tuđi uspjesi (sportaši, umjetnici, sada liječnici). Oprostite što se ponavljam: prodaje se magla i kupuje vrijeme.
Jednostavnije, nestalo je povjerenje u vlast i zakone. Nema načela, pa onda ni pravila i ljudi se drže uputa prema vlastitim normama. Institucije moderne države, sva ona gomila paralelnih tijela nejasnih nadležnosti, odbora i zajednica, udruga, raspala se u komadiće.
Sluša se razum i autoritet, ne iz straha. Naredbe se ne izdaju jer ih nema tko provesti i nadzirati. Metode birokratske prividne efikasnosti (600.000 dozvola za putovanje?), privida racionalizacije (ukidaju se predviđene investicije, plaće baš i ne smanjuju – meni je ovaj mjesec plaća manja 25%, a najviše i radim besplatno). Ponestane vremena, a vlada glad za promjenama, ”restartom” cijelog sistema.
Najgore od svega mjere su donijete pravno pacerski, sve se moglo postići uz uvažavanje Ustava (nisu znali? morali su znati!) i sada vlada pokušava sve konvalidirati i zataškati. Pozivat će u pomoć savitljive savjetnike, stručnjake koji šapću onako kako se i želi čuti, medije i novinare koji više vole zakopati nego otkriti informaciju.
Ne sumnjam u rezultat i ranije su skupo plaćali greške zataškavanja (Tomašević, Marić, Kuščević i dr.). I danas se priča da je car Trajan imao neobičan oblik ušiju. Sloboda kretanja i privatnosti je zajamčeno pravo koje se može ograničiti samo na Ustavom predviđeni način.
Izvanredna stanja poznaju i demokratski ustavi. Propisuju se uvjeti i ograničenja, predviđa demokratski nazor, naknadna rasprava u parlamentu i konvalidacija, rokovi. Međutim premijer kaže da je protiv izvanrednog stanja. Svi to dobro primaju. ”Nije Hrvatska isto što i Mađarska, Slovenija, Crna Gora, Srbija ili Španjolska”.
Ali ograničavanje ljudskih prava i sloboda ne ide bez ”izvanrednih” okolnosti i članka 17. Ustava. Mora biti utvrđeno zakonom. Mora biti ”nužno u demokratskom društvu”, mora imati legitimni cilj, mora biti proporcionalno ugrozi. I, sasvim jasno piše, mora biti usvojeno dvotrećinskomvećinom.
Sve to su, bez izuzetka, kumulativni uvjeti našeg zakonodavstva. Ali na to se odmahne rukom i kaže nije bilo vremena (Božinović je rekao da se Sabor nije mogao sastati!), ali onda odluku donosi predsjednik uz supotpis premijera. Dakle trebalo se tako, moglo se tako. No opasno je prihvatiti parolu da se ne možemo držati zakona kao pijan plota. Lex dura sed lex.
Politika se temelji na vjerodostojnosti, uvažavanju pravila, a sve se sada ruši na razinu osobnog povjerenja. Iza pozivanja na zajednicu i solidarnost osjeća se želja da se prikrije sebični interes stranačkog vrha, stranke ili društvene aristokracije (aludiram da se vraćamo u taj sistem).
Stožeri i povjerenstva se osnivaju ne zbog toga jer nemamo takva tijela, nego zato što se odgovornost delegira, a moć ostaje. Zašto u drugim zemljama odluke donose vlade i premijeri (Španjolska, Italija, USA, Francuska), a stožeri i stručnjaci su pratnja.
Kod nas se osnivaju i povjerenstva kad je sve očito, ali treba kupiti vrijeme (Split, dom umirovljenika) ili, pak, zadovoljiti Europu (”za dom spremni”), ali sve to je zamagljivanje odgovornosti i želja političara da netko drugi obavi riskantni i prljavi dio njihovog posla. Možda zato što se izbjegava rizik, a na kraju pokupe zasluge.
No na taj način isisava se životni sok političkih institucija – povjerenje – i zato su takvi prizemni manevri štetni i za politiku i za ekonomiju i za sigurnost društva.
”Kategorije kao što su zakon, ugovor i ekonomsko rezoniranje osiguravaju nužnu, ali ne i dovoljnu osnovu za stabilnosti prosperitet postindustrijskog društva; oni pak trebaju biti prožeti istom količinom moralnih obaveza, odgovornosti prema zajednici i povjerenjem, a sve se te kategorije zasnivaju na tradiciji i navikama, a ne na razumnom proračunu. One nepredstavljaju anakronizam suvremenog društva već sine quanon pretpostavku bez koje se ne može zamisliti uspješno funkcioniranje suvremenog društva” (F. Fukuyama, Povjerenje, 2000., 23).
