Prema konceptu "poštenog udjela", najrazvijenije države trebale bi podnijeti najveći teret tranzicije prema zelenoj ekonomiji jer su se tijekom industrijske, odnosno fosilne ere najviše obogatile. Znaju se i egzaktne brojke koliki bi trebao biti "pošteni udio" SAD-a kao najvećeg globalnog zagađivača
U raspravama o strategijama za zaustavljanje klimatskih promjena već se duže vrijeme razmišlja u okviru koncepta "poštenog udjela" (fair share), pojma kojim se pokušava odrediti koliki bi teret svaka država svijeta trebala podnijeti da bi se klimatske promjene zaustavile. Računica o "poštenom udjelu" temelji se na povijesnom doprinosu svake pojedine države stvaranju stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi i njihovim kapacitetima da taj dug plate čovječanstvu. Prema toj računici, upravo su najrazvijenije industrijalizirane države one koje bi trebale podnijeti najveći teret tranzicije prema zelenoj ekonomiji jer su se tijekom industrijske, odnosno fosilne ere najviše i obogatile.
Prevedeno u realne događaje, ideja o poštenom udjelu oslanja se na činjenicu da upravo siromašne države snose najveći teret tih promjena, primjerice razornih uragana, suša ili poplava, unatoč tome što je njihov doprinos klimatskim promjenama najmanji. Osim što moraju sanirati neposredne posljedice klimatskih promjena, siromašne države prisiljene su i svoje oskudne resurse ulagati u skupu zelenu tranziciju, ukoliko žele ispuniti svoje obaveze formulirane u Pariškom klimatskom sporazumu iz 2015. Krivnja i odgovornost za takvo stanje moralni su koncepti koji se, upravo zato što su takvi, u političkim krugovima uglavnom ne uzimaju u obzir. I dobar dio samih stručnjaka, takozvanih klimatskih realista, također ih ne razmatra ozbiljno, uvjeren da se plaćanje poštenih udjela ionako nikada neće dogoditi, pa njime ne treba opterećivati provođenje onih klimatskih politika oko kojih je moguće postići politički konsenzus.
Oslanjajući se na rad Toma Athanasioua, klimatskog stručnjaka koji se bavi upravo promišljanjem borbe protiv klimatskih promjena jačanjem socijalne pravde i međunarodne suradnje, američka aktivistička organizacija US Climate Action Network objavila je nedavno istraživanje koje je donijelo egzaktne brojke o tome koliki bi trebao biti "pošteni udio" najvećeg globalnog zagađivača, Sjedinjenih Država, u mjerama za zaustavljanje globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva do 2030. godine, ali bez prebacivanja toga tereta na ljude koji u Americi i u svijetu žive u siromaštvu. Prema toj računici, Amerika bi svoje nacionalne emisije štetnih plinova trebala smanjiti za 195 posto u odnosu na razinu od prije 2005., ali bi to smanjenje istovremeno bilo ekvivalent poštenog udjela SAD-a od čak 229 posto u odnosu na globalnu emisiju štetnih plinova.
Tek uz tako radikalne ciljeve SAD bi do 2030. uspio realizirati svoj dio napora za zaustavljanje globalnog zagrijavanja, a koliko je cilj smanjenja od 195 posto ambiciozan najbolje svjedoči činjenica da je on u vrijeme administracije Baracka Obame bio smješten na tek 28 posto, dok ga Novi zeleni dogovor Bernieja Sandersa stavlja na 161 posto.
Štoviše, stvari se posebno kompliciraju kada se u obzir uzme projekcija prema kojoj bi se od 195-postotnog smanjenja emisije stakleničkih plinova, kako kaže Athanasiou, samo 75 posto uopće moglo provesti lokalno odnosno unutar samog SAD-a, primjerice izgradnjom solarnih elektrana, masovnim prelaskom na električne automobile i energetskom obnovom fasada zgrada. "To je maksimum koji se može postići do 2030. godine, a koji bi pritom zahtijevao punu primjenu Novog zelenog dogovora", kaže on. To bi pak podrazumijevalo hitnu transformaciju načina proizvodnje, transporta i konzumacije energije, hrane, usluga i roba. Preostalih 120 posto, dakle daleko više od polovine, američka bi vlada mogla realizirati samo davanjem financijske i tehnološke podrške za prilagodbu na ubrzanu dekarbonizaciju u siromašnim i zemljama u razvoju.
