Neće, pa neće, rekao bi legendarni reporter Beogradske televizije - Dragan Nikitović kad bi lopta nekoliko puta za redom izmigoljila iz obruča kada su je već svi vidjeli u košu. Osim „neće pa neće“, znao je da u Americi postoje „Harlemovci“ koji isto umeju da igraju, ali ne tako uspešno kao naši Kukoč i Paspalj koji uvek uspeju nekako da sakriju loptu od protivnika. Moderni komentatori danas kad lopta izleti iz koša kažu da je „iscurila“. Jedan od njh je i Slavko Cvitković koji je, poput pokojnog, Nikite dobar dio životne i skoro cijelu profesionalnu karijeru posvetio košarci. Navikao nas je na svoj prijazni, milozvučni i pomalo svečani glas kojim se javljao prenoseći mnoge košarkaške utakmice širom svijeta i naučio kako se od lične greške pravi osobna, od table ploča, a od „tajmauta“ minuta predaha. Od potpune amerikanizacije, lijepu igru između obruča, branio je tako što je samo djelomično,prihvatio i koristio pojmove ( „triple-double“, dream team i all stars). Cijelo to vrijeme košarka je bila igra koju igraju svi, a osim Amerikanaca i Rusa pobjeđuju uglavnom južni Slaveni neovisno o tome koju državu predstavljaju.
Danas košarku prenose „neki novi klinci“ koji zajedno sa svojim mentorima uvode dvojke, trojke, četiri na četiri, tri na tri, pick and roll. Uz već poznati „jedan na jedan“ samo još nedostaje da se netko dosjeti uvesti termin „pet na pet“ kao da u košarci i može biti drugačije. Dok su starije generacije koje su pronosile slavu košarke na ovim prostorima skakali u vis ovi današnji se spuštaju i skupljaju u obrani, idu na ulaz, piju banane, iskaču na picka, a vrlo često borave u bonusu ili im „četvorke“ i „petice“ koje imaju „mišiće“ bauljaju po zoni. Zatvaraju skokove i carine loptu, a penale skupljaju i ispucavaju strelovitom brzinom. Kad sve to gleda i sluša netko koga zub vremena već lagano nagriza, a vijek trajanja se opasno približava kraju jedino što može razumjeti su riječi koje su se koriste oduvijek : trener, aut, faul, šut i eventualno block i playmaker. Takve gledatelje etimologija, lingvistika i semantika ne zanimaju uopće. Jedino što im nije jasno i što će umrijeti, a da im nikada nitko neće moći odgovoriti na pitanje „Zašto je baš Dražen morao poginuti ?“ Jer i oni koji ne kuže puno o košarci vrlo dobro znaju da bi u hrvatskom slučaju mnoge stvari bile drugačije što se tiče basketa nego što su to danas da se tu tragičnu činjenicu u našoj povijesti može eliminirati, zaobići , zaboraviti ili pak utjecati na to da se vrijeme zavrti unatrag i da nam legendarni šibenski Mozart ( „život leti kapetane“) pomogne da povratimo barem dio košarkaške slave koju smo izgubili i nažalost još uvijek gubimo.
U gornjoj tablici prikazani su svi uspjesi košarkaške reprezentacije u zadnjih četvrt stoljeća koji su okrunjeni medaljama. Zlato (2009.) i srebro (1993.) s Mediteranskih igara više je kozmetičke prirode jer oduvijek su mjerila košarkaške vrijednosti bili postignuti rezultati na OI, EP i SP što se tiče reprezentativne košarke i dakako NBA liga. Uz pokoju jednokratnu uspješnicu Cibone, Zadra i Cedevite, na klupskom planu, situacija je još mršavija i poraznija. Jedino što se kontinuirano događa i napreduje u našoj košarci su financijske dubioze, novčani problemi, klubovi koji su se raspali ili im prijeti raspad, nedovoljno kvalitetni treneri i igrači koji su uvijek negdje „sa strane“ i, nažalost, više prazne nego popunjene dvorane („Bog je stvorio čovika, a Zadar košarku“).
Reprezentativne medalje imaju dvije strane, odnosno čašu uspjeha i neuspjeha može se gledati kao popunjenu do pola ( iz perspektive zemalja koje su bogatije od Hrvatske, više ulažu u košarku,a nisu osvojile ništa) ili polupraznu (iz perspektive onih koji su nam superiorniji u proteklih 25 godina, a mi znamo da smo bolji, ili bar tako mislimo).
