Foto: Sanja Bistričić Srića
Nebojša Slijepčević je reditelj. Film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ u Slijepčevićevoj režiji nagrađen je ove godine priznanjem „Zlatna palma“ (Festival de Cannes). U razgovoru za BUKA magazin govori o filmu kao poprištu političkih borbi i borbi s anticipacijom publike.
„Ne bi bilo istina, a bilo bi iznimno arogantno, da kažem da sam očekivao „Zlatnu palmu“. Planovi su mi isti kao i prije mjesec ili dva – da snimim dugometražni film u Hrvatskoj, da nastavim raditi na dva projekta koja sam započeo. Smatram da će mi sada ti planovi ići brže i lakše“ – ističe Slijepčević.
Situacija u regionu je kompleksna zbog obimnosti propagande koja se plasira. Kako danas doći do željenih sredstva i željenog mjesta za prikazivanje filma?
Ono što je ključ za dobru proizvodnju je ono što se počelo zbivati i zasada je uspjeh, a to je nezavisna proizvodnja koju ne kontrolira politika nego kontroliraju profesionalci. To su fondovi u kojima je sustav odlučivanja potpuno neovisan od politike. To je garancija uspjeha. Sve ostalo o čemu politika direktno odlučuje, ulazimo u domen filmske propagande, što nije umjetnička forma. Što se tiče prikazivanja, u Hrvatskoj imamo žalosnu situaciju: monopol na kino dvorane drži privatni distributer koji forsira komercijalnu američku kinematografiju. Mreža nekomercijalnih, nezavisnih kina se raspala u Zagrebu, zub vremena nagrizao je filmske i kino dvorane u koje nije ulagano i koje nisu obnavljane. Izuzev dva mjesta ne možete nigdje pogledati produkciju koja nije mainstream. Ta se scena raspala. Javna televizija isto tako se natječe s komercijalnima i to je jedna situacija koja bilo kakvu umjetničku proizvodnju svodi na festivale i internetske načine distribucije.
Kako se boriti s tom situacijom?
Da imam odgovor na to pitanje vjerovatno bih se kandidirao za predsjednika. Teško se boriti jer je toliko faktora koji su se spojili. Nema dobitne strategije, rekao bih. Osim kad nas pomazi malo sreće, kao mene sa Cannesom, pa film na tjedan dva postane malo vidljiviji kao medij. Treba raditi pritisak na vladu, lokalne i državne vlasti. Prošle godine sam bio festivalu u Nansiju (Francuska) koji ima 200-300 tisuća stanovnika. U tom gradiću je 80 nezavisnih kino dvorana. To je razlika. U Zagrebu su dvije funkcionalne. To je razlika koju čini infrastruktura koja je kod nas vrlo uništena.
Da li postoje mogućnosti da se situacija riješi na evropskom nivou?
Ne znam. To jesu neka financiranja koja postoje. Iz iskustva Hrvatske vidim da ako nema podrške odozdo, da ljudi vole i podržavaju film, onda je sve to bez efekta. Potrebno je odgajati publiku da zavoli naš film.
Kako pristupiti dokumentarnom filmu kao sredstvu izražavanja, predstavljanja jedne priče? Koliko je u filmu presudna dramaturška postavka priče o protagonisti naspram postavke sukoba u slučjevima koji vode katastrofi?
Nisam dramaturg po struci, iako mi je dramaturgija ključna stvar u filmu. U filmu je dominantna tročlanska dramaturgija, ali postoji i ona epizodalna struktura.
U „Čovjeku koji nije mogao šutjeti“ riječ je o igranom filmu koji je zasnovan na stvarnom događaju. Gradio sam fikciju iz dokumenta. Gotovo svi likovi su izmišljeni, ali su bazirani na stvarnim ljudima. Izmišljena su imena, fizionomije, sudbine. Zanimljiv je odabir fokalizatora: iz koje perspektive gledatelj promatra radnju? Da li je riječ o „junačkoj“ perspektivi na lika koji je u misiji u kojoj će neki poznati problem odjednom narasti, ili je neka druga vizura. U ovom filmu birao sam perspektivu čovjeka koji sve promatra sa strane, ne bi li natjerao gledatalja da priupita sebe kako bi se ponašao u takvim situacijama. U mojim filmovima je glavna osoba, glavni lik, fokalizator, onaj kome dopuštamo da se gledatelj s njim identificira.
Kako postići identifikaciju?
Režijskim sredstvima. To je čisto pitanje zanata. Gledatelj se poistovjećuje sa likom u filmu kada promatra lika u situaciji koja nije jednostavna, koja je emotivno uznemirujuća, i pritom glavni lik nije krivac za tu situaciju. Svi se možemo lako identificirati sa pozicijom „žrtve“. Kao što vidimo u postjugoslavenskim zemljama, inzistira se na autoviktimizaciji. Svaka nacija sebe prikazuje kao najveću žrtvu, namećući istovremeno kolektivnu krivnju nekom drugom. Onda je zanimljivo izokrenuti očekivanja gledatelja, natjerati ih da preispitaju svoju poziciju.
Kako u toj situaciji prikazivati dramu, a ne biti politčki ili ideološki usmjeren?
Svako javno djelovanje je politčko. Svaki film je politički, ignorirao ili objašnjavao društvenu stvarnost. Sve su to politička polja. Svi mi koji radimo u bilo kakvim javnim djelatnostima se bavimo političkim djelovanjem.
Kako filmski jezik uspijeva u tom pozicioniranju? Koliko je priča u tom slučaju politički stav?
To nije na meni da odgovorim. Ja sam u poziciji da djelujem, a netko drugi treba kritizirati. Naravno da sve što radim proizlazi iz nekih mojih stavova. Priče koje pričam i način na koji pričam proizlaze iz mojih političkih uvjerenja. Svoja uvjerenja ne skrivam, i glavni način komunikacije mi je film.
Dolaze li kamera i filmski jezik uvijek skupa sa scenarijem koji objašnjava uvjerenja?
Postoje operativni načini rada filma. Piše se scenarij, kasnije se režira. Ali nema onog: scenario je jedno, a režija je drugo. I u dokumentarnom filmu i u igranom filmu sadržaj je jedna cjelina koja izlazi iz istog svjetonazora autora među kojima je redatelj glavni. Biram suradnike s kojima se ne slažem neupitno, ali smo na istoj strani i spremni smo da identificiramo probleme i rješavamo ih usput.