"Nijedna država još nije poduzela nijedan potez koji bi išao u smjeru pružanja pomoći ambicioznom planu dekarbonizacije u zemljama u razvoju. Nijedna nije poduzela korake čak ni u smislu smanjenja subvencija za proizvodnju fosilnih goriva, štoviše, svima je poznato da je dobar dio novca za oporavak ekonomije od posljedica pandemije Covida-19 išao upravo fosilnoj industriji", rekao je Athanasiou.
Ovaj izvještaj ne daje prijedloge o tome kako realizirati tako ambiciozne ciljeve, već se zadržava na skromnijem, ali nužnom cilju izgradnje etičkog konsenzusa s fokusom na marginalizirane zajednice unutar i izvan SAD-a, "jer je nemoguće dosegnuti cilj zaustavljanja globalnog zatopljenja a da se istovremeno ne suočimo i s načinima globalne distribucije bogatstva i prihoda". Polazišna točka za to suočavanje statistika je distribucije prihoda na globalnoj razini koja pokazuje da najsiromašnijih 50 posto svjetske populacije raspolaže sa samo osam posto ukupnih globalnih prihoda, dok sljedećih 40 posto dobiva 40 posto prihoda, a 10 posto najbogatijih čak 52 posto. Istovremeno, najbogatijih 10 posto svjetskog stanovništva, osim što dobiva više od polovice prihoda, odgovoran je za više od polovice emisija stakleničkih plinova. Također, nejednakost u prihodima nije prisutna samo između država već i unutar njih, no te se brojke ne poklapaju, što dodatno komplicira izračun o poštenom udjelu unutar svake zemlje.
Tako 17 posto američke populacije spada u donjih 70 posto globalne populacije, s prihodima manjima od 21 tisuću dolara godišnje po domaćinstvu. S druge strane, 64 posto Amerikanaca spada u 10 posto najbogatijih ljudi na svijetu, dok njih 20 posto ujedno ulazi i u dva posto najbogatijih ljudi na svijetu. Drugim riječima, mnogi su Amerikanci siromašni po američkim standardima, ali samo mali dio njih siromašan je i prema globalnim standardima, pa se stoga mjere za ublažavanje klimatskih promjena ne mogu istim aršinom rasporediti na sve stanovnike nijedne države, pa tako ni SAD-a. Ili, kako kažu istraživači, dolar bogatog nije isto što i dolar siromašnog, niti u odnosu na nacionalnu populaciju, a još manje u odnosu na globalnu. Kako bi SAD svoj dug platio a da ga istovremeno ne svali na leđa najsiromašnijih i nebjelačkih zajednica bit će potrebno, tvrdi se u izvještaju, uvesti progresivni porez i druge mjere za postizanje više socijalne pravde na domaćem planu.
Pošteni udio bazira se dakle na ideji egalitarne raspodjele globalnih napora koje treba poduzeti kako bi se zaustavilo globalno zagrijavanje, a ono se izračunava na temelju faktora kao što su kapacitet, odnosno bogatstvo nekog društva, odgovornost (za historijski doprinos emisijama štetnih plinova) te potreba (za očuvanjem dostojnog života svih članova društva). Zbog toga se nužne redukcije emisija na nacionalnoj razini najčešće razlikuju od aktivnosti kojima bi se platio pošteni udio ostatku svijeta, pa primjerice siromašne zemlje imaju veliki potencijal za smanjenje emisija štetnih plinova, no takav da on daleko nadmašuje njihove kapacitete i odgovornost. S druge strane, bogate zemlje imaju velike kapacitete, ali i toliko veliku odgovornost da ona nadilazi čak i potencijalnu totalnu dekarbonizaciju njihovih nacionalnih ekonomija.
Taj "višak" odgovornosti koji nije rješiv na nacionalnoj razini može se riješiti samo međunarodnom suradnjom. Neće biti dovoljno, stoji u izvještaju, ako se poduzete mjere svedu samo na implementaciju Novog zelenog dogovora, ma koliko on bio ambiciozan, čak ni ako bi se taj dogovor replicirao i u drugim državama, nego isključivo ako bogate zemlje budu aktivno pomagale siromašnima.
Prema izračunima koji su sadržani u izvještaju Međunarodnog panela o klimatskim promjenama i uvršteni u ciljeve Pariškog sporazuma, ukupna količina emisija ugljičnog dioksida koje bi do 2030. godine trebalo smanjiti jest 35 milijardi tona, čime bi ona pala na 25 umjesto 60 milijardi tona, kolika je projekcija ako sve ostane po starom. No kada se pogleda kako bi bilo raspoređeno tih 35 milijardi tona, ako bi se one dijelile po principu poštenih udjela odnosno proporcionalno kapacitetu društva da vrati dug, njegovom bogatstvu i prihodima, proizlazi da bi na SAD otpalo 10 od ukupno 35 milijardi tona. Za njima slijede redom Evropska unija, "druge bogate zemlje", pa tek onda "druge siromašne zemlje", dok je Indija, iako ogromna zemlja u razvoju, odgovorna tek za minorni dio emisije.