Ono što se sada događa je raspad sustava neefikasne države, njenog formalnog prava i institucija. Ne zakonodavno tijelo, već i vlada bježe od svojih zadataka, prepuštaju stožerima da izdaju apele i upute.
Zapovijedati ne mogu uredbama, ne zato što ne bi htjeli, ali kako provesti zapovijedi (?), kažnjavati prekršitelje kad ne mogu prijetiti silom koje se nitko ne bi bojao u društvu premreženom sustavom usluga za uslugu, srušenom na razinu improvizacije i snalaženja, šefovanja bosova.
Da je povjerenje politički kapital, najbolje se vidjelo kad je narod povjerovao Stožeru civilne zaštite i sluša, ne argumentom sile već silom argumenata. ”Nakon krize bit ćemo drukčije društvo. Ne želimo društvo koje postaje ustrašeno i nepovjerljivo. Suprotno možemo biti u društvu povjerenja i obzira. Zar je to previše nade uzimajući u obzir da je Uskrs? To je nešto nad čime virus nema moć. To ovisi samo o nama” (Frank-Walter Steinmeier, njemački predsjednik, 12. travnja).
Ne vjerujem sasvim no danas me lijepe riječi tješe i hrabre, u nastojanju da budem protiv sebične politike.
autograf
Vođe nacija natječu se u variranju fraze da poslije pandemije više ništa neće biti isto. Okupljaju se stožeri, održavaju sastanci sa stručnjacima, pišu se revolucionarni prijedlozi ekonomskih mjera koji su donedavno bili ideološki neprihvatljivi (nacionalizacija, zajamčeni prihod, smanjenje bonusa) ili, pak, radikalno smanjenje prihoda proračunima i rezanje troškova, prije svega državnih investicija, vojske.
Ljudi se boje za plaće, radna mjesta. Konzumerizam i hedonizam istjerani su iz života ljudi ne moralnim apelima, već zatvaranjem trgovina, strahom od trošenja i neizvjesnih prihoda. Nešto što se smatralo, donedavno, tržišnoj ekonomiji neprimjerenim – mjere planiranja, ima potporu ustrašenih građana.
Ljudi se boje za plaće, radna mjesta. Konzumerizam i hedonizam istjerani su iz života ljudi ne moralnim apelima, već zatvaranjem trgovina, strahom od trošenja i neizvjesnih prihoda. Nešto što se smatralo, donedavno, tržišnoj ekonomiji neprimjerenim – mjere planiranja, ima potporu ustrašenih građana
Države ne dopuštaju izvoz medicinske opreme, pojavljuje se otimanje (”piratstvo”) medicinskih materijala. Ekonomija neće biti ista, ulijevanje novca u financijske tokove vjerojatno je provizorna (nije zgodno reći palijativna) mjera. Ni jezični stručnjaci više ne mogu pratiti novu ekonomsku retoriku: trilijun, bilijun, milijarda, stotine milijardi.
Ima razloga za pesimizam i skepsu, ali moderno društvo ima ogromni potencijal inovacija, proizvodnje, globalnu mrežu ponude i potražnje, znanost isprepletenu interesom za otkrićima.
Neki brinu za nastanak rupe o obrazovanju, jer neobrazovanje i glupost ne bole. Ne primijeti se odmah, ali je za društvo smrtonosno.
No nije mi jasno kako se ne vidi da će posljedice pandemije biti dramatične i po političke sisteme zemalja pogođenih zarazom. Ova zaraza nije samo medicinski problem, ona je društvena bolest, simptomi otkrivaju i bolest društva, ona ultimativno zahtijeva promjenu života, promjenu mehanizama koje društvo drži zajedno, integrira. Ona zahtijeva ozbiljne i brze političke reforme.
Pogledajmo oko sebe. Gdje je parlament? Objektivno kao da ga i nema. Donosi odluke, ali ne odlučuje. Oporba se ne smije suprotstaviti kritikom, inače se prikazuje kao faktor koji remeti dobre planove i poštene namjere.