SP u košarci koje još nije završilo ponovno je potvrdilo isto. Hrvatski navijač opet je doživio osjećaj „posranog goluba“. Obećavali su mu igrači i vodstvo nešto veliko uoči natjecanja, ali nije se stiglo dalje od četvrtfinala. Senegal, Grčka i na kraju nekompletna Francuska bili su prejaki, a pobjede nad Portorikom i Argentinom, kao i muku Isusovu s Filipinima na sreću ćemo brzo zaboraviti. Kao malo koji puta u zadnjih 10-ak godina izbornik ( ovaj puta Repeša ) je selekcionirao vrlo solidnu momčad s nekoliko vrhunskih igrača, ali, izgleda, samo na „papiru“. Čak su i stručnjaci vidjeli Hrvatsku visoko u turniru ( izgleda da je bila „pila naopako“). Ozljede su nas zaobišle, afere također. Sve je mirisalo na nešto veliko. Čak smo i s naturaliziranim playom ( Lafayette) ovaj puta pogodili, a poker asova ( Bogdanović, Rudež, Šarić, Tomić) ispostavljao je garancije i bianko zadužnice da ćemo u najmanju ruku do finala. Iako su dečki stalno pričali da se trebaju „potući“ sa ovima ili onima i da će to doista učiniti, igrali su i pogađali još kako tako, ali se tukli, nažalost, nisu jer su izgleda zaboravili srce junačko koje im je ostalo negdje na aparatima ili na „draftu“ do početka slijedeće klupske sezone.
Za sve frustracije i uspjehe ne proporcionalne talentu, znanju i ljubavi prema košarci koju imaju Hrvati kao nacija nema smisla optužiti nikoga, a najmanje igrače čije vrijeme tek dolazi. Da je ušla Bogdanovićeva trica u završnici protiv Francuza, možda bi sve bilo drugačije. Ovako smo primorani još malo čekati. Nakon čuvenog finala iz 1992. godine ( „spusti se Franjo“) bio sam siguran da ću doživjeti na nekoj od slijedećih Olimpijada kako će naša reprezentacija pobijediti Amerikance i odnijeti zlatnu medalju u košarci. Kako sada stvari stoje čini mi se da jedino mogu doživjeti da pobjedimo Amerikance u nogometu. Prije ćemo u nogometu postati svjetski prvaci nego što se imamo pravo nadati da će nam košarka donijeti zlato ( osim na MI). Čak mi se čini da će prije Hajduk postati evropski prvak nego da će košarkaši osvanuti na tronu pa makar i Evropskom klupskom ( JU-GO-PLA-STI-KA ).
Razloga za pesimizam ima dovoljno. Od legendarnih OI u Barceloni prošlo je 22 godine, a reprezentacija je ostvarila 7. mjesto u Atlanti 1996. i 6. Mjesto u Pekingu 2008. Dok na tri završna Olimpijska turnira nismo niti nastupili ( Sydney, Atena, London).
Nastupi na SP još su porazniji. Od 1994. godine i bronce u Kanadi tri puta se nismo plasirali,jednom bili 14. (Turska), a ovogodišnji nastup u Španjolskoj pamtiti ćemo kratko.
Na Evropskim smotrama, koje se održavaju svake dvije godine, vrijeme je stalo sada već daleke 1995. godine u Grčkoj, kada smo dohvatili broncu. Od tada hvatamo zalet te šesta, sedma i jedanaesta mjesta kojih imamo pregršt. Jedini zalog za uspješniju Evropsku budućnost je 4. mjesto prošle godine uhvaćeno na prvenstvu u Sloveniji, gdje se isprofilirao dobar dio igrača koji nas danas predstavljaju i koji su tada ostavili upečatljiv i solidan dojam, ali su morali položiti oružje pred snagom Španjolske i Litve koji nam već lagano nabijaju komplekse, kao da su zaboravili na ne tako davna vremena kada smo se „poigravali“ sa njihovim košarkaškom ugledom i tradicijom.