U izračunima odgovornosti pojedinih država istraživači su dvojili treba li kao polazišnu točku uzeti 1850. godinu, koja je prethodila većini industrijskih aktivnosti, 1950. kada je započeo najveći ekonomski uzlet u povijesti, 1990. kada je donesena UN-ova Okvirna konvencija o klimatskim promjenama ili pak 2015. kada je potpisan Pariški klimatski sporazum. Odlučili su se za 1950. jer se od tada pa do danas dogodilo čak 85 posto svih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske ere. Godina 1850. razmatrala se i u kontekstu odgovornosti država za kolonijalizam, no izračuni su pokazali da se za SAD, ali i brojne druge države, računica ne mijenja bitno.
U istraživanju se predlaže i model prema kojemu bi se do 2030. godine postigli zadani ciljevi i u smislu nacionalnog smanjenja emisija štetnih plinova i u smislu plaćanja poštenog udjela ostatku čovječanstva. Taj model podrazumijeva pet faza tijekom kojih se mijenjaju omjeri u kojima pojedine klase sudjeluju u odricanju u cilju ublažavanja klimatskih promjena. U prve tri faze iz doprinosa bi bilo izuzeto 70 posto svjetske populacije, a to su svi koji zarađuju manje od 20 dolara dnevno, dok bi u završne dvije faze bilo izuzeto čak njih 90 posto. U potpunosti bi kroz sve faze bilo uključeno od dva do 10 posto najbogatijih, dok bi udio onih u sredini fluktuirao, sve dok cilj ne bi bio u potpunosti realiziran. Drugim riječima, u svim fazama najmanje 70 a najviše 90 posto globalne populacije bilo bi izuzeto iz plaćanja klimatskog duga, bez obzira na to u kojoj zemlji žive, dok bi se najveći dio duga ravnomjerno rasporedio među onima koji spadaju u 10 posto najbogatijih stanovnika planete.
portalnovosti
U raspravama o strategijama za zaustavljanje klimatskih promjena već se duže vrijeme razmišlja u okviru koncepta "poštenog udjela" (fair share), pojma kojim se pokušava odrediti koliki bi teret svaka država svijeta trebala podnijeti da bi se klimatske promjene zaustavile. Računica o "poštenom udjelu" temelji se na povijesnom doprinosu svake pojedine države stvaranju stakleničkih plinova u Zemljinoj atmosferi i njihovim kapacitetima da taj dug plate čovječanstvu. Prema toj računici, upravo su najrazvijenije industrijalizirane države one koje bi trebale podnijeti najveći teret tranzicije prema zelenoj ekonomiji jer su se tijekom industrijske, odnosno fosilne ere najviše i obogatile.
Prevedeno u realne događaje, ideja o poštenom udjelu oslanja se na činjenicu da upravo siromašne države snose najveći teret tih promjena, primjerice razornih uragana, suša ili poplava, unatoč tome što je njihov doprinos klimatskim promjenama najmanji. Osim što moraju sanirati neposredne posljedice klimatskih promjena, siromašne države prisiljene su i svoje oskudne resurse ulagati u skupu zelenu tranziciju, ukoliko žele ispuniti svoje obaveze formulirane u Pariškom klimatskom sporazumu iz 2015. Krivnja i odgovornost za takvo stanje moralni su koncepti koji se, upravo zato što su takvi, u političkim krugovima uglavnom ne uzimaju u obzir. I dobar dio samih stručnjaka, takozvanih klimatskih realista, također ih ne razmatra ozbiljno, uvjeren da se plaćanje poštenih udjela ionako nikada neće dogoditi, pa njime ne treba opterećivati provođenje onih klimatskih politika oko kojih je moguće postići politički konsenzus.
Oslanjajući se na rad Toma Athanasioua, klimatskog stručnjaka koji se bavi upravo promišljanjem borbe protiv klimatskih promjena jačanjem socijalne pravde i međunarodne suradnje, američka aktivistička organizacija US Climate Action Network objavila je nedavno istraživanje koje je donijelo egzaktne brojke o tome koliki bi trebao biti "pošteni udio" najvećeg globalnog zagađivača, Sjedinjenih Država, u mjerama za zaustavljanje globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva do 2030. godine, ali bez prebacivanja toga tereta na ljude koji u Americi i u svijetu žive u siromaštvu. Prema toj računici, Amerika bi svoje nacionalne emisije štetnih plinova trebala smanjiti za 195 posto u odnosu na razinu od prije 2005., ali bi to smanjenje istovremeno bilo ekvivalent poštenog udjela SAD-a od čak 229 posto u odnosu na globalnu emisiju štetnih plinova.