Stranke kao da ne postoje, postoje samo njihovi lideri. Građani su zatvoreni, okupljanja zabranjena, novine se ne prodaju. Ako je politika i prije bila spektakl, cirkus, bal, ovo je maskenbal. Obavezno se nose maske.
Izvršna vlast? Općenito ljudi našu birokraciju vide kao gomilu uhljeba, smutljivaca koji sitno kradu i naveliko lažu (ili obratno), stranačke vojnike koji razmišljaju kako ne raditi, kako kupiti diplomu i kako se dodvoriti lokalnom šefu. Lokalna vlast pretvorila se u vladavinu sitnih moćnika (warlords ne bi bilo krivo) često nesposobnih upravljača i velikih potrošača.
Urednici televizije imaju veću moć od argentinskih generala sedamdesetih, ubijaju zdrav razum, histeriziraju javnost. Javnosti mediji pomažu sedativima. Gdje je Ustavni sud u doba epidemije? Čime se bavi ako nema odluka pa ni mišljenja o ustavnim pitanjima? Što rade sudovi? Na političkoj sceni dominiraju sektori krute države (vojska, policija vanjski poslovi, financije).
Prema ulozi crkve u medijima trebalo bi uvesti ministarstvo bogoštovlja. Niti u ratu nismo proglasili ratno stanje, niti u izvanrednim okolnostima izvanredne okolnosti, i postiđeni gledamo kako se raspala ideja vladavine prava. Virus anomije, improvizacije i političkog voluntarizma ušao je u institucije.
Ljudi nemaju povjerenje u vlast i mrze političare. Političare se ionako baš ne voli, ali sada su postali simboli pokvarene vlasti, diletantizma, prevrtljivosti i nedostatka moralne čvrstine. Krajnje nepravedna generalizacija, jer nisu svi takvi, ali ako i to opravdano priznamo, prethodnoj listi treba dodati višak oportunizma i osobne kalkulacije, čak straha.
Za njih je najvažnije izbjeći odgovornost, ne biti nositelj loših vijesti, a važno je širiti prividni optimizam i izmaknuti iz javnosti kad je stvarno teško i neizvjesno.
Zato se osnivaju stožeri i štabovi, formiraju povjerenstva, ne komentiraju slučajevi, usporavaju istrage i suđenja, zlorabe tuđi uspjesi (sportaši, umjetnici, sada liječnici). Oprostite što se ponavljam: prodaje se magla i kupuje vrijeme.
Najgore nas tek čeka. Makar ja, iako sam rizična skupina, ne mislim samo o zdravlju. Ne radi se samo o zdravlju i zarazi. Svi priznaju da zaraza nije samo pitanje zdravlja i statistika zaraženih, umrlih, izliječenih, grafova koji živopisno pokazuju da će pandemija ostaviti duboke tragove i da će trajati dugo
Jednostavnije, nestalo je povjerenje u vlast i zakone. Nema načela, pa onda ni pravila i ljudi se drže uputa prema vlastitim normama. Institucije moderne države, sva ona gomila paralelnih tijela nejasnih nadležnosti, odbora i zajednica, udruga, raspala se u komadiće.
Sluša se razum i autoritet, ne iz straha. Naredbe se ne izdaju jer ih nema tko provesti i nadzirati. Metode birokratske prividne efikasnosti (600.000 dozvola za putovanje?), privida racionalizacije (ukidaju se predviđene investicije, plaće baš i ne smanjuju – meni je ovaj mjesec plaća manja 25%, a najviše i radim besplatno). Ponestane vremena, a vlada glad za promjenama, ”restartom” cijelog sistema.
Najgore od svega mjere su donijete pravno pacerski, sve se moglo postići uz uvažavanje Ustava (nisu znali? morali su znati!) i sada vlada pokušava sve konvalidirati i zataškati. Pozivat će u pomoć savitljive savjetnike, stručnjake koji šapću onako kako se i želi čuti, medije i novinare koji više vole zakopati nego otkriti informaciju.
Ne sumnjam u rezultat i ranije su skupo plaćali greške zataškavanja (Tomašević, Marić, Kuščević i dr.). I danas se priča da je car Trajan imao neobičan oblik ušiju. Sloboda kretanja i privatnosti je zajamčeno pravo koje se može ograničiti samo na Ustavom predviđeni način.
Izvanredna stanja poznaju i demokratski ustavi. Propisuju se uvjeti i ograničenja, predviđa demokratski nazor, naknadna rasprava u parlamentu i konvalidacija, rokovi. Međutim premijer kaže da je protiv izvanrednog stanja. Svi to dobro primaju. ”Nije Hrvatska isto što i Mađarska, Slovenija, Crna Gora, Srbija ili Španjolska”.