Nije sramota izgubiti od Litve ili Španjolske. Isto tako nije sramota izgubiti od Srbije, Slovenije, Rusije, Francuske, Brazila, Argentine, Grčke, Italije, Portorika, Australije, Bosne, Makedonije ili bilo koje druge nacije koja voli košarku. Ukratko, nije sramota izgubiti ni od koga pa čak i od Amerikanaca (od kojih i ne gubimo često), ali iz svakog poraza potrebno je izvući pouke, popraviti greške, otkloniti uzroke i drugi puta biti bolji. Jedino na taj način ćemo napredovati jer prostora za napredak ima. Zemlje koje 80-tih godina prošlog stoljeća nisu ni postojale na košarkaškoj karti svijeta ( neke i na zemljopisnoj) danas su nas stigle, prestigle i gotovo potpuno se približile „Amerima“ iako mi Hrvati imamo najveće pravo da se uspoređujemo s njima s obzirom na broj NBA igrača koje smo odgojili. O fenomenu majki s područja Dinarida i grada Splita, koje svako malo rode „košarkašinu“, mogu se raditi znanstvene studije jer upravo s tih prostora poteklo je više igrača najjače lige svijeta nego iz nekih milijunskih Američkih gradova. Broj Hrvata koji su igrali i koji će igrati slijedeće sezone u NBA ligi veći je od 15, ako se u ovo društvo ubroje Mate Skelin ( Indiana Pacersi) i Arijan Komazec (Vancouver Grizlies ) koji nisu ostvarili službeni nastup u NBA, što ne znači da im tamo nije bilo mjesto.
Unatoč tome košarka nam ne pruža sreću proporcionalno ljubavi kojom je obasipamo, na koju smo naučili i na koju, uostalom, imamo pravo. Jedini razlog do kojega se može doći je nedovoljno kvalitetno rukovođenje, treniranje i selekcija, odnosno kriza struke što nije rijetka pojava i u drugim sportovima. To je primjetio i čuveni Srpski strateg Žeravica koji se nedavno oglasio i podsjetio na ne predavne dane kada je sa našim Novoselom u tandemu harao Evropom te su predstavljali trenerski „dream team“ gdje god su se pojavili sa ekipom. To su bila vremena kada se znanje nije skrivalo od kolega nego se danonoćno razgovaralo o košarci i nesebično prenosilo iskustvo na one koji dolaze. Srbi su tu daleko superiorniji te su poslije Žeravice odgojili trenerske veličine poput Dude Ivkovića, Želeta Obradovića, Bože Maljkovića, Pešića, Vujoševića, Đurovića, Šakote pa sve do Đorđevića koji odgovara za uspjehe Srpske košarkaške „zbornaja komande“ danas. Svi su oni usporedivo bolji i više uspjeha su ostvarili od „trenerskih potomaka“ Mirka Novosela ( Skansi, Repeša, Spahija, Aco Petrović, Pavličević,Kulenović, Jusup, Trninić, Anzulović...). I dok iza Srba stoji sustavni rad, subordinacija i preporuke onih koji imaju što za reći iza naših ne stoji nitko, odnosno prepušteni su stihijskom donošnju odluka pa nije ni čudo što se bolje snalaze u politici, biznisu ili menadžerskim vodama.
Sada su sve oči uprte u Perasovića, koji je također samostalno izgradio trenersko ime, sa skupnom željom cijele nacije da postane pandan Đorđeviću, otkaže bogati ugovor u Valenciji, uhvati se reprezentacije i pokuša učiniti nešto više od onoga što nam se u košarci događa posljednjih 25 godina. A dok se to ne desi vrijedi ona Nikitovićeva iz naslova : „ Neće, pa neće“.
Danas košarku prenose „neki novi klinci“ koji zajedno sa svojim mentorima uvode dvojke, trojke, četiri na četiri, tri na tri, pick and roll. Uz već poznati „jedan na jedan“ samo još nedostaje da se netko dosjeti uvesti termin „pet na pet“ kao da u košarci i može biti drugačije. Dok su starije generacije koje su pronosile slavu košarke na ovim prostorima skakali u vis ovi današnji se spuštaju i skupljaju u obrani, idu na ulaz, piju banane, iskaču na picka, a vrlo često borave u bonusu ili im „četvorke“ i „petice“ koje imaju „mišiće“ bauljaju po zoni. Zatvaraju skokove i carine loptu, a penale skupljaju i ispucavaju strelovitom brzinom. Kad sve to gleda i sluša netko koga zub vremena već lagano nagriza, a vijek trajanja se opasno približava kraju jedino što može razumjeti su riječi koje su se koriste oduvijek : trener, aut, faul, šut i eventualno block i playmaker. Takve gledatelje etimologija, lingvistika i semantika ne zanimaju uopće. Jedino što im nije jasno i što će umrijeti, a da im nikada nitko neće moći odgovoriti na pitanje „Zašto je baš Dražen morao poginuti ?“ Jer i oni koji ne kuže puno o košarci vrlo dobro znaju da bi u hrvatskom slučaju mnoge stvari bile drugačije što se tiče basketa nego što su to danas da se tu tragičnu činjenicu u našoj povijesti može eliminirati, zaobići , zaboraviti ili pak utjecati na to da se vrijeme zavrti unatrag i da nam legendarni šibenski Mozart ( „život leti kapetane“) pomogne da povratimo barem dio košarkaške slave koju smo izgubili i nažalost još uvijek gubimo.
