Bojimo se, povucimo defetističko-malicioznu paralelu između medvjeda i članova tijela lokalne samopuprave, da će najesen vijećnici i skupštinari, nakon što se, na zov svojih poglavarstvenika, probude, isprazniti svoja mentalna crijeva otpadnim proizvodima u vidu donošenja odluka koje se tiču svih nas.
Kolokvijalna izjava – spava(m) kao medo zimski san – ima značenje gnome, kratke i sažete misli o tome da se ne radi ništa, da vrijeme prolazi u neaktivnosti, bez napora, odvojeno i zaštićeno od vanjskog svijeta i njegove vreve, s ciljem da treba sačekati povoljnija vremena. Za neke ljudske primjerke govorilo se da im je gotovo cijeli život protekao kao zimski san.
O zimskom snu (hibernaciji), dugotrajnom razdoblju mirovanja u koji zapadaju pojedini sisavci, učilo se još u osnovnoj školi. Lekcije o tome da medvjedi, vjeverice, ježevi, puhovi, hrčci, šišmiši, jazavci i još neke druge endotermne i homoiotermne životinje, spavaju preko zime, snižene tjelesne temperature, nepomični, bez hranjenja, smanjenog broja otkucaja srca, slabog disanja, da ih nije dobro buditi – bile su interesantne, jer su sadržavale detalje o posebnim misterijima prirode.
A jedan od društvenih misterija, lokalni fenomen života u brlogu "opće stvari", smješten u blještave regale banalnosti uspjeha domaće politike i etike, ljetni je san izabranih predstavnika naroda i građana u gradskim vijećima i županijskim skuštinama, naravno, izabranih prema stranačkim bojama. Umorni od proizvodnje opsjena u predizbornim nadmetanjima s istima kao što su i sami, pod utjecajem psihotropika samodovoljnosti nakon iscrpljujućih bitaka za egzistencijalni i građanski status birača, pristali uz mentalitet simpifikacije rješavanja postojećih konflikata, zahvaćeni epidemijom provincijalne nekreativnosti – vijećnici i članovi škupština – spavaju ljetni san. I sanjaju. Vjerojatno da posjeduju blue chip dionice, tvornice, odjeću s dizajnerskim potpisom, da voze luksuzna kola, da su dio upadljive dokolice, da udaraju šakom o stol i viču da to ne može više tako, bez njih, da krvcu liju za nezaposlene i socijalno ugrožene. Budni, manji su od makova zrna. Provincijalna, brodska politička krema hrče ljeti kao parodija, kao spontano nagrđivanje prirodnog medvjeđeg predloška. A neki spavaju ljetni san tijekom cijele svoje političke karijere. Zahvaljujući i njihovom ljetnom snu, stanju bez inicijative, bez pokreta, bez suočavanja s onim što se iza državnog brda valja, bez dodira s tamo nekom kulturom dijaloga i življenja u zajednici, bez mjerenja raspona nadolazećih izbora, bez davanja dijagnoza na temelju uznemirujućih sipmtoma propadanja, uspavali su se, i grad i županija, kao pravednici - na sjajnom pretposljednjem, devetnaestom (ili dvadesetom?) mjestu.
Kao klince nas je zanimalo vrši li medo nuždu tijekom višemjesečnog trajanja u svom brlogu. Kasnije smo saznali da se, citiramo, otpadni proizvodi crijevnog kanala i jetre skupljaju za vrijeme zimskog sna u donjem dijelu crijeva i prazne se odmah nakon buđenja. Bojimo se, povucimo defetističko-malicioznu paralelu između medvjeda i članova tijela lokalne samopuprave, da će najesen vijećnici i skupštinari, nakon što se, na zov svojih poglavarstvenika, probude, isprazniti svoja mentalna crijeva otpadnim proizvodima u vidu donošenja odluka koje se tiču svih nas. E, da, tijekom godine potkožit će se, kako bi dobro uhranjeni, odspavali i odsanjali novi ljetni san, jer u mandatu ih je četiri. Ovaj farsični period u njihovom tzv. bavljenu politikom (čast izuzecima!) kod građana prvo pobuđuje (pod)smijeh, a potom strah da nade nema.
