Hrvatska i regija još uvijek ne idu ukorak s velikim televizijskim boomom te razvojem streaming servisa unazad desetak godina, kada su se mnogo inventivnije i hrabrije stvari počele događati u televizijskim produkcijama, napose u domeni televizijskih serija, gdje su autori bili katkada skloni većim stilskim i tematskim eksperimentiranjima nego suvremena mainstream filmska produkcija. Tako u Hrvatskoj jedino možemo izdvojiti Matanićeve i Đikićeve Novine, koje broje dvije sezone, a za inozemno prikazivanje otkupio ih je Netflix. Drugi pokušaj ozbiljne serije je Uspjeh koji se reklamira kao prva domaća serija u HBO produkciji. Posrijedi je točnije mini-serija koja broji šest nastavaka, a autor i scenarist Marjan Alčevski pobijedio je na natječaju HBO Adria First Draft, osmišljen kao poticaj autorima da uobliče svoj prvi scenarij za djelo namijenjeno lokalnoj publici. Redateljske funkcije prihvatio se oskarovac Danis Tanović (Ničija zemlja) pa je serija okupila respektabilnu ekipu iza i ispred kamere (Uliks Fehmiu, Tihana Lazović, Goran Bogdan, Nikša Butijer, Leon Lučev, Goran Navojec, Mislav Čavajda, Borut Veselko, Vilim Matula, Iva Mihalić).
Novine i Uspjeh imaju niz dodirnih točaka: kriminalistički kontekst te nastojanje seciranja isprepletenosti kriminala, politike, sudstva i medija, što ima pogubne posljedice po one pri dnu društvene hijerarhije. Serija Alčevskog stoga pesimistično sugerira da je hrvatsko društvo korumpirano od najviše do najniže razine. Kriminalistički narativi poticaj redovito crpe iz svoje neposredne društvene stvarnosti. Problemi iskustvene zbilje poticaj su za prijestupe i zločine koji bivaju okidačima za narativnu progresiju. Istražitelja brojni znakovi i indicije vode kroz različite slojeve društva, čime se postiže panoramski zahvat u društvene probleme. Prema klasičnoj shemi kriminalističke priče, u završnici bi prijestupnici trebali biti otkriveni te za svoju transgresiju kažnjeni. Time se izražava vjera u društvenu koheziju te društvene institucije koje rade svoj posao. Mislim da ne trebam napominjati da Uspjeh mijenja tu matricu jer u kontekstu hrvatskoga društva nikakva vjera u bolju budućnost nije moguća, kao ni učinkovitost društvenih institucija. Cijelo društveno tkivo je kancerogeno i nema mu spasa. Uostalom, detektivka Gordana Kalić (Marija Škaričić), koja bi trebala sugerirati vjeru u razum i društvo, sve tragove i dokaze krivo interpretira i povezuje pa do prijestupnika i pravih zločinaca dolazi pogrešnom interpretacijom. Naposljetku se postavlja pitanje tko je tu pravi negativac: mafija inkarnirana u Danilu (Goran Navojec), građevinski tajkun Lujo Kralj (Borut Veselko) kojega ne dotiču nikakve regule pravne države jer može svih potkupiti i ucijeniti, korumpirano sudstvo (Vilim Matula), politički centri moći?
Detektivka Kalić godinama (pro)ganja Luju Kralja jer vjeruje da je skrivio smrt njezine sestre blizanke, što je fabularni klišej, no ona i njezina istraga ipak nisu u središtu priče nego čine nadogradnju. Alečevski i Tanović u centar razmatranja nastoje postaviti moralno-etičke dvojbe četvero protagonista različitih pozadina i društvenih slojeva, koji se na početku međusobno ne poznaju. Kako to obično biva kod ovakvoga tipa fabularne kombinatorike, zbiva se događaj koji isprepliće njihove životne priče. Osim slučajnog i nenamjernog ubojstva nasilnog mafijaševa sina Viktora (Pavle Matuško), koji pokazuje sve osobine bahatog i neodgojenog maminog i tatinog sina koji spava na novcu, likove temeljno povezuje činjenica da se nalaze na egzistencijalnoj prekretnici te su duboko nezadovoljni svojim životima i okruženjem.
Haris (Uliks Fehmiu) je uspješan arhitekt koji radi projekt za Kralja, no budi mu se savjest jer shvaća da će njegova realizacija imati pogubne posljedice po grad. Kristijan (Toni Gojanović) nema posla te mu banka prijeti ovršiti stan, čime bi on i njegova obitelj završili na ulici. Vinka (Iva Mihalić) je upravo dobila promaknuće u banci, no njezin status poslušne supruge te ruralan suprugov mentalitet postaju preveliki teret. Buntovna Blanka (Tara Thaller) živi sa samohranim ocem (Nikša Butijer) alkoholičarem i ratnim veteranom, čije odgojne metode redovito uključuju fizičko kažnjavanje. Kao što vidimo, serija nas vodi kroz različite miljee te nastoji skicirati mozaik svakodnevnog života u hrvatskom glavnom gradu kroz prizmu niza problematičnih sudbina.