U gornjoj tablici prikazani su svi uspjesi košarkaške reprezentacije u zadnjih četvrt stoljeća koji su okrunjeni medaljama. Zlato (2009.) i srebro (1993.) s Mediteranskih igara više je kozmetičke prirode jer oduvijek su mjerila košarkaške vrijednosti bili postignuti rezultati na OI, EP i SP što se tiče reprezentativne košarke i dakako NBA liga. Uz pokoju jednokratnu uspješnicu Cibone, Zadra i Cedevite, na klupskom planu, situacija je još mršavija i poraznija. Jedino što se kontinuirano događa i napreduje u našoj košarci su financijske dubioze, novčani problemi, klubovi koji su se raspali ili im prijeti raspad, nedovoljno kvalitetni treneri i igrači koji su uvijek negdje „sa strane“ i, nažalost, više prazne nego popunjene dvorane („Bog je stvorio čovika, a Zadar košarku“).
Reprezentativne medalje imaju dvije strane, odnosno čašu uspjeha i neuspjeha može se gledati kao popunjenu do pola ( iz perspektive zemalja koje su bogatije od Hrvatske, više ulažu u košarku,a nisu osvojile ništa) ili polupraznu (iz perspektive onih koji su nam superiorniji u proteklih 25 godina, a mi znamo da smo bolji, ili bar tako mislimo).
SP u košarci koje još nije završilo ponovno je potvrdilo isto. Hrvatski navijač opet je doživio osjećaj „posranog goluba“. Obećavali su mu igrači i vodstvo nešto veliko uoči natjecanja, ali nije se stiglo dalje od četvrtfinala. Senegal, Grčka i na kraju nekompletna Francuska bili su prejaki, a pobjede nad Portorikom i Argentinom, kao i muku Isusovu s Filipinima na sreću ćemo brzo zaboraviti. Kao malo koji puta u zadnjih 10-ak godina izbornik ( ovaj puta Repeša ) je selekcionirao vrlo solidnu momčad s nekoliko vrhunskih igrača, ali, izgleda, samo na „papiru“. Čak su i stručnjaci vidjeli Hrvatsku visoko u turniru ( izgleda da je bila „pila naopako“). Ozljede su nas zaobišle, afere također. Sve je mirisalo na nešto veliko. Čak smo i s naturaliziranim playom ( Lafayette) ovaj puta pogodili, a poker asova ( Bogdanović, Rudež, Šarić, Tomić) ispostavljao je garancije i bianko zadužnice da ćemo u najmanju ruku do finala. Iako su dečki stalno pričali da se trebaju „potući“ sa ovima ili onima i da će to doista učiniti, igrali su i pogađali još kako tako, ali se tukli, nažalost, nisu jer su izgleda zaboravili srce junačko koje im je ostalo negdje na aparatima ili na „draftu“ do početka slijedeće klupske sezone.
Za sve frustracije i uspjehe ne proporcionalne talentu, znanju i ljubavi prema košarci koju imaju Hrvati kao nacija nema smisla optužiti nikoga, a najmanje igrače čije vrijeme tek dolazi. Da je ušla Bogdanovićeva trica u završnici protiv Francuza, možda bi sve bilo drugačije. Ovako smo primorani još malo čekati. Nakon čuvenog finala iz 1992. godine ( „spusti se Franjo“) bio sam siguran da ću doživjeti na nekoj od slijedećih Olimpijada kako će naša reprezentacija pobijediti Amerikance i odnijeti zlatnu medalju u košarci. Kako sada stvari stoje čini mi se da jedino mogu doživjeti da pobjedimo Amerikance u nogometu. Prije ćemo u nogometu postati svjetski prvaci nego što se imamo pravo nadati da će nam košarka donijeti zlato ( osim na MI). Čak mi se čini da će prije Hajduk postati evropski prvak nego da će košarkaši osvanuti na tronu pa makar i Evropskom klupskom ( JU-GO-PLA-STI-KA ).
Razloga za pesimizam ima dovoljno. Od legendarnih OI u Barceloni prošlo je 22 godine, a reprezentacija je ostvarila 7. mjesto u Atlanti 1996. i 6. Mjesto u Pekingu 2008. Dok na tri završna Olimpijska turnira nismo niti nastupili ( Sydney, Atena, London).
Nastupi na SP još su porazniji. Od 1994. godine i bronce u Kanadi tri puta se nismo plasirali,jednom bili 14. (Turska), a ovogodišnji nastup u Španjolskoj pamtiti ćemo kratko.