Ali ograničavanje ljudskih prava i sloboda ne ide bez ”izvanrednih” okolnosti i članka 17. Ustava. Mora biti utvrđeno zakonom. Mora biti ”nužno u demokratskom društvu”, mora imati legitimni cilj, mora biti proporcionalno ugrozi. I, sasvim jasno piše, mora biti usvojeno dvotrećinskomvećinom.
Sve to su, bez izuzetka, kumulativni uvjeti našeg zakonodavstva. Ali na to se odmahne rukom i kaže nije bilo vremena (Božinović je rekao da se Sabor nije mogao sastati!), ali onda odluku donosi predsjednik uz supotpis premijera. Dakle trebalo se tako, moglo se tako. No opasno je prihvatiti parolu da se ne možemo držati zakona kao pijan plota. Lex dura sed lex.
Politika se temelji na vjerodostojnosti, uvažavanju pravila, a sve se sada ruši na razinu osobnog povjerenja. Iza pozivanja na zajednicu i solidarnost osjeća se želja da se prikrije sebični interes stranačkog vrha, stranke ili društvene aristokracije (aludiram da se vraćamo u taj sistem).
Stožeri i povjerenstva se osnivaju ne zbog toga jer nemamo takva tijela, nego zato što se odgovornost delegira, a moć ostaje. Zašto u drugim zemljama odluke donose vlade i premijeri (Španjolska, Italija, USA, Francuska), a stožeri i stručnjaci su pratnja.
Kod nas se osnivaju i povjerenstva kad je sve očito, ali treba kupiti vrijeme (Split, dom umirovljenika) ili, pak, zadovoljiti Europu (”za dom spremni”), ali sve to je zamagljivanje odgovornosti i želja političara da netko drugi obavi riskantni i prljavi dio njihovog posla. Možda zato što se izbjegava rizik, a na kraju pokupe zasluge.
No na taj način isisava se životni sok političkih institucija – povjerenje – i zato su takvi prizemni manevri štetni i za politiku i za ekonomiju i za sigurnost društva.
”Kategorije kao što su zakon, ugovor i ekonomsko rezoniranje osiguravaju nužnu, ali ne i dovoljnu osnovu za stabilnosti prosperitet postindustrijskog društva; oni pak trebaju biti prožeti istom količinom moralnih obaveza, odgovornosti prema zajednici i povjerenjem, a sve se te kategorije zasnivaju na tradiciji i navikama, a ne na razumnom proračunu. One nepredstavljaju anakronizam suvremenog društva već sine quanon pretpostavku bez koje se ne može zamisliti uspješno funkcioniranje suvremenog društva” (F. Fukuyama, Povjerenje, 2000., 23).
Stranke kao da ne postoje, postoje samo njihovi lideri. Građani su zatvoreni, okupljanja zabranjena, novine se ne prodaju. Ako je politika i prije bila spektakl, cirkus, bal, ovo je maskenbal. Obavezno se nose maske
Ono što se sada događa je raspad sustava neefikasne države, njenog formalnog prava i institucija. Ne zakonodavno tijelo, već i vlada bježe od svojih zadataka, prepuštaju stožerima da izdaju apele i upute.
Zapovijedati ne mogu uredbama, ne zato što ne bi htjeli, ali kako provesti zapovijedi (?), kažnjavati prekršitelje kad ne mogu prijetiti silom koje se nitko ne bi bojao u društvu premreženom sustavom usluga za uslugu, srušenom na razinu improvizacije i snalaženja, šefovanja bosova.
Da je povjerenje politički kapital, najbolje se vidjelo kad je narod povjerovao Stožeru civilne zaštite i sluša, ne argumentom sile već silom argumenata. ”Nakon krize bit ćemo drukčije društvo. Ne želimo društvo koje postaje ustrašeno i nepovjerljivo. Suprotno možemo biti u društvu povjerenja i obzira. Zar je to previše nade uzimajući u obzir da je Uskrs? To je nešto nad čime virus nema moć. To ovisi samo o nama” (Frank-Walter Steinmeier, njemački predsjednik, 12. travnja).
Ne vjerujem sasvim no danas me lijepe riječi tješe i hrabre, u nastojanju da budem protiv sebične politike.
autograf