Vinka nehotice ubija Viktora, koji prvo fizički napada Blanku, a potom Harisa i Kristijana. Nitko od njih nije spreman odgovarati za nedjelo te se nastoji izvući iz novonastale situacije dok ne padnu u Kraljeve ralje, koji zbog svoje sprege s politikom i sudstvom dolazi u posjed dokaza protiv njih. Dakle, suočeni smo s četvero protagonista – pozitivaca, koji čine moralno upitne odabire s kojima se moraju nositi i koji postaju sve veći teret, a njihove dvojbe kontrapunktirane su velikoj priči politike i korupcije u kojoj moraju sudjelovati kako bi se spasili. Stoga Alčevski i Tanović priču tretiraju kao poticajan moralni eksperiment.
Postavlja se pitanje što je s njegovom egzekucijom materijala. Tu već dolazimo na sklizak teren. Stilski Tanović tendira realizmu i neposrednosti kako bi gledatelju stvorio dojam da pripovijeda o problemima njegove iskustvene zbilje s kojima se može poistovjetiti. Takav dojam ostavljaju i njegovi glumci, napose Toni Gojanović, Tara Thaller i Iva Mihalić, premda serija katkada pati od oveć teatralne glume koja je u raskoraku s naturalizmom koji priča iziskuje. Scenarij također ostavlja dojam da ga je trebalo dodatno dorađivati i nijansirati kako bi bolje profilirao likove, uvjerljivo postavio dijaloge te koherentnije zaokružio priču. Obično se može čuti kako gledatelji često komentiraju da se u hrvatskom, kao i u filmovima iz regije jako puno psuje, a u Uspjehu je to dovedeno do ekstrema. Propitivanje psovanja ovdje nije stvar moraliziranja nego činjenice da govor u filmu treba biti prirodan i svakodnevan, razgovoran, a kad gledate seriju katkad se upitate govore li likovi doista tako i hoće li uistinu privedena maloljetnica pitati policajca u postaji, misleći na pretres, hoće li joj „sada ugurati prst u pičku“. Neki narativni rukavci ostaju visjeti u zraku: ne zna se na kraju što je s mafijašem Danilom s obzirom na to da je bio tolika prijetnja likovima. Kostimografska karakterizacija mafijaša putem kožnih jakni više je parodična nego uvjerljiva. Zanimljivo da Lujo Kralj svima prijeti životom i redovito dobije što hoće, no ne može natjerati Harisa da mu da nacrte projekta. Ovakvi propusti, kao i poneki klišeji baštinjeni iz američkih detektivskih narativa koji djeluju smiješno kada se primijene na hrvatski kontekst, mogli su se izbjeći.
Sve u svemu, Uspjeh je solidno ostvarenje koje treba podržati te se nadamo da će u drugoj sezoni izbjeći nedostatke prve.
filmovi
Novine i Uspjeh imaju niz dodirnih točaka: kriminalistički kontekst te nastojanje seciranja isprepletenosti kriminala, politike, sudstva i medija, što ima pogubne posljedice po one pri dnu društvene hijerarhije. Serija Alčevskog stoga pesimistično sugerira da je hrvatsko društvo korumpirano od najviše do najniže razine. Kriminalistički narativi poticaj redovito crpe iz svoje neposredne društvene stvarnosti. Problemi iskustvene zbilje poticaj su za prijestupe i zločine koji bivaju okidačima za narativnu progresiju. Istražitelja brojni znakovi i indicije vode kroz različite slojeve društva, čime se postiže panoramski zahvat u društvene probleme. Prema klasičnoj shemi kriminalističke priče, u završnici bi prijestupnici trebali biti otkriveni te za svoju transgresiju kažnjeni. Time se izražava vjera u društvenu koheziju te društvene institucije koje rade svoj posao. Mislim da ne trebam napominjati da Uspjeh mijenja tu matricu jer u kontekstu hrvatskoga društva nikakva vjera u bolju budućnost nije moguća, kao ni učinkovitost društvenih institucija. Cijelo društveno tkivo je kancerogeno i nema mu spasa. Uostalom, detektivka Gordana Kalić (Marija Škaričić), koja bi trebala sugerirati vjeru u razum i društvo, sve tragove i dokaze krivo interpretira i povezuje pa do prijestupnika i pravih zločinaca dolazi pogrešnom interpretacijom. Naposljetku se postavlja pitanje tko je tu pravi negativac: mafija inkarnirana u Danilu (Goran Navojec), građevinski tajkun Lujo Kralj (Borut Veselko) kojega ne dotiču nikakve regule pravne države jer može svih potkupiti i ucijeniti, korumpirano sudstvo (Vilim Matula), politički centri moći?
