Po mišljenju mnogih ljevičara u Hrvatskoj imamo kapitalizam. Oni oprezniji u izjavama kažu da imamo tržišno društvo i slobodno poduzetništvo.
U članku 49 Ustava piše: ”Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom. Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.”
Svašta. Ne mislim da je tako.
To sve nije istina ili bar nije cijela istima.
Nema u Hrvatskoj pravog kapitalizma. Sistem samo sliči kapitalizmu, ljudi su zaposlenici i poslodavci, radna snaga i vlasnici kapitala, eksploatirani i eksploatatori. No taj vanjski privid nije dovoljan da iskaže punu istinu.
Osim formalnih normi, ustava i zakona kapitalizam podrazumijeva određen odnos prema novcu, prema radu, prema zaradi i poduzetništvu.
Nigdje, osim u knjigama, kapitalizam ne funkcionira onako kako ga opisuje njegova modelska simplifikacija.
U kapitalizmu se radi i ulaže; radi se naporno i predano, a ulaže se uz osobni rizik. U kapitalizmu se ostaje bez posla. Cijeni se znanje i stručnost, plaća se njegova cijena, ali nitko ne kompenzira (socijalizira) rizike kao što su starenje, bolest ili fizički hendikep.
U kapitalizmu se krediti vraćaju uz punu cijenu kamata, a dugovi se smatraju ozbiljnim i ne opraštaju se.
Ugodan život i obilna potrošnja plaćaju se predanim radom i shvaćanjem posla kao poziva i dužnosti. Ovrhe su grube, vjerovnici su nemilosrdni. Stečaj je nova prilika, a ne sporo odumiranje.
Kapitalizam ne počiva na neograničenoj pohlepi. Razbojnička pohlepa stvara razbojnike, a ne poduzetnike.
Kapitalizam razara društva tradicije, ali stvara nova i razvijena društva, novi moral.
Međutim, okrenimo se sadašnjosti.
Kapitalizam nastaje nošen uspjehom i nadmoći svojih institucija i načela, lomi okvire tradicija i arkadijske idile seoskih i patrijarhalnih društava.
Napredne tehnologije proizvodnje, opća nadmoć i efikasnost organizacije prisiljava sve da prihvate njena načela ili da se prepuste odumiranju u izolaciji.
U gospodarstvu ne vladaju zakoni solidarnosti već selekcije, u trgovini postići višu cijenu uz manji trošak znači biti uspješan. Tko ne može, propada. Naši (naši?) tajkuni propadaju, stranci postaju vlasnici. Najprije objekta, potom tvrtke, a konačno i zemlje.
Kapitalizam koji je nastao bez pretpostavki uređenog društva (u smislu elementarnog poštenja), pravne države i društvene solidarnosti – mora se, da bi ostao u svjetskom okruženju, za takve vrijednosti izboriti.
Ne transformacijom izvorno vjerskog imperativa u osjećaj poziva, već svjesnim izgrađivanjem institucija i stvaranjem prava. Da kapitalizam nastane, treba osjećaj predanosti pozivu, marljivost, upornost, ambiciju i želju za napredovanjem, težnju za osobnim usavršavanjem i uspjehom, treba strahopoštovanje glede pravila utakmice, pristojnost, takt i dobar odgoj.
Ali kod nas nije tako.
Zapošljavanje, napredovanje i društvena promocija pitanje su veza i pripadnosti nekoj kliki.
Ambicije nema jer ne ovisi o sposobnosti, već o poslušnosti, osobno usavršavanje (znanje radi znanja) razlog je za ismijavanje, a ne za pohvalu.
Pristojnost prema višima nadopunjuje se ohološću prema drugima.
Pravila tržišne i svake utakmice se prilagođavaju osobi, pojedinci su iznad zakona.
Ovako sam pisao i prije dvadeset godina, ali napredak ne vidim. Samo jasnije vidim raskorak između riječi i djela, zakona i stvarnosti.