"Još nisu poduzeti koraci u pružanju pomoći ambicioznom planu dekarbonizacije u zemljama u razvoju", rekao je klimatski stručnjak Tom Athanasiou
Tek uz tako radikalne ciljeve SAD bi do 2030. uspio realizirati svoj dio napora za zaustavljanje globalnog zagrijavanja, a koliko je cilj smanjenja od 195 posto ambiciozan najbolje svjedoči činjenica da je on u vrijeme administracije Baracka Obame bio smješten na tek 28 posto, dok ga Novi zeleni dogovor Bernieja Sandersa stavlja na 161 posto.
Štoviše, stvari se posebno kompliciraju kada se u obzir uzme projekcija prema kojoj bi se od 195-postotnog smanjenja emisije stakleničkih plinova, kako kaže Athanasiou, samo 75 posto uopće moglo provesti lokalno odnosno unutar samog SAD-a, primjerice izgradnjom solarnih elektrana, masovnim prelaskom na električne automobile i energetskom obnovom fasada zgrada. "To je maksimum koji se može postići do 2030. godine, a koji bi pritom zahtijevao punu primjenu Novog zelenog dogovora", kaže on. To bi pak podrazumijevalo hitnu transformaciju načina proizvodnje, transporta i konzumacije energije, hrane, usluga i roba. Preostalih 120 posto, dakle daleko više od polovine, američka bi vlada mogla realizirati samo davanjem financijske i tehnološke podrške za prilagodbu na ubrzanu dekarbonizaciju u siromašnim i zemljama u razvoju.
"Nijedna država još nije poduzela nijedan potez koji bi išao u smjeru pružanja pomoći ambicioznom planu dekarbonizacije u zemljama u razvoju. Nijedna nije poduzela korake čak ni u smislu smanjenja subvencija za proizvodnju fosilnih goriva, štoviše, svima je poznato da je dobar dio novca za oporavak ekonomije od posljedica pandemije Covida-19 išao upravo fosilnoj industriji", rekao je Athanasiou.
Ovaj izvještaj ne daje prijedloge o tome kako realizirati tako ambiciozne ciljeve, već se zadržava na skromnijem, ali nužnom cilju izgradnje etičkog konsenzusa s fokusom na marginalizirane zajednice unutar i izvan SAD-a, "jer je nemoguće dosegnuti cilj zaustavljanja globalnog zatopljenja a da se istovremeno ne suočimo i s načinima globalne distribucije bogatstva i prihoda". Polazišna točka za to suočavanje statistika je distribucije prihoda na globalnoj razini koja pokazuje da najsiromašnijih 50 posto svjetske populacije raspolaže sa samo osam posto ukupnih globalnih prihoda, dok sljedećih 40 posto dobiva 40 posto prihoda, a 10 posto najbogatijih čak 52 posto. Istovremeno, najbogatijih 10 posto svjetskog stanovništva, osim što dobiva više od polovice prihoda, odgovoran je za više od polovice emisija stakleničkih plinova. Također, nejednakost u prihodima nije prisutna samo između država već i unutar njih, no te se brojke ne poklapaju, što dodatno komplicira izračun o poštenom udjelu unutar svake zemlje.
Tako 17 posto američke populacije spada u donjih 70 posto globalne populacije, s prihodima manjima od 21 tisuću dolara godišnje po domaćinstvu. S druge strane, 64 posto Amerikanaca spada u 10 posto najbogatijih ljudi na svijetu, dok njih 20 posto ujedno ulazi i u dva posto najbogatijih ljudi na svijetu. Drugim riječima, mnogi su Amerikanci siromašni po američkim standardima, ali samo mali dio njih siromašan je i prema globalnim standardima, pa se stoga mjere za ublažavanje klimatskih promjena ne mogu istim aršinom rasporediti na sve stanovnike nijedne države, pa tako ni SAD-a. Ili, kako kažu istraživači, dolar bogatog nije isto što i dolar siromašnog, niti u odnosu na nacionalnu populaciju, a još manje u odnosu na globalnu. Kako bi SAD svoj dug platio a da ga istovremeno ne svali na leđa najsiromašnijih i nebjelačkih zajednica bit će potrebno, tvrdi se u izvještaju, uvesti progresivni porez i druge mjere za postizanje više socijalne pravde na domaćem planu.