Detektivka Kalić godinama (pro)ganja Luju Kralja jer vjeruje da je skrivio smrt njezine sestre blizanke, što je fabularni klišej, no ona i njezina istraga ipak nisu u središtu priče nego čine nadogradnju. Alečevski i Tanović u centar razmatranja nastoje postaviti moralno-etičke dvojbe četvero protagonista različitih pozadina i društvenih slojeva, koji se na početku međusobno ne poznaju. Kako to obično biva kod ovakvoga tipa fabularne kombinatorike, zbiva se događaj koji isprepliće njihove životne priče. Osim slučajnog i nenamjernog ubojstva nasilnog mafijaševa sina Viktora (Pavle Matuško), koji pokazuje sve osobine bahatog i neodgojenog maminog i tatinog sina koji spava na novcu, likove temeljno povezuje činjenica da se nalaze na egzistencijalnoj prekretnici te su duboko nezadovoljni svojim životima i okruženjem.
Haris (Uliks Fehmiu) je uspješan arhitekt koji radi projekt za Kralja, no budi mu se savjest jer shvaća da će njegova realizacija imati pogubne posljedice po grad. Kristijan (Toni Gojanović) nema posla te mu banka prijeti ovršiti stan, čime bi on i njegova obitelj završili na ulici. Vinka (Iva Mihalić) je upravo dobila promaknuće u banci, no njezin status poslušne supruge te ruralan suprugov mentalitet postaju preveliki teret. Buntovna Blanka (Tara Thaller) živi sa samohranim ocem (Nikša Butijer) alkoholičarem i ratnim veteranom, čije odgojne metode redovito uključuju fizičko kažnjavanje. Kao što vidimo, serija nas vodi kroz različite miljee te nastoji skicirati mozaik svakodnevnog života u hrvatskom glavnom gradu kroz prizmu niza problematičnih sudbina.
Vinka nehotice ubija Viktora, koji prvo fizički napada Blanku, a potom Harisa i Kristijana. Nitko od njih nije spreman odgovarati za nedjelo te se nastoji izvući iz novonastale situacije dok ne padnu u Kraljeve ralje, koji zbog svoje sprege s politikom i sudstvom dolazi u posjed dokaza protiv njih. Dakle, suočeni smo s četvero protagonista – pozitivaca, koji čine moralno upitne odabire s kojima se moraju nositi i koji postaju sve veći teret, a njihove dvojbe kontrapunktirane su velikoj priči politike i korupcije u kojoj moraju sudjelovati kako bi se spasili. Stoga Alčevski i Tanović priču tretiraju kao poticajan moralni eksperiment.
Postavlja se pitanje što je s njegovom egzekucijom materijala. Tu već dolazimo na sklizak teren. Stilski Tanović tendira realizmu i neposrednosti kako bi gledatelju stvorio dojam da pripovijeda o problemima njegove iskustvene zbilje s kojima se može poistovjetiti. Takav dojam ostavljaju i njegovi glumci, napose Toni Gojanović, Tara Thaller i Iva Mihalić, premda serija katkada pati od oveć teatralne glume koja je u raskoraku s naturalizmom koji priča iziskuje. Scenarij također ostavlja dojam da ga je trebalo dodatno dorađivati i nijansirati kako bi bolje profilirao likove, uvjerljivo postavio dijaloge te koherentnije zaokružio priču. Obično se može čuti kako gledatelji često komentiraju da se u hrvatskom, kao i u filmovima iz regije jako puno psuje, a u Uspjehu je to dovedeno do ekstrema. Propitivanje psovanja ovdje nije stvar moraliziranja nego činjenice da govor u filmu treba biti prirodan i svakodnevan, razgovoran, a kad gledate seriju katkad se upitate govore li likovi doista tako i hoće li uistinu privedena maloljetnica pitati policajca u postaji, misleći na pretres, hoće li joj „sada ugurati prst u pičku“. Neki narativni rukavci ostaju visjeti u zraku: ne zna se na kraju što je s mafijašem Danilom s obzirom na to da je bio tolika prijetnja likovima. Kostimografska karakterizacija mafijaša putem kožnih jakni više je parodična nego uvjerljiva. Zanimljivo da Lujo Kralj svima prijeti životom i redovito dobije što hoće, no ne može natjerati Harisa da mu da nacrte projekta. Ovakvi propusti, kao i poneki klišeji baštinjeni iz američkih detektivskih narativa koji djeluju smiješno kada se primijene na hrvatski kontekst, mogli su se izbjeći.
Sve u svemu, Uspjeh je solidno ostvarenje koje treba podržati te se nadamo da će u drugoj sezoni izbjeći nedostatke prve.
filmovi