Kapitalizma, pa ni slobodnog tržišnog natjecanja i poduzetničke slobode kod nas nema. Slučaj ”Agrokor” pokazao je postojanje paralelnog sustava gospodarstva, paralelne vlade i administracije te zakulisne politike, sustava u kojem se ugovori ne poštuju, norme i ograničenja zaduživanja ignoriraju i kod banaka i kod dužnika.
Tko upravlja zemljom ne određuju izbori ni suvereni (suvereni?) narod, već vladaju posebni interesi. Grubom silom, pozivanjem na politiku i slabe sudove nameću se uvjeti malim dobavljačima i zloporabi stvarni monopol distribucije.
Stvara se paralelni sistem emitiranja ”kvazinovca” (mjenice, obveznice). Beskrupulozno se osobna imovina sprema na sigurno i računa na pomoć države. Profit je osobna stvar, dugovi su naši.
Ne, ovo u čemu živimo nije kapitalizam, demokracija i vladavina prava.
Ne postoji etika poduzetništva, isti uvjeti poslovanja za sve konkurente, jednakost pred zakonom.
Država nije neutralni instrument regulacije, već način (ekstrakcije) izvlačenja sredstava koje arbitrarno raspodjeljuju. Skandali nisu incidenti, već sistem.
Sistem nije kapitalizam, makar ga zvali slobodnim tržišnim natjecanjem i makar se ponosili članstvom u Europi. Prešutno slaganje s ceremonijama i vanjskim sjajem prikriva stvarnu legalizaciju razbojništva.
Jadno.
autograf
U članku 49 Ustava piše: ”Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom. Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.”
Svašta. Ne mislim da je tako.
To sve nije istina ili bar nije cijela istima.
Nema u Hrvatskoj pravog kapitalizma. Sistem samo sliči kapitalizmu, ljudi su zaposlenici i poslodavci, radna snaga i vlasnici kapitala, eksploatirani i eksploatatori. No taj vanjski privid nije dovoljan da iskaže punu istinu.
Osim formalnih normi, ustava i zakona kapitalizam podrazumijeva određen odnos prema novcu, prema radu, prema zaradi i poduzetništvu.
Kapitalizma, pa ni slobodnog tržišnog natjecanja i poduzetničke slobode kod nas nema. Slučaj ”Agrokor” pokazao je postojanje paralelnog sustava gospodarstva, paralelne vlade i administracije te zakulisne politike, sustava u kojem se ugovori ne poštuju, norme i ograničenja zaduživanja ignoriraju i kod banaka i kod dužnika
Nigdje, osim u knjigama, kapitalizam ne funkcionira onako kako ga opisuje njegova modelska simplifikacija.
U kapitalizmu se radi i ulaže; radi se naporno i predano, a ulaže se uz osobni rizik. U kapitalizmu se ostaje bez posla. Cijeni se znanje i stručnost, plaća se njegova cijena, ali nitko ne kompenzira (socijalizira) rizike kao što su starenje, bolest ili fizički hendikep.
U kapitalizmu se krediti vraćaju uz punu cijenu kamata, a dugovi se smatraju ozbiljnim i ne opraštaju se.
Ugodan život i obilna potrošnja plaćaju se predanim radom i shvaćanjem posla kao poziva i dužnosti. Ovrhe su grube, vjerovnici su nemilosrdni. Stečaj je nova prilika, a ne sporo odumiranje.
Kapitalizam ne počiva na neograničenoj pohlepi. Razbojnička pohlepa stvara razbojnike, a ne poduzetnike.
Kapitalizam razara društva tradicije, ali stvara nova i razvijena društva, novi moral.
Međutim, okrenimo se sadašnjosti.
Kapitalizam nastaje nošen uspjehom i nadmoći svojih institucija i načela, lomi okvire tradicija i arkadijske idile seoskih i patrijarhalnih društava.