Na Evropskim smotrama, koje se održavaju svake dvije godine, vrijeme je stalo sada već daleke 1995. godine u Grčkoj, kada smo dohvatili broncu. Od tada hvatamo zalet te šesta, sedma i jedanaesta mjesta kojih imamo pregršt. Jedini zalog za uspješniju Evropsku budućnost je 4. mjesto prošle godine uhvaćeno na prvenstvu u Sloveniji, gdje se isprofilirao dobar dio igrača koji nas danas predstavljaju i koji su tada ostavili upečatljiv i solidan dojam, ali su morali položiti oružje pred snagom Španjolske i Litve koji nam već lagano nabijaju komplekse, kao da su zaboravili na ne tako davna vremena kada smo se „poigravali“ sa njihovim košarkaškom ugledom i tradicijom.
Nije sramota izgubiti od Litve ili Španjolske. Isto tako nije sramota izgubiti od Srbije, Slovenije, Rusije, Francuske, Brazila, Argentine, Grčke, Italije, Portorika, Australije, Bosne, Makedonije ili bilo koje druge nacije koja voli košarku. Ukratko, nije sramota izgubiti ni od koga pa čak i od Amerikanaca (od kojih i ne gubimo često), ali iz svakog poraza potrebno je izvući pouke, popraviti greške, otkloniti uzroke i drugi puta biti bolji. Jedino na taj način ćemo napredovati jer prostora za napredak ima. Zemlje koje 80-tih godina prošlog stoljeća nisu ni postojale na košarkaškoj karti svijeta ( neke i na zemljopisnoj) danas su nas stigle, prestigle i gotovo potpuno se približile „Amerima“ iako mi Hrvati imamo najveće pravo da se uspoređujemo s njima s obzirom na broj NBA igrača koje smo odgojili. O fenomenu majki s područja Dinarida i grada Splita, koje svako malo rode „košarkašinu“, mogu se raditi znanstvene studije jer upravo s tih prostora poteklo je više igrača najjače lige svijeta nego iz nekih milijunskih Američkih gradova. Broj Hrvata koji su igrali i koji će igrati slijedeće sezone u NBA ligi veći je od 15, ako se u ovo društvo ubroje Mate Skelin ( Indiana Pacersi) i Arijan Komazec (Vancouver Grizlies ) koji nisu ostvarili službeni nastup u NBA, što ne znači da im tamo nije bilo mjesto.
Unatoč tome košarka nam ne pruža sreću proporcionalno ljubavi kojom je obasipamo, na koju smo naučili i na koju, uostalom, imamo pravo. Jedini razlog do kojega se može doći je nedovoljno kvalitetno rukovođenje, treniranje i selekcija, odnosno kriza struke što nije rijetka pojava i u drugim sportovima. To je primjetio i čuveni Srpski strateg Žeravica koji se nedavno oglasio i podsjetio na ne predavne dane kada je sa našim Novoselom u tandemu harao Evropom te su predstavljali trenerski „dream team“ gdje god su se pojavili sa ekipom. To su bila vremena kada se znanje nije skrivalo od kolega nego se danonoćno razgovaralo o košarci i nesebično prenosilo iskustvo na one koji dolaze. Srbi su tu daleko superiorniji te su poslije Žeravice odgojili trenerske veličine poput Dude Ivkovića, Želeta Obradovića, Bože Maljkovića, Pešića, Vujoševića, Đurovića, Šakote pa sve do Đorđevića koji odgovara za uspjehe Srpske košarkaške „zbornaja komande“ danas. Svi su oni usporedivo bolji i više uspjeha su ostvarili od „trenerskih potomaka“ Mirka Novosela ( Skansi, Repeša, Spahija, Aco Petrović, Pavličević,Kulenović, Jusup, Trninić, Anzulović...). I dok iza Srba stoji sustavni rad, subordinacija i preporuke onih koji imaju što za reći iza naših ne stoji nitko, odnosno prepušteni su stihijskom donošnju odluka pa nije ni čudo što se bolje snalaze u politici, biznisu ili menadžerskim vodama.
Sada su sve oči uprte u Perasovića, koji je također samostalno izgradio trenersko ime, sa skupnom željom cijele nacije da postane pandan Đorđeviću, otkaže bogati ugovor u Valenciji, uhvati se reprezentacije i pokuša učiniti nešto više od onoga što nam se u košarci događa posljednjih 25 godina. A dok se to ne desi vrijedi ona Nikitovićeva iz naslova : „ Neće, pa neće“.