Kako bi SAD svoj dug platio a da ga istovremeno ne svali na leđa najsiromašnijih i nebjelačkih zajednica, bit će potrebno uvesti progresivni porez i druge mjere za postizanje više socijalne pravde na domaćem planu
Pošteni udio bazira se dakle na ideji egalitarne raspodjele globalnih napora koje treba poduzeti kako bi se zaustavilo globalno zagrijavanje, a ono se izračunava na temelju faktora kao što su kapacitet, odnosno bogatstvo nekog društva, odgovornost (za historijski doprinos emisijama štetnih plinova) te potreba (za očuvanjem dostojnog života svih članova društva). Zbog toga se nužne redukcije emisija na nacionalnoj razini najčešće razlikuju od aktivnosti kojima bi se platio pošteni udio ostatku svijeta, pa primjerice siromašne zemlje imaju veliki potencijal za smanjenje emisija štetnih plinova, no takav da on daleko nadmašuje njihove kapacitete i odgovornost. S druge strane, bogate zemlje imaju velike kapacitete, ali i toliko veliku odgovornost da ona nadilazi čak i potencijalnu totalnu dekarbonizaciju njihovih nacionalnih ekonomija.
Taj "višak" odgovornosti koji nije rješiv na nacionalnoj razini može se riješiti samo međunarodnom suradnjom. Neće biti dovoljno, stoji u izvještaju, ako se poduzete mjere svedu samo na implementaciju Novog zelenog dogovora, ma koliko on bio ambiciozan, čak ni ako bi se taj dogovor replicirao i u drugim državama, nego isključivo ako bogate zemlje budu aktivno pomagale siromašnima.
Prema izračunima koji su sadržani u izvještaju Međunarodnog panela o klimatskim promjenama i uvršteni u ciljeve Pariškog sporazuma, ukupna količina emisija ugljičnog dioksida koje bi do 2030. godine trebalo smanjiti jest 35 milijardi tona, čime bi ona pala na 25 umjesto 60 milijardi tona, kolika je projekcija ako sve ostane po starom. No kada se pogleda kako bi bilo raspoređeno tih 35 milijardi tona, ako bi se one dijelile po principu poštenih udjela odnosno proporcionalno kapacitetu društva da vrati dug, njegovom bogatstvu i prihodima, proizlazi da bi na SAD otpalo 10 od ukupno 35 milijardi tona. Za njima slijede redom Evropska unija, "druge bogate zemlje", pa tek onda "druge siromašne zemlje", dok je Indija, iako ogromna zemlja u razvoju, odgovorna tek za minorni dio emisije.
U izračunima odgovornosti pojedinih država istraživači su dvojili treba li kao polazišnu točku uzeti 1850. godinu, koja je prethodila većini industrijskih aktivnosti, 1950. kada je započeo najveći ekonomski uzlet u povijesti, 1990. kada je donesena UN-ova Okvirna konvencija o klimatskim promjenama ili pak 2015. kada je potpisan Pariški klimatski sporazum. Odlučili su se za 1950. jer se od tada pa do danas dogodilo čak 85 posto svih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske ere. Godina 1850. razmatrala se i u kontekstu odgovornosti država za kolonijalizam, no izračuni su pokazali da se za SAD, ali i brojne druge države, računica ne mijenja bitno.
U istraživanju se predlaže i model prema kojemu bi se do 2030. godine postigli zadani ciljevi i u smislu nacionalnog smanjenja emisija štetnih plinova i u smislu plaćanja poštenog udjela ostatku čovječanstva. Taj model podrazumijeva pet faza tijekom kojih se mijenjaju omjeri u kojima pojedine klase sudjeluju u odricanju u cilju ublažavanja klimatskih promjena. U prve tri faze iz doprinosa bi bilo izuzeto 70 posto svjetske populacije, a to su svi koji zarađuju manje od 20 dolara dnevno, dok bi u završne dvije faze bilo izuzeto čak njih 90 posto. U potpunosti bi kroz sve faze bilo uključeno od dva do 10 posto najbogatijih, dok bi udio onih u sredini fluktuirao, sve dok cilj ne bi bio u potpunosti realiziran. Drugim riječima, u svim fazama najmanje 70 a najviše 90 posto globalne populacije bilo bi izuzeto iz plaćanja klimatskog duga, bez obzira na to u kojoj zemlji žive, dok bi se najveći dio duga ravnomjerno rasporedio među onima koji spadaju u 10 posto najbogatijih stanovnika planete.
portalnovosti