Napredne tehnologije proizvodnje, opća nadmoć i efikasnost organizacije prisiljava sve da prihvate njena načela ili da se prepuste odumiranju u izolaciji.
U gospodarstvu ne vladaju zakoni solidarnosti već selekcije, u trgovini postići višu cijenu uz manji trošak znači biti uspješan. Tko ne može, propada. Naši (naši?) tajkuni propadaju, stranci postaju vlasnici. Najprije objekta, potom tvrtke, a konačno i zemlje.
Kapitalizam koji je nastao bez pretpostavki uređenog društva (u smislu elementarnog poštenja), pravne države i društvene solidarnosti – mora se, da bi ostao u svjetskom okruženju, za takve vrijednosti izboriti.
Ne transformacijom izvorno vjerskog imperativa u osjećaj poziva, već svjesnim izgrađivanjem institucija i stvaranjem prava. Da kapitalizam nastane, treba osjećaj predanosti pozivu, marljivost, upornost, ambiciju i želju za napredovanjem, težnju za osobnim usavršavanjem i uspjehom, treba strahopoštovanje glede pravila utakmice, pristojnost, takt i dobar odgoj.
Ali kod nas nije tako.
Zapošljavanje, napredovanje i društvena promocija pitanje su veza i pripadnosti nekoj kliki.
Ambicije nema jer ne ovisi o sposobnosti, već o poslušnosti, osobno usavršavanje (znanje radi znanja) razlog je za ismijavanje, a ne za pohvalu.
Pristojnost prema višima nadopunjuje se ohološću prema drugima.
Tko upravlja zemljom ne određuju izbori ni suvereni (suvereni?) narod, već vladaju posebni interesi. Grubom silom, pozivanjem na politiku i slabe sudove nameću se uvjeti malim dobavljačima i zloporabi stvarni monopol distribucije. Stvara se paralelni sistem emitiranja ”kvazinovca” (mjenice, obveznice). Beskrupulozno se osobna imovina sprema na sigurno i računa na pomoć države. Profit je osobna stvar, dugovi su naši
Pravila tržišne i svake utakmice se prilagođavaju osobi, pojedinci su iznad zakona.
Ovako sam pisao i prije dvadeset godina, ali napredak ne vidim. Samo jasnije vidim raskorak između riječi i djela, zakona i stvarnosti.
Kapitalizma, pa ni slobodnog tržišnog natjecanja i poduzetničke slobode kod nas nema. Slučaj ”Agrokor” pokazao je postojanje paralelnog sustava gospodarstva, paralelne vlade i administracije te zakulisne politike, sustava u kojem se ugovori ne poštuju, norme i ograničenja zaduživanja ignoriraju i kod banaka i kod dužnika.
Tko upravlja zemljom ne određuju izbori ni suvereni (suvereni?) narod, već vladaju posebni interesi. Grubom silom, pozivanjem na politiku i slabe sudove nameću se uvjeti malim dobavljačima i zloporabi stvarni monopol distribucije.
Stvara se paralelni sistem emitiranja ”kvazinovca” (mjenice, obveznice). Beskrupulozno se osobna imovina sprema na sigurno i računa na pomoć države. Profit je osobna stvar, dugovi su naši.
Ne, ovo u čemu živimo nije kapitalizam, demokracija i vladavina prava.
Ne postoji etika poduzetništva, isti uvjeti poslovanja za sve konkurente, jednakost pred zakonom.
Država nije neutralni instrument regulacije, već način (ekstrakcije) izvlačenja sredstava koje arbitrarno raspodjeljuju. Skandali nisu incidenti, već sistem.
Sistem nije kapitalizam, makar ga zvali slobodnim tržišnim natjecanjem i makar se ponosili članstvom u Europi. Prešutno slaganje s ceremonijama i vanjskim sjajem prikriva stvarnu legalizaciju razbojništva.
Jadno.
autograf
