Smrknuta lica u sjedištu SDP-a koja smo vidjeli u nedjelju navečer, sve tužnija i smrknutija kako su stizali novi podaci, bila su najavljena one večeri kada je članstvo te zvijezde repatice izabralo za šefa inače solidnog saborskog zastupnika, ali nesposobnog organizatora Peđu Grbina. Ovaj je rekao da se neće praviti da ne čuje i ne vidi znakove koje su poslali građani. Pa da vidimo kako to Grbin čuje i vidi, to jest, čuje li i vidi li sebe još uvijek kao šefa stranke.



Dvije su stvari mogle bitno promijeniti ishod izbora, koji su zapravo definirani one večeri kada je preminuo Milan Bandić, a kojem bi Tomislav Tomašević, uvjerljivi pobjednik prvog kruga, da je korektan čovjek trebao otići zapaliti svijeću na Mirogoju. Naime kaj, nije rečeno da bi Bandić lako pobijedio Tomaševića, ali ne bi Tomaševićeva grupacija dobila toliko mandata u Gradskoj skupštini.


SDP bi kudikalmo bolje prošao da su: a) izabrali za predsjednika sposobnijeg organizatora i političkog pobjednika Željka Kolara i b) da su odustali od bezvezne kandidature Joška Klisovića, i prihvatili jednu realnu i suvislu suradnju kakvu su (pokazavši da se to može) uspostavili u Zadru gdje bi u drugom krugu sasvim izgledno gradonačelnik mogao postati naš kolumnist Marko Vučetić.


Dakle, da su za kandidata prihvatili čovjeka sa znanjem, dovoljnim iskustvom i portfolijem vrijednog poštovanja kakav se traži za cjelovitu obnovu Zagreba (da za deset godina sliči barem na Bratislavu), što posjeduje jedino arhitekt Otto Barić kojem je nasljednica Milana Bandića, Jelena Pavičić Vukičević, pokazavši da razumije politiku i prilike u Zagrebu, ponudila važnu izvršnu i stručnu poziciju.


Što se pak koalicije Možemo tiče, nisu polučili spektakularno značajne rezultate osim u Zagrebu i Pazinu (premda su pokazali lice u važnim gradovima kao što su to učinili vrijedna Katarina Kruhonja u Osijeku i naš kolumnist Nebojša Zelić u Rijeci) i to ne samo zbog smrti Milana Bandića već zbog dugogodišnjeg rada grupacije nazvane Zagreb je naš.


Druga stvar koju valja reći jest da će njihova nada da budu realni faktor i da uđu u Banske dvore za tri godine (o čemu govore sve glasnije i sve intenzivnije) kopniti ako zapnu u Zagrebu. Na priči o Zagrebu stoji ili pada cijela koalicija Možemo.


Tomašević je dobio glasova otprilike kao Bandić u neka bolja vremena. I nije se dogodio nikakav fenomen masovne mobilizacije. Ljudi nisu pali u nesvijest. Većina građana ne vjeruje više nikome i ostaje doma, ne samo u Zagrebu. Neka ne pretjeruju. Ekipa u Zagrebu (i drugdje) je otkantala SDP i druge slične prazne priče i to bi bilo manje više sve.


Što onda ako pobijedi Tomašević? Što će tada biti? Naravno, to će ovisiti u prvom redu o rasporedu snaga u Gradskoj skupštini (kao i prof. Žarko Puhovski, ne isključujem nove izbore za Gradsku skupštinu), a onda i o kvaliteti upravljanja. Tu smo već na skliskom terenu jer drugu snagu u gradu predvodi sve uspješniji HDZ pak Tomaševićevi su zamjenici neuvjerljivi i neiskusni. Osobito lik koji bi trebao koordinirati gradsku politiku obnove.


A da ne govorimo o tome što će biti kada krene lavina ”kostura iz ormara” i kada saznamo koliko su teške Bandićeve ”dubioze”. Tomašević bi mogao mirnije spavati kada bi netko s maramom preko očiju, kao u cirkusu, bacao noževe oko njega.


Bit će nezahvalno, jako nepopularno vladati onako kako su Tomašević i ekipa nakanili: dosljedno i iskreno provođenje predizbornih obećanja bi ih moglo koštati popularnosti na nacionalnoj razini.


Kada se pak tu razinu promatra, jedina osoba koja među njima pokazuje potencijal za lidera koja bi naciljala Banske dvore je čelnica Možemo Sandra Benčić (vrlo dobro artikulirana saborska zastupnica). Politički nedovoljno talentirana predsjednica Nove ljevice Ivana Kekin to nije, premda će dobiti na vidljivost uspije li Rada Borić, koja vuče za ruku dr. Kekin, da ju ugura u Sabor. Mogla bi, kada bi im se sve posložilo, Ivana Kekin jednog dana pokrivati sektor zdravstva. Više od toga ne. Nije nikakva tajna da se stranka Nova ljevica šlepa za Možemo i za uspjeh grupacije Zagreb je naš. Još gore, kada se promatra što se dogodilo u nekim sredinama (Pula, na primjer), metode su im skoro kao i Titove 1948. prema renegatima. Jest Škoro i Hasanbegović forsiraju i pumpaju ”strah od komunjara” i nisu nam alternativa (Apage Satanas), to dobro znamo, ali tu i tamo nešto dobro uočavaju.


Na primjer, zašto bi bilo nelegitimno propitkivati Tomaševićeve izvore financiranja, osobito ako je javno dostupna informacija da je puste godine dobivao izdašne donacije od njemačkih zelenih.


Eh, da, Škoro. Miroslav Škoro je zaista napravio dobar rezultat i pobijedio je Jelenu Pavičić Vukičević i stranku 365 te ušao u drugi krug pa će drugi dio kampanje biti prljaviji i suroviji (kao u najžešćim bitkama partizana s ustašama), ali bih se kladio da će Tomašević postati gradonačelnik. Možda čak i dobar, ako iz klase zelota prijeđe u višu klasu, ona koja podrazumijeva međusobno uvažavanje, dijalog i autokritičnost.


Za kraj ove, za moj standard, nešto kraće kolumne, jedna konstatacija: stvar je elementarne pristojnosti biti u zemlji (i glasati) kada su ti sugrađani, koje predstavljaš, pozvani izaći na izbore. No, kako znamo, Zoran Milanović nije pristojan niti uljudan čovjek. Vidjeli smo ga jučer, zahvaljujući Instagram profilu slovenskog predsjednika Boruta Pahora, kako se vozika morem i pokazuje da mu se baš fućka za naše probleme.


Uostalom, ja nisam zaboravio, jako dobro pamtim kada je kao premijer (koji je temeljito uništio SDP) torpedirao drugu predsjedničku kampanju Ive Josipovića zagovarajući ovaj užas kojeg smo nastavili hraniti jučer: imamo gradonačelnike u 128 gradova, načelnike u 428 općina i 20 župana. Imamo 75 župana i zamjenika, 338 gradonačelnika i zamjenika, 408 načelnika i zamjenika. Dodajmo tomu još 904 članova županijskih skupština, 9.088 članova vijeća gradova, općina i mjesnih odbora.


A to je bolesno! Točka.


Pa makar Tomašević lebdio od sreće, ovo neće izaći na dobro ako ne promjenimo i Ustav. Tačka.


autograf